Dana 7. siječnja 1943. godine u hotelsku sobu Nikole Tesle ulazi tajanstveni čovjek koji se predstavlja kao novinar. Sobarica hotela New Yorker zateći će ga mrtvog sljedećega jutra, s osmijehom na licu i to će biti „istina“. Zavirite kroz ključanicu njegove sobe i prisustvujte trileru koji se odigrao u posljednjem satu Nikolina boravka na zemlji. Ovo je pomalo neodređen sadržaj predstave „Tesla – prilagođavanje anđela“ koja će premijerno biti izvedena 1. lipnja na otvorenoj pozornici ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog. U ulozi Nikole Tesle pojavit će se Vladimir Posavec Tušek, kazališni, televizijski i filmski glumac, koji je ujedno i redatelj predstave u kojoj uz njega igra Momčilo Otašević. Posavec Tušek dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: U predstavi igrate genijalnog znanstvenika Nikolu Teslu. Kakav je vaš odnos prema njemu i njegovu djelu, imate li veću odgovornost kad igrate tako slavnu osobu ili ne gledate tako na uloge?

Sada imam poseban odnos prema njemu, naravno. Mislim da je on bio čovjek koji je stradao za dobrobit čovječanstva. Od njegova djela vidimo samo ono što nisu uspjeli sakriti od nas jer je to bilo nemoguće. Ono najvažnije uspjeli su zamračiti, a to je smjer kojim je čovječanstvo trebalo krenuti. Ideja o moralu zvijezda, o kozmičkoj pravdi. Ušli smo u pogrešan vlak i sve stanice su pogrešne. Time se bavi ova predstava. Ona je upozorenje ili odjek upozorenja, možda i nesvjesni odjek signala kojem upravo svjedočimo.

Iskreno, nemam veću odgovornost. Bavio sam se Nikolom, a ne „Teslom“ i mislim da bi se to njemu dopalo. Kad to kažem, mislim na njegovu dušu, ljudsku, jednostavnu. Balkansku u najljepšem smislu te riječi. Jer mi stvaramo, netko drugi pakira, a netko treći jednostavno prodaje.

NACIONAL: Riječ je o posljednjem Teslinu danu, radnja je smještena u hotelsku sobu u New Yorku, jeste li se posebno pripremali za ulogu?

Zapravo, riječ je o posljednjem satu njegova života na zemlji ili prvom satu vječnosti. Nikola pokušava otkriti tko je tajanstveni čovjek koji se predstavlja kao novinar i je li uopće čovjek. Mislim da sam imao svoj uobičajeni proces s tom razlikom što sam se bavio i režijom, ali sam zauzvrat dobio vrhunskog partnera i suigrača u Momčilu Otaševiću. On se cijelo vrijeme bavio mnome i mojom ulogom, kao i ja njegovom. I to je najljepši dio ove priče. Neka od mojih najdražih glumačkih rješenja u stvari su njegova. Takvu partnersku nesebičnost i želju da ovaj drugi bude zaista najbolji mogući, dugo nisam doživio. To je potreba davanja i dijeljenja kakvu je kao karakternu osobinu imao i Nikola. Sad nekako mislim da smo zaslužili da ga igramo.

NACIONAL: Na što ste stavili fokus kao redatelj?

Imao sam ideju o tome što želim reći i kako bi predstava trebala izgledati i zvučati pa sam u tom smjeru pravio i adaptaciju teksta. Onda sam shvatio da bi bilo nepošteno da nekome ponudim režiju i onda mu visim nad glavom sa svojom idejom. Ja sam glumac i nemam nikakve redateljske ambicije u smislu karijere niti sam imao opterećenje u tom smislu. Volim pogledati stilski dosljednu i glumački ujednačenu predstavu pa sam uz Mominu pomoć pokušao napraviti to isto. Fokusirao sam se na Nikolin unutarnji život, na njegovu unutarnju borbu s onostranim. Jednostavno sam čovjeku koji je stvorio munju suprotstavio antijunaka koji se lažno predstavlja, pa neka igra počne. A ja znam na čijoj sam strani. Namjera mi je bila stvoriti atmosferu trilera, što baš i nije lako kad su na sceni samo dva glumca. Ispalo je da smo uspjeli napraviti jednu na trenutke duhovitu predstavu o borbi dobra i zla. Jedini „problem“ je bio u tome što se obojica zaigramo, a netko mora reći dosta, pa onda nisam ja taj koji kaže „evo, evo samo još ovo“. Momi sam ostavio tu repliku.

NACIONAL: Ovo je predstava Teatra Erato s kojim ste već surađivali, ali i vaše udruge Ka’Bina. O čemu je riječ, zašto ste osnovali udrugu i je li lakše tako „nastupati“ u poslovima nego „samo“ kao slobodni umjetnik?

Da, s Lidijom Ivandom koja vodi Erato već sam surađivao i kad sam joj ponudio suradnju na ovom projektu, ona je s radošću prihvatila. Lidija je osoba koja prije svega voli i poštuje glumce, a to mi je jako važno. Uspjeli smo sinergijom s KIC-om Zagreb, kojeg također želim spomenuti, iznjedriti jednu neovisnu kazališnu produkciju, što je u današnje vrijeme veliki podvig. Što se tiče Ka’Bine, to je udruga koja je osnovana u Splitu pa se sa mnom preselila u Zagreb, ali je sačuvala identitet. Ovo je prvi projekt koji ja i Sonja Šegvić, s kojom vodim udrugu, radimo. Priključio nam se i Momčilo Otašević. Želja nam je stvoriti platformu preko koje ćemo mladim redateljima i glumcima pružiti šansu da apliciraju na europske fondove, pružati im pomoć u razvoju projekata ili ih producirati. Dakle, ambicije Ka’Bine vezane su za budućnost nekih drugih, mladih ljudi.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema nezavisnoj produkciji, posebno u teškim vremenima za kulturu?

Mislim da je to budućnost. Mobilnost, spremnost na prilagođavanje okolnostima. Vidim da se neki moji kolege ozbiljno bore i trude i zato opstaju. I vidim da su to sve uglavnom glumci koji vode svoja kazališta i to me ispunjava radošću i ponosom i vjerom u ovu profesiju iz koje nastalo sve što u kazalištu postoji. I dalje vjerujem da mi u kazalištu radimo nešto jako važno iako se samo igramo. Online teatar nije teatar. Živi glumac, misaono biće, u kontaktu s gledateljem, koji je misaono biće, čini kazalište.

NACIONAL: Slobodni umjetnici su tijekom ove pandemije zaista prošli najlošije, čini mi se da su dobili potporu za svega četiri mjeseca pa pretpostavljam da se ne možete osloniti na podršku Ministarstva čak ni kada je najteže. Kako se zbog toga osjećate?

Osobno nisam ni tražio potporu. Živim kao slobodnjak već 25 godina i gledao sam na to kao na period u kojem jednostavno nema posla, a takvih perioda je, ruku na srce, bilo i prije pandemije. Znam mnogo kolega koji su zbog te situacije došli na rub egzistencije, a ja sam sezonu prije lijepo radio i osjećao sam anti-leptiriće u trbuhu pri pomisli da tražim potporu. Dakle, osjećam se isto kao i prije toga.

NACIONAL: Unatoč pandemiji snimali ste tijekom prošle godine. Kako biste ocijenili televizijsku domaću produkciju, serije i projekte u kojima ste sudjelovali?

Ja ništa nisam radio 11 mjeseci. Riječ je o repriznim programima pa se dobiva pogrešan dojam. Snimao sam vrlo kratko seriju „Dar Mar“ koja se emitira na Novoj TV. Nekoliko inozemnih projekata mi je propalo ili odgođeno ili mi je tajming bio loš s otvaranjem i zatvaranjem granica. Čak sam i odbio nekoliko poslova jer se stekao dojam da su glumci sada primorani pristajati na sve. Što se mene tiče, stvari se tek sada polako ponovno pokreću. Od igranog programa jako me se dojmio „Dnevnik velikog Perice“. Veliki palac gore u svakom smislu. Nema slabog mjesta i to mi je vrh! Volio bih vidjeti drugu sezonu.˝