“Nešto još pokušavam sa životom”, izjavio je Vjeran Zuppa dok je tijekom snimanja pozirao za Nacional u za njega tipičnim pozama, sa “sartreovskom” lulom u ruci, u svojoj radnoj sobi tipičnog građanskog stana u zagrebačkom kvartu Trešnjevka, u kojemu živi još od 1948. godine.

• Vjeran Zuppa je dramaturg, teoretičar književnosti, kazališni teoretičar, pisac i profesor

• Za Nacional promišlja o aktualnoj kulturnoj i političkoj sceni u Hrvatskoj

 

Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca, dramaturg, teoretičar književnosti, kazališni teoretičar, pjesnik, pisac, dramatičar, urednik i profesor, Vjeran Zuppa rođen je u Splitu 1940. kao sin Tomislava Zuppe, hrvatskog pjesnika i tekstopisca. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Pojam dramaturgije dvadesetog stoljeća”. Bio je urednik više kulturnih časopisa i tjednika: “Razlog”, “Telegram”, “Teka” i “Teatar i teorija”. Objavio je nekoliko knjiga iz književne teorije, tri zbirke pjesama i jednu, rijetko izvođenu dramu “Floria Tosca ili smrt engleske kraljice”. Autor je i triju knjiga iz kazališne teorije: “Uvod u fenomenologiju suvremenog hrvatskog glumišta ili Štap i šešir”, “Uvod u dramaturgiju” i “Teatar kao shole”.

Zasigurno najveći trag na hrvatskoj kazališnoj sceni ostavio je kao dramaturg i ravnatelj Teatra ITD, između 1966. i 1977. godine, kad je to kazalište bilo najpropulzivnije ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj Jugoslaviji. Filmofili pamte Zuppu i iz značajne scene prvog igranog filma Tomislava Radića „Živa istina“, u kojemu kao upravnik ITD-a odbija primiti u angažman nezaposlenu mladu zagrebačku glumicu i glavnu zvijezdu filma Božidarku Frajt. Bio je jedan od osnivača Centra za dramsku umjetnost pri Institutu Otvoreno društvo. Zuppa ima status profesora emeritusa na Akademiji dramskih umjetnosti, a studentima u pripremi za magisterij na odsjeku dramaturgije predavao je temu “Hermeneutika dramskog lika“. Tako glasi i podnaslov nedavno objavljene knjige “Subjekt kao gost“, u kojoj se bavi istom temom. A razmišlja i o izdavanju drugog dijela knjige „Ispruženi jezik“, objavljene 2007., kao knjigu razgovora i tekstova, ponajviše o politici.
U ekskluzivnom intervjuu za Nacional Zuppa promišlja o aktualnoj kulturnoj i političkoj sceni, kao jedan od njenih najžešćih kritičara.

NACIONAL: Što mislite o slučaju predstave „Elementarne čestice”, koja će se u režiji Ivice Buljana ipak igrati na Dubrovačkim ljetnim igrama, i to na Lovrjencu? Što ta afera govori o hrvatskoj kulturnoj sceni? I kako komentirate to da je Dubrovačko-neretvanska županija odbila financirati projekt?

Slavne Molièreove „Scapinove spletke“ nedavno je preveo akademik Luko Paljetak na dubrovački jezik dvadesetih godina prošlog stoljeća kao „Šmigulove furbarije“. Izvedene su prije otprilike dva mjeseca u dubrovačkom kazalištu. Na televiziji je bilo rečeno da su s velikim uspjehom izvedene na „iz Grada već iščezlom jeziku umijeća spletkarenja.“ Možda jezik umijeća spletkarenja pripada danas tek dubrovačkoj tradiciji, ali aktualna politika spletkarenja pokazala je svoje lice i svoje naličje u tamošnjoj županiji, odnosno „furbarijama“ župana Nikole Dobroslavića.

Sve je počelo klasičnim načinom stvaranja spletke: posredstvom „kviprokvoa“, instrumentom zamjene jednog-za-drugo, dramaturškim sredstvom stvaranja zbrke. Dramatizaciju i izvedbu „Elementarnih čestica“, Houellebecqovog romana iz 1998., reći ću ljubavnog romana apolitičnoga sadržaja, nepoznat netko ili neka prijavljuje županu kao opasno djelo, koje bi moglo potaknuti radikalne islamiste na čin javne odmazde na samim Igrama. Nepoznat netko ili neka, smatram, namjerno je zamijenio sadržaj „Čestica“ sa sadržajem najnovijeg Houellebecqova romana „Soumission“, koji je u francuskoj kulturnoj javnosti izazvao doista brojne političke kontroverze. Župan, s punim povjerenjem u dojavljivače – pa nije valjda uzeo i sam pročitao roman! – namah traži da se te „Čestice“ skinu s programa Igara. Zaplet slijedi spletku. Naša policija na to ne preporučuje izvođenje „Čestica“. Europski tisak izražava i čuđenje i zgražanje. U Hrvatskoj se, naime, sa scene „skida“ Houellebecqa samo zato što je Houellebecq, pa makar se radilo o adaptaciji njegova ljubavnog romana. Naša diplomacija stoji pred problemima, jer Hrvatska je zaista poznata po uzornome odnosu sa svojom muslimanskom zajednicom. Naš ministar kulture odlučno zastupa to da „Čestice“ valja izvesti. Puk dubrovački sada baš i ne, pa i nikako ne. Ministar policije potom ipak garantira osiguranja izvedbe. Vijeće Igara nedavno, nakon duge diskusije, ipak potvrđuje da se repertoar u cjelini izvede. Dubrovačka županija, međutim, odbija dati sredstva na koja se obvezala Igrama. Ukratko, spletku su pripremili i pokrenuli isključivo stranački politički interesi. Naime, vladanje HDZ-a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji sasvim je krnje bez potpune vlasti nad Dubrovnikom. Zaplet je, možda, kažem možda, riješen, ali ova spletka će još dugo tjerati svoje i zadavati brigu Dubrovčanima. Jer ona je takva da „smrdi do neba“, kako bi to rekao gospar William Shakespeare.

NACIONAL: Je li teatar bio i ostao slika i prilika naše vlasti? Kako vi procjenjujete današnju kazališnu situaciju?

Teatar je, svakako, najsloženija institucija, ali ne samo „u kulturi“, nego Kulture. Branko Gavella će teatru kao velikoj ustanovi Duha priključiti i pojmove glumišta kao nacionalne, socijalne i političke „kategorije“ te kazališta, pa i u onom značenju u kojemu se ona danas često, pogotovo prigodom „podjele sredstava“, nazivaju „kazališnim kućama“. Jer je teatar, eto, izuzetno opsežnoga sadržaja, on je uvijek, rekao bih, slika i neprilika vlasti. U jednoj knjizi o kulturnim strategijama Evelyne Ritaine kaže: „Kultura je teatar bitaka: odnosi snaga se tu pokazuju, strategije se tu upisuju.“ Moglo bi se iz ovoga reći i to da je teatar uvijek pozornica snaga i strategija kulturne politike. A kada takve nema, tada je izravno pozornica politike na vlasti. Primjerice, početkom 90-ih predstava „Osmana“, pa one Mile Budaka, Ivana Aralice, predstava rođendana Franje Tuđmana u zagrebačkom HNK, pokazivale su i upisivale su, sasvim izravno, politiku vlasti. Dakako, sve to u smjeru Tuđmanova naloga za „duhovnom obnovom“, odnosno njegovog historicističkog, široko zacrtanog „interesa restauracije“, a koji je tipičan za „zakašnjele nacije“, da citiram Helmutha Plessnera. Znate, danas smo, kada je riječ o fenomenu naših nacionalnih kuća, to jest brojnog našeg ”haenkaovlja”, o nesuvislosti kazališnog zakona, o načinu financiranja, o političkom kadroviranju, o pukom improviziranju naših kulturnih politika, neposredno izručeni vlasti. U svim njezinim političkim mutacijama i oblicima. Eto, županijskoj sa slučajem Dobroslavić, gradonačelničkoj s fenomenom Milana Bandića, ili ministarskoj s fantomskih 0,49 posto budžeta za kulturu.

NACIONAL: Kako procjenjujete repertoarnu politiku ? U kratkom roku postavljena su tijekom ove sezone u dva nacionalna kazališta dvije postave „Vučjaka“, ili „Don Giovannija“. Zar još uvijek nitko u Ministarstvu kulture, ili u nekom kazališnom vijeću, ne može koordinirati premijerne projekte tijekom jedne ili dvije sezone, koji izlaze u razmaku od samo nekoliko mjeseci?

Ne bih ja govorio o repertoarnim politikama. Kod nas postoje isključivo kadrovske politike. Međupartijska trgovanja ljudstvom unutar koalicijskih i, dakako, izvan koalicijskih partnerstava. Dogodi se koji put štogod, pa bude i tkogod izvan toga. Ali u načelu to ide tako. Slobodanu Šnajderu, na primjer, ministar Božo Biškupić nije dao da postane intendant u Rijeci. Zbog Snježane Abramović su, međutim, u ZKM-u mijenjani osnovni uvjeti natječaja, jer je gradonačelnik Bandić, kažu, nju tamo bezuvjetno htio. I sve tako. Naopako, a tek gdjegod i bolje od toga. Što se mene tiče, jedino je Matko Raguž napravio teatar. Jedino je njegov Exit teatar sa svojim repertoarom i obratno: jedino tamo je repertoar formirao svoj teatar. A ovo drugo o čemu me pitate, tu se može samo jedno reći. Nema Ministarstvo kulture što „koordinirati“ dupliće, „Vučjake“ i „Don Giovannije“. Kada bi čemu vrijedio kazališni zakon, kada bi čemu bili natječaji, kada bi bilo koja naša politička stranka uopće imala onu svoju javnu politiku koja se zove i koja jest kulturna politika, onda bi sve bilo javnije i jasnije. Ali je HNS, na primjer, nakon odlaska prof. Andree Zlatar u panici jer uopće nema te politike. Nema ni te vrste kadrova. Na svu sreću pristao im je, u sam zadnji čas, Berislav Šipuš. Spasio je Narodnoj stranci jedan njezin ministarski kukuriku-mandat. A njegov je zamjenik postao neki stranački zec iz šešira.

NACIONAL: ”Drmaju” li hrvatskom kulturnom scenom i dalje već godinama isti lobiji i ”likovi” koji odlučuju o programima Dubrovačkih ljetnih igara, o dobitnicama Nagrade hrvatskog glumišta, ili Nagrade Vladimir Nazor?

Prije tri ili četiri godine bio sam predsjednik komisije za scenske i glazbene djelatnosti koja je predlagala Gradskoj skupštini, iz tog svog područja, izabranike za Nagradu Grada Zagreba. Akademik Viktor Žmegač, prof. Hrvoje Turković i ja već smo nakon druge godine sudjelovanja napustili komisiju s preciznim obrazloženjima. Ukratko: stranački lobiji i likovi iz sjene odlučili bi, mimo nas i u zadnji čas, što će ići pred Skupštinu, pa smo onda tek iz novina imali priliku pročitati što smo mi to „odlučili“. Ne kažem da je sasvim isti slučaj i u svemu onom što vi ovdje navodite. No, već slučaj od kojeg smo krenuli u ovaj razgovor, onaj povezan uz program dubrovačkih Igara, pokazuje u svom punom opsegu i mraku kakvi to likovi i lobiji svoja umijeća „po potrebi“ aktiviraju a, dakako, iza njih se i skrivaju. Likovi i lobiji, a tek potom ili otom, komisije i žiriji.

NACIONAL: Što mislite o ostavci Snježane Banović na mjestu predsjednice Kulturnog vijeća pri Ministarstvu kulture, na kojemu je bila tri godine i koju je javno podnijela ministru Šipušu?

Imao sam priliku pročitati na Kontraportalu u svibnju tekst kojim u deset teza Snježana Banović iznosi razloge zbog kojih Šipuš ni u pomisli ne može biti, pa niti kratkoročni, ministar kulture RH. To je tekst nekog polit-socio-psihografskog karaktera u kojemu se ministru zamjera, po točkama, i „bahatost“ i „osvetoljubljivost“ i „sebeljublje“ i „nekompetentnost“ i „sukob interesa“ itd. Iskreno, ne znam da li je Snježana Banović podnijela svoju ostavku prije ili poslije ovog teksta ili je ovaj priložen njezinoj ostavci ministru. Zapravo, o toj ostavci ne treba ozbiljno misliti. Snježana Banović „si je zbiljam dala velkog truda“, rekli bi Zagrepčanci, da napiše te teze o Šipušu, ali se u samom tekstu, osim tog uloženog truda, uopće ništa drugo niti ne da vidjeti.

NACIONAL: Da danas vodite bilo koje kazalište u zemlji, čime biste se rukovodili? Kakve biste tekstove i projekte postavljali?

Oliver Frljić je nedavno, a povodom dramskog djela Slobodana Šnajdera, kazao da je danas s djelima dramskih autora „gotovo“. S obzirom na prethodno Frljićevo teološko obrazovanje, zaključit ću onda njemu dobro poznatim, imperativnim zaključkom: „Magister dixit causa finita.“ Ako je tome tako, da je s dramskim autorima „stvar gotova“, tada se o teatru možemo eventualno tek nešto još prisjećati.

NACIONAL: Zašto danas nema prave kazališne kritike u Hrvatskoj? Nekad su se kazalištarcima ”tresle gaće” što će napisati, ili reći Petar Brečić, Mani Gotovac, Dalibor Foretić, Marija Grgičević…Tko se sve danas naziva kritičarom i što mislite o Tomislavu Čadežu?

Nema je zato što je kazališna kritika uglavnom maknuta iz dnevnog tiska. I ne samo ona. Pokoji put se tamo nađe tek neka „recenzija“ romana. O pjesništvu i esejistici nema tamo zapravo ni riječi. Da bi kazališnih kritičara bilo, trebali bi oni negdje pisati. Tomislav Čadež jest fenomen. Uspio je opstati. Održati svoju redovitost pristupa teatru. Ne dijelim s njime dosta njegovih stavova i ocjena. Ali on je živ i žilav kritičar. Izlaže se. Ne da se on i on ne da teatar. Čadež i sasvim izuzetna Nataša Govedić, premda ni po čemu kritički slični ili teorijski usmjereni, jedino su oni ti koji, u dnevnom tisku, pružaju ozbiljni uvid u suvremeno hrvatsko glumište.

NACIONAL: Je li se tijekom godina promijenio vaš odnos prema Miroslavu Krleži, po vama ne baš dobrom piscu i političkom poltronu?

Smatram da su kajkavske „Balade Petrice Kerempuha“ spjev od antologijske vrijednosti, i to u samome vrhu svjetskoga pjesništva. Budući da su neprevodive, a pokazalo se to, na primjer, i u francuskom prijevodu inače vrsnog versifikatora Marca Alaina, zauvijek će biti utajena njihova vršna, mundana vrijednost. „Kraljevo“ je komad one vrste suvremenosti koja ima osobine kamena kušnje kojim će svaki teatar imati priliku iskušati svoju modernost, post-modernost, post-postmodernost… Ne volim, međutim, njegovu tzv. „kvalitativnu“, ”glembajevsku” fazu i njezinu monologičnost. Njezin nordijski „štih“, tu njegovu adaptaciju našeg društvenog svijeta na jednu intelektualnost koju ovaj nije imao. Izuzetno cijenim Krležine polemike: njihov sam protiv sviju. I dakako „Dijalektički antibarbaus”, temeljni spis hrvatskog antitotalitarizma. Poltronstvo? Treba, na primjer, pročitati kojim je porukama Krleža, „s drugarskom simpatijom“, dočekao Jeana-Paula Sartrea 1960. u Zagrebu. Ukratko je objasnio Sartreu razliku između njegovog „angažmana“ koji je tek „borba za pobjedu humanističkih principa“ u svijetu „nazovidemokracije“ i „slijepih političkih sila“ te ovog našeg koji je već „angažman za primjenu socijalnih principa“. I sve u tom stilu. Stilu izravnog poltroniranja Partiji i naravno Maršalu.

NACIONAL: Kakav je danas vaš odnos spram Mani Gotovac? Nije baš pohvalno pisala o vama u svojoj knjizi. Navela je kako ste previše fascinirani sami sobom i kako osjeća prezir prema vašem teatraliziranju vlastite osobe?

Moj odnos prema Mani Gotovac je vrlo prijateljski. Ona je zaista izvrsna samopromotorica. Njezine posljednje knjige nisam čitao. A što ja mogu kad se njoj ne sviđa baš ono što mene veseli upravo kod nje. Ta „fascinacija samom sobom“ i to „teatraliziranje vlastite osobe“.

NACIONAL: Kako procjenjujete ”feminizaciju” hrvatske kulturne scene ? Irena Škorić je već postala dopredsjednicom stranke Ive Josipovićeve, Saša Broz je aktivna u Savjetu za kulturu zagrebačkog SDP-a, a što će tek biti ako Anja Šovagović Despot postane HDZ-ova ministrica kulture ?

Kako na hrvatskoj kulturnoj sceni već djeluju i kreiraju je tolike uspješne žene, tako zaista ne primjećujem nikakvu novu feminizaciju, nego prirodni njezin kontinuitet. A što se tiče Anje Šovagović Despot i najava da bi mogla postati nova ministrica kulture, mogu samo reći da je ona izvrsna glumica. Nikakve uloge, dakle, nisu joj strane. Pri tome, ipak tu dosta toga uvijek ovisi o redatelju. A u ovom slučaju o Tomislavu Karamarku, koji baš ničim ne prelazi profil inspicijenta.

NACIONAL: Koliko kao osoba koja je bila upraviteljem i dramaturgom Teatra ITD u njegovom ponajboljem razdoblju pratite rad tog kazališta posljednjih godina? Jeste li gledali primjerice predstave Mirana Kurspahića?

Moram priznati da ne pratim. Nisam gledao „Potop“ i druge Kurspahićeve predstave. Iako mi je on jako drag još od njegovih studentskih dana. Volim njegovu strasnu raznovrsnost, a bliski su mi i neki njegovi aktualni stavovi o našem društvu.

NACIONAL: Što mislite o prvoj sezoni Dubravke Vrgoč u HNK i najavama naslova sljedeće sezone, s projektima Bobe Jelčića, Pippa Delbona, Paola Magellija, ali i hrvatske praizvedbe drame Tene Štivičić „Tri zime“, nagrađene u Londonu? Kako komentirate kritike dijela javnosti da su Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan estetiku ZKM-a, poput projekta Matije Ferlina, prebacili u nacionalnu kuću?

Za mene je Bobo Jelčić izvrstan redatelj i najbolji nastavnik glume na ADU. Tena Štivičić bila je izvrsna studentica dramaturgije i već tada je pokazala svoj izuzetni talent dramskog pisca. Njima sigurno jest mjesto i na pozornici naše glavne kazališne kuće. Pa nije nelogično to što je intendantica Dubravka Vrgoč prebacila „estetiku ZKM-a“ na scenu HNK. No tu će se, opet sasvim logično, uskoro pojaviti i brojni problemi vezani uz repertoar Drame HNK i imperative njegove centralne kulturne funkcije.

VLADANJE HDZ-A U DUBROVAČKO-NERETVANSKOJ ŽUPANIJI SASVIM JE KRNJE, BEZ POTPUNE VLASTI NAD DUBROVNIKOM. ZAPLET OKO ‘ELEMENTARNIH ČESTICA’ MOŽDA JE, KAŽEM MOŽDA, RIJEŠEN, ALI TA SPLETKA JOŠ DUGO ĆE TJERATI SVOJE I ZADAVATI BRIGU DUBROVČANIMA. JER ONA JE TAKVA DA “SMRDI DO NEBA”, KAKO BI TO REKAO GOSPAR WILLIAM SHAKESPEARE
FOTO: Nacional

NACIONAL: Bili ste neformalni strateg kulturne politike SDP-a. Čemu ste se nadali kad ste 1999. ispisali „Bilježnicu“, a znamo kako je to završilo? Nije li to ipak bio samo vaš solistički ogled o kulturnoj politici?

Duga je povijest odnosa kulture i politike. Jedno od ranih političkih trojstava u oblikovanju tzv. Države-nacije bio je trokut: Narod-Nacija-Kultura. Tu upravo Kultura ima središnju važnost kao „temelj nacije“, kao „poduka narodu“ i kao glavno „oruđe demokracije“. Jakobinska politička strategija bila je: „okupiti kulturom“. Na kraju devetnaestog stoljeća kulturni imperativ je bio „otkriti narod njemu samome“. Od 1930. oblikuje se i u sasvim različitim smjerovima politika se kreće ka „afirmiranju nacije“. Da ne spominjemo kulturu nacionalsocijalizma i Kulturvolk kao njezin cilj, možemo spomenuti bunu francuskih intelektualaca 1936. godine i njihov slogan „Mi kontinuiramo Francusku!“. Zatim dolazi Država s idejom „animiranja zajednice“, pa je država tu u dvije funkcije: „kulturnog planera“ i „društvenog terapeuta“… S kulturom se gotovo oduvijek politički računalo. A računa se i dalje. Sve do toga da je definirana i kao „sastavni dio politike“ i kao „sama građa politike“ i kao „proizvod politike“. Brojni njezini pojmovi moneta su političke borbe. Brojni su i njezini, politikom pokrenuti, unutarnji ratovi: kulturnosti i civiliziranosti, masovnosti i elitnosti, društvenog i etničkog identiteta, kulturne politike i politike kulture… Ukratko. Odovuda, iz bogatstva ove problematike, a polemički potaknut i nekim stavovima Branimira Donata, 1999. krenuo sam u doista „solistički ogled“ o kulturnoj politici.

NACIONAL: Tko je bio najlošiji ministar kulture, a tko zaslužuje makar prolaznu ocjenu? Je li bivša ministrica Andrea Zlatar Violić puno ranije trebala odstupiti?

Sasvim sam siguran da bi prof. Andrea Zlatar Violić, koju izuzetno cijenim, već odavno to učinila da nije bilo njezine izuzetne lojalnosti, prije svega prema Vesni Pusić.

NACIONAL: Jeste li odustali od neposrednog političkog angažmana? Nakon SDP-a i Akcije socijaldemokrata Hrvatske Mike Tripala, jeste li se razočarali u sve opcije, iako ste viđeni na osnivanju Josipovićeve stranke?

Ne mislim da u politici nisam angažiran. Na stranačko djelovanje, međutim, već skoro četvrt stoljeća uopće ni ne pomišljam.

NACIONAL: Kakve su šanse Ive Josipovića na predstojećim izborima?

Iskreno bih volio, zaista od srca, da su one puno veće.

NACIONAL: Jesu li neke osobe na političkoj sceni potrošene, poput Vesne Pusić i Radimira Čačića. Što oni mogu više ponuditi?

Ono što i dosad, dakako. No vidim da su novi koalicijski prohtjevi za ministarskim mandatima stranke Vesne Pusić jako nabujali. Zaista ne razumijem na kojoj to plimi optimizma.

NACIONAL: Zašto je u SDP-u odbijena Aleksandra Kolarić?

U SDP-u jača stara partijska dogma o potrebi demokratskog centralizma. Ali jača i ta praksa. Slučaj Aleksandre Kolarić upravo to alarmantno pokazuje.

NACIONAL: Koliko nam šteti svastika na splitskom stadionu i prelazi li taj eksces okvire nogometa? Tko stoji iza toga i koliko je taj slučaj naštetio Hrvatskoj?

Dakako da taj eksces sa svastikom prelazi okvire nogometa i izuzetno šteti Hrvatskoj. Upravo njemu u susret dolazi simbolički, ali i praktički gledajući, poznati Karamarkov „Antikomunistički manifest“ i njegovi praktičko-politički imperativi. Od legaliziranja prijeke potrebe za lustracijom kao „temeljitom promjenom društvene klime“, pa sve do izmjena školskih programa, a „u koje će ući prava i kompletna istina, sviđala se ona nekome ili ne.“

NACIONAL: Kako doživljavate Ružu Tomašić, koja nas svojom žestokom i opasnom retorikom predstavlja u Bruxellesu?

Kao izaslanicu našeg političkog zla.

NACIONAL: Što je pokazala predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u prvih sto dana mandata?

Nastavila je svoje predizborne aktivnosti.

NACIONAL: Kako procjenjujete ponovno jačanje Milana Bandića? Što njegovoj popularnosti može stati na kraj?

On će to sam sebi učiniti.

NACIONAL: Kako promišljate konstantno uplitanje Kaptola u politiku?

Sve je postalo jasnije kada je još ne tako davno Valentin Pozaić, profesor moralne teologije, Hrvatsku pozvao na „novu Oluju“. Neka ova započne makar s lustracijom. Ovaj predstavnik vojujuće, nedvojbeno političke crkve, izložio je da je aktualna vlast neokomunistička i liberalno fašistička, pa da je valja svrgnuti. Valja je svrgnuti jer je ona, ako i nije začetnica, onda je sudionica one „moralno-antropološke revolucije“ kojom je čovjek prestao biti „razumno biće, mudro biće, slika Božja“. To, ukratko, znači da Pozaić poziva na „novu Oluju“ zbog podrivanja Vlade, odnosno njezine subverzije teologijsko-metafizičkog načela analogiae entis. Osim ove perverzije teorijsko-političke prirode, imam osjećaj da Pozaić svojom napomenom zastupnicima moralno-antropološke revolucije da „zaboravljaju da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu“, skoro pa bogohuli. No potpuno sam siguran u to da je ova biskupova uputa duboko fundamentalistička i grubo nacionalistička.

NACIONAL: Kako će se razvijati hrvatsko-srpski odnosi nakon posljednjih istupa Aleksandra Vulina i Aleksandra Vučića o kardinalu Alojziju Stepincu?

Smatram da je već drugi istup Aleksandra Vulina, koji je Stepinca nazvao „ustaškim vikarom“, bio ovom ministru preporučen od Aleksandra Vučića. Srpski premijer koji u Bruxellesu otvara srce na temi Stepinca kao sveca, pa pri tome ističe da je i njemu cijela obitelj „stradala od ustaškog noža“, ali posebno naglašava da se Srbija ne želi svađati s Hrvatskom, napravio je zapravo posao. Vulinovim govorom Vučić je dao priliku, na primjer, Kaptolu da oštro otvori pitanje o ponašanju hrvatske vlade i granica njenih političkih i diplomatskih gostoljubivosti. To kako radi dvojac Vučić-Vulin takozvani je klasični obrazac u vođenju srpske politike.

NACIONAL: Kako komentirate najavljeni povratak Ivića Pašalića i reaktiviranje Andrije Hebranga u HDZ-u?

Rekao bih da i ovakvo reaktiviranje Hebranga u korist Karamarka, ali i opširna najava Pašalićeva povraćanja u HDZ-u, pripadaju specifično Karamarkovom programu „retuđmanizacije“ te stranke. Što se Hebranga tiče, on svoje aktualno političko trabunjanje više ne može zaštititi onim svojim slavnim priznanjem: „Ja nikada ne lažem, jedino ponekad ne govorim istinu, a to je puno pristojnije“. Kako je Hebrangu za potrebe zaštite Karamarkova lika i djela političko ponašanje daleko preraslo tu „sentencu“, ono bi se sada već moglo opisati jedino time da on nikada ne govori istinu, a ponekad i laže. Što je, dakako, politički daleko praktičnije. Što se Pašalićeva povratka u HDZ tiče mislim, na osnovu njegovog intervjua, da se HDZ-u s puno emocija i naravno „bez računa se ne računa“, ponudio. Ali će mu ta ponuda, na kraju, ostati samo ponuda. Karamarku je ta Pašalićeva ponuda korisna isključivo kao javna potvrda njegove akcije na „retuđmanizaciju“ stranke. Što se tiče te ”retuđmanizacije” HDZ-a, samo bih vas podsjetio na neke ključne točke prethodne ”tuđmanizacije”, što stranke, što države. Na izvedbu gospodarske „pretvorbe.“ Na projekt izabranih „dvjesto obitelji“ i njihovih zasebnih prava. Na staleško strukturiranje nacionalne države, odnosno njeno unutarnje klasiranje „po stališima“.

Na sljubljivanje države i crkve u smjeru formiranja države po modelu tzv. „političke crkve“. Na smišljanje i ozakonjenje hrvatskog jezika u uskom srodstvu s „korienskim“ pravopisom i semantičkim smišljotinama iz vremena NDH. Na „duhovnu obnovu“, ali s osnovnim uporištem u apsolutiziranju tradicija, zavičajnom pravu, običajnostima sraslih s tlom… Što je kod Tuđmana bilo doista dobro i za modernu Hrvatsku od odlučujućeg značenja, toga kod Karamarka nema ni u tragovima. A Karamarkova je „retuđmanizacija“ ustvari najgori izbor od onog najgoreg u ”tuđmanizaciji” Hrvatske.

NACIONAL: Kako predviđate razvoj omjera snaga SDP-a i HDZ-a tijekom približavanja izbora?

U jednom od ranijih intervjua, kad je u javnim istraživanjima prednost HDZ-a pred SDP-om bila jako izražena, kazao sam da će pobjeda jedne od tih stranaka na budućim izborima biti izražena, da tako kažem, jako na „usko“. Ovih dana istraživanja pokazuju kako brojke idu upravo u tom smjeru. Dakle, ostao bih pri prethodnim svojim predviđanjima. Imam apsolutno povjerenje u Karamarka. Njegova komitetska retorika i bezglava politika, detaljno opisana u „Antikomunističkom manifestu“, radi ogroman posao za SDP. Pa i Karamarkovo nedavno obećanje puku hrvatskome da ga nakon izbora, naravno uz pobjedu HDZ-a, čeka i jedan gospodarski prolazak kroz „dolinu suza“, zaista funkcionira kao „jaka“ predizborna preporuka. Ukratko, već dulje vrijeme Karamarkovi politički istupi ne zavise o razumijevanju. Nego su postali isključivo stvar probave.