Knjigu „Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti. Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj” upravo je objavila izdavačka kuća Srednja Europa, a uredili su je Vjeran Pavlaković, Davor Pauković i Nikolina Židek. U knjizi je provedena strategija uokvirivanja nacije i kolektivnih identiteta odozgo prema dolje i odozdo prema gore, kroz komemorativne prakse događaja iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata u Hrvatskoj. S posebnim fokusom na medijsko prikazivanje komemorativnih događaja i istraživanja javnog mišljenja, knjiga se oslanja na intervjue i opažanja sudionika komemorativnih proslava, posebno na govore pripadnika političkih elita, oporbenih političara i drugih društvenih aktera koji podržavaju ili osporavaju službene narative, poput dužnosnika Katoličke Crkve, pripadnika antifašističkih organizacija i braniteljskih udruga i udruga ratnih žrtava.

Koristeći inovativne metode istraživanja i analize komemorativnih praksi u postkonfliktnim društvima, ovo istraživanje tranzicije Hrvatske od jugoslavenske republike do neovisne države te od 2013. punopravne članice Europske unije, predstavlja jedinstvenu studiju slučaja za istraživače kulture sjećanja i politika identiteta, zainteresirane za pitanja stvaranja i reprezentacije nacionalnih identiteta u službenim narativima.

Vjeran Pavlaković izvanredni je profesor na Odsjeku za kulturalne studije Sveučilišta u Rijeci. Preselio se u SAD 1978. kada je imao četiri godine. Doktorirao je 2005. na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Washingtonu, gdje je obranio disertaciju o hrvatskim dobrovoljcima u Španjolskom građanskom ratu. Objavio je brojne članke o kulturnoj memoriji i tranzicijskoj pravdi u bivšoj Jugoslaviji te o Španjolskome građanskom ratu. Voditelj je projekta „Konceptualiziranje nacije i kolektivnih identiteta u Hrvatskoj: Politički rituali i kulturalna memorija trauma 20. stoljeća”, pod okriljem Hrvatske zaklade za znanost (HRZZ). Prošle godine dobio je Nagradu Filozofskog fakulteta za znanstvenoistraživački rad u području humanističkih znanosti za 2020. godinu.

NACIONAL: Jedan ste od urednika knjige „Uokvirivanje nacije i kolektivni identiteti”, na što se uopće odnosi naslov, što je fokus interesa?

Prije svega želim zahvaliti svojim suurednicima Davoru Paukoviću i Nikolini Židek koji su obavili izniman posao na hrvatskom prijevodu zbornika, kao i potpori Damira Agičića u ime izdavača Srednje Europe. Mislim da je ova tema od velike važnosti za hrvatsko društvo i veseli me hrvatska verzija koja će biti dostupna široj publici u regiji. Knjiga se temelji na istraživanju provedenom u sklopu projekta FRAMNAT, koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost (HRZZ), a za koji sam vodio znanstveni tim koji je analizirao kako različiti politički i društveni akteri u Hrvatskoj „uokviruju“, odnosno koriste, narative traumatičnih događaja iz 20. stoljeća za vlastite suvremene političke svrhe. Raniji projekt „Strategije simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe“ ukazao je na to da su simbolička politika i kontroverzni narativi o nedavnoj prošlosti prevladavali u državama Jugoslavije, pa smo se odlučili usredotočiti na komemoracije i komemorativne govore kao mjesta gdje su ti narativi predstavljeni. Kolektivno pamćenje nije samo temelj identiteta -nacionalnog, ideološkog, vjerskog – nego i političke mobilizacije, posebice u postkonfliktnim zemljama. U terenskom radu proučavali smo pet mjesta sjećanja vezanih uz Drugi svjetski rat – Bleiburg, Jasenovac, Jazovku, Brezovicu i Srb – te dva vezana uz Domovinski rat – Knin i Vukovar – koja se mogu vidjeti na www.framnat.eu. Ovaj zbornik uključuje poglavlja istraživačkog tima, kao i drugih znanstvenika koji rade u Europi i Južnoj Americi, da objasni kako kolektivno sjećanje na prošlost i dalje politički, društveno i kulturno utječe na Hrvatsku, a posebno kako različiti društveni akteri manipuliraju ili iskrivljuju prošlost za ideološke borbe u sadašnjosti kroz političke rituale kao što su komemoracije.

‘Premijer je istaknuo da će vlada ‘njegovati kulturu sjećanja’, ali kakvu: onu koja će pomoći njegovanju otvorenog društva koje traume iz prošlosti doživljava kao opomenu da se sukobi ne ponove, ili onu koja održava podjele iz prošlosti i priprema područje za nove ratove?’. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

NACIONAL: Podnaslov knjige je „Politički rituali i kultura sjećanja na traume 20. stoljeća u Hrvatskoj”, što je jedna dosta široka, ali važna tema koja dosad nije bila predmet interesa autora. Kako biste opisali političke rituale kad je u pitanju sjećanje na važne događaje 20. stoljeća, posebno Drugi svjetski rat i Domovinski rat? Imaju li oni što zajedničko, tko su glavni nositelji i kako se ponašamo, da tako kažem, kad su u pitanju događaji iz tih dvaju ratova?

Prvi put sam se zainteresirao za ove komemorativne prakse kada sam od 2002. do 2004. bio u Hrvatskoj na Fulbrightovoj stipendiji i bio sam iznenađen svim raspravama o simbolima i Drugom svjetskom ratu na komemoracijama za Jasenovac i Bleiburg, u popularnoj kulturi poput koncerata Marka Perkovića Thompsona, te ustaškim grafitima po zidovima mnogih hrvatskih gradova. Obilježavanja borbe za Vukovar i operacije Oluja karakterizirana su raznim istragama ICTY-a, pa su i ovi komemorativni događaji bili pod velikim utjecajem dnevne politike, odnosa sa susjednim državama i međunarodnih događaja. Osim toga, uništavanje partizanskih spomenika, kao i podizanje puno novih spomenika Domovinskom ratu, ukazalo je na to da su Hrvatska i druge bivše jugoslavenske države bile duboko uronjene u politiku sjećanja vezanu ne samo za nedavne ratove 1990-ih, već i neriješena pitanja iz Drugog svjetskog rata i razdoblja komunističkog režima. Komemoracije koje smo istraživali imale su mnogo sličnosti u komemorativnom formatu i vrstama govora koji se održavaju, ali ovisno o vrsti događaja, prisutni su vrlo različiti memorijski akteri i vrlo različite vrste rječnika koji se koriste, što Benedikt Perak impresivno analizira u svom poglavlju.

NACIONAL: Poseban je fokus na medijskom prikazivanju komemorativnih događaja i istraživanju javnog mišljenja, a knjiga se oslanja na intervjue i opažanja sudionika komemorativnih proslava. Kako se to radilo, kako ste ‘birali’ osobe?

Iako su se glavni istraživači na projektu fokusirali na vizualne etnografske metode tijekom komemoracija i diskurzivnu analizu komemorativnih govora, zbornik nudi vrlo interdisciplinarnu analizu kolektivnog sjećanja, na primjer fokus grupe s braniteljima (Ivor Sokolić), intervjue s članovima argentinske dijaspore (Nikolina Židek), analizu EU-ove politike sjećanja (Ana Milošević) i studiju o odnosu navijača i kulture sjećanja u muralima i grafitima (Dario Brentin). Iako je zajednički fokus bio na sedam komemoracija, svaki je od suradnika primjenjivao vlastitu metodologiju i teoriju u istraživanju tog „uokvirivanja nacije“.

NACIONAL: Oslanjali ste se na govore pripadnika političkih elita, oporbenih političara i drugih društvenih aktera koji podržavaju ili osporavaju službene narative, poput predstavnika Katoličke Crkve, pripadnika antifašističkih organizacija i braniteljskih udruga i udruga ratnih žrtava. Što ste zaključili, je li vas išta iznenadilo?

Učinilo mi se vrlo zanimljivim što ne samo da neki političari i društveni akteri – boračke skupine, organizacije žrtava, pripadnici raznih vjerskih zajednica – prisustvuju samo određenim komemoracijama, nego jezik na raznim komemoracijama doista stvara različita, ponekad čak suparnička, kolektivna sjećanja. Primjerice, samo uspoređujući riječi koje se koriste u Bleiburgu ili Jasenovcu, moguće je empirijski vidjeti da se o Drugom svjetskom ratu iznose radikalno različiti narativi koji se onda odražavaju na biračke navike, preferencije popularne kulture i druge segmente društva. Tijekom našeg terenskog rada od 2014. do 2018., kada je bilo dosta promjena na političkoj sceni, i mene je iznenadilo što je svaka od komemoracija na neki način poremećena ili osporena. U Vukovaru je bilo više kolona, bivšem premijeru Zoranu Milanoviću i bivšem predsjedniku Ivi Josipoviću u Kninu su se rugali i zviždali, u Srbu je specijalna policija morala zaustavljati radikalne desne prosvjednike, službenu komemoraciju u Jasenovcu bojkotirale su udruge žrtava i slično. Bilo je vrlo jasno da političari ta mjesta sjećanja koriste za političke obračune, a mediji su detaljno pratili te rasprave koje su doprinijele porastu ideoloških podjela.

NACIONAL: Profesor ste na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci te predajete, između ostalog, kolegij Komparativna povijest kulture sjećanja. Kakva je praksa u drugim zemljama, što je potrebno da bi se napravio pomak?

Hrvatska, naravno, nije jedina zemlja u kojoj suočavanje s traumatičnom prošlošću utječe na suvremenu politiku. Sve susjedne zemlje imaju svoj udio „poduzetnika sjećanja“- „mnemonic entrepreneurs“ – koji iskorištavaju ratna sjećanja za svoje interese. SAD, za koji se činilo da se uspješno nosio s naslijeđem svoga građanskog rata, bio je zahvaćen novim raspravama o konfederacijskim spomenicima u svjetlu pokreta Black Lives Matter i Trumpova predsjedništva. Diljem bivšeg sovjetskog bloka svjedoci smo svih vrsta uništavanja spomenika i antikomunističke retorike kao odgovora na ruski rat protiv Ukrajine. Vrlo je teško preporučiti kulturu sjećanja koja je idealna, ali bih naglasio važnost osiguravanja društva dijaloga, tolerancije, demokratskih vrijednosti i kulture empatije prema drugima, koji će omogućiti da se razgovori o prošlim traumama, nepravdama i nasilju odvijaju u otvorenoj atmosferi. Postoji tanka granica između njegovanja atmosfere pluralizma sjećanja i dopuštanja iskrivljavanja prošlosti ili veličanja autoritarnih režima, koje može imati vrlo destruktivne posljedice u doba post-istine – „post-truth“.

NACIONAL: Kultura sjećanja je pojam koji se tek nedavno pojavio u javnom prostoru. Što znači taj pojam i kakva bi ta kultura trebala biti, a kakva je hrvatska kultura sjećanja?

Kad sam se prvi put vratio u Hrvatsku 2006. godine, u projektu gdje sam proučavao kulturu sjećanja i simbole imao sam problema objasniti što zapravo istražujem, s obzirom na to da nisam koristio tradicionalne povijesne metode temeljene na korištenju arhiva. Želio sam analizirati hrvatsku kulturu sjećanja, odnosno kako se narativ 20. stoljeća konstruirao kroz javni prostor, spomenike, nazive ulica, komemoracije, filmove, muzeje, udžbenike, murale i druge kulturne reprezentacije – naravno, pod utjecajem raznih memorijskih aktera. Zbornici „Kultura sjećanja“ koje je uredio Tihomir Cipek bili su neki od prvih akademskih publikacija u Hrvatskoj na tu temu. Vrlo brzo su koncepti iz „Memory Studies“ dospjeli i ovamo kao analitički alat za proučavanje tranzicije iz socijalizma i Jugoslavije. Danas u cijeloj regiji postoji mnogo znanstvenika koji rade na kulturi sjećanja, uključujući puno mlađih istraživača s akademskim obrazovanjem na međunarodnim sveučilištima, koji imaju i komparativnu perspektivu. Čak je i politička elita počela koristiti frazu kultura sjećanja iako su je skloni vidjeti kao nešto što isključivo oni stvaraju, a ne kao fenomen koji ima i elemente odozgo prema dolje i odozdo prema gore koji nisu isključivo kontrolirani od jedne stranke. Čak i tijekom komunizma održali su se pluralizmi sjećanja – primjerice, Crkva, u dijaspori, obiteljska sjećanja – unatoč pokušaju Komunističke partije da stvori jedinstveni hegemonistički narativ. Premijer Andrija Plenković više puta je istaknuo da će njegova vlada “njegovati kulturu sjećanja”, ali važno je kakvu kulturu sjećanja: onu koja će pomoći njegovanju otvorenog društva koje traume iz prošlosti doživljava kao opomenu da se sukobi ne ponove ili onu koja održava podjele iz prošlosti i priprema područje za nove ratove?

NACIONAL: Zašto je važno održavati političke rituale i koliko su se oni promijenili kad je u pitanju Drugi svjetski rat? Pretpostavljam, jako puno.

Komemorativne prakse ne omogućuju ljudima koji su povezani s događajima samo da razmišljaju o prošlosti, već i da je prenesu na vrlo afektivan način sljedećim generacijama, putem ritualnih praksi i sličnih drugih ceremonija koje slave život ili smrt kroz ljudsku povijest. Komemoracija se može lako posredovati putem televizije ili drugih medija, dajući sažete narative komplicirane prošlosti koji također omogućuju izražavanje suvremenih političkih, društvenih ili vjerskih vrijednosti. Gledati vijest o koncentracijskom logoru Jasenovac lakše je nego čitati povijesnu knjigu od 600 stranica na tu temu. Opasnost je u tome što se lekcije iz prošlosti mogu previše pojednostaviti i iskriviti, pa mora postojati prilika da ozbiljni znanstvenici daju analizu događaja, da političari financiraju istraživanja i zatim koriste te rezultate, a drugi društveni akteri – pedagozi, vjerski vođe, novinari – odgovorno se angažiraju u javnosti i raspravama. U Sloveniji su masovne grobnice i žrtve poslijeratnih komunističkih ubojstava pedantno i sustavno analizirane, dok se u Hrvatskoj konstantno manipulira brojem žrtava i značenjem Bleiburga i to se koristi za diskreditaciju političkih protivnika. Ne mislim da bi Hrvatska trebala ignorirati prošlost, nego radije usvojiti pluralistički pristup raspravi o bivšim sukobima i ne dopustiti da to dominira političkom agendom. Trebamo se usmjeriti na stvaranje pluralističkog i uključivog društva, okrenutog budućnosti, a ne prošlosti, društva koje neće poticati svoje mlađe generacije da odlaze u druge države, već da ostanu i grade ovdje svoju budućnost, poštujući prošlost.

Spomen park Brezovica, 22. lipnja; Kolona sjećanja i vukovarski Vodotoranj, 18. studenoga; Spomenik ustanku naroda Hrvatske Srb, 27. srpnja. FOTO: Privatna arhiva