Vladimir Andročec, stručnjak za vodogradnju i član Uprave Akademije tehničkih znanosti, objašnjava koliko novca Grad Zagreb gubi zbog gubitaka vode, a cijenu će dijelom platiti i građani

Gradonačelnik Tomislav Tomašević najavio je poskupljenje vode od 15 posto počevši s ožujkom. Kao razlog poskupljenja je naveo potrebu za obnovom zastarjele vodoopskrbne mreže duge 3200 kilometara u kojoj konstantno pucaju cijevi i koja bilježi velike gubitke vode. Član Uprave Akademije tehničkih znanosti i stručnjak za vodogradnju Vladimir Andročec govori koliki su nam gubici.

„Stvar je u tome što zahvaćamo otprilike 120 milijuna kubika vode na godinu, a faktoriramo samo 50 posto. To je zato što imamo velike gubitke u sustavu. Od tih 50 posto nefaktorirane vode, dio su prividni gubici, tj. nefaktorirana voda koja ide u vodoskoke, vatrogascima, pranje cesta itd. Ali čisti tehnički gubici vode zbog curenja su od 45 do 46 posto. To je ogromna vrijednost. Kao usporedba, Njemačka ili Danska imaju gubitke ispod 10 posto vode u svojim sustavima. Mi smo jako daleko od toga.“

Cijena podizanja jednog kubika vode je fiksna, bez obzira na to izgubili li se iz cijevi dio te vode. Osam zagrebačkih vodocrpilišta diže vodu iz savskog aluvija te ona imaju kapacitet od pet kubika vode po sekundi. Njihovo održavanje i korištenje košta. Andročec objašnjava koliko se novca izgubi zbog gubitaka vode. „To je veliki ekonomski, ali i ekološki problem. Dižete zdravu pitku vodu iz podzemlja koju distribuirate, a pola nje vraćate natrag kroz curenje. Uz to, potrošili ste novac na energiju, pumpu, ljude koji tamo rade i druge stvari. Prema mojoj procijeni, kubik vode košta 50 centi. Kad uzmete u obzir da imate 50 milijuna kubika vode gubitaka godišnje, vi bacite 25 milijuna eura. To je ogromna cifra i neodrživa je. To nije problem od jučer. Imamo problem kao kronični bolesnik. Ti gubici su 20, 25 godina iznosili 30 posto, a sada smo skoro na 50 posto.“

Andročec kaže da je česta percepcija u javnost da se gubici vode događaju kada se dogodi neka poplava kao kod puknuća magistralnog vodovoda. Napominje da se gubici događaju stalno. „To je samo vidljivi fenomen gubitaka vode. Gubici vode su stalni u podzemlju jer cijevi pucaju tamo gdje ne vidite. A gubici nisu samo na cjevovodu. Oni su i na hidrantima i priključcima. Sve to skupa je složen sustav kroz koji curi voda.“

Poznato je da Zagreb ima zastarjele cijevi, posebice u Donjem gradu. No Andročec je napomenuo da nam cijevi nisu jedini problem. Kaže da je potrebno izbalansirati cijeli sustav. „Cijevi su nam sve starije. Uz to, imamo hidraulički problem. Cijevi pucaju jer vodu vodimo u podsljemensku zonu te nemamo na tom području dovoljno vodosprema za daljnju distribuciju vode. Zato na višu razinu Sljemena distribuiramo vodu na način da dolje u gradu dižemo tlakove. Visoki tlakovi u donjem dijelu sustava utječu na cijevi koje onda pucaju. Ispod Sljemena rijetko pucaju cijevi, ali stalno pucaju u ravninskom dijelu Zagreba. To zovemo hidrauličkom neuravnoteženošću. A što se tiče samog cjevovoda, mi imamo neke cijevi stare do 100 godina. Imamo čak i azbestno-cementne cijevi na nekim dijelovima, što je totalni anakronizam.“

Andročec kaže da postoji plan za izgradnju modernog vodoopskrbnog sustava koji je napravljen još 2012. godine. Poručuje da je potrebno višedesetljetno ulaganje u infrastrukturu kako bismo došli do prihvatljivih razina gubitaka vode. „Ja više od 30 godina radim na tim problemima zagrebačkog vodovoda. Vodoopskrba i odvodnja je 2012. godine, kada je na istoj poziciji bio i sadašnji direktor poduzeća Davor Poljak, napravila Strategiju razvoja vodoopskrbe i odvodnje na kojoj su sudjelovali njihovi najbolji stručnjaci te nas nekoliko sveučilišnih profesora. Gubitke vode ne možete spriječiti u godinu ili dvije. Mi smo napravili Strategiju do 2035. godine. Konstatirali smo 2012. godine da bismo mogli do 2020. godine smanjiti gubitke na 30 posto, a do 2035. na 15 do 20 posto. Naravno, ništa se nije napravilo i gubici su nam isti. Ulaganja u smanjenje gubitaka moraju biti kontinuirana. Radi se o dugoročnim ulaganjima. U toj strategiji smo točno razradili što treba napraviti i kada. Naravno, ta strategija služi za izradu projekata koji bi se trebali predstaviti Europskoj uniji za povlačenje sredstava. Kad povlačite sredstva možete dobiti samo 70 posto, a 30 posto sami plaćate. U to ulazi 15 posto poskupljenja vode koje je najavio gradonačelnik. Ide se povući novac iz Europske unije. Ja mislim da je Vodoopskrba već pripremila dosta tih projekata, ali to je sve još na papiru. Moramo povući novac sa svih mogućih razina jer morate sanirati cjevovode, vodospreme itd. Uz to se moraju smanjiti tlakovi.“

Andročec je objasnio na koji se način treba postaviti hidraulički sustav te kako bi se njime upravljalo. „Da biste hidraulički optimizirali sustav, morate izmodelirati rad i upravljanje sustavom. Morate imati matematički centralni model kroz koji se vodi, optimizira i održava sustav. Mi smo predložili da to ide kroz DMA zone, tj. District Metering Area. To su male zone u kojima imate mjerne sustave u kojima pratite tlakove i protoke. Onda se daljinski otvaraju ili zatvaraju ventili ovisno o potrebi. Tih DMA zona je napravljeno 15-ak kao probnih, no njih je potrebno 60 ili 70. Cijeli sustav mora biti moderno organiziran s daljinskim upravljanjem i tada ćete imati hidrauličku optimizaciju. Svakako treba zamijeniti stare cijevi. Imate tlak na cijevi, no on oscilira tijekom dana. Ako imate cjevovod ispod ceste, na njega utječu vozila. Ti dinamički utjecaji onda utječu na pucanje cijevi.“