Nacionalni operni prvak HNK u Zagrebu Vitomir Marof na izvedbi 13. siječnja obilježit će 30 godina umjetničkog rada. Za Nacional govori o presjeku svoje bogate kariere, ali i oštro kritizira stanje u hrvatskoj operi

Opera “Traviata” Giuseppea Verdija, koprodukcija HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci i HNK u Zagrebu premijerno izvedena 2009., ponovno se izvodi u zagrebačkoj nacionalnoj kazališnoj kući u siječnju. Nacionalni operni prvak HNK u Zagrebu Vitomir Marof na izvedbi 13. siječnja obilježit će 30 godina umjetničkog rada. Za Nacional je govorio o presjeku svoje bogate karijere, ali i oštro kritizirao stanje u hrvatskoj operi i kulturi uopće.

Vitomir Marof rođen je u Zagrebu. Diplomirao je na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu 1976. godine i na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji solo pjevanje 1988. godine. Prvi umjetnički angažman dobio je u Operi SNG Maribor. Član zagrebačke Opere postao je 1991., da bi 1995. godine promijenio fah i prešao iz tenorskog u baritonski. Usavršavao se u Beču i Salzburgu, a tehniku belcanto, specifičnu za Verdijeve opere, usavršio je u Rimu. Odlukom Ministarstva kulture od 22. studenoga 2007. godine proglašen je nacionalnim prvakom. Osim u matičnoj kući, Marof je odigrao mnoge uloge po hrvatskim nacionalnim kazalištima, ali i u inozemstvu. Dobitnik je najvažnijih nagrada – Milka Trnina 2001., Vladimir Ruždjak 2001. za ulogu Grofa Lune u “Trubaduru” i ulogu Nabucca u istoimenoj Verdijevoj operi, te Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Postolara u operi “Postolar od Delfta” Blagoja Berse 2013. godine.

“Nema kvalitetnog nastupa, a da u njega ne uložiš ozbiljno i odgovorno mentalnu i fizičku energiju. To znači voditi uredan život, imati dovoljno sna, tražiti mir i neku vrstu osame, izbjegavati ležerne zabave i pijančevanja, nema sunčanja i kupanja za vrijeme nastupa, stresnih situacija, svađa, nesporazuma; treba neprekidno ulagati u sebe i fizički i financijski, svakodnevno raditi na održavanju kondicije. Moram napomenuti da smo sami, moja obitelj i ja, financirali sva moja usavršavanja u inozemstvu. Dakle, vodim pomalo asketski život, to je traženje mira i podizanje energije i raspoloženja da se publici podari sve najljepše iz svojeg srca i uma”, kazao je Vitomir Marof o svom 30-godišnjem radu na sceni. Naravno da je u ta tri desetljeća proživio različite izazove, ali i vrhunce.

“Najveći izazovi su uvijek kada tvoj rad i trud nasilno žele ocijeniti i obezvrijediti oni zlonamjerni ljudi koji nikako ne mogu biti meritum znanja, već samo svojih frustracija, te svjesno povrijede čovjeka. Vrhunce su odredili aplauzi publike i svi oni divni susreti s nepoznatim ljudima koji su mi prilazili poslije nastupa, tražili autograme i slike, uspoređivali me s najvećim pjevačima, pratili i dolazili na moje predstave bez obzira na to u kojem dijelu Europe nastupao. Zbog mene i mog Rigoletta je autobus Bečana organizirano došao u Zagreb. Publika je dobro reagirala na mene gdje god bih se pojavio, kod nas, a naročito u inozemstvu. Nikad neću zaboraviti ovacije bečke publike, upravo na Traviati, nakon pianissima i lijepo otpjevanih fraza, kad shvatite da ste uspjeli tako znalačku i kritičnu publiku dirnuti u srce”, prisjetio se bariton. Pitali smo ga koliko se opera promijenila u ovih 30 godina. Opera se, srećom, glazbeno ne može mijenjati i tu je, kaže Marof, stamena kao i apsolutna ideja glazbe Bacha, Mozarta, Beethovena…

“Mijenjaju se generacije i pristup interpretaciji te tehničko-estetska stremljenja koja već pokazuju loše rezultate. Ljudi postaju otuđeniji, materijalistički, imperijalistički pristup ljudskoj duši polagano ubija tankoćutnost same duše, ali ipak, glazba je zapisala – osnovno treba biti nepovredivo i sveto”, navodi umjetnik koji je objasnio što je značilo njegovo usavršavanje u belcantu. U glazbi postoje različiti stilovi koji se različito i pjevaju, tako i kompozitori koji svaki traži svoje specifičnosti. Verdijanske uloge spadaju u najteži operni repertoar.

• ‘DRŽAVA I VLAST su totalno nezainteresirane za kulturu. Svi se hvataju za floskulu ‘nema novca’, a zapravo nema znanja i volje da se stvari pokrenu. Kultura je skupa, ali nekultura još skuplja’

“Verdi je bio najveći poznavalac ljudskih glasova i postavio je vrlo jasne naputke za svaku frazu, ekspresiju za svaki glas. Usavršiti se u verdijanskom repertoaru znači jasno i razumljivo izgovarati riječi, intonativno savršeno, egzaktnom bojom i ekspresijom glasa, uz bezuvjetno poštivanje svih Verdijevih naputaka u partituri i tako dočarati dramski tijek u liku koji tumačite. Najljepše arije za baritona napisao je upravo Verdi. Verdijansku frazu morate osjećati u sebi, inače ništa od Verdija, samo note”, govori Vitomir Marof koji je u zagrebačkoj opernoj kući od 1991. Problemi u toj kući, kaže, nisu novi, vuku se i nagomilavaju već desetljećima.

“Država i vlast su totalno nezainteresirane za kulturu općenito, a pogotovo za operu. Svi se hvataju za floskulu ‘nema novca’, a u stvarnosti nema znanja i volje da se stvari pokrenu, reorganiziraju. Kultura je skupa, ali nekultura je još skuplja. To divno zdanje, zgrada HNK – koju su nam stranci izgradili – propada, tri ansambla guraju se u premalom prostoru i nitko ne spominje gradnju nove Opere ili Drame. Imao sam priliku i čast pjevati premijeru Trubadura na otvorenju nove operne kuće u Bratislavi, prekrasnog, velikog zdanja na obali Dunava, s izvrsnom akustikom i modernom tehnikom. Gradnja je trajala više od 20 godina, ali opera je ipak izgrađena”, ističe Marof i kaže da je stanje u društvu, obezvređivanje i bagateliziranje, zahvatilo i kulturu. Naravno da se umjetnike ne cijeni dovoljno, govori.

“Većinu poslova može svatko raditi ako se potrudi, ali samo rijetki se rađaju s talentom i imaju tu privilegiju biti umjetnici. U svim opernim kućama postoji fluktuacija pjevača, dovođenje novih interpreta, jer glazba je uvijek ista, jedinstvena, a raznolikošću interpretacije pokušava se pridobiti nova publika i postići zanimljivost izvedbi. U Beču sam gotovo na svakoj predstavi imao nekog novog solista ili dirigenta. Nije problem u dovođenju inozemnih pjevača, što se često spominje, nego često u njihovoj upitnoj kvaliteti te u vrlo oskudnom repertoaru i puno premalo opernih nastupa naših pjevača. Jedna uloga se mora puno puta i godinama pjevati da bi se izgradila. Često i sami pjevači ne rade dovoljno na sebi”, objašnjava Marof koji je imao priliku pjevati s velikim pjevačima današnjice, Invom Mulom, Michele Crider, Petrom i Miroslavom Dvorskim, Peterom Wimbergerom, solistima Bečke državne opere…

Operni umjetnik Marof opisao je i stanje u hrvatskim opernim kućama. U njima se, govori, vode lokalni dvoboji i višeboji.

“U isto vrijeme županije su kao ‘mecene’ pokazale duboko ravnodušje, uz poneki političko-etični i estetični okršaj pa i nalikom na kaubojski “linč”, što neki i doista zaslužiše. Jedna digresija: politika bi trebala biti njegovateljica, narod majka, a umjetnici djeca kulture. Uz to, ponekim režiserima trebalo bi ograničiti svevlašće i neestetiku koja je prevladala posljednjih godina. Mnogi od njih trebali bi shvatiti da nisu skladatelji velike glazbe, nego samo interpreti onog što su skladatelji svojim djelom željeli izreći i sve napisali. Često pokazuju da ne poznaju prirodu ljudskog glasa i svojim čudnim scenskim zahtjevima narušavaju i onemogućuju tehničku izvedbu. Ako se redateljima ne dopada što rekoh, a tko im brani da sami napišu nešto dobro, izvorno! I scenografi i kostimografi prljaju scenu miješanjem epoha i stilova i lažu mladoj nadolazećoj publici. Oni su vrlo nedosljedni i djeluju nepedagoški u smislu poduke mladih slušateljskih i gledateljskih generacija. Majstori svjetla, uz današnje svemoćne kompjutorske uređaje, svjetla svih skala boja i snage, uglavnom ne koriste te mogućnosti, pa se sve događa u bljutavoj polutami, blijedih likova više nalik na noćne utvare, nego na živa ljudska bića u kojima živo srce daje ritam života, ljubavi i strasti”, kritičan je Marof koji je svojom dosadašnjom karijerom itekako zadovoljan. Kako kaže, vjerojatno je jedan od rijetkih sretnika koji su ostvarili dvije karijere, i to obje iz područja koja izuzetno voli, najprije farmacije, a otkad je ljubav prema glazbi prevagnula, eto, ispunjava ga već 30 godina.