Vladimir Čavrak, redoviti profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, bio je glavni govornik na investicijskoj konferenciji Meeting G2, devetom susretu hrvatskih poduzetnika iz zemlje i iseljeništva održanom u Sisku pod egidom „Zemlja izlazećeg optimizma“. Svojedobno je profesor Čavrak, koji živi u Letovancima, potresom pogođenom mjestu između Petrinje i Siska, vodio tim sveučilišnih profesora koji je po narudžbi Plenkovićeve vlade napravio plan „revitalizacije Banovine“. Kako je taj njihov plan ostao u ladicama hrvatske administracije, Čavrak je kasnije s kolegama o tome napisao i knjigu kako sama ideja ne bi bila prepuštena zaboravu. Nakon što je na prošlotjednom skupu govorio o mogućnostima investiranja u Sisačko-moslavačkoj županiji, Vladimir Čavrak se u razgovoru za Nacional kritički osvrnuo na ekonomsku politiku HDZ-ove vlade, kao i njene upravo uvedene antiinflacijske mjere zamrzavanjem cijena 30 proizvoda.

NACIONAL: Na prošlotjedni investicijski skup došli su poslovni ljudi iz Europe, ali i Sjeverne i Južne Amerike i Australije, kao potencijalni investitori, a najviši predstavnik vlasti bio je Velibor Mačkić, ekonomski savjetnik predsjednika Zorana Milanovića. Jeste li zamjerili sisačko-moslavačkom županu Ivanu Celjaku, koji je bio i jedan od pokrovitelja tog skupa, što se nije pojavio?

Radilo se o skupu na kojem je bilo oko 150 poduzetnika i investitora iz cijeloga svijeta. To su ljudi koji su o svom trošku došli u Hrvatsku s plemenitom nakanom da uspostave poslovne veze s domovinom. Mislim da je to bila sjajna ideja ljudi iz Udruge za poslovno povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske G2, koji već devetu godinu organiziraju takve skupove. Osam puta dosad bili su u Zagrebu, a ove godine prvi put su odlučili to organizirati u Sisku s dobrim razlogom i povodom. Radi se o kraju koji je dramatično stradao u Domovinskom ratu i tranziciji te nedavnom potresu. Velika je potreba za njegovom gospodarskom revitalizacijom. O tome ovisi ostanak i opstanak stanovništva u Sisačko-moslavačkoj županiji. Bez opstanka ljudi sve je besmisleno. Ako im se ne osigura opstanak, onda je i obnova besmislena. Naši ljudi koji u ime državne administracije sudjeluju na tim skupovima trebali bi više govoriti o konkretnim projektima za koje nam trebaju inozemni partneri, a manje držati vatrene patetične govore.

NACIONAL: Znam da ste već upozoravali i na greške u obnovi Banovine?

Pogreška je već jednom napravljena kada su nakon rata obnovljene samo kuće, a nije se radilo na revitalizaciji gospodarstva. Budući da nije bilo radnih mjesta, iselilo se više od 25.000 stanovnika, a četvrtina tih kuća ostala je prazna. Ne bih volio da se dvaput dogodi ista pogreška. Na ovom skupu s investitorima iz dijaspore shvatio sam da mi u domovini zapravo imamo premali kapacitet za prihvaćanje njihovih ideja i inicijativa. Pokazalo se da postoji snažna volja u dijaspori, ali kada dođu u Hrvatsku, ne nailaze na korespondentne institucije i ljude za ostvarivanje poslovnih ideja.

NACIONAL: Spomenuli ste i patetiku. Mislite li da patetika u ovakvim prigodama nije poželjna? Ipak je riječ o ljudima koji već godinama žive izvan Hrvatske pa ih je potrebno na neki način animirati i približiti im Hrvatsku.

Nakon 30 godina hrvatske neovisnosti patetika može biti dobar okvir za motivaciju, ali s inozemnim poduzetnicima, bili oni Hrvati ili neki drugi, morate razgovarati o konkretnim stvarima. Gdje, što i kako ulagati, kakvi su uvjeti investiranja, kakve su profitne stope, postoje li neke i kakve olakšice. U tome institucionalno, ali i što se tiče ljudskog kapitala, imamo stanovite deficite. Tu zapinje i dio stranih investicija, a posebno one na koje bi mogli biti spremni naši ljudi iz dijaspore.

NACIONAL: Vi ste i hrvatskoj vladi sa šestoricom sveučilišnih profesora iz Zagreba ponudili studiju o revitalizaciji Banovine, ali ona je na kraju završila u košu. Doduše, kasnije je o tome objavljena vaša knjiga kao svojevrsni podsjetnik hrvatskoj javnosti na taj program. Kako to komentirate?

Kao voditelj tog tima s uvaženim kolegicama i kolegama s pet zagrebačkih fakulteta razradili smo jedan operativni program za revitalizaciju Banovine. Program nije baš posve završio u košu, kako vi kažete. Mislim da Vlada u tom trenutku nije imala kapaciteta da ga apsorbira. Zato ga je ignorirala. Nije ga prihvatila, ali ga nije ni odbila. Taj Program je i dalje aktualan, a protekom vremena bit će još aktualniji. Sadrži nekoliko vrlo inovativnih i modernih pristupa koji su bili novina za učmalu administraciju. Ključni naglasak u revitalizaciji Banovine stavili smo na privatni, a ne državni sektor. Za financiranje smo predložili rješenja koja uključuju nove financijske instrumente i financijsko tržište.

NACIONAL: Zašto ste izbjegavali državni sektor?

Predvidjeli smo i sudjelovanje države, ali samo kao medijatora koji olakšava i ubrzava procese. Država se ne treba baviti investiranjem u poslovne projekte. To je stvar privatnih investitora i tržišta. Ona može olakšati poslovanje privatnom sektoru, graditi infrastrukturu, ali kada je u pitanju revitalizacija gospodarstva, onda je ključna uloga privatnih poduzetnika, domaćih ili inozemnih, svejedno. Među njima nema razlike. Poduzetnici investiraju kada ocijene da mogu ostvariti profit. Da bismo oslobodili poduzetničku inicijativu, predvidjeli smo i poseban financijski model za revitalizaciju Banovine. Vlada se odlučila za model koji se oslanja na sredstva fondova EU-a i proračuna jer je valjda htjela izravno upravljati svim procesima, a posebno tokovima novca.

NACIONAL: Kakav je taj vaš financijski model?

Bilo je više izvora. Na stolu smo imali ponudu jednog američkog fonda koji je iskazao interes za plasman više od pola milijarde dolara putem transparentnih mehanizama financijskog tržišta. Ta su se sredstva mogla kombinirati s drugim izvorima koji su raspoloživi na domaćem i na međunarodnom financijskom tržištu. Možda najznačajnija stavka tog modela bilo je i izdavanje „obveznice solidarnosti“. U tom trenutku nismo se dosjetili boljeg imena. Tada je u bankarskom sektoru u Hrvatskoj bilo imobilizirano oko 40 milijardi kuna. Banke nisu imale kome ta sredstva plasirati, a štediše su dobivale mizernu kamatu. Smatrali smo da se taj novac putem financijskog tržišta uz minimalne državne garancije može aktivirati za financiranje projekata gospodarske revitalizacije potresom pogođenog područja, ali jednako tako i drugih manje razvijenih i zaostalih područja. Regionalne razlike u Hrvatskoj u zadnja dva desetljeća dramatično se povećavaju. Nažalost, Državni zavod za statistiku ne objavljuje podatke o realnom BDP-u po županijama, nego samo nominalne vrijednosti u koje je uključen učinak cijena. Kada isključite utjecaj cijena, realni BDP se u pet županija tijekom zadnjih dvaju desetljeća čak smanjio. Dakle, ne da nije rastao nego se smanjio! Jaz između nekih kontinentalnih i primorskih županija sve je veći. To se ignorira i mi nemamo regionalnu razvojnu politiku. To nije samo problem Sisačko-moslavačke županije, nego postaje i sve veći hrvatski problem.

NACIONAL: Takav model o kojem govorite primijenjen je u Irskoj pa je u jednom trenutku počeo i povratak Iraca iz iseljeništva u domovinu. Dakle, model nije nepoznat.

Naravno da nam nije nepoznat. Osim irskog, postoje i drugi slični modeli koji su pokazali svoju efikasnost. Na našem sveučilištu postoje ljudi koji to proučavaju i o tome mnogo znaju. Ono što dolazi kao prijedlog sa sveučilišta nije magla, nego se to zasniva i na pomnom proučavanju onoga što u svijetu dobro funkcionira. Problemi nastaju kad takve prijedloge predočite državnoj birokraciji koja nema kapacitet razumijevanja i brze apsorpcije novih i inovativnih ideja. U takvoj situaciji najlakše je prijedloge ignorirati i raditi na stari isprobani način.

NACIONAL: Po čemu je bio značajan taj irski model, koji je Irsku pretvorio u prosperitetnu državu Europske unije?

Irska vlada je imala taj apsorpcijski kapacitet i visoku razinu fleksibilnosti. Dio njihova modela bila je i ta ideja obveznice solidarnosti koja nam je bila uzor za oblikovanje naših prijedloga. Godinu i pol nakon što smo mi predložili emisiju obveznica solidarnosti za revitalizaciju Banovine, Vlada je primijenila taj model prilikom emisije takozvane narodne obveznice. Pokazalo se da model može funkcionirati i kod nas, jedino što je Vlada taj novac iskoristila za refinanciranje dugova, a ne za razvoj i gospodarsku revitalizaciju. Uspjeh emisije narodne obveznice može biti poticaj da se ozbiljnije razgovara o novoj strategiji regionalnog razvoja koja bi se mogla i tako financirati. Dakle, još uvijek nije kasno. Što se tiče samog irskog modela, to je poznata stvar. Irska je u nekih pet godina na svoje područje privukla investicije najvećih IT kompanija u svijetu. Nisu u zemlju privukli samo dio svoje dijaspore, nego čak mlade ljude iz Hrvatske i drugih dijelova svijeta.

NACIONAL: Irska je pretvorena u zemlju optimizma. I naziv ove konferencije na kojoj ste bili glavni govornik bio je „Zemlja izlazećeg optimizma“. Postaje li i Hrvatska zemlja optimizma?

Mislim da su organizatori iz udruge G2 u ovom slučaju mislili na Sisačko-moslavačku županiju, koja ako nije zadnja, onda je među zadnje dvije-tri najnerazvijenije županije, ovisno koji pokazatelj koristite. Budući da se došlo do dna i da teško može biti lošije, jedino što preostaje jest razmisliti kako sve slabosti pretvoriti u prilike i prednost. Na tom skupu poslužio sam se metaforom da „poslije kiše dolazi sunce“. Ako tako stoje stvari u prirodi, zašto ne bi i u društvu? Pesimizam nije produktivan ni zdrav, pa ga treba izbjegavati. Zbog naglaska organizatora na optimizam prihvatio sam sudjelovati i nastojao sam svoje izlaganje utemeljiti na ideji optimizma.

NACIONAL: Na čemu se zasniva taj optimizam?

Ako stvari gledate s motrišta investitora, onda je Sisačko-moslavačka županija danas jedna od najkonkurentnijih u Hrvatskoj. Izgleda paradoksalno, ali treba imati u vidu da se pogledi i motivi investitora razlikuju od pogleda stanovnika. Zvuči grubo i bešćutno i jest tako, siromaštvo znači veliku nevolju za ljude koji moraju jeftino prodavati obiteljsko blago i koji teško žive u nerazvijenom kraju. Međutim, za investitore je to idealan trenutak za kupnju i pribavljanje resursa, bilo u vidu zemlje, objekata ili drugih oblika imovine koja se može poslovno iskoristiti. Drugo je pitanje je li to baš moralo biti tako, tko je tome, kako i zašto pridonio. O tome možemo razvijati različite teorije što se kod nas i čini, ali to neće promijeniti stanje. Dakle, jedino što preostaje jest krenuti dalje s pozicije koja je zatečena. Zato nam treba optimizam. Ne da bismo skrivali stvarno stanje, nego da bismo ga promijenili.

NACIONAL: Dakle, smatrate da taj optimizam ima pokriće?

Budući da je Sisačko-moslavačka županija u razvojnom zaostatku, mislim da više ne može nastaviti tonuti. To stanje možemo pretvoriti u prednost. Najveće hrvatsko tržište, zagrebačka aglomeracija s više od dva milijuna stanovnika, udaljeno je samo pedesetak kilometara. Za investitore ta županija nudi mnoštvo kvalitetnih, ali i jeftinih resursa. Najjeftinijih u Hrvatskoj. Trenutno je cijena poljoprivrednog i građevinskog zemljišta tamo najjeftinija u Hrvatskoj. Cijena rada je skoro 20 posto niža od Zagreba. Troškovi života su također niži, a lijep krajolik i prostor čistog zraka uz obilje drugih prirodnih resursa pružaju iznimno kvalitetne uvjete života. Geoprometno je ta županija na svim važnim europskim prometnim pravcima od sjevera prema jugu, od zapada Europe prema istoku. Sjajni su to uvjeti za poslovanje. Dakle, imamo pokriće za optimizam, a drugo je pitanje zašto sve to dosad nismo iskoristili.

NACIONAL: Zašto je to neiskorišteno?

Ima, naravno, više uzroka. Ono što je objektivno jesu štete koje su tom kraju učinjene za vrijeme Domovinskog rata, tranzicije i potresa u iznosu od skoro 10 milijardi eura. Štete na privatnim objektima i imovini nikada nisu nadoknađene. Oni dijelovi Hrvatske koji nisu imali tu sudbinu mogli su se razvijati brže i dinamičnije. Ovdje ste imali stanovništvo koje je ostalo bez imovine, imali ste kompanije kojima nisu bile kompenzirane štete i normalno da se to odrazilo na financijsku snagu i investicije, koje su za razliku od drugih dijelova Hrvatske bile minorne. Hrvatska od svog osamostaljenja zapravo nije imala strategiju i politiku regionalnog razvoja, a ono što se činilo bile su uglavnom mjere socijalne politike i stambenog zbrinjavanja. To mladim ljudima nije osiguravalo perspektivu pa je krenulo masovno iseljavanje naročito nakon ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska politika je prigrlila neoliberalni model koji regionalnu politiku smatra štetnom i dozvoljava samo horizontalne intervencije. To u prijevodu znači da oni zastupaju tezu da treba ponuditi iste uvjete trkačima na štakama kao i onima koji su zdravi i kondicijski dobro pripremljeni. To je u zadnja dva desetljeća povećalo regionalnu divergenciju u Europi, kao i u Hrvatskoj. Svemu tome pridonosila je i visoka fiskalna centralizacija države i političkog sustava.

‘Naša hrvatska politika donosila je jedan pa drugi zakon o obnovi potresom razrušenih kuća na baniji, izgubilo se dvije godine’, kaže Čavrak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Što je tu bilo problematično u političkom sustavu?

Prema podacima Svjetske banke, Hrvatska je u skupu zemalja s vrlo malim udjelom lokalnih jedinica u ukupnim poreznim prihodima i javnim rashodima. Trend porasta fiskalne decentralizacije dogodio se tek 2002. godine kada je indeks fiskalne decentralizacije sa sedam posto povećan na 15,4 posto. Međutim, nakon toga indeks pada. Za usporedbu, u zemljama poput Danske, Španjolske, Belgije Švedske ili Njemačke taj indeks ima vrijednost veću od pedeset posto. Sasvim je jasno da naše lokalne zajednice nemaju dostatan fiskalni kapacitet i da većina nije u stanju sudjelovati u poticanju gospodarskog razvoja. Zbog toga su osuđene na razvijanje odnosa ovisnosti o centralnoj državi odnosno Vladi koja redistribuira skoro 90 posto državnih prihoda. Na toj osnovi događa se i dinamika političkog života pa bolje prolaze one lokalne sredine koje su bolje zastupljene u Vladi i Saboru. Ili kako bi rekao narod, bolje se griju oni koji su bliže vatri. Sisačko-moslavačka županija je u toj podjeli uvijek ostajala kraćih rukava. Uzmite samo slučaj autoceste Sisak-Zagreb. Gradnja je stajala skoro desetljeće dok su u međuvremenu izgrađene brojne druge. Nažalost, da nije bilo potresa, bojim se da gradnja još ne bi krenula. Već dugo živim pa se sjećam davnih izbornih kampanja u kojima se na velikim plakatima obećavalo njen završetak. Ako svemu dodate slabu strukturu tradicionalnog gospodarstva koje se nije transformiralo u tranziciji, sasvim je jasno da rezultati nisu mogli biti bolji.

NACIONAL: Što biste konkretno predložili za gospodarski razvoj Sisačko-moslavačke županije? U čemu vidite perspektivu?

Odgovor ovisi o tome tko pita. Ako pitaju investitori, onda nema potrebe govoriti o viziji i sličnim strateškim odrednicama. Oni dolaze s konkretnim poslovnim idejama i planovima, a jedino što ih zanima jesu uvjeti ostvarivanja većeg profita u odnosu na investiranje negdje drugdje. U slučaju ove županije, uvjeti investiranja i ostvarivanja profita veoma su povoljni, možda i najpovoljniji u Hrvatskoj. Na skupu sam izdvojio i objasnio deset komparativnih prednosti: najjeftinije poljoprivredno i građevinsko zemljište, veliki broj jeftinih stambenih i poslovnih objekata, kvalitetna brownfield područja, dostupna i jeftina radna snaga, jeftin financijski kapital i najveće subvencije u Hrvatskoj, dostupnost kvalitetnih prirodnih resursa, dostupnost obilnog kulturno-povijesnog kapitala, povoljan geoprometni položaj i blizina zagrebačkog tržišta. Napokon, nepostojanje barijera za ulazak na lokalno i regionalno tržište i rastući institucionalni kapital za prihvat investicija. Ako bi me pitali planeri lokalnog ekonomskog razvoja, onda bih savjetovao da se pozabave idejom stvaranja metropolske policentrične regije Zagreb, čiji dio je i cijela ova županija, a koja bi u modelu pametne specijalizacije Zagreba i gradova koji mu gravitiraju mogla generirati jak hrvatski, ali i europski razvojni pol.

NACIONAL: Nakon oluje i velikog nevremena u Češkoj u nekoliko mjeseci bio je obnovljen cijeli jedan grad, a na Baniji se nakon gotovo tri godine ljudi nisu vratili u svoje domove. Zašto?

Možda se čekalo ovo predizborno vrijeme da se obnova prerano ne bi završila pa da ljudi na obnovu zaborave. Ne znam. Dan prije te oluje u Češkoj prošao sam kroz tu regiju u kojoj je bio pometen čitav jedan grad. Putovao sam sa suprugom prema Poljskoj, a ta me je oluja pratila cijelim putem. Na sreću, nisam njome bio i neposredno pogođen. Pitate kako je moguće da jedan grad bude obnovljen u nekoliko mjeseci. Nema tu velike filozofije. Ako nešto želite riješiti, onda to rješavate u kratkom razdoblju. Posvećeni ste tome, a u Sisačko-moslavačkoj županiji to nije bio slučaj. Dvije godine se lutalo, a i danas neke stvari nisu dobro definirane. Naša hrvatska politika donosila je jedan pa drugi zakon o obnovi. Imali smo jednog ministra koji nije znao kamo bi. Kad su ga smijenili, došao je drugi ministar koji je imao veliki broj nekretnina pa očito nije znao kako će u isto vrijeme voditi brigu i o svojim nekretninama i obnovi nekretnina ljudi stradalih u potresu u Petrinji. Na tome smo izgubili dvije godine.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ove antiinflacijske mjere Vlade kojima su zamrznute cijene za 30 najvažnijih proizvoda?

Kada je riječ o inflaciji, postoji veliko nerazumijevanje njenih uzroka, a potom je još veća zbrka oko toga kako se riješiti te nevolje. Problem je što se ne pojavljuje dva puta zbog istog uzroka i na isti način. Ovoga puta glavni uzroci su kombinirani, imamo eksterne geopolitičke šokove u kombinaciji s domaćim uzrocima koji se prvenstveno odnose na nerazvijenu tržišnu strukturu kojom dominiraju monopoli i oligopoli. Nastupom pandemije veliki dio svijeta odlučio se za lockdown. U nekoliko dana prekinuti su proizvodni, trgovinski i potrošački lanci u svijetu. To je izazvalo ogromne poremećaje u životima ljudi. Došlo je do poremećaja u gospodarskim tokovima, poremećaja u ponudi i potražnji. Veliki broj zemalja potražio je odgovor u deglobalizaciji i pokušaju povećanja samodostatnosti, posebno u području hrane i energije. Nastala je situacija takozvanih višestrukih ili preklapajućih polikriza. Globalizacija je iznenada pokazala svoje loše strane. Svi su se počeli okretati sebi.

NACIONAL: Što je bila posljedica tog okretanja država prema vlastitim potrebama?

Okretanje prema sebi, s jedne strane, jačalo je tendencije izolacionizma, a s druge strane je povećalo dinamiku međunarodnih sukoba i borbu za bolje pozicije u budućem svijetu. Otvorila se borba za novi međunarodni ekonomski i politički poredak i multilateralan svijet. Nemojte zaboraviti da se sve to događa u uvjetima brze tehnološke revolucije, pokušaju borbe protiv klimatskih promjena i u trenutku velikih demografskih promjena i gibanja u Europi i svijetu. Za opstanak je potreban razvoj novih tehnologija, a to nije moguće bez rijetkih minerala čija ležišta su nejednako raspoređena. Dakle, scena za veliko preslagivanje je postavljena.

NACIONAL: Kako gledate na aktere tog velikog preslagivanja?

Pojačava se sukob Amerike i Kine, Europa ratuje s Rusijom ili obrnuto ako vam je tako bolje. Zemlje BRICS-a povećale su broj članova i traže svoju poziciju. Male zemlje svedene su na pitanje koga će podržavati i kamo da se svrstaju. Saudijska Arabija i zemlje OPEC-a, najveći proizvođači nafte, zaključili su da je to dobar trenutak da više zarade na izvozu nafte. Na tržištu nafte, osobito posljednjih mjeseci, imate trendove cijene, ponude i potražnje koji sugeriraju da su cijene nafte geopolitička, a ne tržišna kategorija. Zato imamo globalnu inflaciju uzrokovanu geopolitičkim promjenama. Globalni problemi traže globalna rješenja, a ona se trenutno ne naziru tako da ne treba imati iluzije da se radi o nekoj prolaznoj pojavi. Neke zemlje bile su više, a neke manje samodostatne, pa su različito preživjele te ekonomske šokove.

NACIONAL: Kakav je problem zbog toga nastao u Hrvatskoj?

Dodatni problem nastao je u zemljama poput Hrvatske koje nemaju uređena lokalna tržišta unatoč proklamacijama i postojanju institucija čiji je posao briga za tržišnu konkurenciju. Nastao je problem s lokalnim monopolima i oligopolima. Oni su tu situaciju iskoristili da dodatno povećaju cijene. Hrvatska je u tom trenutku uvela euro što mislim da je bilo pogrešno. To nema veze s podizanjem cijena kave i drugim PR anegdotama kojima smo svjedočili. To će se pokazati u budućim krizama i vjerojatnoj stagflaciji koja je već zahvatila neke zemlje. Tada ćemo se vjerojatno suočiti s fenomenom interne devalvacije, koja je zapravo već na djelu. Ako želimo zadržati konkurentnost u uvjetima visoke inflacije, to se neće moći ostvariti bez realnog pada standarda, plaća i mirovina. Ali to je posve druga tema koja zahtijeva drugi razgovor. Sve navedeno rezultiralo je ogromnim rastom cijena, a to se ne može riješiti kontrolom cijena za 30 proizvoda.

NACIONAL: Zašto smatrate da zamrzavanje cijena nije djelotvorno?

To je administrativni pristup bez dugoročnog učinka. Ograničavanje cijena odredio je neki birokratski um koji si je umislio da zna koji su proizvodi najvažniji građanima. Ako uzmete građane Petrinje stradale u potresu, onda je njima, na primjer, puno važnije zamrzavanje cijena građevinskog materijala i usluga koje su višestruko povećane. Imali bi puno više koristi da je Vlada ograničila cijene cementa, betona, betonskog željeza, crijepa, lima nego prehrambenih proizvoda. Oni troše puno više novca za nabavu građevinskog materijala i građevinskih usluga nego na parizer i jogurt. Osim toga, neki trgovci već su objavili da neće uopće nuditi neke kategorije mesa jer navodno nisu proizvedene po ekološkim standardima, što nije ništa drugo nego formalno izbjegavanje nestašice. Ozbiljan antiinflacijski program morao bi imati nekoliko segmenata na koje se može djelovati. Na onaj dio inflacije čiji uzrok su geopolitičke promjene i sukobi teško se može utjecati, ali se mogu predvidjeti kompenzacijske mjere.