Odbor za klimu Ujedinjenih naroda u ponedjeljak je dao pesimistično upozorenje kako je svijet zbog globalnog zatopljenja blizu scenarija bez povratka, naglašavajući da je za to „nedvosmisleno“ krivo čovječanstvo. Razine stakleničkih plinova u atmosferi već su dovoljno visoke da uzrokuju klimatske probleme i idućih desetljeća, ako ne i stoljeća, upozorili su znanstvenici u izvješću Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC). Oni tvrde kako će se trenutne pojave poput toplinskih valova, moćnih uragana i drugih vremenskih ekstrema samo pogoršati.
Opisavši dosad najopsežnije izvješće IPCC-a kao „crveno upozorenje za čovječanstvo“, glavni tajnik UN-a Antonio Guterres pozvao je na hitni prekid proizvodnje energije iz ugljena i drugih fosilnih goriva koji znatno štete okolišu. „Zvona na uzbunu su zaglušujuća“, priopćio je Portugalac. „Ovo izvješće mora biti posmrtno zvono za ugljen i fosilna goriva prije nego unište naš planet“, dodao je Guterres. Izvješće IPCC-a objavljeno je samo tri mjeseca prije velike UN-ove konferencije na temu klimatskih promjena koja će se održati u Glasgowu. Države bi se na tom skupu trebale donijeti nove ambiciozne planove o borbi protiv klimatskih promjena.
No ako je suditi prema slaboj pripremljenosti hrvatske Vlade na suočavanje s klimatskim promjenama, od konferencije u Glasgowu ne treba očekivati epohalne, konkretne i uistinu učinkovite dogovore. Nacional je još u srpnju, mjesec dana prije objavljivanja IPCC-ova izvještaja, rekonstruirao da je Vlada premijera Andreja Plenkovića organizacijski nespremna za suočavanje s posljedicama klimatskih promjena u Hrvatskoj, premda je već nekoliko godina itekako svjesna kakve će posljedice klimatske promjene imati za Hrvatsku: dokumenti koje je sama vlada u posljednjih nekoliko godina naručila i(li) izradila, naime, jasno govore o tome da Hrvatsku, kao uostalom i sve druge zemlje, čekaju dramatične, nerijetko pogubne posljedice zagrijavanja atmosfere uzrokovane zagađenjem stakleničkih plinova.
Takve su posljedice, na primjer, jasno prepoznate u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Hrvatske do 2030. godine, za koju je utrošeno 32,5 milijuna kuna. U sastavljanju tom dokumenta sudjelovala je Martina Dalić, aferom Borg kontaminirana bivša bliska suradnica premijera Plenkovića, koja je kasnije politički instalirana na vrh Podravke. Radi se o dokumentu od 142 stranice, od kojih je – prema izračunu koji je prvi objavio tjednik Express – svaka plaćena 228 tisuća kuna.
Na deplasiranost takve investicije Vlade skrenuo je nedavno pozornost sam premijer Plenković svojim javnim istupom 28. lipnja, u govoru na konferenciji “30 godina samostalnosti – najveći hrvatski uspjesi”, u čiju su organizaciju također sufinancirale s državom povezane tvrtke i institucije poput HŽ Infrastrukture, Podravke i Končara, kao i Hrvatske gospodarske komore.
Govoreći javno na skupu koji je sufinancirao, premijer Plenković suštinski je priznao kao je njegova administracija nemoćna pred razornim posljedicama klimatskih promjena koje su već počele pogađati Hrvatsku.
Premijer Plenković i njegova vlada nemaju plan zaštite hrvatskih građana od razornog utjecaja sve opasnije klime, i to usprkos cijelom nizu skupih i dugotrajno pripremanih strateških dokumenata, zakona i raznovrsnih odluka što ih je Vlada proteklih godina načinila, a HDZ-ova većina u Saboru i usvojila. Pa se postavlja pitanje zašto su ti dokumenti i strategije uopće rađeni i skupo plaćeni, ako ne služe kao poticaj za formiranje jasnih i konkretnih politika, u ovom slučaju povezanih sa suočavanjem s klimatskim promjenama.
Takav nedopustiv propust vlasti – da naprosto ne zna što učiniti, premda su njezine službe potrošile mnogo novca i vremena da prikupe mnoštvo relevantnih podataka – razotkrio je premijer Plenković osobno u svojemu nedavnom govoru o ključnim uspjesima samostalne Hrvatske, u kojemu je i nehotice priznao možda i najveći Vladin neuspjeh – da ne zna kako se prilagoditi klimatskim promjenama koje će, priznao je Plenković, “izazvati znatno veće gospodarske poremećaje od pandemije”.
Tom je izjavom premijer nehotice najavio kako Hrvatska u nadolazećim godinama može očekivati katastrofe “znatno veće” od pandemije koronavirusa, a da ih pritom očekuje potpuno nespremna, s nepreglednom gomilom ozakonjenih dokumenata koji istodobno, na operativnoj razini koja bi mogla spasiti ljude, ne znače baš ništa.
Greta Thunberg: “U borbi za klimu potreban je golem pritisak javnosti”
Hrvatska u nadolazećem razdoblju može očekivati cikličke i dramatične klimatske, gospodarske i demografske krize kojima će se Vlada, čini se, suočiti vjerojatno onako kako se uvelike suprotstavila i pandemiji koronavirusa – često nedosljedno, nespremno i bez razgovijetnog plana i vjerodostojnih stručnjaka u koje bi javnost mogla imati istinsko povjerenje.
To se može zaključivati i na temelju istraživanja koje je proveo Nacional, razgovarajući među ostalim s više izvora koji tvrde da premijer i Vlada u najmanju ruku ne objašnjavaju javnosti istinske razmjere prijetnje, ali i da još manje djeluju kako bi društvo pripremili i mobilizirali za učinkovito nošenje s katastrofičkim posljedicama klimatskih promjena koje zasigurno dolaze.
To se može zaključivati i na temelju još nečega. Nacional je Vladu u srpnju suočio s nizom ozbiljnih pitanja povezanih s tom tematikom, ali su ondje tada odlučili ostati nedostupni. Moguće jer na njih naprosto nemaju kapaciteta odgovoriti.
Vlada nije dostupna za odgovor na pitanje što poduzima da bi se proklamirani ciljevi prilagodbe klimatskim promjenama strategije uistinu i ostvarili te ima li sveobuhvatne, temeljite i operativne nacionalne akcijske planove, kao i temeljitu i sveobuhvatnu javnu kampanju o načinima prilagodbe tim procesima. Vlada je odlučila ostati nedostupna i za odgovor na pitanje kani li izraditi poseban akcijski plan prilagodbe posljedicama klimatskih promjena, ili će to biti ostavljeno svakome od ministarstava, a nije objasnila ni to što bi u svim tim procesima trebala učiniti država, što privatni sektor, što lokalne vlasti, a što građani. Ostalo je neodgovoreno i pitanje hoće li prilagodba klimatskim promjenama biti jedinstvena i objedinjena, iz Vlade vođena nacionalna akcija, ili će građani, tvrtke i svi ostali biti prepušteni samima sebi, a nacionalni napor prilagodbe pretvoren u stihijski proces. Ovo posljednje, naime, u sadašnjem se trenutku čini jedino realno.
Da javnost potpuno nespremna dočekuje nedaće budućnosti, svjedoči i proteklog tjedna objavljeno istraživanje Eurostata o klimatskim promjenama koje pokazuje da je svijest o opasnosti klimatskih promjena u Hrvatskoj dvostruko slabija od prosjeka EU-a: manje od svakog desetog ispitanika u Hrvatskoj, njih tek devet posto, smatra da su klimatske promjene najveći problem današnjice, dok je europski prosjek dvostruko viši – 18 posto. Nema nikakve sumnje da je za tako nisu razinu ekološke svijesti u Hrvatskoj, vjerojatno i više od svojih prethodnika, najodgovornija Plenkovićeva vlada, jer je Europska unija baš u njezinu mandatu zelene politike i Europski zeleni plan postavila kao vrhunski prioritet Europe za buduća desetljeća. Sva ta pitanja postaju još važnija ako se zna da je u SAD-u već desetak godina jedna od utjecajnijih teorija o metodama borbe protiv klimatskih promjena ona koja tvrdi da će za učinkovit otpor biti potrebno, ni manje ni više nego “mobilizacija poput one u Drugom svjetskom ratu”.
Premijer Andrej svoje je nehotično priznanje iznio 28. lipnja, u govoru na konferenciji u organizaciji Hanza Medije pod nazivom “30 godina samostalnosti – najveći hrvatski uspjesi”. U tom je govoru Plenković Vladu pokušao nahvaliti kao predvodnika zemlje koja je ostvarila ključne strateške ciljeve i koja zna što želi i kamo ide, a sebe i svoju Vladu kao predvodnike na tom uspješnom putu. No, posve sigurno nehotice, Plenković je jednom rečenicom razotkrio i svu neistinitost takve predodžbe: izjavio je kako zemlja treba viziju razvoja jer će “klimatske promjene izazvati znatno veće gospodarske poremećaje od pandemije”. Pandemija koronavirusa, ustvrdio je premijer, “najveći je izazov od Domovinskog rata” i “traži solidarnost”. “Nastojimo svi ublažiti društvene i gospodarske posljedice ove najveće zdravstvene krize. Ona zahtijeva i viziju razvoja za iduće desetljeće”, napomenuo je, a potom iznio svoje upozorenje: “Tu su i klimatske promjene koje će izazvati znatno veće gospodarske poremećaje od pandemije.“
I uistinu, u Nacionalnoj razvojnoj strategiji RH do 2030. godine, koju je Sabor usvojio 5. veljače ove godine, klimatske promjene istaknute su kao jedna od najvećih prijetnji budućnosti, a “zelena i digitalna tranzicija” kao metoda borbe protiv njih, kao jedna od četiri ključne strateške odrednice razvitka zemlje. Riječ je o dokumentu o kojem je Nacional pisao još u listopadu prošle godine, otkrivši da je taj dokument izrađivala Plenkovićeva omiljena suradnica i današnja direktorica Podravke Martina Dalić, koju je za rad na tom projektu nominalno angažirala Svjetska banka, a za izradu cijelog dokumenta Vlada je namijenila astronomskih 4,3 milijuna eura iz Operativnog programa EU Konkurentnost i kohezija 2014-2020. Dijagnoza koju iznosi taj dokument ne može biti jasnija: “Zbog tektonskih poremećaja koje će imati utjecaj na okoliš, poput gubitka bioraznolikosti, smanjenja prehrambenih i prirodnih resursa, te povećanja broja suša, požara i poplava kao i ubrzanja podizanja razine mora, klimatske promjene bit će za čovječanstvo najveći globalni izazov 21. stoljeća. Nesagledive posljedice koje će imati na poljoprivredu, gospodarstvo, energetiku, zdravlje ljudi i ljudske migracije, s rastućim brojem klimatskih izbjeglica, bit će uzrokom sve većih geopolitičkih nestabilnosti na brojnim kontinentima”. Što se Hrvatske tiče, to će “ponajprije značiti smanjenje bioraznolikosti, više ekstremnih vremenskih prilika, poplava, suša i požara te zabrinjavajući nastavak porasta razine mora, što su izazovi koji zahtijevaju ambiciozni zajednički i globalni odgovor na tragu Europskog zelenog plana”.
No ključni dokument o klimatskim promjenama u Hrvatskoj donesen je gotovo godinu dana prije Nacionalne razvojne strategije. Riječ je o “Strategiji prilagodbe klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj za razdoblje do 2040. godine s pogledom na 2070. godinu”. To je dokument koji obuhvaća više od devet stotina stranica, a Sabor ga je usvojio 7. travnja 2020.
Već i letimičan pogled na nj može dočarati uznemirujuću sliku budućnosti koja Hrvatsku čeka. “Sve je više dokaza da je Republika Hrvatska pod utjecajima klimatskih promjena, a s obzirom na to da velikim dijelom spada u Sredozemnu regiju, taj će utjecaj rasti te se ranjivost na klimatske promjene ocjenjuje kao velika”, stoji u Strategiji. Pritom, “Sredozemna regija je prepoznata kao klimatski ‘vruća točka’ te je već dosegnut prosječni porast od 1,5 °C s posebno izraženim utjecajima klimatskih promjena, poput ekstremnih vremenskih događaja, širenja sušnih područja i porasta razine mora.”
U Strategiji se navodi izvješće Europske agencije za okoliš (EEA), prema kojoj “Hrvatska spada u skupinu od tri europske zemlje s najvećim kumulativnim udjelom šteta od ekstremnih vremenskih i klimatskih događaja u odnosu na bruto nacionalni proizvod (BNP)”: procjenjuje se, primjerice, da su ti gubici u još relativno “mirnom” razdoblju od 1980. do 2013. iznosili oko 2 milijarde i 250 milijuna eura, odnosno u prosjeku oko 68 milijuna eura godišnje. Te bi štete mogle samo rasti, a predviđa se da će klimatske promjene najviše pogoditi vodne resurse, poljoprivredu, šumarstvo, ribarstvo i akvakulturu, bioraznolikost, energetiku, turizam i ljudsko zdravlje, sa štetama koje će se kumulirati i zajednički ugrožavati ne samo kvalitetu života, nego i živote same. U svakome od spomenutih područja očekuju se dramatični procesi: sve manje vode, zaslanjivanje uz obalu i porast temperature voda; češće poplave i oštećenje priobalne infrastrukture; učinci klimatskih promjena narušit će morsku ravnotežu, što je globalno opasan proces: “Promjena cirkulacije mora i oceana direktna je posljedica klimatskih promjena i uvjetuje drastične promjene, ne samo morskog okoliša odnosno bioraznolikosti mora već i u klimi okolnih područja što pak utječe na sve sektore.” Povišenje opće temperature i kumulirani procesi promjena u morima uzrokovat će “sinergijske učinke negativnih utjecaja zbog povećanja antropogenih pritisaka, prije svega iskazanih u porastu potreba za vodom”. Istodobno, porast razine mora ugrozit će urbane sredine s niskom obalom u Hrvatskoj pa se u strategiji navodi kako će “najviše biti ugrožene urbane sredine s niskom obalom, na primjer mjesta na otocima kao Cres, Mali i Veli Lošinj, Krk, Rab, Krapanj, Vela Luka i druga, ali i u priobalnoj Hrvatskoj, primjerice Nin, Trogir, Ston i druga”.
Trpjet će i poljoprivreda: predviđaju se “niži prinosi svih kultura i veća potreba za vodom”, a “učestale poplave i stagnacija površinske vode smanjit će ili posve uništiti prinose”. “Prema nekim predviđanjima, poljoprivreda je sektor koji će pretrpjeti najveće štete od posljedica klimatskih promjena. Očekuje se da će se zbog klimatskih promjena do 2050. godine prinos trenutačnih poljoprivrednih kultura u Republici Hrvatskoj smanjiti za 3-8 posto. Sve dulja i češća sušna razdoblja, olujni vjetar, poplave, tuča, požari, kao i sve veća ugroženost poljoprivrednih kultura od toplinskog stresa tijekom posljednjih desetljeća, posebice u Dalmaciji, jasan su signal, prije svega voćarima, maslinarima i vinogradarima, da počnu s provedbom mjera prilagodbe klimatskim promjenama”. Zapanjujući je podatak iz Strategije, prema kojemu je suša od 2013. do 2016. prouzrokovala štetu ekvivalentnu iznosu od 43 posto izravnih potpora isplaćenih za poljoprivredu u istom razdoblju, odnosno tri milijarde kuna.
Ni energetici ne piše se dobro: past će proizvodnja struje u hidroelektranama jer će biti manje vode, a zbog češćeg hlađenja istodobno će porasti potreba za njom; zbog toga će se oštećivati postrojenja i infrastruktura, čemu je doprinijeti i ekstremne vremenske nepogode. Turizam će slabjeti zbog sve češćih neizdrživih ljetnih temperatura, kao i zbog “smanjenja ili gubitka atraktivnosti ekosustava i bioraznolikosti”, ali i zato što se predviđa “smanjenje funkcionalnosti” turističke infrastrukture. U svemu tome najteže bi moglo biti s hranom i zdravljem: “Klimatske promjene imat će značajan utjecaj na sustav prehrambene sigurnosti, odnosno na raspoloživost, distribuciju i iskorištenje hrane”. Hrane bi, drugim riječima, moglo biti manje, a bit će i sve lošija: Strategija predviđa sve više “akutnih infekcija probavnog sustava”, “porast udjela kroničnih poremećaja poput endokrinih bolesti i bolesti probavnog sustava, poput karcinoma i kroničnih bolesti kao što su Kronova bolest, ulcerozni kolitis i slično”.
Takvi procesi, predviđa se, predstavljaju “značajnu ranjivost i buduće opterećenje zdravstvenog sustava” koji će, s druge strane, patiti i zbog “povećanja učestalosti i trajanja ekstremnih vremenskih uvjeta”. Sve u svemu, zdravstvo će biti “visoko ranjivo”, pa se očekuje “povećanje smrtnosti; promjene u epidemiologiji kroničnih nezaraznih bolesti; promjene u epidemiologiji akutnih zaraznih bolesti, sniženje kvalitete zraka te sigurnosti vode i hrane te razine moguće štetnih čimbenika u okolišu”. Naznake takvih budućih stanja, uostalom, svi smo – možda čak i ne u najtežem obliku – na vlastitoj koži iskusili u posljednjih sedamnaestak mjeseci, otkako je svijet i Hrvatsku poharala pandemija koronavirusa.
UN-ovo izvješće o klimi poziva i na smanjivanje emisije metana
Govori li se o svemu tome u hrvatskoj javnosti dovoljno? Objašnjava li vlast kako valja kolike su opasnosti i kolika je nužnost hitnog i općeg zaokreta? Zeleni aktivisti misle da ne. Zoran Tomić, direktor ureda Greenpeacea za Hrvatsku i Sloveniju, izjavio je za Nacional kako su klimatske promjene “dugi niz godina bile nedovoljno zastupljene i u politikama i u javnom prostoru. Vladi to nije bio prioritet, niti je sada, osim prigodničarski i deklarativno. Ni obrazovni kurikulumi ovoj temi ne pridaju dovoljnu pozornost”.
Tomić tek posljednjih godina vidi ozbiljniju javnu raspravu, ali ne s razine države, nego od “organizacija civilnog društva koje su o tome godinama najglasnije govorile”, ali i od “prosvjeda Mladih za klimu i apela Znanstvenika za klimu”. “To nam je osobito drago. Važno je da oni koji o tome najviše znaju jasno i glasno nastupe u javnosti. Svojim Europskim zelenim planom EU je napokon dao signal da je krajnje vrijeme za zelenu tranziciju. Daleko od toga da je taj plan idealan, ali konačno se naziru značajniji, premda još uvijek nedovoljni pomaci. Vidjeli smo i prije nekoliko godina da su klimatske promjene u dijelu zemalja EU-a postale prvorazredno političko pitanje, na kojem su se gubili ili dobivali izbori. Kod nas je to do sada bila prilično egzotična tema, ali nešto se ipak pokreće – mogli smo to vidjeti na posljednjim lokalnim izborima gdje su se zelene teme i politike ipak znale probiti u prvi plan”, kazao je Tomić.
Znanstvenici za klimu skupina je angažiranih hrvatskih stručnjaka zabrinutih klimatskim promjenama koji su, s oko 550 potpisa uglednih hrvatskih istraživača, u siječnju prošle godine hrvatskom predsjedniku, Vladi, Saboru i Ministarstvu zaštite okoliša i energetike te medijima uputili “Apel za sustavnu klimatsku akciju”.
U tom su dokumentu zatražili “hitno proglašenje klimatskog izvanrednog stanja na razini Republike Hrvatske”, tvrdeći kako se Hrvatska mora uključiti u nastojanje da se suzbije, kako su se izrazili, “realnost današnjeg svijeta, klimatska kriza, najozbiljnija i najkompleksnija kriza kojoj je čovječanstvo u cjelini bilo ikad izloženo”. Godinu i pol kasnije Nikola Biliškov, viši znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković i jedan od inicijatora okupljanja Znanstvenika za klimu, za Nacional je izjavio kako znanstvenici od Vlade “nikad nisu dobili apsolutno nikakvu reakciju”.
“U zadnje dvije godine donesen je niz dokumenata i propisa, ali nažalost, u svemu tome nalazimo vrlo malo prave ambicije kakva nam je potrebna kako bismo se pravilno i dovoljno snažno oduprli klimatskim promjenama, čije posljedice naša zemlja već dugo osjeća, a svake godine su njihove posljedice sve ozbiljnije”. Navodi alarmantnu prognozu švedskog financijera i jednog od direktora investicijske banke Nordea Sasje Beslika, prema kojemu bi učinci klimatskih promjena Hrvate mogle potaknuti na povijesno iseljavanje “koje može dovesti do toga da do 2070. na prostoru današnje Hrvatske više neće živjeti Hrvati.”
Svemu tome usprkos, “odgovor Republike Hrvatske je daleko od onoga kakav bi trebao biti s obzirom na ozbiljnost situacije”, tvrdi Biliškov. Vlast “i dalje namjerava istraživati potencijalna ležišta fosilnih goriva”, forsira plin, a neki pozitivni projekti, poput vjetroelektrana, “prečesto su okaljani različitim oblicima korupcije”. Povrh toga, i u Hrvatskoj su, kao i drugdje, prisutni “različiti antiklimatski mitovi i teorije zavjere”, ali “žalosno je što ‘bardovi’ klimatskih dezinformacija iz našeg sokaka uglavnom dolaze iz akademske zajednice”. Sve u svemu, zaključuje Biliškov, “ljudi su općenito svjesni klimatske krize i žele sustavnu akciju”. “Puno je prostora za napredak, a na razini politike, taj je prostor ogroman.
Dobar bi početak bio da političke elite probiju opnu svog nabujalog ega i pristanu na razgovor sa znanstvenicima”, kaže Nikola Biliškov iz Znanstvenika za klimu.
Čini se, u svakom slučaju, kako je krajnji čas da hrvatske vlasti mobiliziraju naciju ništa manje nego što su je mobilizirale zbog koronavirusa jer bi, u suprotnom, za mnoge od nas moglo biti kasno.
Komentari