Objavljeno u Nacionalu br. 621, 2007-10-08

HRVATSKI MIROVINSKI FONDOVI prisiljeni su novcem budućih umirovljenika kupovati dionice T-HT-a u Londonu od stranih špekulanata

Svojom odlukom da samo 35 posto dionica HT-a rezerviranih za institucionalne investitore ponudi domaćim fondovima Vlada je nanijela veliku štetu hrvatskim mirovinskim fondovima, a posredno i svim hrvatskim građanima koji su obvezni dio svoje zarade izdvajati u te fondove. Čak 65 posto tih dionica pripast će stranim bankama i investicijskim fondovima, koji će zbog iznimno niske cijene dionice od 265 kuna ostvariti milijunske profite. Istovremeno, hrvatski mirovinski fondovi neće moći uložiti niti petinu dostupnih sredstava, što će u konačnici rezultirati golemim gubicima za sve ulagače u mirovinske fondove, a to su dakako hrvatski građani.

Četiri hrvatska obvezna mirovinska fonda su po zakonu u dionice HT-a mogli uložiti 5 posto svog ukupnog portfelja. To ukupno iznosi oko 1 milijardu kuna. S obzirom na to da je u inicijalnoj procjeni interesa uočeno veliko zanimanje stranih ulagača, fondovi nisu ni očekivali da im se omogući tako velik broj dionica. Smatrali su kako bi bila primjerena upola manja količina dostupnih dionica, u vrijednosti 500 milijuna kuna. No na kraju mirovinskim fondovima je omogućena kupnja dionica u vrijednosti od samo 200 milijuna kuna.

Da su u mirovinskim fondovima razočarani takvom raspodjelom potvrdio je i Petar Vlaić, predsjednik uprave obveznog mirovinskog fonda ErstePlavi. “Mirovinski fondovi su posebna komponenta. Mi raspolažemo novcem ljudi koji su imali obvezu dio svojih primanja povjeriti nama. Taj novac će u budućnosti biti izvor njihove mirovine, što znači i njihove egzistencije. Kada se prodaje državna imovina, to je imovina i onih građana koji svoj novac ulažu u mirovinske fondove, zato se logičnim čini da mirovinski fondovi imaju i donekle povlaštenu poziciju. Mi smo očekivali da ćemo dobiti dionice u vrijednosti 2 posto našeg portfelja, a na kraju smo dobili tek 1,2 posto. Zato sam razočaran. Iako donekle razumijem i Vladu koja se očito vodila većom potražnjom stranih investitora, smatram da se više moralo voditi računa o posebnosti mirovinskih fondova”, rekao je Vlaić.

Posljedice te nerazumljive odluke Vlade mogle bi uskoro poprimiti katastrofalne razmjere. Naime, mirovinski fondovi su zbog sigurnosti uloga zakonski obvezni maksimalno raspršiti ulaganje svojih sredstava tako da u dionice jedne tvrtke mogu uložiti maksimalno 5 posto svog portfelja. S obzirom na to da imaju goleme priljeve sredstava koje građani izdvajaju za mirovine, mirovinskim fondovima u Hrvatskoj sve češće nedostaje povoljnih ulaganja. HT se smatra dobrom i profitabilnom kompanijom sa snažnom tržišnom pozicijom koja će sigurno dioničarima isporučivati dobre rezultate i tako povećavati vrijednost na dulji rok. Zbog tih razloga riječ je o idealnom ulaganju za mirovinske fondove, koji će sigurno pokušati kupiti veći udio od onog koji im je namijenila Vlada. Ali taj će udio morati kupovati po mnogo većoj cijeni koja će se u međuvremenu formirati na tržištu. Razliku u cijeni, koja će iznositi najmanje 30 posto, praktički će platiti mirovinski osiguranici.

Cijelog tog problema ne bi ni bilo da Vlada nije formirala tako nisku cijenu dionica. Bio je to populistički potez Vlade kojim se htjelo ići na ruku građanima i omogućiti im što veću zaradu. No istovremeno tim je potezom golem profit darovan stranim investicijskim fondovima i bankama. Oni su dionice kupili po preniskoj cijeni od 265 kuna, a tek nekoliko dana kasnije na Londonskoj burzi će ih prodavati hrvatskim mirovinskim fondovima za 360 kuna. U toj špekulaciji, u kratkom roku su zaradili 40 posto koje su platili osiguranici hrvatskih mirovinskih fondova. Kako kaže Ljubo Jurčić, SDP-ov premijerski kandidat, takva niska cijena u kombinaciji s pogrešnom raspodjelom dionica prouzročit će štetu za Hrvatsku.

“Hrvatska je u konačnici strancima prodala dio svog nacionalnog bogatstva ispod vrijednosti. To je politički potez kojim su strani investitori jeftino dobili dio našeg nacionalnog kapitala, a u javnost se plasira slika o tome kako će profitirati čitava Hrvatska. Iako je 300 tisuća građana kupilo dionice, nikako se ne može govoriti o tome kako će profitirati cijela Hrvatska, a upravo to govore u Vladi. Dionice HT-a je kupilo manje od 10 posto Hrvata. S obzirom na prenisku cijenu i činjenicu da će zbog nje proračunski prihodi biti manji, ispada da će opet jedna uska skupina profitirati na račun cijelog društva. Dakle, javna ponuda dionica HT-a će rezultirati time da će 10 posto stanovništva zaraditi na račun toga što će ostalih 90 posto živjeti lošije. Takvu politiku ne bi trebala voditi niti jedna vlada. Pitam se bi li Vlada odredila tako nisku cijenu da je prodavala svoje privatno poduzeće. Vjerujem da ne bi, jer je to protivno svim pravilima ekonomije”, smatra Jurčić. Upravo je niska cijena dionice HT-a izazvala negativne reakcije pojedinih ekonomskih stručnjaka. I dok su neki pokazali određeno razumijevanje za takvu odluku, pravdajući je socijalnom dimenzijom te javne ponude, nezavisni konzultant Željko Perić smatra kako je na taj način državni proračun izravno oštećen za 200 milijuna eura.

“Vlada je, pozivajući građane na upis dionica, ponudila raspon cijene između 240 i 320 kuna. Dakle svi mi koji smo upisali dionice pristali smo na bilo koju cijenu u tome rasponu, pa tako i na 320 kuna. Inicijalna procjena odaziva građana kretala se na razini od 100 do 120 tisuća ljudi. Odaziv je, međutim, bio više nego trostruko veći od očekivanog – čak 360 tisuća građana, uz golem interes institucionalnih investitora. Jedini logičan potez u takvim slučajevima, kada potražnja dramatično nadmašuje ponudu, jest slijediti osnovni zakon ponude i potražnje i cijenu formirati na višoj razini. Zato smatram da je Vlada mogla zadovoljiti i investitore da je kojim slučajem formirala cijenu iznad 300 kuna, ali i prihodovati više, kako bi taj novac mogla upotrijebiti i za programe usmjerene onima koji nisu imali ušteđevinu ili nisu bili kreditno sposobni da sudjeluju u IPO-u HT-a. Vlada je morala voditi više računa o interesu svih 4,5 milijuna Hrvata, a ne samo o onima koji su si mogli priuštiti sudjelovanje u inicijalnoj javnoj ponudi”, smatra Perić.

Dokaz ispravnosti Perićevih tvrdnji pokazao se već prvog dana trgovanja HT-ovim dionicama. Cijena je u jednom trenutku dostigla cijenu od 419 kuna, a kasnije se stabilizirala između 370 i 380 kuna. S početnom cijenom od 320 kuna građani bi ostvarili profit između 20 i 30 posto, a u proračun bi se slilo 1,5 milijardi kuna više. S obzirom na nelikvidnost države, te goleme deficite koje stvaraju pojedini javni sustavi poput zdravstva, nejasno je kako se Vlada mogla odreći tolikog novca. Ovako će veliki dio profita na kraju dobiti strani investitori na Londonskoj burzi. Ljubo Jurčić smatra kako je izlazak na Londonsku burzu bio potpuno nepotreban.

“Razloga za Londonsku burzu apsolutno nije bilo. Svi veliki strani ulagači su ionako prisutni u Hrvatskoj. Taj potez je bio čisto promotivnog karaktera, bez prave svrhe. Tako se stvara mistifikacija oko ovog IPO-a, iako se u stvari radi o jednostavnoj transakciji koja se bez problema mogla provesti na Zagrebačkoj burzi. Vjerujte, HT-ove dionice će među velikim ulagačima na Londonskoj burzi proći prilično nezapaženo”, rekao je Jurčić. Slično misli i Petar Vlaić, koji kaže kako su upitni efekti HT-ove javne ponude na Londonskoj burzi. “To je možda dobrodošlo sa stajališta promidžbe, no mislim da u budućnosti neće biti previše smisla u odlasku na Londonsku burzu. Već je IPO Ine pokazao kako je na Zagrebačkoj burzi bilo više prometa tim dionicama nego u Londonu. Činjenica je da HT u smislu veličine investicije za široke mase velikih međunarodnih investitora ne znači puno. Ali mislim da su toga bili svjesni u Vladi, te da se više radilo o promidžbenom potezu”, smatra Vlaić.

Praksa privatizacije velikih hrvatskih tvrtki na Londonskoj burzi postoji još od 1996., kada su dionice Plive uvrštene u kotaciju te burze. Tada je Pliva bila prva industrijska kompanija iz srednje Europe kojoj je to uspjelo. Kompanija je bila procijenjena na 100 milijuna dolara, no već nakon kratkog vremena ta je cifra višestruko porasla. Niska cijena omogućila je golemu zaradu koju su ostvarili strani investitori, a u to vrijeme se u javnosti spekuliralo kako iza njih stoje pojedinci iz tadašnjih vladajućih struktura. Iako odgovorni za tu privatizaciju i danas tvrde kako je ona spasila i tvrtku i državu, teško se oteti dojmu da je država Plivu strancima prodala ispod cijene. Izlazak na Londonsku burzu tada je bio obrazložen nedovoljnom snagom domaćeg tržišta kapitala.

Ipak, dvanaest godina kasnije hrvatsko je financijsko tržište mnogostruko jače, danas postoje ozbiljni investicijski i mirovinski fondovi koji raspolažu značajnim domaćim sredstvima. Zato je teško razumjeti odluku države da kao i 1996., umjesto domaćim ulagačima, dio hrvatske nacionalne imovine proda stranim investitorima po iznimno niskoj cijeni.

Ponovljena pogreška

Kada je Pliva 10. travnja 1996. godine uvrštena u kotaciju Londonske burze, bila je prva industrijska kompanija srednje Europe kojoj je to pošlo za rukom. Izlistane dionice su tada bile procijenjene na vrijednost od 100 milijuna dolara.

Obrazloženje za odluku da se dionice plasiraju na Londonsku burzu bilo je slično kao i danas. Tvrdilo se kako domaće tržište nije dovoljno jako da osigura likvidnost dionice. Tadašnji predsjednik Nadzornog odbora Plive Borislav Škegro tvrdio je kako će simultani izlazak na Londonsku i Zagrebačku pridonijeti razvoju domaćeg tržišta. S te strane može se reći da je Škegro bio u pravu.

Dionice mnogih hrvatskih kompanija, poput Podravke i Istraturista, najvišu cijenu iz 1996. nadmašile su tek deset godina kasnije. Ipak, mnogi stručnjaci smatraju kako se takav efekt mogao postići višom cijenom, a država bi ostvarila i veći profit. Slično se događa i s privatizacijom HT-a. Niskom cijenom se išlo na ruku malim investitorima, ali će zbog nje golemi profit ostvariti i strani fondovi. Razlika je u tome što je danas hrvatsko tržište mnogo razvijenije nego što je bilo prije dvanaest godina.

Zato danas argument iz 1996. ne vrijedi, a odluka o odlasku na Londonsku burzu čini se neutemeljenom. Dvanaest godina kasnije ponavlja se ista pogreška.