“Od postojećeg ka novom muzejskom konceptu – Memorijalni muzej Spomen područja Jasenovac” naslov je dvodnevnog međunarodnog virtualnog seminara koji se ovog vikedna bavio promišljanjem novih pristupa konzervaciji i prezentaciji teme ustaškog logora Jasenovac, edukaciji i muzeološkoj prezentaciji masovnih zločina holokausta i genocida, kao i novih metodoloških pravaca istraživanja. O sadržaju seminara, koji je završen u subotu, Nacional je razgovarao s Anetom Vladimirov, zamjenicom predsjednika Srpskog narodnog vijeća (SNV) i članicom Savjeta Spomen područja Jasenovac.

Koji je bio motiv organizacije seminara o Spomen području Jasenovac?

Spomen područje Jasenovac na čelu s Ivom Pejakovićem je organiziralo konferenciju “Od postojećeg ka novom postavu Memorijalnog muzeja u Jasenovcu” u skladu sa zaključkom jedne od posljednjih sjednica Savjeta Javne ustanove Spomen područja (JUSP), na kojoj sam, kao članica JUSP-a, predložila seminarski susret sa stručnom i zainteresiranom javnošću, domaćom i inostranom, povodom evaluacije postojećeg i osmišljavanja budućeg postava, odnosno njegovog idejnog koncepta.

Koji su temeljni uvidi na konferenciji izneseni? Što je bilo najvažnije, a što najzanimljivije?

Konferencija je organizirana s idejom da budući postav mora zadovoljiti memorijalnu i edukativnu svrhu te da su to najslabija mjesta postojećeg postava. Također, utvrđeno je doista teško stanje mnogih lokaliteta koji pripadaju Spomen-području, neki zapravo uništeni 1991. do danas neobnovljeni. U organizacijskom odboru u sastavu Ive Pejakovića, ravnatelja JUSP-a, Sanje Horvatinčić s Instituta za povijest umjetnosti i moje malenkosti smo prije svega promišljali o multidisciplinarnosti koja je doista potvrdila naša očekivanja. Stručnjaci i stručnjakinje s područja arheologije, antropologije, sociologije, psihologije, arhivistike, historiografije, obrazovanja i povijesti umjetnosti dali su nemjerljiv doprinos naporima tima Ustanove, ali i sviju nas koji zagovaramo odgovorniji pristup prema postavu, ali i cjelokupnoj djelatnosti Ustanove.

Na konferenciji je sudjelovao i predstavnik jasenovačkog muzeja iz BiH, odnosno Republike Srpske. Postoji li suradnja te dvije ustanove koje su, paradoksalno i nelogično, razdvojene, a zagovaraju dvije različite brojke o broju ubijenih u Jasenovcu? Koje bi uvjete trebalo ispuniti da se one jednog dana ujedine u jednu, zajedničku ustanovu?

Na konferenciji je sudjelovao kolega Vladan Vukliš iz banjalučkog Arhiva i doista dao uvid u proces raspolaganja građom od spašavanja građe 1992, do njezinog premještanja u muzej u Washingtonu. Posebno smo zahvalni na tome, ali i na omogućavanju uvida u važan projekt na kojem kolega Vukliš radi, a zove se Arhipedia i predstavlja veliko arhivsko gradivo dostupno elektronskim putem. Na žalost, suradnje sustavne nema, ali to zasigurno nije posljedica samih istraživača i stručnjaka s ove ili one strane već neodgovornih političkih okolnosti.

U kakvom je stanju, po ocjeni SNV-a, Spomen područje danas, i postoji li još uvijek potreba za promjenom stalnog postava izložbe?

Osim što je manjkav i neadekvatan, koncept trećeg stalnog postava je i dotrajao, jer je otvoren 2006, i odavno je bilo vrijeme da ga se promjeni. Ustanova i danas radi u teškim uvjetima. Osim financiranja koje je daleko ispod nedovoljnog, osobito ako usporedite s drugom ustanovom tog tipa, kakva je, recimo, Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru, činjenica je da je JUSP Jasenovac jedina ustanova u zemlji koja se Drugim svjetskim ratom bavi u muzeološkom, edukacijskom i istraživačkom smislu. Kustosi su istovremeno i istraživači i pedagoški radnici. Primjerice, zagrebački Muzej suvremene umjetnosti ima zasebni pedagoški odjel. JUSP nikada nije imao mogućnost takve sistematizacije rada uz naravno mnoge druge probleme u staranju o sjećanju na Koncentracijski logor Jasenovac.

Postoji li u Vladi i Ministarstvu kulture volja da se izmijeni stalni postav, u skladu za zahtjevima zajednica žrtava?

Ako postoji, ja je ne vidim.

Sudionica konferencije Lea David svoje je izlaganje naslovila zanimljivim pitanjem: čemu bi trebali služiti memorijali stradanja? Što biste Vi odgovorili za Spomen područje Jasenovac? Ispunjava li ono svrhu koju biste mu namijenili?

Svrha svakog, pa i ovog mjesta stradanja jest sjećanje, učenje i, svakako, nada; nada da je mogućnost učenja i sjećanja temelj boljeg poznavanja povijesti, odnosno razumijevanja sadašnjosti. Samo zahvaljujući posvećenosti nekolicine zaposlenih, na čelu s Ivom Pejakovićem i Đorđem Mihovilovićem, ali i požrtvovnim profesorima povijesti poput Miljenka Hajdarevića i Tamare Janković, neki od ovih kriterija su donekle zadovoljeni.