S Vladimirom Čavrakom, profesorom s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, razgovarali smo u povodu prošloga tjedna promovirane knjige „Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine“ grupe autora sa zagrebačkog sveučilišta. Prije karijere sveučilišnog profesora Čavrak je bio i jedan od direktora u ‘’Gavriloviću’’, a prvi je ušao u tu tvornicu četiri dana poslije ‘’Oluje’’. Vladimir Čavrak živi na tom potresu pogođenom prostoru, u Letovancima, naselju u podnožju Zrinske gore, 15-ak kilometara južno od Siska, 17 kilometara jugoistočno od Petrinje i pedesetak kilometara od Zagreba.

NACIONAL: Desetak dana nakon potresa na Banovini, 28. prosinca 2020., poslali ste e-mail u Ured premijera Andreja Plenkovića stavljajući se na raspolaganje Vladi. Zašto ste uopće pisali premijeru?

To je prošlo svršeno vrijeme. Više bih volio razgovarati o znanstvenoj monografiji koja je ovih dana objavljena i koju smo prošli tjedan promovirali na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Prepuna dvorana uzvanika s različitih fakulteta i instituta i iz različitih društvenih slojeva koji su se odazvali pozivu na promociju potvrđuje najmanje dvije stvari. Prvo, da smo za naš znanstveni rad odabrali relevantnu i aktualnu temu i drugo, da u Hrvatskoj znanstvenoj zajednici postoji interes i razumijevanje za probleme s kojima se susreću stanovnici Siska i Banovine nakon razornog potresa koji je prije skoro dvije godine potpuno devastirao taj kraj. Ova jedinstvena multidisciplinarna znanstvena monografija je djelo skupine autora i predstavlja prvo znanstveno djelo posvećeno analizi tih problema kao i pokušaj traženja rješenja za društvenu i gospodarsku revitalizaciju područja pogođenog potresom. Ovom prigodom bih se još jednom zahvalio autorskom timu znanstvenika s četiri zagrebačka fakulteta koji su uz mene kao autora i urednika dali svoj znanstveni doprinos a to su: Tomislav Gelo s Ekonomskog fakulteta, Ivo Grgić s Agronomskog fakulteta, Sanja Lončar s Filozofskog fakulteta i Ana Opačić s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Također bih se zahvalio Ekonomskom, Pravnom i Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu koji su podržali izdavanje ove knjige što na svoj način potvrđuje spremnost hrvatske akademske i znanstvene zajednice da pridonese boljitku ovih teško stradalih krajeva.

NACIONAL: Što vam je bio motiv da se uopće upustite u taj posao?

Glavni motiv koji nas je vodio u ovom poslu bila je potreba da najprije sebi razjasnimo kompleksne i složene fenomene s kojima se suočavamo u novoj i nepoznatoj situaciji koju nam je nametnuo potres. Ako uspijemo objasniti sebi onda ćemo lakše moći objasniti i pomoći drugima. Zbog toga smo poslu morali pristupiti multidisciplinarno i holistički. Kratkotrajna suradnja s Vladom Republike Hrvatske na ovim pitanjima bila nam je zapravo od velike pomoći i dodatni poticaj, ali nikako glavni razlog što smo pristupili radu na knjizi. S obzirom na evidentnu sporost obnove i akumulirano nezadovoljstvo na terenu dobio sam puno upita od svojih najbližih prijatelja zašto se uopće više s tom temom bavim kad je svima navodno jasno da od toga nema ništa.

NACIONAL: Zašto su sumnjali da od obnove neće biti ništa?

U pokušaju da me uvjeri u besmislenost bavljenja tom temom, jedan od njih mi je čak citirao lokalnu poslovicu da je to isto kao da je „pala kuja s mosta“. Mi smo smatrali da imamo intelektualnu obvezu i dug ne samo prema sadašnjoj generaciji, nego i prema budućim generacijama. Ako ništa drugo knjiga ima vrijednost trajnog dobra iz kojeg će buduće generacije moći vidjeti da je bilo različitih viđenja i prijedloga. A moći će i objektivno suditi o kvaliteti prijedloga. Za razumijevanje naših mogućnosti važno je razumjeti da je naš posao bavljenje znanstvenim radom i pisanje ovakvih djela, a operativni posao organiziranja obnove i revitalizacije nije naš posao i nije naša odgovornost. Za to su zaduženi neki drugi kojima treba postavljati pitanja o tome što se čini i kakvi se rezultati postižu.

NACIONAL: Ipak, s tim e-mailom premijeru Plenkoviću počela je nastajati ta knjiga koju ste promovirali na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu prošloga tjedna.

Točno, iako u tom trenutku nisam razmišljao o knjizi. Ideja znanstvene monografije o revitalizaciji Siska i Banovine nastala je kasnije. U tom sam e-mailu napisao premijeru Plenkoviću da sam slobodan staviti se na raspolaganje za aktivnosti na gospodarskoj obnovi i revitalizaciji Banovine nakon potresa. Da kao utemeljitelj kolegija Lokalni i regionalni ekonomski razvoj i znanstvenik zaposlen na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, posjedujem nešto znanja o lokalnom ekonomskom razvoju, a imam i dodatnu motivaciju jer živim u potresom pogođenom području, u Letovancima (Grad Sisak). Potpisao sam se i poslao moj broj telefona. Činilo mi se logičnim nakon što sam uklonio posljedice potresa na svojoj kući i situirao obitelj da stavim na raspolaganje zajednici ono što znam i imam. A imam znanja o lokalnom ekonomskom razvoju. Na europskim, a djelomično i na američkim iskustvima, zasnovao sam i taj predmet na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu još prije 15 godina. O tome sam pisao, istraživao područja posebne državne skrbi nakon Domovinskog rata. Imam o tome znanstvene radove, kao i radove o strategijama gospodarskog razvoja i iskustvima raznih zemalja. Već sam tada naslućivao ogromne štete od potresa.

NACIONAL: Kolike su bile te štete?

Štete od petrinjskog potresa su procijenjene na 37,5 milijardi kuna za područje Sisačko-moslavačke županije. Ukupne štete su nešto veće jer je potres zahvatio i susjedne županije: Karlovačku, Zagrebačku i Krapinsko-zagorsku županiju. Međutim, kad je u pitanju nevolja Sisačko-moslavačke županije ona je puno veća jer se štetama od potresa moraju dodati i štete koje su imali građani i poduzeća za vrijeme Domovinskog rata koje nikada nisu procijenjene niti nadoknađene. Tu se ne radi samo o štetama na javnoj infrastrukturi i zgradama, nego i na pokretninama i osobnoj imovini građana koji su morali izbjeći zbog agresije i ostaviti svu svoju imovinu, a kad su se vratili te imovine više nije bilo. Po povratku su svi morali ponovo kupovati suđe i posuđe, televizore, radne strojeve, namještaj i tako dalje. To je cjelina koja danas opterećuje tu regiju. Štete od rata su službeno procijenjene na otprilike 30 milijardi kuna, ali ta je procjena manjkava jer nisu bile procijenjene štete na privatnim objektima. Obuhvaćene su samo štete na javnoj infrastrukturi, javnim zgradama, mostovima, cestama, vodovodima… No ljudi su doživjeli ogromne osobne štete koje su ih vratile 10, 20 godina unazad. Sve što su imali morali su ponovo ulagati u to da bi uopće preživjeli.

NACIONAL: Pa kolike su onda bile ukupne štete?

Po obje osnove te su štete ukupno bile najmanje 60 milijardi kuna. Danas imate regiju od oko 140.000 stanovnika, a ljudi nemaju kapitala za ulaganje u poduzetništvo i jedva preživljavaju. Što se u međuvremenu dogodilo? Sve što je imalo neku vrijednost to je država čudnim modelima prodala. Danas se raspravlja o tome što napraviti s rafinerijom u Sisku i tko je kriv za njeno zatvaranje. Ne ulazim u tu složenu problematiku, ali je činjenica da je zatvaranjem te rafinerije regija ostala bez nekoliko tisuća radnih mjesta. Nakon zatvaranja rafinerije Hrvatskoj ne fali goriva, jer se ono može uvesti iz Mađarske, ali sisačkoj regiji fale zatvorena radna mjesta. Nekoliko tisuća kućanstava je ostalo bez plaće i egzistencije i njima je danas potpuno svejedno hoće li neki sudski postupak završiti ovako ili onako. U sisačkoj željezari koju je država, odnosno politički Zagreb, čak tri puta prodavao, izgubilo se skoro 20.000 radnih mjesta. Na sličan način je nestalo i poduzeće Radonja, kemijska industrija s više od 1000 radnih mjesta. Ta je tvornica proizvodila kemijske proizvode za europsko tržište. Mogao bih u tom nizu pobrojati više desetaka takvih slučajeva. Jedan od njih je i slučaj tvornice „Gavrilović“ iz Petrinje.

NACIONAL: Nije li „Gavrilović“ bio zapravo vraćen Đuri Gavriloviću, hrvatskom emigrantu koji je godinama živio u Austriji?

Nije vraćen nego je Gavrilović kupio pet poduzeća iz sastava bivšeg holdinga iz stečaja. Taj proces je nešto kompliciraniji za objasniti pa sada ne bih ulazio u te detalje. Ono što je važno s aspekta razvoja regije, nakon te prodaje i nakon Domovinskog rata ta tvornica nikada u Petrinji nije zapošljavala više od 500-tinjak radnika i nije odigrala ulogu motora razvoja Banovine.

NACIONAL: Ali vi ste nakon ‘’Oluje’’ s Đurom Gavrilovićem prvi ušli u tu tvornicu kao neka vrsta njegova poslovnog savjetnika.

Nisam tada bio u ulozi savjetnika, nego sam igrom slučaja bio prvi koji je s njim nakon ‘’Oluje’’ ušao u tvornicu Gavrilović. On je imao dobre savjetnike u Austriji gdje je dugo živio i imao tamo poslovne veze. Tvornicu i radne prostore smo zatekli u solidnom tehnološkom stanju. Tog dana je još bilo i struje iako je elektro sustav bio spojen na mrežu Bosne i Hercegovine. Nije bilo nikakvih šteta od vojnih aktivnosti u ‘’Oluji’’. Kasnije nisam dolazio u tvornicu pa ne znam što su pokazali detaljni stručni pregledi prije pokretanja proizvodnje. Ono što je tada bilo jasno i bez detaljnih pregleda bila je činjenica da je sve što je tada zatečeno bilo starije pet godina i da pokretanje proizvodnje zahtijeva ozbiljnu tehnološku obnovu.

‘Predloženi model revitalizacije banovine iznimno je vodio računa o hrvatskim iskustvima s korupcijom’, Nacionalu je izjavio Vladimir Čavrak. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: No kompanija „Gavrilović“ nestala je s ekonomske karte u Hrvatskoj po broju zaposlenih.

Da, najveći broj zaposlenih bio je 6100 radnika. Njih je svojom proizvodnjom na privatnim imanjima pratilo još 5000 kooperanata u okolnim selima. Držali su stoku, proizvodili povrće za gotova jela… Oko 10.000 obitelji živjelo je od „Gavrilovića“. U zadnjih 30 godina to je svedeno na tih 500-600 radnika pa danas u razvojnom smislu za Petrinju i Sisačko-moslavačku županiju „Gavrilović“ nema raniji značaj.

NACIONAL: „Gavrilović“ je danas potpuno privatna kompanija ovisna o njenom vlasniku Đuri Gavriloviću.

To nije nedostatak nego prednost. Takvo ustrojstvo kompanije olakšava razgovore i osigurava da će se u kompaniji voditi tržišnim principima i osigurati optimiranje poslovanja bez gubitaka, što njegov menadžment i sada uspješno čini. To mora biti polazna točka i neka vrsta sidra koje osigurava da postignuti aranžmani budu dugoročno održivi. U ovoj situaciji država ima veću potrebu i interes za pokretanjem takvih razgovora jer se od nje očekuje da ostvari dva cilja, veću samodostatnost Hrvatske u hrani i gospodarski razvoj i revitalizaciju Banovine. Ako želi brzo pokrenuti proces revitalizacije mora se osloniti na ono što u tom prostoru već postoji, a tvornica „Gavrilović“ tu postoji više stoljeća. Jasno je da privatna kompanija nema zadaću da se brine o razvoju Banovine, ali ako joj se ponudi prihvatljiv aranžman za povećanje proizvodnje, rast prihoda i dobiti u uvjetima koji ne diskriminiraju druge, država može tim putem ostvariti svoje ciljeve. U našem programu revitalizacije smo zbog toga govorili o „državi koja olakšava“, a ne preuzima ulogu privatnog sektora. „Gavrilović“ spominjem jer je on već tu, ali iz ove teme ne isključujem i sve druge hrvatske i inozemne kompanije koje bi u tome mogle sudjelovati.

NACIONAL: Na kakvoj osnovi?

U Hrvatskoj nema boljih prostora za ekološku poljoprivrednu proizvodnju posebno stočarsku, za povrtlarstvo, voćarstvo i vinogradarstvo od onih na Banovini. Prosječna nadmorska visina od 350 metara, mikro klima i svi drugi preduvjeti za tu vrstu proizvodnje postoje. Dio manjka sirovina se može komplementarno osiguravati iz obližnje Posavine i Slavonije. što bi pozitivno djelovalo i na razvoj tih područja. Još uvijek ima nešto ljudi koji to znaju i žele raditi. Možemo imati ekološku proizvodnju svega i svačega, a Europa ne pita za cijenu takvih proizvoda. Iza nekadašnjeg Holdinga „Gavrilović“ u Petrinji ostala je ogromna imovina koja predstavlja mrtvi kapital. Koliko mi je poznato dio te imovine je u posjedu vlasnika tvornice, a dio zemljišta i zgrada je u posjedu države ili lokalne zajednice. Najveći dio nije u poslovnoj funkciji zbog različitih domaćih i inozemnih sporova. Ako je ikada bilo razloga i potrebe da se sav raspoloživi kapital upotrijebi u poslovne svrhe, onda je to sada. U tome se može naći zajednički nazivnik države i privatnog poduzeća.

NACIONAL: Nije li to sada pravno previše komplicirani posao?

Ako je država mogla u tjedan dana donijeti takozvani „lex Agrokor“, znači da ima pravni i zakonodavni kapacitet za velike pravne zahvate. Ali ono što u ovom kontekstu imam na umu nije ni približno tako pravno zahtjevno niti polazi od pravnih aspekata. Ja bih tu u prvi plan stavio poslovni interes privatne kompanije i interes države da dinamizira razvoj i revitalizaciju Banovine i u tim relacijama tražio rješenja. Važno je da se nešto brzo učini jer ako se nastavi egzodus stanovništva, posebno mladog, od revitalizacije zaista neće biti ništa.

NACIONAL: Kako ste to zamislili?

Postoji više modela o kojima se može razgovarati. Glavni cilj treba biti da se aktivira mrtvi kapital koji sada nitko poslovno ne koristi. Ako postoje imovinski sporovi između „Gavrilovića“ i države, onda ih treba ubrzano riješiti ili zamrznuti na dulje razdoblje ili naći pravnu formulu da se imovinski sporovi odvoje od pitanja poslovnog aktiviranja imovine. Da bi se bilo koje privatno poduzeće upustilo u novi razvojni ciklus i investicijski pothvat, mora prethodno imati riješena brojna pitanja i maksimalno ukloniti neizvjesnost i rizike. Ono što je u kontekstu revitalizacije važno razumjeti jest da u Sisku i Banovini treba kreirati superiornu poslovnu i investicijsku klimu u odnosu na druga područja Hrvatske. Takav okvir je nužan da bi domaća i inozemna poduzeća mogla donijeti poslovnu odluku o tome da im se dugoročno više isplati poslovati na Banovini nego u drugim dijelovima Hrvatske. Za takvu odluku poduzećima nije dovoljno ponuditi samo niže kamatne stope na kredite jer to nude i druge regije. U takvoj teritorijalnoj konkurenciji Sisak i Banovina će uvijek biti na gubitničkoj strani. I zato, dok god nemamo takav okvir, ne treba očekivati gospodarsku revitalizaciju. U tom kontekstu se mora riješiti puno tehničkih pitanja koja se tiču struke i znanja a ne politike.

NACIONAL: Zašto Vladi to već niste ranije predložili?

Pa napisali smo o tome detaljan program na 60 stranica u kojem se nalazi tih 80 mjera i 120 projekata, ali nismo dobili priliku o tome detaljnije razgovarati niti ih obrazložiti. Prije godinu i pol bila je jednosatna prezentacija kod premijera Plenkovića koja nije završena zbog njegovih protokolarnih obveza u Rijeci. I sada imamo situaciju da u Sisku i na Banovini više nitko ne vjeruje da će se revitalizacija dogoditi. Naravno osim onih koji u to službeno moraju vjerovati. Za razliku od obnove koja je institucionalizirana zakonom i birokratizirana do neprovedivosti, za aspekt revitalizacije danas ne postoji nikakav institucionalni okvir. Ne zna se tko, što, kako i kada treba činiti niti koji su kvantitativni ciljevi. A što se tiče glavnih projekata iz programa koji je Vlada usvojila zasad nema ništa. Zadnjih dana stižu informacije da je MOL navodno napustio projekt gradnje biorafinerije u Sisku i da su zbog inflacije još neki projekti na ledu i prije nego što su se počeli provoditi.

NACIONAL: Kako se dosad provodila obnova poslije potresa?

Teško je razumjeti i shvatiti da je premijer Plenković postavio čak dvojicu ministra i da oni u dvije godine u državnom aranžmanu nisu uspjeli izgraditi kuće na Banovini koje bismo mogli nabrojati na prste jedne ruke. Dakle, napravili su jedno veliko ništa. Uspostavili su apsolutno nefunkcionalan sustav. Neki dan je hrvatska javnost imala priliku u jednoj televizijskoj reportaži vidjeti ženu, koja u okolici Gline pere rublje u dvorištu gotovo dvije godine poslije potresa. Dakle, s jedne strane imate enormno bogate ministre zadužene za obnovu koji su stekli ogromno bogatstvo pod čudnim okolnostima a s druge strane imate ženu koja pere rublje u dvorištu. To su dva svijeta koja se ne mogu razumjeti. Prisjetim se Krleže i njegova eseja „Deset krvavih godina“. Parafrazirajući Krležu rekao bih, nije isto gledati Hrvatsku s Markova trga u Zagrebu i Hrvatsku koja pere rublje u dvorištu u Glini. Dok u Vladi to ne shvate, ne trebaju se čuditi ovim reakcijama na Banovini. Vlada misli riješiti taj problem mrvicama. Obnovom škola, domova zdravlja, vrtića. To jest nekakav minimum, ali bez novih radnih mjesta to će se dugoročno svesti na ništa.

NACIONAL: Imali ste zaokruženi projekt revitalizacije Banovine u koji se trebao uključiti i privatni sektor. Zašto ga je Vlada ignorirala? Je li zato što ne bi imala kontrolu nad transferima novca u toj obnovi i revitalizaciji?

Puno toga upućuje baš na takav zaključak. U tom programu procijenjenom na 10 milijardi kuna investicijskih poticaja predvidjeli smo dodatni okvir fiskalnih i subvencijskih poticaja. Smatrali smo da razvojno ne treba promatrati samo Sisak i Banovinu, nego smo predvidjeli ulaganja u metropolsku policentričnu regiju, a ta bi regija osim Banovine i Sisačko-moslavačke županije obuhvatila i ostala područja, koja je pogodio potres 2020. godine. Dakle, i grad Zagreb i njegove rubne županije: Zagrebačku županiju, Karlovačku županiju i Krapinsko-zagorsku županiju. U svijetu je uobičajeno da se tako pristupa razvoju, pa onda i razvoju metropolskih policentričnih regija. Tako bi taj projekt obuhvatio prostor u kojem živi gotovo 2 milijuna stanovnika. Stvorila bi se sinergija u kojoj bi investitori imali i tržište i radnu snagu i specifične resurse za različite proizvodnje. Nismo se bavili donacijskim novcem i programima jer su oni važni samo za obnavljanje škola, infrastrukture. Mi smo govorili ponajviše o biznisu. Razvoju poduzeća i projektima u koje bi se uključili domaći i strani investitori. Normalno, ti investitori žele i zaraditi, a država ne bi morala zaposliti 10.000 ljudi, nego bi to učinio privatni sektor. Država bi morala stvoriti samo fiskalni i porezni okvir privlačan ulagačima. Oduvijek su to države radile posvuda u Europi, u SAD-u. U takva područja onda ulaze privatni poduzetnici i fondovi. Danas postoje fondovi koji imaju ogromne količine kapitala.

NACIONAL: Jeste li imali osobna iskustva s tim fondovima?

Naravno, imao sam uvid u njihove konkretne prijedloge za investiranje na Banovini. Pristupio mi je svojedobno Marko Pavelić iz Zagreba, uvaženi financijski stručnjak koji predstavlja jedan takav američki investicijski fond. Uprava fonda iz Amerike potvrdila mi je da Pavelić ima ovlasti da ih zastupa u Hrvatskoj. U razgovoru mi je rekao da ga ministar Tomislav Ćorić nije primio na razgovor koji je kod njega tražio, nego ga je uputio na mene s obzirom na to da sam angažiran za izradu programa revitalizacije Banovine. Tom prilikom me je informirao da je taj američki investicijski fond spreman alocirati pola milijarde dolara za investicije na Banovini. Tijekom rada na programu revitalizacije Banovine interes za njegov sadržaj iskazali su i predstavnici Američke gospodarske komore u Hrvatskoj koja okuplja oko 300 američkih kompanija koje posluju u Hrvatskoj. Navodno su mnoge kompanije u tom trenutku iskazivale veliki interes za pomoć Banovini ne samo humanitarno, nego i u vidu poslovnih ulaganja. Specifično su iskazali interes za fiskalni okvir.

‘I nakon potresa nastavilo se rasipati novac. Gradnja kontejnerskih naselja kao i Centra novog života u Petrinji košta više od 30 milijuna kuna, a u isto vrijeme su kuće u selima ostale neiskorištene’

NACIONAL: Kakav je bio taj fiskalni okvir?

Programom smo predvidjeli da u prvih 10 godina investitori ne bi plaćali porez na dobit, da se za 50 posto smanje doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, koje uplaćuju kompanije. Poduzeća bi s te osnove imala manji trošak, a zaposlenici bi zato imali veće plaće. Bilo je tu i niz drugih stvari. Rekli su nam da je njima to u redu, ali kada bi Vlada prihvatila da taj moratorij plaćanja poreza na dobit bude 15, a ne 10 godina, da bi američke kompanije imale veliki interes doći na to područje. Kada sam projekt prezentirao premijeru Plenkoviću, on me je pitao zašto sam na prvo mjesto stavio širokopojasni internet. Poslovni ljudi iz američkih kompanija jednostavno ne mogu funkcionirati na području gdje nema brzog interneta, a brzog, širokopojasnog interneta na području Sisačko-moslavačke županije uglavnom nema. Tek pod brojem tri bila je autocesta.

NACIONAL: Što je na to rekao premijer Plenković?

Bio je začuđen. Rekao je da Vlada planira graditi autocestu, a mi smo to stavili tek kao treći, četvrti prioritet. Objasnio sam mu da internet pomaže razvoju konkurentnosti i razvoju mnogih modernih, propulzivnih djelatnosti. Bez toga nema modernih tehnologija i ne možete zadržati mlade ljude ako nemate takvu vrstu poslova. Autocesta bez razvoja ovih drugih gospodarskih djelatnosti vodi u neuspjeh.

NACIONAL: Koje su greške učinjene u poslijeratnoj obnovi?

Poslijeratni koncept obnove sveo se na socijalu i izgradnju stambenih objekata. Izostala je gospodarska revitalizacija i izostale su mjere demografske revitalizacije. Mladi ljudi, koji su dobili te kuće nisu imali posla, pa su se rasuli od Dubrovnika do Irske. Potres smo zatekli s više od 10.000 praznih stambenih jedinica. I nakon potresa nastavilo se s rasipanjem novca. Gradnja kontejnerskih naselja kao i Centra novog života u Petrinji košta više od 30 milijuna kuna, a u isto vrijeme su kuće u selima ostale prazne i neiskorištene. Za dio stradalnika te prazne stambene jedinice su mogle biti bolje i jeftinije rješenje za privremeni smješta od kontejnera. U tom kontekstu valja podsjetiti i na činjenicu da je petrinjska robna kuća s 4000 metara kvadratnih korisnog prostora srušena bez ikakvog razloga, a taj prostor se mogao koristiti za smještaj lokalne uprave i javnih poduzeća. Do danas nismo dobili ime i prezime osobe koja je potpisala odluku da se taj objekt sruši iako na njemu nije bilo oštećenja koja bi zahtijevala rušenje. Time je navodno, prema procjeni projektanta, izgubljeno više od 10 milijuna kuna.

NACIONAL: Napokon, znate li zašto je Vlada na kraju odbila taj vaš program revitalizacije Banije?

Nikada nam to nije objašnjeno, ali dopuštam da je to po njihovu sudu pristojno i kulturno ponašanje. Na primjer, predloženi model revitalizacije iznimno je vodio računa o hrvatskim iskustvima s korupcijom. Polazeći od toga da radimo program u kojem će biti financijskih transakcija, nastojali smo formulirati model koji treba spriječiti svaku mogućnost muljaže i krađe. Predložili smo transparentan sustav koji bi to vodio, ali i sustav kontrole. Taj sustav podrazumijevao je da svaka transakcija bude vidljiva i dostupna svakom građaninu. Da svakom građaninu bude jasno zašto je, primjerice, poduzeće X iz Siska dobilo neku subvenciju ili olakšicu. Da nitko ne može dati subvenciju svom kumu ili prijatelju, a da to javnost trenutačno ne vidi.