Objavljeno u Nacionalu br. 815, 2011-06-28

Državne institucije i lokalna uprava lani su potrošili 300 milijuna kuna za nova vozila – čak 30 posto više nego godinu ranije, a već u siječnju i veljači ove godine Vlada je kupila još 544 nova vozila

Unatoč proklamiranim mjerama štednje i rezanja javne potrošnje, državne institucije i tijela lokalne samouprave lani su potrošili više od 300 milijuna kuna za nabavu motornih vozila, što je – u krizi u kojoj se Hrvatska nalazi – povećanje potrošnje od čak 30 posto u odnosu na prethodnu godinu. Taj je trend nastavljen i ove godine, pa je u siječnju i veljači samo hrvatska vlada nabavila 544 nova automobila, uglavnom za potrebe Ministarstva unutarnjih poslova. Ispada da je na državu u tom razdoblju otpalo deset posto domaćeg automobilskog tržišta, ali taj udjel vjerojatno je i veći, s obzirom na podatke u analizi javne nabave motornih vozila do 3,5 tona težine (uglavnom, dakle, osobnih vozila) u 2010. godini, koju je nedavno objavila tvrtka Briefing E-Servisi. U analizi je otkriveno i kako je nepoznat rezultat čak četvrtine objavljenih javnih natječaja za nabavu novih vozila, pa se može zaključiti kako je samo prošle godine država nabavila više stotina novih automobila i na to potrošila oko 100 milijuna kuna, a o tome uopće nije izvijestila javnost.

Kako kaže Tatjana Korceba-Huić, direktorica tvrtke koja je izradila analizu, tako je izravno je prekršen Zakon o javnoj nabavi: “Obradili smo objavljene rezultate nadmetanja i zbrojili poznato. Ali 25 posto rezultata ostaje nepoznato. To ostavlja prostor za nagađanje: rezultati tih 25 posto možda su proporcionalni ukupnim poznatim rezultatima. A možda i nisu. Možda rezultati nisu poznati iz puke neažurnosti Vladinih službenika, a možda i iz drugih razloga. To ne znamo. Ono što znamo jest da je neprihvatljivo da, unatoč Zakonu o javnoj nabavi koji jasno kaže da se rezultati moraju objaviti, tako visok postotak ostaje nepoznat. Građani imaju pravo znati u 100 posto slučajeva kako se troši njihov novac.” Otkriće o zasad nepoznatoj količini vozila što su ih državne institucije lani kupile mimo zakonske procedure tek je posljednji u nizu skandala u vezi sa sustavom javne nabave automobila. Kupnja vozila za državne institucije već godinama je jedan od najznačajnijih simbola rasipnosti političkih elita, ali i podloga zamasovno pogodovanje povlaštenim pojedincima kojima se manipulacijama u natječajim dodjeljuju milijuni kuna poreznih obveznika. I Briefingova analiza pokazuje da je takva praksa danas poprilično česta, no državne institucije danas zahvaljujući njoj imaju više utjecaja na tržište nego ikad prije. Zbog golemih ulaganja u vozne parkove tijela državne uprave i javnih poduzeća utjecaj hrvatske države na domaće tržište automobila oduvijek je bio velik, no u protekle dvije godine znatno je porastao, ponajviše zbog goleme krize koja potresa domaće automobilsko tržište, na kojem je 2009. prodaja doslovce prepolovljena. Sličan trend nastavio se i lani, no istovremeno s padom prodaje građanima i poduzećima državna nabava automobila je rasla. U 2010. tako je količina novca potrošena na nabavu novih vozila porasla za 30 posto, no, što je još zanimljivije, na nabavu nešto manje od 1500 osobnih automobila potrošeno je oko 185 milijuna kuna, što je čak 67 posto više nego prethodne godine. U situaciji kad je značajan broj domaćih autokuća i leasing društava suočen s golemim padom prodaje i mogućom propašću lako je pretpostaviti da je mogućnost prodaje nekoliko vozila državi za mnoge od tih tvrtki gotovo jedina šansa da prežive.

Takva situacija idealna je za korupciju, a jedini način da se nelegalnosti spriječe uvođenje je centraliziranog sustava nabave s jasno određenim kriterijima. U Hrvatskoj je taj sustav uspostavljen samo na razini Vlade, pa se tako sva vozila za potrebe ministarstava nabavljaju preko Središnjeg državnog ureda za nabavu. Ipak, javna poduzeća i jedinice lokalne samouprave svoja vozila nabavljaju pojedinačno, a to osim većim rizikom od korupcije često rezultira i višom konačnom cijenom. Dokazje i to što je od ukupno 83 tvrtke koje su prošle godine prodale vozila javnim hrvatskim državnim i lokalnim institucijama 55 sklopilo samo jedan ugovor, često tek za nabavu manje od pet vozila. Nadalje, često su to malo poznate autokuće i saloni automobila koji zapravo funkcioniraju kao distributeri vozila i koji teško cijenom mogu biti konkurentni ovlaštenim uvoznicima i tvrtkama-kćerima automobilskih kompanija. Jasno je da bi država trebala uspostaviti transparentan sustav nabave motornih vozila u kojem bi mogućnost manipulacije bila minimalna. Na značajan utjecaj javne nabave na tržište automobila u Hrvatskoj upozorava i Darin Janković, menadžer tvrtke JATO Dynamics, specijalizirane za analizu tržišta motornih vozila: “Čak i kad je tržište dobro, flota od nekoliko stotina, pa i desetaka automobila sjajan je posao, a prodaju nekih marki automobila može dići do nebesa. Evo primjera iz ove godine: Škoda je s velikom isporukom automobila za MUP u veljači bila vodeća marka na tržištu s 476 prodanih komada, isporuka se nastavila i u ožujku kad su registrirana 323, a u svibnju je pala na 182, odnosno osmo mjesto na tržištu. Isporuka MUP-u izvukla je tržište početkom godine, što je ionako najteže razdoblje, pa se može zaključiti da je utjecaj javnog sektora na tržište automobila velik. Problem je ako su natječaji poludirigirani i definirani tako da samo jedan proizvođač zadovoljava uvjete pa nema konkurencije koja bi mogla potaknuti smanjenje cijena.” Kako izgledaju poludirigirani natječaji, moglo se vidjeti u travnju prošle godine kad je Grad Zagreb raspisao javni natječaj za nabavu 12 luksuznih automobila putem operativnog leasinga vrijednog 3,8 milijuna kuna. Iako u natječajnoj dokumentaciji formalno nije bilo navedeno koje bi marke trebali biti automobili, propozicije su bile toliko detaljno napisane i specificirane da su uvjetima mogla udovoljiti samo Volkswagenova vozila. Tako je, primjerice, jedan od traženih automobila morao biti dug 4,7 metara, visok nešto više od metar i pol, imati V6 motor, ukupne zapremnine od najmanje 3590 kubičnih centimetara, mjenjač sa šest brzina, kromirani auspuh, spušteno podvozje i postizati brzinu od 250 kilometara na sat. Jedini automobil na hrvatskom tržištu koji zadovoljava te parametre jest Passat R36, a na sličan način Grad je faktički objavio i da namjerava kupiti još šest slabijih verzija istog automobila, jedan Golf 6 GTD, Volkswagenov terenac Touareg i jedan primjerak najskuplje verzije Audijeve limuzine A6. Grad je objavio i da namjerava kupiti 50 manjih vozila, a iako opet nije naznačeno o kojem se proizvođaču radi, podaci iz natječajne dokumentacije bili su istovjetni performansama dvaju drugih modela Volkswagena – Pola i Golfa.

Taj je natječaj izazvao golemo nezadovoljstvo kod zastpnika konkurentskih proizvođača automobila u Hrvatskoj, ali ni po čemu nije neuobičajen. Gotovo svakodnevno hrvatske državne institucije i javna poduzeća raspisuju natječaje za nabavu novih vozila, bez ikakvih sustava kontrole i jasnih kriterija. Zbog toga neke hrvatske državne kompanije danas imaju toliko velike vozne parkove da u istom trenutku u automobile mogu sjesti svi zaposlenici tvrtke.