Vlada premijera Andreja Plenkovića lomi se pod zakulisnim pritiscima banaka i njihovih lobista i to su, po svemu sudeći, glavni razlozi što nije poduzela sve raspoložive korake kako bi se zaustavio arbitražni spor u Washingtonu koji su inicirale banke nezadovoljne načinom na koji je riješen problem s kreditima u švicarskim francima. Jer ta je arbitraža definitivno suprotna pravu EU-a, pa takav arbitražni spor, odnosno njegov ishod, neće biti primjenjiv u praksi.

Slabost Plenkovićeve administracije ujedno je i najvjerojatniji razlog zbog kojeg je Vlada uopće pristala na tu temu pregovarati s bankama.

To se može tvrditi na temelju službenih odgovora koji su Nacionalu pristigli iz Vlade te reakcija koje su Nacionalu uputili predstavnici građana izravno zainteresiranih za tu problematiku.

Iz Vlade su potvrdili da pregovaraju s bankama vezano uz više od 400 milijuna eura teške tužbe koje je šest hrvatskih banaka pred Međunarodnim centrom za rješavanje ulagačkih sporova u Washingtonu (ICSID) pokrenulo zbog slučaja “švicarac”. Prema informacijama koje je Nacional objavio u prošlom broju, banke su pritom u toj tužbi koristile argumente koje im je servirala – Hrvatska narodna banka na čelu s guvernerom Borisom Vujčićem, a određeni interesni krugovi uvjerili su državni vrh da Republika Hrvatska u arbitražnom procesu koji su banke pokrenule u Washingtonu stoji jako loše i da bi mogla izgubiti tužbu te su zato i započeli pregovore. Na pitanja na čemu se temelje ta uvjerenja da država u procesu stoji loše, tko točno u ime Vlade pregovara s bankama i zašto ti pregovori nisu javni i transparentni, glasnogovornik Vlade Marko Milić odgovorio je tek djelomično, navodeći da se s bankama razgovara u okviru redovitih razgovora koji uključuju i one o procesu uvođenja eura:

“Ministarstvo financija, u ime Vlade, u redovitom je i stalnom dijalogu s predstavnicima banaka koje posluju u Hrvatskoj, i to zbog niza tema od interesa za državu i građane.

U posljednje vrijeme kontakti su intenzivirani kako zbog utjecaja epidemije bolesti covid-19 na hrvatsko gospodarstvo u cjelini, tako i zbog činjenice da predstojeće razdoblje za sve dionike financijskog sustava, uključujući i poslovne banke, donosi dodatne odgovornosti radi uspješne provedbe procesa uvođenja eura u Hrvatskoj, sukladno Akcijskom planu Republike Hrvatske za pridruživanje europskom tečajnom mehanizmu II (ERM II) i bankovnoj uniji iz srpnja 2019. i provedbe Nacionalnog plana zamjene hrvatske kune eurom za koji se očekuje da će biti donesen do kraja ove godine.

U kontaktima s bankama kontinuirano je na stolu i pitanje arbitražnih postupaka koje banke vode protiv Hrvatske na Međunarodnom centru za rješavanje investicijskih sporova (ICSID), sa sjedištem u Washingtonu, D.C., a zbog navodnih povreda dvostranih ugovora iz područja poticanja i zaštite ulaganja.”

U svim arbitražnim postupcima u tijeku, kako dalje navode iz Vlade, banke tužitelji se pozivaju na štetu koja im je navodno nastala uslijed izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama 2013. i 2015. Međutim:

“Hrvatska ne prihvaća da bi izmjenama tih propisa bankama bila učinjena ikakva šteta, o čemu, među ostalim, svjedoče i financijski rezultati poslovnih banaka. No sasvim je jasno da je, neovisno o strategiji naše obrane i bez obzira na jačinu argumenata, ishod sporova uvijek neizvjestan. Uz to, neovisno o konačnom uspjehu ili neuspjehu u postupcima, samo vođenje ovakvih postupaka predstavlja izuzetno veliko pravno i financijsko opterećenje za državu. Primjera radi, Hrvatska je do sada za spomenute postupke platila oko 125 milijuna kuna, što uključuje troškove stranih odvjetničkih ureda, troškove svjedoka, vještaka i rada samih arbitražnih sudova. U međunarodnim arbitražama ne vrijedi pravilo da se troškovi određuju prema uspjehu u sporu pa je moguće da ti troškovi, kao i troškovi koji su izgledni, u konačnici padnu na teret hrvatskih poreznih obveznika, neovisno o ishodu sporova.

Posebno treba izdvojiti i visinu zahtjeva za naknadom štete. Od šest arbitražnih postupaka koji su u tijeku, u četiri je postupka već novčano određen tužbeni zahtjev banaka i u njima banke od države traže oko 420 milijuna eura naknade štete te dodatno i zateznu kamatu do dana eventualne isplate. U dva postupka tužbeni zahtjev još uvijek nije određen. Ovi su podaci navedeni u Izvješću Državnog odvjetništva Republike Hrvatske o radu državnih odvjetništava u 2019. godini koje je podneseno Hrvatskom saboru u travnju 2020. i koje je javno dostupno na web stranicama kako Državnog odvjetništva, tako i Hrvatskog sabora.”

U tekstu koji je prošloga tjedna objavio Nacional, više sugovornika problematiziralo je pitanje zašto Vlada uopće pregovara s bankama kad je ista ta vlada u svibnju ove godine potpisala Sporazum o prestanku bilateralnih ugovora o ulaganjima između država članica Europske unije prema kojem se ulagački sporovi imaju rješavati na domaćim sudovima i Sudu Europske unije, a slučaj Achmea također potvrđuje takvu pravnu praksu.

Vlada je u svom odgovoru potvrdila važnost slučaja Achmea i pravnu nedorečenost oko nadležnosti za ulagačke sporove, ali oni na tu problematiku gledaju ovako:

“U vezi s Vašim pitanjem o nadležnosti ICSID-a, dopustite da podsjetimo da je Sud EU-a 2018., u predmetu Achmea, utvrdio da odredbe o podvrgavanju sporova ulagatelja i država arbitraži, tj. arbitražne klauzule, nisu u skladu s odredbama europskog prava, ne utvrdivši pri tome da bi sami bilateralni sporazumi o zaštiti ulaganja, u kojima su takve klauzule sadržane, kao takvi bili u neskladu s europskim pravom.

Neovisno o tome, valja naglasiti da arbitražni sudovi koji djeluju prema dvostranim ugovorima iz područja poticanja i zaštite ulaganja poput, primjerice, svih arbitražnih sudova koji odlučuju u sporovima banaka i Hrvatske, djeluju u okviru međunarodnog prava, a ne europskog prava. Stoga je, nažalost, na svakom pojedinačnom arbitražnom sudu da, sukladno uvriježenom pravnom principu „Kompetenz-Kompetenz“, sam odluči o tome kakav utjecaj presuda Achmea ima na njegovo djelovanje. Kao i mnoge druge države članice Europske unije (osobito, primjerice, Španjolska, Italija i Rumunjska) u svojim arbitražnim postupcima, tako je i Hrvatska, u postupcima u kojima je to s obzirom na stadij postupka bilo moguće, zatražila obustavu postupaka zbog njihove nesukladnosti s presudom Achmea. Ti su prigovori u svim našim slučajevima do sada bili odbijeni kao neosnovani, a istu sudbinu doživjeli su i istovjetni prigovori drugih država.”

Iz Vlade su reagirali i na konstatacije sugovornika iz teksta u Nacionalu koji su tvrdili da čak i u slučaju pravorijeka koji bi bio negativan za Hrvatsku, „Republika Hrvatska ne bi bila dužna postupiti po presudi i obeštetiti banke“. U odgovoru Marka Milića stoji:

“U slučaju pravorijeka koji bi bio negativan za Hrvatsku, nije moguće tvrditi izrijekom da, kako kažete, ‘Republika Hrvatska ne bi bila dužna postupiti po presudi i obeštetiti banke’. Naime, pravorijek donesen u postupku prema pravilima Konvencije o rješavanju ulagačkih sporova između država i državljana drugih država iz 1965., tj. Washingtonske konvencije, ako nije poništen iz nekog od vrlo ograničenih razloga poništenja propisanih u članku 52. Konvencije, automatski se priznaje kao domaća sudska presuda u državi stranci Washingtonske konvencije te se može i ovršiti. Tih država stranaka trenutno je preko 150 te pri procjeni vjerojatnosti uspjeha ili neuspjeha postupka priznanja i ovrhe treba uzeti u obzir propise i praksu sudova u tim državama, kao i njihov odnos prema propisima međunarodnog i europskog prava. U slučaju da se ovrha dopusti, predmet ovrhe mogla bi biti pokretna imovina Hrvatske, primjerice transakcijski računi, ali i naša nepokretna imovina. Prigovor nedopuštenosti ovrhe pravorijeka zbog nesukladnosti arbitražne klauzule s europskim pravom, tj. „prigovor Achmea“, iznijela je u rujnu 2019. Rumunjska, i to pred Okružnim sudom u Washingtonu, D.C. u predmetu Micula et al. v. Romania. Prigovor je odbijen, a odluku je potvrdio i Žalbeni sud Sjedinjenih Američkih Država za Okrug Kolumbijskog distrikta u svibnju 2020.”

Aktivist Udruge Franak Goran Aleksić ne slaže se s takvim objašnjenjem Vlade i tvrdi: “Nije bitno to što bilateralni sporazumi nisu u potpunosti suprotni pravu EU-a, nego je upravo bitno da su arbitražni sporovi suprotni pravu EU-a i da se umjesto tih sporova moraju pokrenuti postupci na domaćem sudu ili na Sudu EU-a ili na Europskom sudu za ljudska prava.”

Aleksić ističe da je čak i u bilateralnom sporazumu s Austrijom u članku 11. navedeno da dijelovi sporazuma koji su suprotni pravu EU-a neće biti primijenjeni. Citirao je članak 11, stavak 2, koji glasi:

“Ugovorne stranke nisu vezane ovim Ugovorom u mjeri u kojoj je inkompatibilan s pravnim propisima Europske unije (EU), koji su na snazi u bilo koje dano vrijeme.” Aleksić zato zaključuje: “Dakle, sporazum je također na neki način u skladu s odlukom Suda EU-a i nije primjenjiv u članku 9. jer je tako odlučio Sud EU-a, a odluka Suda EU-a jest obvezujuća za sve članice EU-a. U sporazumu piše da ono što je inkompatibilno s pravom EU-a, nije primjenjivo!”

Nacional je komentar zatražio i od članova nekadašnje vlade Zorana Milanovića u čije vrijeme je i provedena konverzija zbog koje su banke tužile Hrvatsku. Oni nisu željeli komentirati slučaj dok je arbitražni postupak u tijeku, ali je jedan od njih poslao link na Sporazum s državama članicama EU-a koji je Vlada Andreja Plenkovića potpisala u svibnju. U tom je sporazumu, između ostalog, navedeno: “PODSJEĆAJUĆI DA je Sud Europske unije (Sud EU-a) u predmetu C-478/07 Budĕjovický Budvar smatrao da se odredbe utvrđene međunarodnim sporazumom sklopljenim među dvjema državama članicama ne mogu primijeniti na odnose među tim dvjema državama ako se utvrdi da su protivne Ugovorima EU-a,

UZIMAJUĆI U OBZIR da, u skladu s obvezom da svoje pravne poretke usklade s pravom Unije, države članice dužne su prihvatiti sve nužne posljedice iz prava Unije kako je tumačeno u presudi Suda EU-a u predmetu C-284/16 Achmea (presuda Achmea), UZIMAJUĆI U OBZIR da su arbitražne klauzule između ulagatelja i države u bilateralnim ugovorima o ulaganjima među državama članicama Europske unije (bilateralni ugovori o ulaganjima unutar EU-a) protivne Ugovorima EU-a i da se zbog te neusklađenosti ne mogu primjenjivati nakon datuma na koji je posljednja od stranaka bilateralnog ugovora o ulaganjima unutar EU-a postala država članica Europske unije…”

Drugim riječima, u samom Sporazumu citira se presuda Achmea.

Sporazum je više nego jasan, o čemu svjedoči i članak 4. Općih odredbi koji kaže: “Ugovorne stranke potvrđuju da su arbitražne klauzule protivne Ugovorima EU-a te su stoga neprimjenjive. Kao rezultat te neusklađenosti arbitražnih klauzula s Ugovorima EU-a arbitražna klauzula iz bilateralnog ugovora o ulaganjima ne može služiti kao pravna osnova za arbitražni postupak od dana na koji je posljednja od stranaka takvog bilateralnog ugovora o ulaganjima postala država članica Europske unije.” Drugim riječima, Vlada nije dala jasne odgovore na pitanja je li poduzela sve korake kako bi se zaustavio arbitražni spor koji je prema Sporazumu koji je sama Vlada potpisala suprotan pravu EU-a te zašto na temelju takvog arbitražnog spora, koji neće biti primjenjiv, uopće pregovara s bankama. Budući da su iz Vlade naveli kako paralelno s bankama pregovaraju o uvođenju eura u Hrvatsku, može se samo pretpostavljati želi li Vlada tako “oraspoložiti” banke kako bi bile susretljivije u procesu uvođenja eura koji Vlada, očito, želi što prije provesti.