Povjesničar umjetnosti i muzealac Vladimir Crnković, koji se u svom radnom vijeku „specijalizirao“ za naivu, a u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, gdje je bio prvo kustos pa ravnatelj, radio je od 1998. do 2014., ustupio nam je rukopis knjige koju upravo završava, „Pisma: izbor iz privatne i službene korespondencije“. U knjizi se nalaze 132 pisma koja je ovaj Zagrepčanin rođen 1942. od 1994. do danas pisao raznim ljudima iz kulturnog, umjetničkog i društvenog života. U knjizi će biti objavljena pisma Tonku Maroeviću, Josipu Depolu, Josipu Vaništi, Radovanu Ivančeviću, Igoru Zidiću, Dimitriju Popoviću, Ivanu Picelju, Ljerki Njerš, Alfredu Palu, Radovanu Ivšiću, Annie Le Brun, Veri Horvat Pintarić, Muniru Vejzoviću, Arsenu Dediću, Marijanu Špoljaru, Tomislavu Jakiću, Goranu Vraniću, Borisu Ljubičiću, Petru Prelogu, Ivani Mance i Liljani Kolešnik.

Pisma je, kako je napisao u predgovoru knjige, odlučio objaviti kako bi podrobnije približio i objasnio svoj način razmišljanja, interpretiranja i vrednovanja umjetnosti te dodatno pojasnio niz postupaka u vezi s prezentacijom i promocijom umjetnina muzeja u kojem je proveo šesnaest i pol godina. Također, želio je „vratiti dug“ svima koji su mu pomogli na profesionalnom putu i pokazati da su mu interesi u umjetnosti širi od naive, kojom se najviše bavio. Zapravo su ga oduvijek privlačili dnevnički zapisi, memoaristika i epistolarija, a svijetli poticaji za odabir u tom su mu smislu između ostalog bili, kako je napisao, izbor iz dnevnika i korespondencije Miroslava Krleže, zatim Milana Kašanina i Marka Ristića, pisma Miloša Crnjanskoga Marku Ristiću te pisma Balzaca, Oscara Wildea i Kahlila Gibrana. Posebno izdvaja knjigu pisama Radoslava Putara upućenih Vaništi te knjigu pisama Josipa Horvata adresiranih Slavku Batušiću.

NACIONAL: S Josipom Vaništom zbližili ste se, družili i prijateljevali, u dva ste desetljeća razmijenili stotinjak pisama, a u ovoj knjizi objavljeno ih je 19. Kako biste Vaništu portretirali kao osobu?

Vaništa je bio iznimno kulturan čovjek, velikog znanja i senzibiliteta, istinski erudit i svjetski čovjek, njegova me je umjetnost privlačila i oduševljavala, kao što me i danas privlači i oduševljava svojim profinjenim minimalizmom, reduciranošću na bitno te evidentnom melankolijom. Za njegov gorgonski ciklus i svojedobno odustajanje od slikarstva imao sam razumijevanja, ali to mi nikada nije bilo blisko. U tog me je umjetnika posebno fasciniralo i što me još fascinira njegova je literatura, njegovi brojni memoarski zapisi. Najviše mojih pisama koja sam mu poslao u biti su komentari njegovih tekstova koje mi je redovito prosljeđivao na uvid, katkad čak i dok su još bili u rukopisu.

NACIONAL: Postoji li kakva anegdota vezana za vaše poznanstvo s tim umjetnikom?

U Hrvatski muzej naivne umjetnosti došao sam raditi u svibnju 1998., no tek nakon što sam uspio koncipirati i realizirati stalni muzejski postav prema svojim osobnim prosudbama i vrednovanju, kada sam umjetnine uspio i dolično opremiti te kada smo osmislili i realizirali scenografiju muzejskih zidova, odlučio sam Vaništu službeno pozvati da dođe razgledati tu kolekciju i prezentaciju. Zajedno smo se kretali od eksponata do eksponata, ja bih izgovorio tek poneku rečenicu ili dvije u vezi s problematikom pojedinih djela – što se tiče tematike, kolorita ili simbolike – a on bi jedva čujno komentirao brojne umjetnine uvijek jednom te istom frazom: To je genijalno. Sjajno! Naravno da sam to zapamtio i da ću to pamtiti cijeloga života.

NACIONAL: Knjigu započinjete pismom povjesničaru umjetnosti Josipu Depolu. Zašto je on jedna od najvažnijih osoba u prvim desetljećima vašega rada? Što možete ukratko reći o njemu kao osobi i stručnjaku te kako biste ocijenili njegov značaj i dosege?

S Depolom sam vrlo blisko surađivao i prijateljevao gotovo tri puna desetljeća. On me je podupirao u brojnim nastojanjima, imali smo vrlo srodna mišljenja o vrednovanju naše i svjetske umjetnosti 20. stoljeća; bio je recenzent i promotor mnogih mojih izdavačkih i izložbenih projekata. Nikada neću zaboraviti da mi je u mnogim prigodama bio istinski lučonoša, da sam njegove brojne novinske priloge čitao već kao gimnazijalac, a da sam mu kasnije, kada sam otpočeo profesionalno djelovati, donosio tekstove na provjeru i recenziju. On je umjetnost doživljavao i tumačio kao oblik borbe protiv nihilizma, otuđenja i rasula te kao jedan od najpoticajnijih oblika „humanizacije života“.

NACIONAL: Knjiga završava vašim pismima Petru Prelogu, Ivani Mance i Luku Paljetku, u kojima spominjete još jednoga vrsnog povjesničara umjetnosti, koji nas je napustio prije dvije i pol godine, Tonka Maroevića. Što vam je on značio i zašto nam toliko nedostaje?

Stari Jakov Bratanić, koji je s Tonkom bio vrlo blizak, a kojega sam i ja desetljećima poznavao i s kojim sam se družio, svojedobno mi je, u jednoj šetnji Maksimirskom šumom, izjavio: „Tonko je anđeo koji kroči Zemljom.“ Nisam čuo primjereniju i ljepšu definiciju toga iznimna čovjeka. Upoznali smo se u rujnu 1961., kada sam otpočeo studirati povijest umjetnosti i komparativnu književnost. Iako on bijaše samo šest mjeseci stariji od mene, već je tada bio apsolvirao drugu godinu studija i bio je demonstrator profesora Milana Preloga na medievalistici. Naša suradnja i prijateljevanje započeli su sredinom osamdesetih godina, a s vremenom je Tonko postao moj najčešći i vjerojatno najuspješniji suradnik – kao suurednik, recenzent, promotor i konzultant u brojnim prigodama. Najviše smo se zbližili surađujući na izdavačkim projektima likovnih kritika, radeći na knjigama Ive Hergešića, Grge Gamulina, Miće Bašičevića i Josipa Depola. Tu ne bijahu posrijedi nikakvi osobni interesi, osim evociranja sjećanja na naše cijenjene predšasnike, kojima smo time odavali priznanje za sve što su u životu radili i postigli te što su nama, mlađim generacijama, uspješno prenosili. Kada sam mu u izdanju Muzeja naive 2013. objavio knjigu studija, eseja i kritika, s mojom popratnom studijom o njegovim doprinosima u vezi s naivom i srodnim pojavama, bio je to, među inim, znak zahvalnosti za sve što nas je u životu zbližilo, za našu zajedničku fascinaciju umjetnošću, za ljubav prema svim oblicima i tipovima ljepota, za prijateljstvo i suradnju što su trajali desetljećima, dok nas nije napustio. U njega sam osobito cijenio njegovu širinu i pristup izvan bilo kakvih dogmatskih ili apriornih stajališta, u njega svagda bijaše manje strogosti, a više maštovitosti i slobode, više asocijativnosti nego suhoparnih teoretskih rasprava. Bio je homo universalis u punom i pravom smislu tog pojma, čovjek golema znanja, nevjerojatne memorije i iznimna senzibiliteta. I pritom samozatajan, skroman i vrlo moralan.

Crnković s Josipom Vaništom i Ivanom Rabuzinom, s kojima je prijateljevao i razmjenjivao pisma. FOTO: Fotografije iz knjige

NACIONAL: Pišete da vaša fascinacija umjetnošću, i to ne samo likovnom, datira još iz gimnazijskih dana. Koji su korijeni te fascinacije, u kojem ste okruženju i u kakvoj obitelji odrastali?

Prvih 25 godina života proživio sam u zgradi koju sam nazvao „kućom duha“, zato što su tu živjela, kako sam opisao u pismu Branku Matanu, trojica iznimnih i cijenjenih novinara između dva svjetska rata: Josip Horvat, moj prvi susjed, književnik i publicist, prevoditelj, čovjek goleme kulture i velikog znanja; zatim Ivo Hergešić, također književnik, osnivač Katedre za komparativnu književnost, vrstan teatrolog i prevoditelj; najposlije moj tetak Branko Sokolić, s kojim sam proživio mladost u zajedničkom kućanstvu, koji je tridesetih godina bio predsjednik Zagrebačke sekcije Jugoslavenskoga novinarskog udruženja te predsjednik Društva novinara Banovine Hrvatske. U toj su zgradi živjeli također arhitekt Slavko Delfin s obitelji te nekoliko godina Vanja Radauš s obitelji. Tu je bila i obitelj mog prijatelja Branka Despota, čija je majka Miroslava Despot, cijenjena povjesničarka i muzealka, u mojoj mladosti imala iznimno važnu ulogu. Već sam kao dijete u toj kući bio u kontaktu, između ostalog, sa slikama Ljube Babića, Postružnika, Motike, Vjekoslava Paraća, Aralice, Kraljevića, Bukovca, Medovića, Kljakovića, Šumanovića; skulpturama Augustinčića, Radauša, Turkalja, Roberta Jean-Ivanovića; crtežima i grafikama Crnčića, Gecana, Krste Hegedušića, Trepše i Radauša. Moram spomenuti i da sam osam godina gimnazije apsolvirao u školi u Klaićevoj ulici, bila je to 5. gimnazija, koja je među prvima, ako ne i prva, i to ne samo u Hrvatskoj nego vjerojatno i u Jugoslaviji, uvela u nastavni program predmet povijest umjetnosti. Uz likovni odgoj, u tu nas je materiju iznimnom akribijom upućivao slikar Stjepan Lahovski. Maturirao sam pismenom radnjom o životu i umjetnosti Josipa Račića.

NACIONAL: Vaša fascinacija naivom, kako pišete u jednom pismu, počela je 1966., kada ste upoznali Ivana Lackovića. Što vas je privuklo naivi?

Lackovića sam upoznao još u svojim studentskim danima, u jesen 1966., potaknut malim krepuskularnim krajobrazom iz gornjogradske zbirke Nikole Antolkovića. Obuzet njegovom vrlo osebujnom sfumaturom i sentimentalizmom, potražio sam autora u njegovu domu, u Ilirskoj ulici. Bio je to susret koji je umnogome odredio i čitav moj kasniji život, do dana današnjega. Vrijeme je to, u zagrebačkim salonima i galerijama, apsolutne prevlasti militantne apstrakcije i „novih tendencija“; suprotno tomu, istinske poetske vrednote, dakako prema mom osobnom osjećanju i poimanju, bivahu potiskivane. Divio sam se tada stvaralaštvu i posjećivao Oskara Hermana; od mladih, izložba Vasilija Jordana 1961. u gornjogradskoj Galeriji suvremene umjetnosti bila je za mene jedna od najvećih senzacija tadašnje naše likovnosti. S ponovnim uzbuđenjem prisjećam se i pariškog ciklusa slika Ede Kovačevića s kraja pedesetih godina, koji je bio prikazan u toj istoj, netom spomenutoj galeriji u rano proljeće 1964. Bili su to neki od opusa koji su mi jasno ukazivali da za istinsku umjetnost još ima nade. Kao nove mogućnosti u tom i takvu kontekstu poimanja poetskoga, umjetničkog, jasno da mi se i naiva nametnula kao kontrapunkt svim dezintegracijskim, rušilačkim i nihilističkim tendencijama ondašnje suvremene hrvatske likovnosti. To je vrijeme kada je Ivan Generalić, nakon svoga briselskog uspjeha, u zenitu novog stvaralaštva i nove poetike; Skurjeni je također već potkraj pedesetih ostvario svoju neprijepornu klasiku, a Rabuzin, već prvom samostalnom izložbom u zagrebačkoj Galeriji primitivne umjetnosti, odmah biva prepoznat kao iznimna vrednota, autor nadasve osobna stila i poetike lirskoga, rajskoga karaktera. Već u drugoj polovini pedesetih Gaži slika seriju svojih sjajnih realističko-verističkih portreta i genre prizora, na početku šezdesetih Ivan Večenaj uspostavlja svoju mistiku i upaljeni kolorit, a Kovačić stvara prva remek-djela vrlo osebujna kolorita i romantičnih naboja. Upravo u tom kontekstu pojava Lackovićevih malih sutonskih, grimiznih krajobraza i crno-bijelih crteža bila je bitno obogaćivanje naše svekolike umjetnosti – dakle, ne samo naive – pa moje rano oduševljenje tim djelom nije čudno. Taj prvi susret s tim umjetnikom bijaše i početak osebujna druženja, suradnje, angažmana, prijateljevanja i zajedničkih projekata, i to ne samo s Lackovićem nego i s cijelom plejadom umjetnika, kojima sam ostao vjeran do danas.

NACIONAL: U Hrvatskome muzeju naivne umjetnosti radili ste od 1998. do 2014. Možete li izdvojiti projekte koje ste u toj instituciji realizirali, a koje teško da ste mogli realizirati kao freelancer? Naime, kao slobodan kritičar i kustos djelovali ste punih 30 godina.

Spomenut ću samo pet velikih kritičkih izložaba s popratnim bogatim monografskim katalozima: Crteži i grafike hrvatske naive, Umjetnost Hlebinske škole te Strani majstori u kolekciji HMNU-a. Sve su te tri izložbe bile priređene u galeriji Klovićevi dvori. Od izložaba u inozemstvu tu je velika izložba naše naive u Museum of Fine Arts u St. Petersburgu na Floridi te velika izložba svjetske naive u Torinu, u Palazzo Bricherasio, gdje smo vrlo zapaženo sudjelovali. Svaki od tih nastupa bio je vrlo izazovan i takve projekte, barem u nas u Hrvatskoj, ne bi zasigurno mogao raditi netko tko je freelancer. Ponosim se svakim od tih pet projekata i teško mi je bilo koji izdvojiti jer su oni međusobno vrlo različiti, no sve ih povezuje strog kritički odabir i autora i djela. Neskromno ću reći da sam time duboko profilirao i definirao istinske vrijednosti fundusa institucije u kojoj sam djelovao.

NACIONAL: Nedavno je započela konstrukcijska obnova nove zgrade HMNU-a, što je prva faza obnove. Ne zna se još kada će HMNU biti smješten u Demetrovu 18, ali barem se i dalje nalazi na staroj lokaciji, u Ulici Ćirila i Metoda 3, nije zatvoren kao što je bio prije tri godine kada je na kratko postao svojevrsni muzej slučaj, o čemu je Nacional pisao u dva teksta za redom. Kako ocjenjujete trenutačnu situaciju u vezi s Hrvatskim muzejom naivne umjetnosti i kakvom vidite budućnost te institucije?

O Muzeju naive najradije ne bih ništa govorio, ondje sam zadnji put bio prije tri godine, četiri mjeseca i desetak dana. Vijesti koje do mene dopiru iz te institucije, koje mogu pročitati u malom katalogu što su mi ga – ne znam zašto i po kojoj logici – dostavili na moju kućnu adresu, ili koje nalazim na njihovoj web-stranici, za mene su porazne, razočaravajuće i vrlo bolne. Ta više od 16 godina života utkao sam u tu instituciju, a ona danas beznadno tone, urušava se i pitam se hoće li se moći – i uspjeti – izdići iz besperspektivnosti u kojoj se našla. Navest ću samo dva primjera koja su me istinski razočarala. Posve je dokinuta scenografija zidova koju sam godinama osmišljavao, realizirao i nadograđivao u suradnji sa Željkom Senečićem. Danas je prisutna anemična i gotovo bolnička sterilnost bijelih zidova. I drugo, nije mi jasno kako je dvije godine nakon što je postavljena privremena izložba s 14 eksponata Ivana Rabuzina u prvoj i najvećoj izložbenoj dvorani, izložba koja je realizirana u čast umjetnikovoj 100. godišnjici rođenja i koju je zasigurno trebalo prirediti, još prisutna kod ulaza u tu instituciju. Dvije godine nakon Rabuzinova jubileja! Pa nije to muzej Ivana Rabuzina, to je Muzej naive. Ne mogu shvatiti što uprava Muzeja radi u vezi s tim, odnosno što rade Stručno vijeće, Upravno vijeće i osnivač Muzeja te kako mogu tolerirati takvu neprimjerenu i diskriminatorsku izlagačku politiku nacionalnog muzeja za tu vrstu umjetnosti. Kako takav kadar može raditi na koncepciji stalnog postava Muzeja u novim prostorima, u Demetrovoj ulici, kamo će se Muzej preseliti za koju godinu?

NACIONAL: Vi se nikada niste voljeli izjašnjavati oko političkih i svjetonazorskih pitanja, možete li o sebi u tom smislu reći barem nešto?

Što se svjetonazora tiče, spadam u ateiste, što ne znači da ne poštujem i vjernike. Primjerice, ovaj sadašnji Papa iznimno mi je poticajna i prihvatljiva ličnost. Nije militantan, nego upravo suprotno, krase ga empatija, blagost, mudrost te istinski humanistički ideali. Božić slavim kao narodni, a ne vjerski praznik. To je, naime, duboko utkano u kulturu i običaje naših ljudi i krajeva. I to poštujem i uvijek sam poštovao. Nikada nisam bio član ni jedne partije, stranke, oduvijek sam bio vuk samotnjak. I takav ću ostati do kraja.