Ako je netko u Hrvatskoj sinonim za bavljenje naivom, granom moderne umjetnosti koja je karakteristična po tome što samouki slikari pristupaju temama iz zavičaja, seoskog života, društvenosti i rada, iz kuta neke dječje, “naivne” neposrednosti, onda je to Vladimir Crnković. Rođen je u Zagrebu 1942. gdje je i diplomirao povijest umjetnosti. On je posvećen pravcu koji je, kada je riječ o hrvatskom slikarstvu, doživio ponajveći uspjeh u inozemstvu, čemu je i sam pridonio najprije kao kustos, a potom i kao ravnatelj Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti – a riječ je o prvom takvom muzeju u svijetu – od 1998. do 2014. Svojevrsnu krunu njegova rada predstavlja upravo objavljena knjiga “Moji ljudi”, na kojoj je radio više od dva desetljeća, a ideja je bila sačuvati od zaborava neke od najvažnijih protagonista naivne umjetnosti, koje je i sam poznavao. Time je istodobno portretirao značajne ljude i pružio uvid u svoju intimu i rad, o čemu je govorio u razgovoru za Nacional.

NACIONAL: Proveli ste djetinjstvo i mladost u zgradi u kojoj je nekoliko godina živio i kipar i slikar Vanja Radauš, umjetnik kojim ste fascinirani još i danas. Možete li se prisjetiti svega toga?

Rođen sam 1942., a Radauš se doselio u tu zgradu 1945., nakon završetka Drugoga svjetskog rata. Dakako, iz tog razdoblja slabo ga se sjećam jer sam bio dijete, no njegov tadašnji boravak u toj zgradi opisan je u knjizi Josipa Horvata “Preživjeti u Zagrebu / Dnevnik 1943. – 1945.” Kasnije sam ga susretao kada je dolazio u posjete nekim ukućanima te kuće, ponajviše Ivi Hergešiću s kojim se nastavio intenzivno družiti i prijateljevati. Hergešićev tekst “Pismo starom prijatelju”, predgovor za jednu Radauševu zbirku pjesama, osobno mi je jedan od najljepših i najdubljih tekstova o tom svestranu umjetniku koji se, znakovito, gotovo u cijelosti odnosi na majstorovu likovnu dionicu. Niz njegovih crteža i dvije skulpture bili su u nekoliko obitelji te zgrade, kao i u mom roditeljskom domu. Naravno, tek sam kasnije, kada sam počeo odrastati, shvatio da je riječ o iznimnu umjetniku. “Nakon Radauševe smrti bio sam određen, s kolegama Matkom Peićem i Josipom Depolom, za sudskog vještaka; dobili smo zadatak da njegovu golemu crtačku ostavštinu, od približno 12.500 djela, podijelimo između četvero nasljednika. Međutim, to nismo podijelili na četiri dijela, nego pet, s tim da je peti ostao u vlasništvu svih nasljednika, ali smo pledirali da se to izdvoji i daruje državi kao zametak za umjetnikovu zakladu ili memorijalnu zbirku. Polovina tih djela iz pete skupine danas je u vlasništvu Kabineta grafike HAZU-a.

NACIONAL: Postoje li neka relevantna djela naive koja nisu u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, a za koja znate gdje su i kod koga su?

Niz je vrsnih, čak najvažnijih eksponata hrvatske naive što nisu u zagrebačkom Muzeju naive ili u nekoj drugoj zbirci u našoj državi. Ako podrobnije prelistate ovu knjigu, vidjet ćete da je gotovo 20 reproduciranih djela u Muzeju Charlotte Zander, u Njemačkoj, među kojima i brojna ključna platna Matije Skurjenija. Osim dviju, triju slika, gotovo ni jedno vrhunsko Skurjenijevo djelo nije u Hrvatskoj, već u spomenutom njemačkom muzeju. Jednako je tako i slika Ivana Generalića, koju ste odabrali za opremu ovoga svog teksta, “Đelekovečka buna” iz 1936., u tom istom muzeju; riječ je vjerojatno o najboljoj i najkarakterističnijoj umjetnikovoj slici zemljaške i postzemljaške faze.

NACIONAL: Da, ta mi je slika odmah zapela za oko, kao i Skurjeni, dakle, odabrala sam ono čega nema u Hrvatskoj?

Da, nažalost, ili na sreću, to je tako. Kažem i na sreću, jer je to dobro za dodatnu promociju naše umjetnosti. Ono što postoji samo unutar naših nacionalnih granica, teško uspijeva doprijeti u veliki svijet. Od kraja pedesetih, a ponajviše u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, niz najboljih slika naših najeminentnijih slikara naive završio je u stranim kolekcijama. Europsko tržište umjetnina, ponajprije u Njemačkoj i Švicarskoj, a potom i Italiji, upravo je “usisalo” brojne naše umjetnine. Neki istaknuti strani galeristi prepoznali su u začetku vrijednost naše naive i njezinu osebujnost i novìnu, čak i prije naše sredine i naših ljudi. Spomenuo bih u tom kontekstu Rudolfa Zwirnera u Njemačkoj, Brunu Bischofbergera u Švicarskoj te Dinu Tega, galerista i izdavača u Italiji. I još jedan znakovit primjer: Oto Bihalji-Merin, autor prve Generalićeve monografije iz 1960., knjigu je objavio u Njemačkoj. Imali smo sreću, u bivšoj državi, da je Bihalji-Merin, važna i iznimna osobnost iz svijeta kulture i umjetnosti, bio glavni urednik časopisa Jugoslavija koji je u cijeli svijet slao vrijedne i respektabilne informacije i priloge o kulturi i umjetnosti s područja bivše države. On je zasigurno i najzaslužniji za početnu golemu promociju naive u pedesetima i šezdesetima izvan granica Jugoslavije

NACIONAL: Ima li važnih slika za koje se, pak, ne zna gdje se i kod koga nalaze?

Ima niz slika, neke su i reproducirane u ovoj knjizi, za koje se ne zna gdje su. Za neke već pretpostavljamo gdje bi mogle biti, u kojoj zbirci, za neke smo i doznali gdje su. Otkrili smo, primjerice, da je “Beg v Egipat” Ivana Večenaja, iz 1967., u kolekciji Benelli u Firenci. No za sliku tog istog umjetnika “Dobrota i zloba”, iz 1966., koju smatram najboljom autorovom umjetninom uopće, ne zna se gdje je. Postoje pisani tragovi da je bila u vlasništvu stanovitoga Samuela Rabina u New Yorku, ali on je već odavno mrtav. Ili još jedan primjer: na samostalnoj izložbi koju je Ivan Generalić imao 1959. u Bruxellesu, u Palais des Beaux-Arts, s Krstom Hegedušićem, pojavila se i belgijska kraljica koja je navodno otkupila jedno njegovo staklo. Pokušali smo ući u trag i toj slici, ali bez uspjeha.

NACIONAL: Čini se poprilično zanimljivom ta potraga za izgubljenim djelima?

U proljeće 2003. javio mi se telefonski sekretar francuskog veleposlanstva u Hrvatskoj, gospodin Dubern, sa zamolbom za kraći sastanak i uz najavu jedne moguće donacije. Na upit o čemu je riječ, odgovorio je: o slici Ivana Večenaja. Odmah smo se dogovorili o susretu i gospodin Dubern ubrzo je prispio u Muzej s velikom kolor-fotografijom slike “Evanđelisti na Kalvariji”, umjetnikovim remek-djelom iz 1966., za koju sam uvijek smatrao da je jedna od najvrsnijih, najinventivnijih i najekspresivnijih autorovih kreacija. Ni sam Večenaj nije znao gdje je ona, pričalo se da je u New Yorku. Gospodin Dubern obavijestio me je da umjetnina pripada bliskom prijatelju francuskog veleposlanika u Ljubljani, koji živi u Bruxellesu, te je potvrdio slikarove pretpostavke da je to staklo na pohrani u New Yorku. Zatim me uljudno upitao je li Muzej zainteresiran za tu donaciju. Naravno da sam promptno potvrdno odgovorio, dodavši kako jamčim da će slika, dobijemo li je, biti uvrštena odmah u stalni muzejski postav. Eto, tako se ponekad događa da otkrijete gdje je neko djelo, a još je veća sreća dospije li ono u neku našu muzejsku kolekciju. Sve to svjedoči o brojnim slučajnostima s kojima se često susrećemo u životu.

NACIONAL: Cijeli radni vijek proučavate uglavnom samo jedan umjetnički pravac. Kako je do toga došlo?

Igrom slučaja naivom se bavim od 1968. Moja prva supruga i ja godinama smo radili kao studenti na Zagrebačkom velesajmu kod jedne zapadnonjemačke firme. Ljudi koji su nas zaposlili znali su što studiramo, očito su nas i simpatizirali, pa su nam 1967., nakon što smo oboje diplomirali, odlučili dati priliku i pomoći da priredimo neku izložbu umjetnosti s područja bivše Jugoslavije, u Wuppertalu. Nijemci su od naša tri prijedloga odabrali naivu i to se potom domino-efektom protegnulo, eto, do dana današnjega. Trideset punih godina djelovao sam kao slobodan likovni kritičar i povjesničar umjetnosti, kustos i organizator brojnih izložaba, autor kataloga, grafičkih mapa, knjiga i monografija, a onda sam 1998. otpočeo raditi u Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti. Samo nekoliko tjedana potom u Muzej je došao Michael Milkovich, direktor uglednog Museum of Fine Arts iz St. Petersburga, na Floridi. On je doputovao u Hrvatsku i Zagreb sa željom da priredi izložbu naše naive u svom muzeju. Izložba je otvorena u veljači 2000. i predstavlja, neskromno ću kazati, jedan od najvažnijih, najkritičnijih i antologijskih projekata koje su Galerija primitivne umjetnosti odnosno današnji Hrvatski muzej naivne umjetnosti ikada osmislili. Kao slobodna profesija nikada ne bih dobio mogućnost realizirati izložbu čija je produkcija stajala pola milijuna dolara. Sve smo to postigli zahvaljujući gospodinu Milkovichu.

NACIONAL: Koji je ključ uspjeha naive?

Uspjeh naive vezan je uz više činjenica. Ona je otkrivena u vremenu kada se pojavila i avangarda i, što je najsimptomatičnije, predstavnici avangarde istinski su podržavali naivu, i to ne samo u Francuskoj, što je započelo s Henrijem Rousseauom potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, nego i u nas. Da nije bilo Krste Hegedušića, ne bi bilo ni Ivana Generalića, ni Hlebinske škole, ni naive u Hrvatskoj, a vjerojatno ni u bivšoj Jugoslaviji. Avangardu je fasciniralo to da neuki ljudi, a naiva je više-manje stvaralaštvo autodidakta, uspijevaju dosegnuti razinu umjetnosti. Iako naiva nije nastala kao suprotnost apstrakciji, njezin uspjeh i široko prihvaćanje djelomice su s time u vezi. K tomu, u naivi je otkrivena “antiakademska figuracija” što neprijeporno bijaše dodatan razlog za njezin uspjeh. Naiva izražava radost življenja i pobjedu Nade, u njoj otkrivamo “zaboravljanu prirodu” i “minulo djetinjstvo”, priče i snove, zaboravljeno “čuđenje nad svijetom” i veselje nad motivima. Ona izražava pobjedu emotivnosti nasuprot racionalizmu i intelektualnim spekulacijama.

NACIONAL: Smatrate li da ljudima dugoročno nije bilo do nihilističkih tendencija, onih istih zbog kojih se i Đuro Seder odrekao svoje prve slikarske faze?

Kada čovjek duže poživi, a ja trajem već podosta, može pratiti brojne pojave i ocjenjivati ih i valorizirati na različite načine i s različitih aspekata. Sredinom prošlog stoljeća, barem što se Hrvatske tiče, sve je odjednom trebalo biti apstrakcija, potom se šezdesetih godina javio nihilizam, ponajviše u autora grupe Gorgona, kamo pripada i Seder. Uvjeren sam da je njegov povratak određenoj “prepoznatljivosti”, “figurativnosti”, “čistom slikarstvu”, snazi ekspresije i boje, jednako kao i u Vanište, posljedica spoznaje da nakon nihilizma nestaju slike, a njih se dvoje, kao istinski umjetnici slike, s time nisu mogli složiti. I odatle njihova pobuna i radikalna izmjena.

NACIONAL: Bavite se 50 godina naivom, a otprilike na pola tog puta jedna se država raspala. Što je ta promjena značila za naivu, odnosno to što danas imamo hrvatsku, a ne jugoslavensku naivu?

To je dijelom zasigurno bilo kontraproduktivno za tu umjetnost, za tržište i njezinu promociju u inozemstvu, osobito ako se prisjetimo koliko je bivša Jugoslavija bila poznata u svijetu po naivi. Pouzdano znam da su neki strani galeristi bili u strahu kako reagirati, da ne budu “uvučeni” u taj sukob, pribojavali su se i mogućih terorističkih prijetnji. Naravno, u to se doba, u doba ratnih sukoba, nisu mogle priređivati izložbe, što se dodatno negativno odražavalo na taj fenomen. S druge strane, kada je u Zagrebu otvorena galerija “Čudo hrvatske naive”, na Trgu bana Jelačića, tu je bilo svega samo ne i umjetnosti, uz rijetke i časne izuzetke. To je osobito iritiralo kritiku, i to s pravom, koju je međutim pacificirala politika. A kada je potom objavljena još i monografija “Čudo hrvatske naive”, nastala je totalna katastrofa, jer su u knjizi bili zastupljeni vrhunski autori, čak s relevantnim djelima, ali na isti način i mnogobrojni diletanti, samozvani umjetnici, koji s umjetnošću i naivom nisu imali i nemaju veze.

NACIONAL: Imate li kakvu zanimljivu anegdotu vezanu uz druženja sa slikarima koji su pripadali naivi?

Ima ih sijaset, dakako. Sjećam se kako sam jednom došao u Podravinu, prvo sam uvijek dolazio u Hlebine, k Ivanu Generaliću i Draganu Gažiju, a potom bih se zaputio u Gornju šumu kod Kovačića. Kako on još nije bio dovršio sliku za izložbu koju smo pripremali, morao sam ponovno doputovati do njega za desetak dana. Tada još nije bilo asfalta, a od Hlebina do Gornje šuma vozio sam prečacem, kroza šumu, i zapeo u blatu. Vratio sam se pješice u Hlebine, nekih tri kilometra, a potom sam morao pričekati do sljedećeg jutra da Mato Generalić, mlađi brat Ivanov, kipar, i Gaži, opreme i dovedu kravu koja je onda uspjela izvući moj automobil iz blata. Bila je to prava vratolomija. Ili drugi primjer. Sjećam se da sam automobil ostavio u Hlebinama, ne znam više zbog čega, te sam otišao Kovačiću na biciklu, a pratio me Gaži, također na biciklu. U Kovačića je tada, potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih, bio običaj da sliku koju preuzimaš moraš “krstiti”, a “krstilo” se dakako rakijom. Ja nisam pio, ali je moj prijatelj Gaži popio malo više. Vraćali smo se biciklima, po neravnu putu, a kako nisam bio niti jesam vješt u vožnji bicikla, sliku je držao, nosio i vozio Gaži. U jednom trenutku vidio sam ga kako pada s bicikla, držeći u ruci sliku, uz povik: “Vlado, se je dobro, slika je v redu.”

NACIONAL: Možete li se prisjetiti velikoga hrvatskog povjesničara umjetnosti Grge Gamulina i njegovih predavanja koja ste, kako pišete, iznimno cijenili?

Bio je čovjek renesansnog duha i golemog znanja, koji se nije bavio samo slikarstvom, kiparstvom i arhitekturom, nego je bio i književnik i prevoditelj, imao je izuzetan smisao za poeziju i glazbu, a nije mu stran bio ni film. Ostao sam s njim blizak do smrti, izuzetno sam ga poštovao i uvažavao. Bio je velik idealist i istinski humanist. Slušao sam nekoliko naših sjajnih govornika – od Ive Frangeša i Radovana Ivančevića do Vlade Gotovca – ali ni jedan nije postizao takvu poetsku izražajnost kakva se osjećala u Gamulinovim predavanjima. Bio je sklon dijelom i teatralnosti, nastojao je da sve bude uvijek maksimalno dojmljivo, ekspresivno, što se i očekuje od “rasnog” predavača. Govorio je najčišćim hrvatskim književnim jezikom, sa sjajnom dikcijom i melodioznošću koja je često zvučala kao najfinija lirika. U jednu riječ: neponovljiva osobnost i velik znalac umjetnosti.

NACIONAL: Je li on bio takva osobnost koja bi danas i ravnodušnu većinu uspjela zainteresirati za umjetnost?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer se danas umjetnost tumači drugačije nego u doba mog studiranja. Danas se polazi od pretpostavke da se umjetnost može objasniti znanstveno. Duboko sumnjam, međutim, da postoji znanost o umjetnosti. Da je to egzaktna disciplina, moglo bi se lako dokazati da je neka slika savršena, a druga da ne valja, da je jedan kip velik, značajan, a drugi tvorevina bez vrijednosti. To ne znači, dakako, da se u teoriji i interpretaciji umjetnosti ne primjenjuju i znanstvene metode. No svaka je istinska umjetnost misterij, a misterij se ne može znanstveno objasniti.

NACIONAL: Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo da pokažete neku sliku različitim ljudima, različitih senzibiliteta i obrazovanja, različita podrijetla, iz različitih dijelova svijeta, različita uzrasta, dobi i obrazovanja?

U zadnjoj dvorani HMNU-a izložena su tri portreta Mije Kovačića, tri iznimna crteža. Meni je potpuno nevjerojatno da jedna osoba sa samo četiri razreda pučke škole, koja je rođena, živjela i živi u zaseoku koji se zove Gornja šuma, između rijeke Drave i goleme šume, u biti “na kraju svijeta”, koja je počela slikati u mjestu tada bez struje, bez asfalta, mogla i uspjela stvoriti te portrete gotovo “holbainovske izražajnosti”, krajnje reducirane, bez naracije, ne fascinantne, nego istinski ingeniozne. Kako i čime objasniti pojavu “holbainovske izražajnosti” u blatnjavu podravskom seoskom dvorištu? Tumačenjem tih crteža svagda sam završavao vodstva po Muzeju, uvijek sam ispričao i ovo što sam i vama sada kazao, ali koliko je sve to dopiralo do slušatelja i posjetitelja – to ne znam. Ljudi slušaju, odobravaju, postavljaju pitanja, plješću – ali što zapravo misle o svemu tome, to ne znamo.

NACIONAL: Koji su problemi galerije u Hlebinama i kako bi se njezina uloga trebala definirati da djeluje na dobrobit umjetnosti zbog koje je i osnovana?

Kada sam u ožujku u Mimari imao promociju prijedloga za novu zgradu HMNU-a, kontaktirali su me kolege iz Muzeja grada Koprivnice i upitali bih li se odazvao na obilježavanje pedesete godišnjice postojanja Hlebinske galerije. Pristao sam. Doživio sam tada nekoliko šokova, koji su još i danas u meni živo prisutni. Prvo, na ulazu u Hlebinsku galeriju dočekala me golema oslikana “pisanica”, eklatantan primjer čistoga kiča. Drugi takav primjer kiča bijaše govornica za kojom sam stajao i s koje sam se obratio prisutnima, pa sam se pitao: što uopće tu radim i gdje se to nalazim? I završno, kada sam dobio i proučio tiskane materijale, koji su za tu prigodu objavljeni, shvatio sam da za tu instituciju, kao i za moje prijedloge kako je revitalizirati, nema šanse. Ako se ne poštuje kritičko razmatranje, postojeće se stanje i ne može početi mijenjati. Činjenica je, nažalost, da Hlebinska galerija sve više tone u glib, u besperspektivnost, usprkos tome što u njoj ima i dobrih umjetnina, ponajprije slika Ivana Generalića. No ne može se običan seoski amaterizam tumačiti i poistovjećivati s naivom – i u tome su najveći problemi te institucije.

NACIONAL: Pokojni kolumnist Nacionala, slikar i književnik, scenograf i redatelj Željko Senečić bio je vaš veliki prijatelj. Je li on nepravedno zapostavljen?

Senečić je bio izniman čovjek, žalim što smo se intenzivno družili tek malo više od desetak godina; bio je inteligentan, vrlo obrazovan, svjetski čovjek, slobodouman, vrlo nadaren i kreativan, sjajan slikar i pisac, duhovit i izvrstan govornik. Vrlo sam teško doživio njegov odlazak, iako sam mjesecima unaprijed znao da mu se kraj primiče. Doživljavao sam ga kao iznimno kompleksna autora, volio sam dakako i cijenio njegovo slikarstvo, o tomu sam i pisao, kao što sam mu još za života uspio prirediti monografsku izložbu. Time se osobito ponosim, jer čak je i Senečić već bio izgubio nadu da ćemo to uspjeti realizirati. Iz njegova djela treba odabrati samo najbolje i time ga predstaviti javnosti i mlađim naraštajima. Je li zapostavljen? Djelomično i jest, što je i njegova osobna “krivnja”, jer se nikada nije želio nikomu dodvoravati, nije bio sklon kompromisima, uvijek je tražio da bude u svemu slobodan, bez obveza, da živi “svoj” život, prema svojim načelima, potrebama, mogućnostima. Izuzetno sam cijenio njegov osebujan dendizam i njegovu svojevrsnu boemštinu.

I, završno, jedna pikanterija. Kada smo birali slike za njegovu retrospektivu, vidio sam oko 250 slika na staklu i platnu. Rekao mi je da sve biram sâm. Nikada nije ništa komentirao, nije izustio ni riječi o mom izboru. Zatim sam birao pastele, ni tu nije htio sudjelovati. Potom su došli na red crteži. Bilo ih je više od tisuću. To sam pregledavao u nekoliko navrata, kao i slike, uostalom, a on je sve to samo promatrao, također bez komentara. Na kraju sam izdvojio sliku koju sam želio za sebe. Uhvatio se za glavu i izustio: “Pa ti si lud, to je loše!” Bio sam i jesam uvjeren da je to jedna od njegovih najboljih slika. Eto vam završno za primjer način funkcioniranja umjetnika i njegova kritičara i antologičara.