Čovjek je obilježen vremenom u kojem živi i prostorom u kojem se našao. To u slučaju Vladimira Petera Gossa, plodnog znanstvenika povijesti umjetnosti i književnika, hrvatskog i američkog državljanina, vrijedi ne samo za Zagreb, preciznije Šalatu, nego i kuću u Rockefellerovoj ulici u kojoj je živio s prekidima pedeset od osamdeset godina svoga života. Kuća predstavlja, njegovim riječima, vrlo kvalitetnu arhitekturu hrvatskog mekanog funkcionalizma, izgradio ju je arhitekt Boro Petrović, starija je od njega 10 dana, a Goss se u nju uselio kada je bio beba stara tek 11 dana. Ovaj nadasve dobrohotni čovjek, stručnjak u svome području, iz ugledne građanske obitelji, kaže da je oduvijek opsjednut prostorom i da je o tome riječ u nekoliko njegovih knjiga, primjerice, u prije dvije godine objavljenoj knjizi „Početci hrvatske umjetnosti“, u kojoj se ozbiljno bavi pitanjem utjecaja hrvatskog prostora na hrvatsku kulturu, pri čemu nalazi zanimljive analogije sa zapadnoeuropskim prostorom i ustvrđuje, imajući u vidu prostor i organizaciju prostora, da se točno vidi da Hrvatska pripada zapadnoj Europi.

A taj njegov silni interes za izučavanje prostora na neki je način uvjetovala upravo kuća u kojoj smo razgovarali s njim.

„S moje terase imate pogled od vrha Sljemena preko Save, obožavao sam to od 3. godine, danas to nije tako čisto, donekle je nagrđeno onim što je nadograđeno. Inače, ja sam klaustrofob, najradije bih cijeli život živio na nekom vršku i gledao plavu beskonačnost, uhvati me panika ako moram doktoru ili u bolnicu jer ulazim u zatvoreni prostor, ne dao Bog da me netko metne u zatvor. Ljudi me pitaju kako mogu predavati, škola je isto zatvor, to je drugo, tamo ja kontroliram stvari, ja sam gazda tog prostora, to mogu podnijeti, ali ne mogu biti zatvoren. No pogled s terase bio mi je dovoljan da neutralizira moju klaustrofobiju: volio sam i volim živjeti u toj kući. Kuća je, uzgred, jako dobro prošla u potresu, iako je iz 1942., savršeno je građena, ima armirano-betonske deke i nosivu konstrukciju od armiranog betona pa se može održati, premda je na kosini. Prije desetak godina jedan čovjek koji je htio tu useliti naručio je statičara koji mu je rekao: ‘Gospon dragi, ak se ova kuća u potresu sruši, zrušil bu se celi Zagreb’“, ispričao je Goss.

Vladimir Peter Goss rođen je 1942. u Zagrebu. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju, a potom studij povijesti umjetnosti i engleskog jezika i književnosti. Magistrirao je 1968. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1972. na Cornell Universityju u državi New York. Bio je od 1965.do 1968. vanjski suradnik Instituta za povijest umjetnosti da bi nakon toga, 1969., znanstvenu i nastavnu djelatnost nastavio u SAD-u, gdje je proveo 30 godina. Autor je ili suautor devetnaest knjiga ili znanstvenih kataloga i 113 studija s područja povijesti umjetnosti srednjeg vijeka, s naglaskom na predromaniku i romaniku. Profesor je emeritus povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Rijeci. Od 1982. se bavi i pisanjem i novinarstvom. Objavio je romane „Antigonin dnevnik“, „Vlak na Zapad“, „Nada“, „Dayton“, „Nagodba“, „Panonac“, „Bog u vreći“, narativne kronike „Washingtonska fronta“, „Kako smo se osvetili Georgeu Bushu“ te mu je objavljeno osamdesetak kratkih priča u zbirkama „S obje strane oceana“, „Moj prijatelj Fritz“ te u raznim novinama i časopisima.

Priznaje nam da je cijeli njegov život jedan dualizam, da je na pola podijeljen između riječi i slike, likovne umjetnosti i književnosti. A u tisku mu je upravo nova knjiga, knjiga o Zagrebu koja nema veze s kazalištem, iako je naslov „Pučki teatar zagrebačkog prostora“. O čemu će u knjizi biti riječ?

„Ideja je prikazati vizure i posebne ambijente Zagreba isključivo s pješačkog nivoa, nema dronova, helikoptera, penjanja na tornjeve i plaćanja ulaznica, sve što sam opisao može se doživjeti iz javne domene. To su vizure koje smo doživljavali hodajući kilometrima po Zagrebu, želimo ljude naučiti da sami idu okolo, gledaju, traže, razmišljaju i uživaju. Knjiga je prvenstveno za ljude koji vole hodati i gledati, i sam sam od malih nogu šetač i planinar. Imat će šezdesetak slika mladog fotografa Josipa Šorea za kojeg se nadam da će se afirmirati tom knjigom. Riječ je o starijem dijelu Zagreba, jezgri između Save i Medvednice, u naslovu stoji riječ ‘teatar’ jer sam koncipirao cijelo to područje Zagreba kao sustav, djelo jednog velikog teatra u kojem je čovjek istodobno gledatelj, publika i stvaratelj. Mirogojski brijeg je jedan od tri ključna poteza grada Zagreba, uz Kaptol i Gornji grad, uopće nije istražen u smislu povijesti i arheologije, ali ima jako zanimljivih točaka, vjerujem da je najstariji dio Zagreba bio na mjestu gdje je danas Krematorij, za mene primjer kvalitetne moderne arhitekture. U području Remeta pak, vjerojatno na nekakvom kamenom stolcu, sjedio je jedan od prvih zagrebačkih župana, dakle ovdje na Mirogojskom brijegu je Zagreb vjerojatno imao svoje korijene“, naveo je Goss neke od zanimljivosti vezane uz dio Zagreba gdje i sam živi.

Hanja Sekulić, baka (Srebrenkina majka) s djecom Srebrenkom, Biserkom i Ozrenom, Amalia Tymczyszyn rođ. Leontowicz, prabaka; član obitelji Mihajlo Tymczyszyn. FOTO: Privatni album Vladimira Petera Gossa

On smatra da je arhitektura koja se nalazi na Mirogojskom brijegu možda najbolje očuvan potez arhitekture između dvaju svjetskih ratova u Zagrebu.

„Imate Novakovu ulicu, ona je muzej moderne arhitekture pod vedrim nebom, muzej specifičnog funkcionalizma, tu su gradili Kauzlarić Gomboš, Loewy, Petrović… Neki arhitekti te škole kasnije su otišli u Izrael i tamo radili predgrađa koja izgledaju kao zagrebački trgovi, to sam vidio na svoje oči, tamo sam živio godinu dana. Zatim u Torbarovoj, Suhinovoj, Dvorničićevoj, Vinkovićevoj, Gajdekovoj i Vramčevoj ulici ima prekrasnih primjera dobre, pristojne, više buržoaske arhitekture. U ovom dijelu Zagreba važno je i sjemenište s tornjem zvjezdarnice koji je izgradio Juraj Neidhardt, zvjezdarnica je orijentir i ja vjerujem da je položaj sjemeništa dobro izabran za religioznu svrhu jer je tamo u pretpovijesti ili ranom slavenskom vremenu isto morala biti neka sveta točka. Neidhardt je izvrsno postavio taj toranj zvjezdarnice tako da ga se dobro vidi iz cijelog prilaza Zagrebu od rimske Andautonije preko Save, na Heinzelovu ulicu sve do Voćarske. Puno toga u Zagrebu jako lijepo štima u tim vizurama, moderni arhitekti su to znali osjetiti, u ovom slučaju na Mirogojskom brijegu. Tu su i Bolléove mirogojske arkade i novi krematorij, vrlo kvalitetna arhitektura.“

Vladimir Goss ima vrlo zanimljivo i slojevito porijeklo. Djed mu je bio Židov koji se osjećao Hrvatom jer iz austrijskog Gradišća stigao u Zagreb, a roditelji njegove bake, rođene u Srebrenici, bili su Poljakinja i Ukrajinac. Baka mu se čitav život smatrala Hrvaticom, a imala je, kaže Goss, težak, častan i uspješan život kao slobodna umjetnica. Udala se za Oskara Sekulića, sina Martina Sekulića, profesora u rakovačkoj gimnaziji, kojeg se danas smatra prvim znakovitim učiteljem Nikole Tesle. Gossova majka Srebrenka Sekulić-Gvozdanović bila je prva žena dekan na čelu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i dopisna članica JAZU, a otac isto tako velik stručnjak u svome području, na čelu Klinike za radiologiju na Rebru. Bili su izvan politike, izuzev toga da mu je otac prije Drugog svjetskog rata bio član Hrvatske seljačke stranke, ali su imali više nego respektabilne karijere u komunizmu pa se Goss šalio s njima da su režimski ljudi. U jednom je intervjuu Goss rekao da su komunisti obožavali njegove roditelje nekomuniste jer su bili sjajan primjer visokih intelektualaca koji su se saživjeli s režimom i moglo se s njima kao nepartijcima mahati pred nosom zapadnim buržujima. U dom njegovih roditelja, dakle u onu kuću deset dana stariju od Gossa u Rockefellerovoj ulici, u kojoj Goss ima terasu s prekrasnim pogledom na Zagreb, u onu istu kuću za koju je neimenovani statičar rekao da bi preživjela i najjači mogući potres, dolazio je velikan hrvatske medicine i otac javnoga zdravstva Andrija Štampar, koji je Gossovu ocu 1948. osmislio stipendiju kako bi otišao u Švedsku, a Gossovoj majci je država čak dala dopuštenje da ga posjeti. Štampara Goss opisuje pomalo paradoksalno kao suzdržanu osobu koja je s druge strane pokazivala veliku dobrotu u odnosu s ljudima. Iako je bio dijete od šest godina, kaže da je osjećao na nekoj razini veliki značaj tog čovjeka i da mu je volio sjediti u krilu. Kod Gossovih je svraćao i umjetnik Ivan Lacković i drugi ljudi iz svijeta likovnosti.

Vladimir Peter Goss ima kćer koja živi u SAD-u: kapetanica je u rezervi medicinskog korpusa američkih oružanih snaga i šefica hitne pomoći u Stanley County Hospital u Winston Salemu.

Gossova obitelj nije stradala u NDH, vjerojatno zato što, priča naš sugovornik, uvijek postoje veze, prijateljstva i poznanstva. No kada je uspostavljena NDH njegova su djeda, visoko pozicioniranog u hipotekarnoj banci, pokrštenog Hrvata, porijeklom Židova izbacili s radnog mjesta. Ne misli da je djed izvukao živu glavu zato što je prešao na katoličanstvo, zna isto tako ljude iz židovske zajednice koji su bili katolici pa su završili u logorima. „Djed je imao sreću, sestra moga djeda nije se pokrstila, ali jednako tako nije imala problema. Kuriozitet je činjenica da je jedina žrtva rata u mojoj obitelji bio zaručnik sestrične mog oca, koji je bio nasilno unovačen u domobrane nakon čega je nestao na Bleiburgu, a bio je pokršteni Židov.“

Vladimir Goss u SAD je emigrirao jer je osjećao da nije imao slobodu koju je želio imati, kao ni pristojnu egzistenciju i priliku za rad u struci. U devedesetima je bio dopisnik Večernjeg lista iz SAD-a i pro bono voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata, pod okriljem Hrvatske bratske zajednice. U politiku 2000. nije želio ući, iako je bilo raznih ponuda.

Odgovorio je na pitanje kako mu je bilo živjeti u SAD-u nakon što je dobio stipendiju Sveučilišta Cornell u državi New York 1969.

„Svijet akademije i velikih sveučilišta svijet je za sebe, on je posvuda isti, stoga mi je u nekom smislu teško govoriti o životu u SAD-u, bio sam okružen ljudima koji se bave znanošću pa možda nisam imao realnu sliku. Mene je upravo individualizam, koji se doduše u jednom drugom značenju te riječi spočitava Amerikancima, privukao. Veliki sam poštovatelj pisca Američke deklaracije o neovisnosti i trećeg predsjednika SAD-a, Thomasa Jeffersona, osnivača Republikanske stranke koji je bio veliki liberal 19. stoljeća. To nije isto što i liberal 20. stoljeća. Jefferson je bio pristaša ideje da društvo treba biti sustav odgovornih pojedinaca, da je svaki čovjek individualac, ali time i odgovoran za ono što radi. Smatrao je da zajedno jedno društvo takvih individualaca ne može zajednički činiti greške. To je idealističko gledanje, ali mi se dopalo. Izrazito sam individualistička osoba, ne paše mi nikakav kolektivizam, teško mi je bilo upisati se i u neka profesionalna društva, ali ipak sam to učinio. Član sam, između ostalog, Društva hrvatskih književnika i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske. Vjerujem u timski rad, od mladih dobivam injekcije energije, ali ne pristupam lako nikakvim udruženjima, a ponajmanje političkim strankama.“

Saša Zinaja/NFOTO

Kada je počeo Domovinski rat shvatio je, kaže, da je lijepo sjediti u SAD-u i učiti ljude krasnim stvarima, pisati članke i znanstvene knjige, ali da je došlo vrijeme da se ili stvori hrvatska država ili da narod kojem je identitetski pripadao zauvijek propadne. Prestao je raditi, povukao se sa svih profesionalnih funkcija i počeo, kako sam kaže, sasvim naivno poticati širenje pozitivne slike o Hrvatskoj. Bio je jedan od ljudi iz sveučilišno-znanstvenog miljea, iz hrvatsko-američke zajednice, koji su se u tom smislu aktivirali. Vjerovao je tada, a vjeruje i danas, da je optimizam „naša patriotska dužnost“ i da se zlo može iskorijeniti samo tako da se čini dobro i da se vlastitu zemlju može promovirati samo ako je se voli. Nazvao je Žarka Domijana, koji je tada u jesen 1991. bio predsjednik Sabora, i rekao mu da se vraća doma i da mu pripremi pušku, ali ovaj mu je odgovorio: “Ne, ti ostaješ tamo gdje jesi, vrijediš više od tenkovske divizije.“ Tako je ostao u SAD-u, nije ratovao u Hrvatskoj nego na „washingtonskoj fronti“.

Kako je točno izgledalo to njegovo lobiranje u SAD-u?

„Bio je to čisto naivni pristup koji se pokazao najboljim. Nisam osoba koja jako lako stvara kontakte i voli se upoznavati s nepoznatim ljudima, gurati se i laktariti, ali mi u to vrijeme nije bio nikakav problem otići u Washington, posjetiti par kongresnih ureda, progurati se i doći razgovarati s nekim na višoj instanci u uredu, ponekad i sa samim kongresmenima i senatorima. Svi moji društveni hemunzi su nestali. Vuk Pavlović, Vlado Katović, Vjekoslav Franetović i ja spojili smo se s američko-hrvatskim masama kroz američko-hrvatsku bratsku zajednicu i to je samo od sebe krenulo. Iako je još 1992. Milošević rekao da se neće moći spriječiti međunarodno priznanje Hrvatske jer američki Hrvati imaju milijune dolara i potplaćuju senatore, istina je da mi nismo uopće imali novca, zato smo, onako zaneseni, i uspjeli. Kada je završio rat, počelo se igrati politike i taktizirati, a tu stvari više nisu išle kako treba.“

Podijelio je s nama i jednu anegdotu koja ponajbolje ilustrira kako je to nastojao širiti optimizam:

„Kada nismo imali ništa i kada su nas bombardirali, najvažnije je bilo održati moral ljudi, makar ih i farbali malo. Svim ljudima s kojima sam radio rekao sam da ne gube vjeru. Jednom mi je u četiri ujutro zvonio telefon, bila je to jedna žena koja je rekla da je njezina teta u Našicama, a da je JNA bombardirala Našice. Pitala me znam li što je s njezinom tetom, o čemu nisam imao pojma. Odgovorio sam joj ovo: ‘Oni ne znaju letjeti po noći, bacili su bombe u močvaru, što više bomba bace, prije će ih potrošiti, a neće moći kupiti nove, mi ćemo doći i razlupati sve njihove avione.’ Nevjerojatno, ali zahvalila mi je i rekla da sada može mirno spavati. Sačuvali smo ljudima optimizam u najgorim situacijama. S druge strane, kada se u Zagrebu promovirao moj roman ‘Dayton’, netko je iz publike rekao da sam napisao da bi optimizam trebao biti naša patriotska dužnost, a da je to bila Goebbelsova parola i da sam fašist. Rekao sam mu da je to možda i bila njegova parola, ali da je on izgubio rat, a ja sam ga dobio.“

U kasnu jesen 1995. Goss je proveo desetak dana u zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u Fairburneu kraj Daytona u državi Ohio, prateći za Večernji list početak i kraj Daytonskih pregovora. Tako je, opisao je Goss u predgovoru romana “Dayton”, uz pola tuceta hrvatskih novinara i službeno hrvatsko državno izaslanstvo, postao jedan od malobrojnih Hrvata-svjedoka toga “za nas povijesnog i sudbonosnog događaja”. Roman je sastavljen od tekstova koje je napisao izvještavajući iz Daytona, a najpoznatiji članak koji je tom prilikom napisao bio je njegov zaključni članak “Propast Versaillesa”.

“U Daytonu sam bio kod mog prijatelja, profesora Katovića, koji predaje kemiju u SAD-u. K nama su dolazili gotovo svi iz hrvatske delegacije da se malo odmore i popiju, primjerice, puno sam surađivao s Matom Granićem koji je svakodnevno dolazio. Veliko pitanje do zadnjeg trenutka bilo je pitanje određivanja granica Republike Srpske, Srbi su definitivno dobili više nego što je inicijalno bilo zamišljeno, koliko smo mogli saznati od ljudi koji su dolazili kod Katavića na viski. Nikada neću zaboraviti mog dragog prijatelja i znanca Mohameda Sacirbeya, ambasadora BIH pri UN-u, koji je prije potpisivanja Daytonskog sporazuma ispred dvorane u kojoj se taj sporazum potpisivao održao konferenciju za novinare, po kiši, na otvorenom, pri čemu je gotovo plakao i rekao: ‘Vi ćete sada dati trećinu države ljudima koji su to postigli tako da su prolijevali krv. Odite svi unutra i recite im da to ne rade.’ Tome sam svjedočio i onda sam kasnije, njegovim riječima unatoč, na vlastite oči vidio kako gospoda sa zlatnim perom potpisuju Daytonski sporazum. Tu je sigurno bilo zakulisnih igara, ali nema smisla sada o tome govoriti. Osobno sam jednom prilikom Aliji Izetbegoviću, kada sam sjedio s njim navečer u nekom restoranu u Washingtonu i pio Coca-Colu, rekao: ‘Čujte, moja baka je Ukrajinka iz Srebrenice, mi smo jako uz Bosnu, da mi niste dali Srebrenicu Srbima’. Odgovorio je: ‘Ma kakvi, ni u kojem slučaju.’ I eto kako je to završilo“, prisjetio se Goss.

On o Tuđmanu daje čisti sud, koji bi valjda bio između nekritične potpune divinizacije i još manje objektivnog potpunog kritizerstva, između tuđmanizacije i detuđmanizacije, a to je ovaj: „Postoji prostor i vrijeme, a u tom prostoru ponekad se pojavi čovjek koji jedini može napraviti ono što se u tom vremenu i prostoru mora napraviti.“ Ako ga se još malo povuče za jezik i doda pokoje dodatno pitanje, Goss će više odati svoj stav i za Tuđmana još reći da je bio jedini čovjek koji je imao hrabrosti i viziju, čvrst i tvrdoglav pojedinac koji je znao ostvariti svoje ciljeve.

No iako su u povijesti najvažniji oni ključni protagonisti koji su zaokrenuli tijek zbivanja, ne treba zaboraviti ni doprinos onih manje vidljivih koji su također svojim pozadinskim djelovanjem doprinijeli tomu da se stvari odviju na točno određen način. Vladimir Goss, kojeg prvenstveno treba isticati kao nekog tko je dao velik doprinos svojoj struci, zasigurno je jedan od takvih pojedinaca, a njegova „washingtonska fronta“ dio je skrivene povijesti borbe za „hrvatsku stvar“.