Dok u Baniji, stradaloj u nedavnom katastrofalnom potresu, mnoga domaćinstva još uvijek čekaju na kontejnere za privremeni smještaj, a u Petrinji se završava kontejnersko naselje s istom namjenom, Vladimir Čavrak, 62-godišnji profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, u razgovoru za Nacional skicirao je svoju viziju revitalizacije tog demografski opustošenog prostora. Po njemu, o nekadašnjim gospodarskim uzdanicama tamošnjeg gospodarstva kakve su bile Željezara i Rafinerija Sisak ili Mesna industrija Gavrilović u Petrinji, koja je prije rata imala 6190 zaposlenih a danas jedva tristotinjak, nema smisla govoriti. To je završena priča. Prije karijere sveučilišnog profesora Čavrak je bio i jedan od direktora u Gavriloviću, a bio je i prvi čovjek koji je, četiri dana poslije Oluje, ušao u tu tvornicu na poziv današnjeg vlasnika Đure Gavrilovića. Vladimir Čavrak i sam živi na tom potresu pogođenom prostoru, u Letovancima, selu u podnožju Zrinske gore, 15-ak kilometara južno od Siska, 17 kilometara jugoistočno od Petrinje i pedesetak kilometara od Zagreba.

NACIONAL: Kako tumačite činjenicu da su glavnu ulogu u potresom pogođenim područjima Sisačko-moslavačke županije preuzela trojica generala? Potpredsjednik Vlade Tomo Medved na čelu je Stožera civilne zaštite. General Tihomir Kundid, zamjenik zapovjednika kopnenih snaga, odgovoran je za izgradnju kontejnerskog naselja u Petrinji, a general Marijan Mareković šef je uprave Pletera, javnog poduzeća koje je preuzelo pripremu toplih obroka za stradalnike.

Nisam to pitanje očekivao, ali kad razgovor započinjemo s provokativnom dosjetkom i kad spominjete konkretna imena, moram reći da sam od njih više očekivao u pogledu efikasnosti i brzine rješavanja zatečenih problema. Ali predmnijevam da ste vi zapravo mislili na simboliku vojne uprave na području pogođenom potresom, kojom se upravljalo iz Beča i Graza. Što se toga tiče, imam razumijevanja i opravdavam takav pristup, uz napomenu da su generali trebali i ranije dobiti te zadaće. Upravljanje ovom krizom otvorilo je niz pitanja funkcioniranja ne samo države općenito, nego i konkretne lokalne uprave i samouprave u kriznim situacijama. Jedno od pitanja koje se do sada nije postavljalo je pitanje funkcioniranja županijskog Stožera civilne zaštite. Nemam uvid u cjelinu, ali ako pogledate web stranicu tog stožera, onda imate svakodnevne kratke informacije o broju oboljelih od covida-19, ali nemate nijednu informaciju koja bi upućivala na to da se na području te županije dogodio potres, kao ni informaciju o tome što taj stožer čini ili, na primjer, preporučuje građanima da čine. U isto vrijeme se od građana tražilo da prijave oštećenja putem interneta. Također mi je enigma čemu služi cijeli sustav lokalne i regionalne samouprave ako se u mjesec dana od potresa nije sastala županijska niti gradske skupštine da bi raspravile stanje i predložile što činiti.

NACIONAL: Tvrdite da obnova nakon potresa nije najveći problem Banije i cijele Sisačko-moslavačke županije?

Točno. Pitanje obnove nije najveći problem. Obnova i rekonstrukcija nakon potresa tehnička su pitanja, u čemu postoji iskustvo jer je to već jednom rađeno. Nažalost, na pogrešnom konceptu. Glavno pitanje je dugoročni opstanak ljudi na tom prostoru, a to ne ovisi samo o tome kolika će biti snaga samog tog prostora. Ključno je kakav će biti odgovor hrvatske države u svrhu revitalizacije cjelokupne gospodarske osnove, a to se u konačnici odnosi i na cijelu državu. Revitalizacija gospodarske osnove ne može ići samo kroz program obnove za Sisačko-moslavačku županiju. Zato sam koncept rješavanja tih problema smjestio u metropolsku policentričnu regiju Zagreb. Ta policentrična metropolska regija uz Banovinu obuhvaća Zagreb, kao i njegove rubne županije: Karlovačku, Zagrebačku, Krapinsko-zagorsku i pogođenu Sisačko-moslavačku županiju. Sve su zatečene potresima, ali i nepovoljnim demografskim stanjem.

NACIONAL: Kakvo je trenutačno stanje u toj vašoj „metropolskoj policentričnoj regiji Zagreb“? Znamo da ju je pogodio najjači potres nakon više od sto godina.

I Zagreb i njegova okolica, Banovina, stradali su u potresu, a tlo se još trese. Sisačko-moslavačka županija stradala je više, ali vrijednost izravnih i neizravnih šteta u Zagrebu je veća. Prema konzervativnim procjenama, izravna šteta u Zagrebu bit će između 80 i 100 milijardi kuna, a izravne štete u Sisačko-moslavačkoj županiji samo na stambenim objektima bit će najmanje 10 milijardi kuna. Tomu treba pridodati još toliko, dakle 10 milijardi kuna za štete na gospodarskim objektima i proizvodnoj opremi. Aproksimativno se može procijeniti da je Hrvatska u tih nekoliko potresa i u pandemijskoj krizi ove godine pretrpjela izravne štete u iznosu od 100 do 150 milijardi kuna.

NACIONAL: No postoje i neizravne štete…

Neizravne štete još nitko nije procjenjivao. Kada bismo pokušali procijeniti i neizravne štete metodom izgubljene dobiti, izgubljenih radnih mjesta, izgubljenih poreznih prihoda i još dodali štete po osnovi korone, to bi bilo najmanje 35 posto hrvatskog BDP-a. Tome moramo dodati gubitak u plaćama ljudi, pa onda i gubitak poreznih prihoda, smanjenje vrijednosti nekretnina itd. Oni koji danas primaju plaću 4000 kuna, u normalnim okolnostima primali bi od 7000 do 8000 kuna, a riječ je o oko pola milijuna ljudi svakog mjeseca. Sve to zajedno utjecat će na značajan kratkoročni pad BDP-a i nužno na gubitak kapitala i naših proizvodnih mogućnosti u duljem roku.

NACIONAL: Spominjete i demografski problem, a tu je Sisačko-moslavačka županija najugroženija?

I to je točno. Prava tema o kojoj se mora razgovarati je pitanje prostora Sisačko-moslavačke županije. Hrvatska vlada, dakle oni koji imaju moć donošenja odluka, mora ocijeniti što želi od tog prostora. Postoje dvije mogućnosti. Prva, da samo obnovimo stambene i gospodarske zgrade devastirane u potresu i ne promijenimo ništa drugo u tom prostoru. To bi rezultiralo time da se prostor isprazni kroz pet do deset godina, a već je dosad bio značajno ispražnjen. Drugo, imamo biološki negativan prirast. Treće, imamo staro stanovništvo. Četvrto, imamo i siromašno stanovništvo s puno socijalnih slučajeva. Struktura tog stanovništva izrazito je nepovoljna. Od takve strukture ne možete očekivati razvoj poduzetništva. Upravo zato je potrebna ova druga varijanta. Revitalizacija, a ne samo obnova. Što smo učinili nakon Domovinskog rata? Obnovu i rekonstrukciju stambenih zgrada bez radnih mjesta, bez razvoja gospodarstva. Rezultat je bio da smo nakon te obnove imali stalni trend smanjivanja i starenja stanovništva pa smo se našli u kompliciranoj demografskoj situaciji bez osobite perspektive. Tu pogrešku moramo izbjeći.

NACIONAL: Kako se to može izbjeći?

Moram se vratiti na prostor. Prostor Banovine o kojem danas govorimo naseljen je s tridesetak stanovnika na četvornom kilometru, jer je demografski osiromašen. Ako komparativno uzmete brojke za zemlje kao što su Njemačka, Nizozemska, Belgija, onda vidite da one imaju i više od 300 stanovnika na četvornom kilometru, a to je oko deset puta više od tog prostora i oko četiri puta više od hrvatskog prosjeka. Stranci još uvijek nemaju mogućnost kupovati zemljište zbog odgode koju je Hrvatska uspjela dobiti u pregovorima s EU-om. Kada dođemo u situaciju da Europljani mogu kupovati poljoprivredno zemljište, taj će prostor postati prilično zanimljiv, a posebno ovaj koji ima izvrsnu klimu, čistu prirodu, zrak i vodu. Bit će jako zanimljiv Europljanima. Ako se ne odredimo pravilno prema tom prostoru, može nam se dogoditi da ga i katastarski izgubimo. Administrativno će on ostati u Hrvatskoj, ali nisam siguran tko će tim prostorom i kako upravljati

NACIONAL: Koliko je stanovnika Sisačko-moslavačka županija već izgubila?

Od 2001. godine, kada je bila završena poslijeratna obnova, smanjio se broj stanovnika u županiji za oko 45.000. Prije rata u Sisačko-moslavačkoj županiji živjelo je oko 210.000 građana, a danas ih je svega 145.000. Samo u zadnjih nekoliko godina preko 20.000 stanovnika otišlo je u inozemstvo. Osim mehaničkog odlaska imamo i prirodni pad i starenje stanovništva. Dakle, županija se biološki više ne može sama reproducirati. U tom smislu najkritičnija je županija u Hrvatskoj. Takva je situacija bila i prije potresa, a potres je te negativne demografske trendove samo dodatno zaoštrio. Zbog toga neće biti dovoljno samo obnoviti i rekonstruirati. Ako se želi sačuvati taj prostor i ljude u njemu, potrebna je ozbiljna revitalizacija. Zato valja upozoriti na jedan važan detalj koji je promakao svima u raspravi o Zakonu o obnovi.

NACIONAL: Koji je to važan detalj?

Država je, očito sa željom da se sačuva relativno povoljan odnos javnog duga prema BDP-u i izbjegne veliki fiskalni deficit, valjda i zbog ambicije brzog uvođenja eura, predvidjela relativno skroman vlastiti financijski udio u obnovi. Država zbog toga na sebe ne preuzima cjelokupnu obnovu, nego samo obnovu onih objekata koji imaju crvene naljepnice pa su namijenjeni rušenju. Pri tome je još ugrađen i socijalni kriterij koji ne ide u prilog strategiji revitalizacije. Naime, po takvom pristupu obnovit ćete objekte samo ljudima i subjektima koji imaju male prihode. Zapravo, rješavat će se socijalni slučajevi, a svi oni koji nisu u toj kategoriji bit će prepušteni vlastitoj snalažljivosti i pod pritiskom racionalne odluke da napuste taj prostor. Ljudi iz, uvjetno govoreći, srednjeg sloja, oni koji imaju i nešto kapitala, nakon potresa, kao i zbog iskustva onoga što se u tom prostoru zbivalo proteklih desetljeća, ponašat će se ekonomski racionalno poput svakog „homo economicus“. Umjesto novog dodatnog ulaganja u oštećene objekte, za što neće uživati potporu države, mnogi će zaključiti da je sigurnije takvo osobno ulaganje učiniti na nekom drugom prostoru.

NACIONAL: Ljudi žele riješiti svoje egzistencijalne probleme. Zašto to smatrate problematičnim?

Dakle, ako moraju uložiti u obnovu svojih domova više od 50.000 ili 100.000 kuna, pitanje je hoće li imati ekonomskog interesa uopće se upuštati u obnovu. Mogli bi dodati još toliko novca i kupiti nekretninu negdje izvan prostora tih županija. S obzirom na dobnu strukturu stanovništva, mnogi će otići i negdje drugdje uživati svoje mirovine. Još veći problem nastaje ako takve odluke budu donosili oni koji su radno potentni, koji imaju poduzetničkog duha i kapaciteta, pa i nešto kapitala. Budući da oni zapravo nisu obuhvaćeni Zakonom o obnovi, imamo rizik da prostor ubrzano napusti onaj sloj koji jedini ima kapacitete za razvoj, odnosno koji bi trebao biti glavni nositelj onoga što zovemo revitalizacija. To mi se čini značajnim propustom Zakona o obnovi jer on isključivanjem tih slojeva zapravo šalje potpuno suprotnu poruku od one za koju se vlada nominalno javno zalaže. Ako bi država i njima ponudila nešto novca za obnovu, lakše bi donijeli odluku da ostaju u Sisku, Glini ili Petrinji. U suprotnom, tom prostoru prijeti da postane geto.

NACIONAL: Zašto to nazivate getom? Nije li getoizacija preteška ocjena kada je riječ o budućnosti Sisačko-moslavačke županije?

Nije preteška ocjena iz dvaju razloga. Ako država ne pomogne ljudima iz tog, uvjetno govoreći, srednjeg sloja, onda se to lako može dogoditi. Zašto je taj srednji sloj važan? Zato što jedino on može biti nositelj gospodarskog i svakog drugog razvoja, a onda i revitalizacije prostora. Time ne želim kritizirati socijalni kriterij niti sam protiv toga da se pomogne onima koji ne mogu sami riješiti probleme. Dapače, to i jest glavna funkcija države, ali u slučaju Sisačko-moslavačke županije taj socijalni kriterij morao bi se proširiti, a ne suziti. Ali ljudi slabijeg imovnog statusa, koji žive od socijalne pomoći ili malih mirovina, ne mogu biti nositelji poduzetništva i gospodarskog razvoja, a takvih je većina na ovom području. Ako samo njima obnovite kuće, a ovima drugima ne pomognete, onima koji su sada jako potrebni u tom prostoru kao nositelji razvoja, onda će dominirati socijalni sloj koji nema poduzetničke inicijative, poduzetničkih kapaciteta i uopće nema poduzetničkog duha. Takva je greška već jednom napravljena.

NACIONAL: Kada je takva greška napravljena?

Dogodila se poslije Domovinskog rata, a Petrinja je tipičan slučaj. Petrinja je prije potresa održavala, čak imala i minimalni rast broja stanovnika u odnosu na zadnje desetljeće. Zašto? U Petrinju se slio značajan broj Hrvata iz okolice Banja Luke u Bosni i Hercegovini. Doživjeli su tamo strašne nevolje, a kao prognanici nisu mogli u Hrvatsku donijeti i svoju imovinu. Hrvatska ih je smjestila u pogranična područja oko Hrvatske Kostajnice, Sunje, Gline. Kada su se malo ekonomski i socijalno stabilizirali, smjestili su se u Petrinju. Petrinja je tako dobila stanovnike koji čak imaju više poduzetničkog duha od domicilnog stanovništva, ali nemaju za to kapitala i financijskog potencijala. Nemaju imovinu koju bi mogli staviti pod hipoteku da bi dizali kredite u bankama, a bez toga nema ni ekonomskog razvoja.

NACIONAL: Već ste pripremili radnu verziju izvještaja o situaciji u obrtništvu i malom poduzetništvu u Sisačko-moslavačkoj županiji. Što je, međutim, s većim projektima kakvi su nekad bili Mesna industrija Gavrilović iz Petrinje ili Željezara i Rafinerija Sisak?

O onome što je nekada bilo nema smisla govoriti. Toga više nema. Nije više relevantno jer se vrijeme ne može vratiti. Zašto Gavrilović danas više nije bitan za razvoj Banovine? Zato što ta tvrtka u zadnjim desetljećima nije imala orijentaciju na organiziranje sirovinske osnove kao nekadašnji gigant. Zato on više nema važan utjecaj na gospodarski razvoj tog prostora. Oni sirovinu kupuju izvan tog područja i iz inozemstva, što je za njih legitimna strategija. Neki dan sam imao priliku razgovarati s najvećim stočarskim proizvođačima na Banovini i oni su mi se požalili da tvrtka Gavrilović od njih u zadnja dva desetljeća nije kupila ni jednu svinju te da svoju proizvodnju prodaju mesarima na Jadranu i lokalnoj klaonici koji je nemaju kapaciteta svu primiti. Što se tiče Željezare koju je država prodavala tri puta i Rafinerije koju je također prodala država, a ne lokalni ljudi, nakon čega je izgubljeno 20.000 radnih mjesta, o tome također sada nema potrebe govoriti jer manje-više svi sve znamo. Tome se može pridodati i najmanje desetak srednjih poduzeća s ovog područja koja su nepotrebno izgubljena, a u kojima je također izgubljeno nekoliko tisuća radnih mjesta. Međutim, to sve sada za ovu situaciju nije previše relevantno. Sada je važno vidjeti kako sačuvati i razviti zatečene poslovne subjekte i stvoriti poslovno okruženje u kojem će se pojaviti investitori i poduzetnici iz drugih krajeva Hrvatske, pa i inozemstva, koji bi imali interes za ulaganja. O tome treba napraviti konkretan plan. Ali priča ovoga puta ne smije ostati samo na obećanjima jer će ljudi brzo otići, posebno mladi za koje lokalno gospodarstvo i bez potresa nije nudilo željenu perspektivu.

NACIONAL: Gdje vidite tu gospodarsku nišu za revitalizaciju?

Većinu tog prostora čini obradivo zemljište koje se nalazi između 250 i 350 metara nadmorske visine, a to je jedan od najboljih prostora u državi za voćarsku proizvodnju. Nekada je Petrinja imala voćarsku i vinogradarsku školu koja je korespondirala s tadašnjom naprednom europskom poljoprivredom u domeni voćarstva, povrtlarstva, vinogradarstva i stočarstva. To je izrazito stočarski kraj. Na ovdašnjim sitnim parcelama moguće je organizirati niz varijanti stočarstva: krava, krava-tele, bikova, svinja, proizvodnja mlijeka itd. Na tom prostoru nekad smo imali preko 200.000 komada svinja godišnje, a nekadašnji Gavrilović prerađivao je preko 600.000 živih svinja i svinjskih polovica, što je bilo više od trećine tadašnje proizvodnje svinja u Hrvatskoj. Nažalost, danas više od 50 posto hrane uvozimo. Samodostatni smo samo u proizvodnji žitarica, dok je u svim drugim vrstama hrane Hrvatska deficitarna. Imamo značajno veći uvoz nego izvoz. Ne podmirujemo potrebe u većini hrane iako imamo sve prirodne preduvjete i komparativne prednosti za veliku proizvodnju i izvoz. Ali ja ne vidim mogućnosti samo u tradicionalnim proizvodnjama i proizvodima jer na tome se ne može osigurati dinamičan rast i razvoj ovog kraja. Potrebno je osmisliti i niz novih, modernih tehnološki intenzivnih sektora u kojima se mogu ponuditi perspektive mladim i obrazovanim ljudima koji imaju radni i biološki potencijal za usklađeni gospodarski i demografski razvoj i bržu transformaciju područja. U Sisku i županiji postoje nukleusi takvih ustanova i poduzeća na čijim se iskustvima i temeljima može pristupiti modernizaciji i strukturnoj transformaciji lokalnog gospodarstva. Detalji o tome zahtijevaju više prostora od jednog intervjua.

NACIONAL: Mislite li da je taj prostor i sigurnosno važan zbog aktualnog migrantskog vala?

Imat ćemo i sigurnosne probleme ako taj prostor napustimo. Ne bavim se tim sigurnosnim pitanjima, ali su me uvjeravali stručnjaci koji se time bave da se ovdje nalazi takozvana „suha međa“ između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Većina granice između Hrvatske i sjeverne Bosne je na rijeci Uni, ali postoji i dio granice gdje Una u cijelosti ulazi u Bosnu pa je tu kopnena granica. Pokazalo se u migrantskoj krizi da je ta suha međa pod velikim pritiskom migranta, ali ima tu još koješta. Tu je i „balkanska ruta“ kojom se navodno ilegalno transportiraju droga i oružje. Dakle, moramo osigurati granicu. Sve države imaju poseban odnos prema pograničnim područjima. Tako je i u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj… Sve države vode računa o granici. Na tim granicama danas se postavljaju i žičane ograde kao supstitucija za nedostatak stanovništva u pograničnim područjima. Ako nema dovoljno ljudi u tom prostoru, onda se koriste i mehaničke prepreke. Nadam se da nećemo morati tako razmišljati o prostoru Banovine. Taj je prostor Banovine vrijedan i po sadržajima, ali i po geografskom, odnosno prometnom položaju. Jedina mu je mana što nema dovoljno stanovništva.

NACIONAL: Kažete da je Sisačko-moslavačka županija važno prometno područje, ali autocesta Zagreb-Sisak još nije završena?

Potres nas je sada podsjetio na prazninu tog prostora. Kada sam ranije u Zagrebu o tome govorio, ljudi najčešće ne bi razumjeli o čemu se tu radi. Kada su sada televizije i novinari došli na teren, odjedanput se svi čude da netko u 21. stoljeću živi u kući u kojoj nema struje, vode, WC-a, a o internetu da ne govorimo. Zašto nema i dovoljno ljudi? Bio je neadekvatan odnos prema tom prostoru. Nije postojao ambijent u kojem bi se ljudi mogli gospodarski razvijati i dobro osjećati. Očekujem da se odnos prema Sisačko-moslavačkoj županiji promijeni jer je to potrebno cijeloj zemlji. Potrebno je poslati jasne poruke ljudima s tog prostora, ali ne samo njima koji trebaju ostati tamo živjeti, nego i onima koji žive u drugim dijelovima Hrvatske i u inozemstvu, da tamo dođu.

NACIONAL: Koje poruke, odnosno, čime ih privući?

Taj prostor treba infrastrukturno integrirati u Hrvatsku. Nabrojat ću samo pet-šest najvažnijih projekata. Izvori financiranja nisu sporni jer novca ima na raznim stranama. Nisu to samo europski novci, sredstva iz fondova Europske unije. Ako Vlada ne pošalje snažnu i uvjerljivu poruku, a ne samo parolu, onda u sljedećih godinu do dvije treba završiti preostalih 15 kilometara autoceste od Zagreba do Siska. Taj se prostor mora povezati sa Zagrebom, Hrvatskom i Europom. Sisak je od pedesetih godina prošlog stoljeća sa Zagrebom povezan preko „brvna“. Tako Siščani zovu most na rijeci Odri koji je širok dva metra. U slučaju da se s tim mostom nešto dogodi, ne postoji alternativa za prijevoz od Siska do Zagreba. To rješava autocesta, ali ona je trebala biti gotova 2007. godine, a došla je, evo, već 2021. Dovoljno i to govori o odnosu prema tom devastiranom prostoru. Sve je koncentrirano u Zagrebu, a zaboravljena su mjesta na 70 do 100 kilometara od Zagreba. Sisak je pedesetak kilometara udaljen od Zagreba.

NACIONAL: Pretpostavljam da samo izgradnja autoceste neće biti dovoljna?

Točno. Mora se napraviti i drugi kolosijek željezničke pruge Zagreb-Rijeka. Pruga Zagreb-Sisak trenutno ima samo jedan kolosijek. Tu se ne može organizirati smisleni željeznički promet koji postoji u svim europskim metropolama kao što je Zagreb – da radijalno oko sebe u krugu od 100 kilometara ima razvijen ne samo teretni, nego i putnički željeznički dvokolosiječni promet. Europa je još 2010. godine donijela bijelu knjigu „Vrijeme je za promjene“. U njoj je definirala da je trenutak za prebacivanje tereta i putnika na željeznički promet, koji troši četiri puta manje energije i manje je okolišno invazivan od cestovnog. A promet vodom je 20 puta djelotvorniji u potrošnji energije, a toliko je i manje okolišno invazivan i toliko manje zagađuje stakleničkim plinovima. Napokon, Sava je nekada bila plovna do Siska pa se razvila i ideja da Sisak postane pozadinska kontejnerska luka morskoj luci u Rijeci. Napokon, tu je strateški projekt kanal Dunav-Sava, koji rješava četiri dugoročna problema Hrvatske: riječni promet, navodnjavanje Slavonije, problem poplava i problem suše u ljetnim mjesecima.

NACIONAL: U čemu je prednost Siska u odnosu na Zagreb?

Sisak treba postati pozadinska luka morske luke u Rijeci. Treba ga smjestiti na željeznički pravac Rijeka-Budimpešta. U tom smislu onda treba rješavati i ove lokalne probleme. To je ova često spominjana ravničarska pruga, ali suština je nešto drugo. Luka Rijeka ima prednost u odnosu na sve luke na Jadranskom moru, uključujući slovenski Kopar i talijanski Trst. Zašto? Zato što ima najdublji gaz pa u Luku Rijeka mogu pristati i najveći brodovi. Njen je problem u protočnosti zbog uske operativne obale pa je iskrcavanje brodova u Rijeci užasno skupo, jer dugo traje. Sisak bi na toj pruzi Rijeka-Budimpešta mogao kompenzirati taj nedostatak. Sisak treba postati terminal i logistički centar za Luku Rijeka da bi se kontejneri s robama mogli brzo micati iz Rijeke, da se tamo zadržavaju i u Rijeci oslobađaju prostor za pristajanje brodova. U Sisku već postoji infrastruktura kakva drugdje u Hrvatskoj ne postoji. Postoje stotine hektara u sisačkoj željezari koja je potpuno napuštena. Vrijednost tog prostora nije u onome što je iznad zemlje, jer je to propalo i devastirano. Ali ispod zemlje su ogromni infrastrukturni prostori, koji su neiskorišteni. Riječ je o struji, kanalizaciji, vodi, plinu…To je tridesetak kilometara prostora na jednu i drugu stranu opremljenog infrastrukturom, a zemljište nije skupo. Logistički centar može se širiti koliko vas je volja pa Sisak može postati i europski logistički centar.

NACIONAL: Otkud sad promičete Sisak u europski logistički centar?

Zato što ako ga spojite na prugu Rijeka-Budimpešta, na autocestu Sisak-Zagreb, a možda i na autocestu za Bosnu i Hercegovinu, kao i na osposobljeni riječni promet, onda bi imalo smisla da Sisak postane i lokomotiva modernih, preradbenih industrija i tako nadomjesti gubitak Željezare i Rafinerije. Dakle, ja se ne zalažem za lokalno i parcijalno rješavanje gospodarskog razvoja Siska i Banovine, nego za integriranje tog prostora u zagrebačku metropolsku policentričnu regiju te u širi hrvatski i europski gospodarski prostor. Treba se samo pojaviti netko tko će imati hrabrosti staviti te teme na stol. Ljudi imaju ideje i rješenja. I novac ne bi bio problem jer postoje domaći i inozemni, javni i privatni izvori. Kad bi se to osmislilo u integriranu cjelinu, pojavili bi se i strani investitori koji bi bili jako zainteresirani, mogao bi se pojaviti i američki, njemački, kineski kapital. Po meni, u tom poslu nije problem novac, nego je glavni problem nedostatak vizije, odlučnosti i političke potpore da se krene u realizaciju tih i brojnih drugih projekata. Možda je ovo dobar trenutak da se dogode dugoročne promjene.