Pravnik i nekadašnji novinar, američko-hrvatski povjesničar Vjekoslav Perica odselio se prije više od 30 godina u SAD te na američkom University of Minnesota Twin Cities doktorirao modernu svjetsku povijest i magistrirao politologiju. Kao sveučilišni profesor predavao je na nizu američkih sveučilišta i instituta te napisao brojne knjige i studije. Posebno su zapažene „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“, „Pomirenje i posljednji dani: balkanske nacije u mitovima i muzejima slave, stida i srama“ i „Pax Americana na Jadranu i Balkanu“. Godinama je predavao i na Filozofskom fakultetu u Rijeci, sve do umirovljenja prije nekoliko godina.

„O prošlosti, sadašnjosti i budućnosti antifašizma pišem iz nove perspektive i nove slike antifašizma kao svjetskog pokreta. Ako desni revizionisti žele napadati komuniste i osporavati cijelu plejadu antifašista, intelektualaca i umjetnika o kojima pišem, to će im sada biti puno teže. Morat će napadati cijeli svijet, a barem polovicu proglasiti zločincima totalitarnih režima. Hemingwayu, Picassu, Nerudi, Orwellu, Lorci, Chaplinu, tisućama umjetnika i pripadnika internacionalnih brigada iz Španjolskog građanskog rata, nakon ove knjige više neće moći tako lako lijepiti etiketu komunističkih zločinaca“, naglasio je. O njegovoj novoj knjizi „Antifašizam – povijest, mit i aktualnost jednog svjetskog pokreta 1924. – 2024.“, koju su izdale zagrebačka Plejada i splitska VeDRA, razgovarali smo neposredno pred splitsku promociju.

NACIONAL: Zašto nam je potrebna tako opsežna studija o antifašizmu kakvu ste napisali? Što je zapravo antifašizam?

Antifašizam je prošlost koja se i dalje manje studira, a više iskorištava i zloupotrebljava. O samoj temi se i dalje nedovoljna zna, ali svi vjeruju da o tome sve znaju. Govor o antifašizmu u prošlosti najbolje je usporediti i povezati s nogometom, o kojem svi sve znaju. Cilj ove knjige je objasniti antifašizam kao povijest i naknadnu zlouporabu te povijesti te izdvojiti neke lekcije, iskustva, osobe iz te povijesti kako bismo lakše shvatili pravi karakter antifašizma. Antifašizam je suvremena povijesna kontroverza. On je predmet sukoba između baštinika antifašističkog naslijeđa i povijesnih revizionista s nacionalističke i klerikalne desnice. De facto, nasljednika onih koje je 1945. godine antifašizam porazio, ali koji sada pokušavaju relativizirati povijest fašizma i pretvoriti poražene u pobjednike ili u žrtve pobjedničke osvete. Nakon 1945. godine, koju obilježava pobjeda nad nacizmom i fašizmom, antifašizam postaje prošlost i ostaje u povijesti. No ta povijest se upotrebljava naknadno i živi u raznim oblicima, ovisno o tome tko je upotrebljava i zašto.

NACIONAL: Je li antifašizam ideologija koja traje 100 godina?

Antifašizam uopće nije ideologija. Antifašizam nije isto što i komunizam, antifašizam nije bio totalitarizam, nije isto što i nacizam i fašizam. Danas u vrijeme dominacije desnice i desnog historijskog revizionizma kojem je antifašizam glavna meta, treba naglasiti da antifašizam, pogotovo historijski antifašizam između 1921. i 1945. godine, nije bio nikakva ideologija, koja je traje stotinu godina, već se radi o jednoj političkoj strategiji koja je prerasla i u organizirani međunarodni pokret, za mnoge narode i u nacionalni pokret, koji je utjecao na povijesne promjene. Ali nikada sam po sebi nije „stvarao povijest“ i nikada nije postao zasebnom ideologijom, usporedivom s nacionalizmom, socijalizmom ili liberalizmom.

NACIONAL: Zašto u knjizi govorite o „historijskom antifašizmu“ od 1921. do 1945.? Tko je smislio termin antifašizam?

Antifašistički pokret se počeo stvarati poslije boljševičke revolucije u Rusiji 1917. i Prvog svjetskog rata. Socijalističke revolucije počele su se širile Europom, zapadni saveznici u Rusiji interveniraju na strani „bijelih“, krupni kapital želi spriječiti „izvoz“ revolucije iz Rusije. Ti su procesi donijeli rađanje fašizma i antifašizma. Gabriele D’Annunzio je stvorio fašiste, izmislio pozdrave, crne košulje i potaknuo procese iz kojih se rađaju fašizam i antifašizam. Godine 1921. organiziraju se u Mussolinijevu fašističku stranku, s „arditima“, udarnim paravojnim batinaškim borbenim grupama. Antonio Gramsci se odvaja od socijalista, stvara lenjinističku KP Italije. Gramsciju se pripisuju koncept i termin antifašizma, koji zagovara u nizu tekstova objavljenih 1921. godine u listu Ordine Nuovo iako su termin antifašizam prvi počeli koristiti talijanski anarhosindikalisti. Gramsci zagovara osnivanje paravojnih borbenih organizacija, „arditi del popolo“, narodnih bojovnika, kao odgovor na fašističko nasilje. Ali Gramscijevi bojovnici trebaju biti organizirani po uzoru na Lenjinove boljševike jer fašistima jedino tako mogu uzvratiti. Dakle, fašizam je nastao kao reakcija na boljševizam. To je jedan od mitova kojih se treba osloboditi. Tko je počeo prvi? Nisu prvi počeli zli fašisti. Prvi su počeli ruski boljševici. Sve do 1935. antifašizam je dio ideje svjetske revolucije, koju fašisti i nacisti na desnici pokušavaju spriječiti. Od 1935. vidljivo je da fašisti žele porobiti cijeli svijet i uništiti cijele narode. Na 7. Kongresu Kominterne 1935. mijenja se smjer. Kominterna usvaja strategiju „ujedinjene antifašističke narodne fronte“, okupljanja demokratskih snaga kojima je zadatak uništiti fašizam i nacizam. Prve tri „narodne antifašističke fronte“, s koalicijskim vladama, bile su u Španjolskoj, Francuskoj i Čileu. Svjetska socijalistička revolucija prestaje biti prioritet, uvjet za njezin nastavak je poraz fašizma. Tako je nastao novi populistički antifašizam. Pobjedom nad nacizmom i fašizmom 1945. okončano je razdoblje historijskog antifašizma. Antifašizam je povijest. Počeo je 1921., završio 1945. godine. I gotovo, nema više. No ova knjiga ide dalje i daje širu sliku o antifašizmu kao svjetskom pokretu. Mene je zanimao antifašistički kontekst. Ono što nismo imali u Jugoslaviji. Jugoslavija je imala izrazito antifašistički nacionalizam.

NACIONAL: Što podrazumijevate pod „antifašističkim nacionalizmom“?

To je priča koja počinje i završava s Titom i partizanima kao antifašistima. Počinje 1941., formalno završava 1945., stvarno ne završava nikada. Ali to nije ništa neobično. Takve situacije s „nacionalnim antifašizmom“ imali su i Poljaci, i Grci, imaju je i Francuzi. Svatko misli da je njegov antifašizam najveći i najznačajniji. A to je nasljeđe promjene politike Kominterne i okretanje strategiji organizacije „narodnih frontova“. Dakle, ni za Kominternu tada nije bilo loše biti nacionalist. Josip Broz Tito mi je zanimljiv jer 1937. piše u Proleteru da u antifašističkom pokretu mogu sudjelovati svi koji su protiv fašizma, ne samo komunisti. Dobrodošli su i vjernici. Mi jesmo ateisti, piše Tito, ali ako vjerujete u boga, vaša vjera nikome ne smeta. To je bit 1935. Morate se odlučiti, kazuje Tito, ili ste za fašističku tiraniju ili ste za demokraciju i slobodu. Tu Tito ispada liberal. Bilo bi logično očekivati da tako piše Churchill. Ali ne, za Churchilla su u to vrijeme komunisti i fašisti potpuno isti. Dimitrov kaže: prioritet je poraziti fašizam. Hitler je već od 1933. napunio Dachau komunistima. Nacizam prijeti. Najveća europska komunistička partija skoro da ne postoji. Mussolini želi uništiti KP Italije i već ima ministarstvo za borbu protiv antifašizma. Kominterna i komunisti, najgori sektaši koji nisu htjeli surađivati ni sa socijalistima, a kamoli s anarhistima, tako šalju signal Zapadu da zajednički moraju protiv nacizma i fašizma. Taj diskurs ljevice o „ujedinjenim antifašističkim narodnim frontama“ i „antifašističkom nacionalizmu“ Zapad ne prihvaća i ne razumije. Termin „antifašistički nacionalizam“ nije moj. A Churchill i Roosevelt uopće ne koriste termin antifašizam sve do 1945. godine.

‘Mit je da je antifašizam počeo 1941. Počeo je najmanje 20 godina prije’, tvrdi Perica. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Tko je skovao termin „antifašistički nacionalizam“?

Ugledni britanski povjesničar Eric Hobsbawm prvi uvodi koncept „antifašističkog nacionalizma“ kako bi događaje iz 30-ih i 40-ih godina označio kao ponovni brak „ideje socijalističke revolucije s patriotskim sentimentima“. Hobsbawm tako daje veliki doprinos razbijanju mita da su se antifašisti borili protiv nacionalizma. Ne, antifašizam je patriotizam ili domoljublje, dakle, nacionalizam.

NACIONAL: To je jedan od mitova o antifašizmu. U knjizi dajete prijedlog od 11 točaka za demitologizaciju povijesti antifašizma…

Antifašizam je veliki mit, povijest mitologije, a mitovi antifašizma se prenose kroz suvremenu kulturu sjećanja. Demitologizacija antifašizma je neizbježna i treba biti potpuna, jer je vrijednost antifašističke borbe trajna i opće civilizacijska. Ne radi se o demitologizaciji koja bi bila ustupak desnom revizionizmu ili demitologizaciji u stilu desnog historijskog revizionizma, već o kritičkom preispitivanju povijesti i kulture sjećanja s ciljem osuvremenjivanja i jačanja historijskog antifašizma. Prvi mit s kojim se treba suočiti jest da je antifašizam bio ideologija i oblik kontinuiteta komunizma. Nikada antifašizam nije bio ideologija komunizma, nego politička strategija između 1935. i 1945. godine koja je dovela do populističkog zaokreta, međunarodne koalicije protiv fašizma i pobjede nad fašizmom 1945. Drugi mit je da je antifašizam počeo 1941. godine. Netočno, jer antifašizam je započeo najmanje 20 godina prije.

NACIONAL: Pa to bi trebalo svima biti jasno, da antifašizam nije počeo 1941. godine.

Osim onima koji iz političkih razloga povijest antifašizma žele svesti na sukob partizanstva, ustaštva i četništva, odnosno, početak etničkih sukoba koji su 1941. otvoreni na Balkanu i protežu se do danas. Antifašistička borba prije 1941. godine na ovim prostorima uključuje Husinsku bunu iz 1920., Labinsku republiku iz 1921., pobunu hrvatskih težaka protiv fašističkih vlasti u Istri 1929. pod vodstvom Vladimira Gortana, odlazak više od 1500 jugoslavenskih dobrovoljaca u građanski rat u Španjolskoj na strani Republike, od kojih je više od polovice bilo hrvatske nacionalnosti. Posebno se treba sjetiti sukoba rudara s ORJUNA-om u Trbovlju, kada je 1. lipnja 1924. fašistoidna organizacija ORJUNA napala radnički dom koji su branili rudari na čelu s članovima KPJ. Ali po uzoru na „narodne ardite“ („arditi del popolo“) u Italiji, prvi put se na području tadašnje Jugoslavije (Rijeka i Istra bile su u Italiji) dogodio otpor, a rudari su bili organizirani u antifašističke „proleterske akcijske čete“. Budući da tu 1924. godinu navodim u podnaslovu knjige, kao početak otpora fašizmu, sugeriram zaključak da su prije 100 godina prvi antifašisti na prostorima bivše Jugoslavije bili Slovenci. Slovenci su i 1941. prvi krenuli u borbu protiv fašizma, jer je 27. travnja osnovana Osvobodilna fronta (OF), demokratski savez petnaest različitih političkih orijentacija, partija i grupa u kojem su komunisti bili prvi među jednakima. Sve na liniji strategije antifašističke narodne fronte iz 1935. godine. I zato Slovenci slave Dan Osvobodilne fronte. Ni nama u RH ne bi smetalo kad bismo prestali slaviti sovjetski antifašizam i dan napada nacističke Njemačke na SSSR te umjesto Dana antifašističke borbe 22. lipnja, u listopadu slavili Dan ZAVNOH-a, koji je bio višestranački, po uzoru na Osvobodilnu frontu. Uostalom, na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a Dalmacija, Istra i Međimurje pripojeni su matici Hrvatskoj. U Hrvatskoj su još dva datuma opravdana za komemoriranje antifašističke borbe: u proljeće Labinska republika i Gortanov ustanak, a u svibnju, dok se u Vučićevoj Srbiji kao antifašistički komemorira Ravnogorski četnički pokret, Hrvatska bi trebala komemorirati hrvatske partizane iz bitaka na Neretvi i Sutjesci.

NACIONAL: Kako se onda i zašto mitologizira 1941. kao početak sukoba s fašizmom?

Ni Drugi svjetski rat u Europi nije počeo 1941. Ta je godina kod nas dobila mitsko značenje pod utjecajem jugoslavenskog NOR-a, ali i jednog od najvećih otpora i mitova u Drugom svjetskom ratu – Velikog domovinskog rata u SSSR-u. Istina, SSSR je dao odlučujući doprinos u pobjedi nad fašizmom, ali jedan od mitova koje treba negirati jest da je antifašistička pobjeda iz 1945. rezultat ogromnog napora i žrtava SSSR-a, pobjede Crvene armije i pokreta otpora pod vodstvom komunističkih partija. Uz veliki respekt za sovjetske žrtve, pobjedu 1945. omogućili su zapadni saveznici, prije svega snaga i kapitalistička ekonomija SAD-a. Zahvaljujući toj pomoći antifašistički pokreti su 1944. krenuli prema pobjedi. Zato sam htio dati širu sliku, izvući antifašizam iz te 1941. Komunisti jesu 1941. digli ustanak protiv fašizma, ali su iste te godine ustaše uspostavile NDH, što je za hrvatske nacionaliste ključni događaj i ostvarenje tisućljetnog sna. Za srpske nacionaliste su 1941. i genocid nad Srbima u Jasenovcu važniji od kosovskog mita i Prvog svjetskog rata. Za Vučića je to ključni mit srpstva. Ova će knjiga pomoći da se izvučemo iz toga blata te svjetski kontekst antifašizma bolje sagledamo.

NACIONAL: Što je s mitom o antifašistima kao ljudima koji su u borbi između dobra i zla, odmah prepoznali fašizam kao zlo i poveli otpor? U objašnjenju se služite riječima Ernesta Hemingwaya, književnika, sudionika i reportera u Španjolskom građanskom ratu.

U jednom dijalogu u romanu „Kome zvono zvoni“, koji je objavio 1940. godine, Hemingway ističe jedan dijalog: „Jeste li Vi komunist? Ne, ja sam antifašist. Otkad? Otkad sam shvatio što je fašizam.“ Hemingway je, po meni, u najboljoj namjeri izmislio glavni mit. To da nitko od antifašista, uključujući ogroman broj intelektualaca i umjetnika koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu, ne može ostati indiferentan u izboru dobra ili zla, za Hemingwaya je bilo moralno pitanje i moralna odluka pojedinca. Njegov profesor dolazi iz Montana u Španjolsku i pomaže narodu koji je odabrao demokratsku vlast. Iako su mnogi to brzo shvatili, ipak su mnogi u nacizmu i fašizmu vidjeli rješenje za najteže probleme tadašnjeg svijeta, za velike ekonomske krize, za boljševičku revoluciju koja je donosila nasilje i kaos, za trulež i korumpiranost liberalizma. Ključna je bila organizacija. Mit je da su se fašizmu suprotstavili dobri ljudi, već je to učinio organizirani radnički i komunistički pokret koji je prerastao u svjetski pokret u kojem je organizirana ljevica imala vodeću ulogu. S malo pretjerivanja, mislim da su fašizam i nacizam pobijedile američka ekonomija i komunistička organizacija. Jednako tako je mit da su antifašistički heroji dobili veliku većinu bitaka s fašizmom. Istina je da su od 1921. do 1943. antifašisti pretrpjeli više poraza nego pobjeda, a da je i nakon 1945. godine nacifašizam kao ideologija preživio i vratio se na historijsku scenu nakon kolapsa komunističkih režima 1989. godine. I od tada je u stalnom porastu, kao desni populizam ili otvoreni fašizam, dok antifašistička ljevica slabi.

NACIONAL: Zašto posebno detaljno obrađujete antifašističku kulturnu produkciju nastalu u Španjolskom građanskom ratu ili inspiriranu njime, u godinama koje su slijedile, a koja je postala svjetska kulturna baština i dio nacionalnih kultura?

Antifašizam je prošlost koja živi u sferi memorije kroz historiografiju kao to kulturna produkcija živi kroz umjetnička djela trajne vrijednosti. Ne samo u Španjolskom građanskom ratu, nego i kasnije, sudjelovanje intelektualaca i umjetnika u antifašističkom pokretu bilo je masovno. Ova knjiga je analiza narativa, simbola, poput stisnute šake ili crvene zvijezde, diskursa, portreta i sudbina istaknutih antifašista, znanstvenika, književnika, glazbenika, svećenika, slikara, fotografa, filmskih autora. Uz Hemingwaya, u Španjolskom građanskom ratu sudjeluje i anarhist George Orwell, prvi heroj antifašizma postao je španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca, kojega su ubili falangisti. Drugi heroj rane faze toga rata, obrane Madrida, postao je vođa anarhista Bonaventura Durruti. Ni jedan ni drugi nisu bili ni komunisti ni interbrigadisti. Napisao sam da u poglavlju u kojem analiziram Picassovu „Guernicu“, ukazujem na to da je Španjolski građanski rat postao Kosovo svjetske ljevice, poraz koji je inspirirao konačnu pobjedu nad fašizmom. Poznati antifašisti bili su protestantski teolozi, kritičari ekstremnog nacionalizma Erich Voegelin i Paul Tillich, a njemački dragovoljni mučenik, kršćanski teolog i luteranski pastor antifašist Dietrich Bonhoeffer, uložio je vlastiti život u otkupljenje grijeha Nijemaca. Nacisti su ga optužili za urotu protiv Hitlera i objesili 1944. godine. Spomenik mu je postavljen u Hamburgu. Analizirao sam i doprinos triju američkih antifašističkih pisaca – američkog Slovenca socijalista Louisa Adamica i Sinclaira Lewisa, koji su bili u Španjolskoj, i Uptona Sinclaira koji nije bio, ali je pisao o građanskom ratu („No pasaran!“). Lewis je 1935. bio prvi američki literarni nobelovac, a značajan je jer je u svojem romanu „To se ovdje ne može dogoditi“ predvidio dolazak Donalda Trumpa, odnosno, izbor američkog predsjednika s nekim fašistoidnim obilježjima.

„Nisam komunist! Jesam antifašist!“ citirao je 1956. godine Paul Robeson Hemingwaya pred Kongresnim vijećem za antiameričke aktivnosti. Robeson je bio pjevač duhovnih, revolucionarnih pjesma američkog radništva, izvođač antifašističkih pjesama pred borcima španjolskih interbrigada, filmski glumac, borac Afroamerikanaca za građanska prava koji je podržavao Martina Luthera Kinga, progonjen od američke desnice jer je bio antifašist i financijski pomagao borcima američke brigade „Abraham Lincoln“ u Španjolskom građanskom ratu. Mi smo puno više znali o Čapajevu nego o Robesonu. Woody Guthrie bio je američki kantautor impresivnog folk opusa, inspirirao je Boba Dylana i cijelu plejadu američkog neofolka iz 60-ih i 70-ih godina, sindikalni aktivist, poznat u međunarodnom radničkom pokretu. Najpoznatija njegova pjesma „This Land Is Your Land“ ili „Ova zemlja je tvoja zemlja“, alternativna himna SAD-a kojom slavi progresivnu „drugu“ Ameriku, izvedena je na predsjedničkoj inauguraciji Baracka Obame. Izjašnjavao se kao socijalist i antifašist, pjevao je borcima interbrigada u Španjolskoj, a na gitari je napisao: „Ovaj stroj ubija fašiste!“ Godine 1943. napisao je pjesmu „Gospođica Pavličenko“, posvećenu najubojitijoj snajperistici, poručnici sovjetske Crvene armije Ljudmili Pavličenko, Ruskinji udatoj za Ukrajinca koja je snajperom ubila više od 300 neprijateljskih njemačkih vojnika prilikom opsade Odese i Krima, a držao je koncerte u SSSR-u i prije Drugog svjetskog rata.

NACIONAL: Na koje ste antifašističke filmove i pjesme posebno upozorili?

„Casablanca“ je sigurno najvažniji antifašistički igrani film. Među dokumentarnima je „Španjolska zemlja“. Svakako je nezaobilazan „Veliki diktator“ Charlieja Chaplina iz 1940., zatim „Kome zvono zvoni“, „Rim otvoreni grad“, Bertoluccijev „Dvadeseti vijek“, „Slobodarke“ Vincentea Arande, Spielbergov „Spašavanje vojnika Ryana“, „Ne okreći se sine“ Branka Bauera… Cijela poglavlja sam posvetio analizi pjesme „Bella Ciao“, koja je od radničke i proleterske postala partizanska i danas globalna slobodarska himna koja se pjeva svugdje po svijetu. Nekad su takav utjecaj imale „Marseljeza“ i „Internacionala“. Čak je u Iranu pjevaju žene dok se bore za ljudska prava, pjeva se među Kurdima, među borcima u Ukrajini. Indikativno je da je ne žele pjevati Rusi, posebno ne vojnici u Ukrajini. A Putin cijelo vrijeme govori kako su oni antifašisti, a Ukrajinci nacisti. Analiziram i put „Varšavljanke“ koja je od pjesme poljskih ustanika protiv ruske imperijalne vlasti 1830., promijenila nekoliko antifašističkih verzija da bi njezina najpoznatija verzija „Na barikade“, iz Španjolskog građanskog rata, postala antifašistička himna. A osamdesetih je u anarhističkoj verziji preuzima „pankerski antifašizam“. Dakako, analizirao sam najpoznatiju borbenu pjesmu španjolskih republikanaca „Ay, Carmela“, a potom i partizanske „Po šumama i gorama“ i „Pjesme židovskih partizana“.

NACIONAL: Na koje nove fašizme upozoravate?

Pokušao sam analizirati promjene na ljevici i kako ljevica ne može ponoviti historijski antifašizam. U smislu organizacije narodne fronte, današnja ljevica, radikalna ljevica anarhisti i zastupnici transrodnih ideologija koji samo vide stradanje Palestinaca, a ne govore o Ukrajini ili Južnom Sudanu, ne mogu to učiniti. Nikada nije bilo toliko totalitarnih režima i novih fašizama koliko ih je danas. Ovo je svijet u kojem je od 1989. i teze o pobjedi liberalne demokracije, više od pola režima postalo autoritarno. Najbolje je o tome pisao Enzo Traverso, američki politolog koji zastupa teoriju postfašizma. Uz te neke nove fašizme, drugačija je uloga religije. Franco je svoju ideologiju u Španjolskoj nazvao nacionalkatolicizmom. Danas Trump bez kršćanske desnice ne može dobiti izbore, a Putin bez Ruske pravoslavne Crkve ne bi bio ni upola tako jak. Sekularnog islamizma više i nema. Islamofašizam se pojavio oko 2010., a izraz je smislio Christopher Hitchens, izraziti ljevičar. On je za radikalni islamizam tvrdio da ima izrazito fašističke metode, a kao i fašisti u svoje vrijeme, nema milosrđa prema onima koji nisu muslimani. Sve nevjernike treba pobiti i uništiti.

NACIONAL: Možemo li govoriti o ruskom fašizmu?

Da, ruski fašizam je interesantan fenomen. Rusija je autoritarna država, autoritarnija kroz povijest nego što je bila Njemačka. Sada se vratila sebi, ima vođu koji je uništio svu opoziciju i uspostavila je mesijanski mit o pravoslavnoj Rusiji, caristički mit, mit o Rusiji kao najvećoj žrtvi fašizma. Putin je zaboravio da je baš fašizam vodio ratove. Rat u Ukrajini koji vodi definitivno je jedan od ključnih dokaza ruskog fašizma. Izrazito velikoruski i imperijalistički rat u kojem susjednom narodu želiš oduzeti teritorij. Ima i drugih sistema koji iskazuju fašistoidne tendencije – recimo, Indija – ali nisu toliko ratoborni. Od 90-ih ima Hindutvu, rasistički i nacionalistički genocidni projekt. Partija i paravojna organizacija, Narodna stranka, batinaši RSS. Divio sam se Islamskoj zajednici u BiH kada bi u godinama prije na svaki islamski teroristički akt reagirala osudom. Sad više toga nema. U Izraelu imamo jak antiratni pokret i ljevicu. Takvu državu ne možemo nazvati fašističkom. Najbliže je karakteru suvremenog antifašizma došao britanski novinar i pisac Paul Mason u knjizi „Kako zaustaviti fašizam danas“. Antifašizam nam je potreban jer imamo ogroman broj fašističkih i fašistoidnih režima: Rusija, Trump, Iran, Sjeverna Koreja… Fašizam treba zaustaviti. A više nema organizacija, ni Kominterne ni Narodne fronte. Današnja radikalna veganska ljevica nema kontinuiteta s historijskom ljevicom koja se borila protiv fašizma i pobijedila.