Nakon premijere u Istarskom narodnom kazalištu u Puli 16. veljače, predstava „Kad je stao svijet“ premijerno će 26. veljače biti izvedena i u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci. Tekst Dore Delbianco govori o neobičnom slučaju kada je smrt jednog čovjeka poremetila cjelokupnu ravnotežu svijeta. Ono za što se vjerovalo da je intimna obiteljska drama poprimilo je razmjere svjetske krize, a sve je pokušala sanirati domaća hrvatska vlada. Ta je komedija 2016. osvojila Nagradu Marin Držić. U dramskom rukopisu Dore Delbianco ima elemenata realistične komedije i groteske, s duhovitim dijalozima. Autorica poseže za realizmom kojem dodaje komedijski prizvuk s tonom groteske, farse i satire. Predstavu režira Vito Taufer, jedan od najznačajnijih redatelja na prostorima Jugoslavije, koji je još od početka karijere 1980-ih puno radio u hrvatskim kazalištima te je za svoje predstave dobio mnoge nagrade.

Rođen je 1959. godine u Ljubljani. Režiju je diplomirao na Akademiji za gledališče, radio, film in televizijo u Ljubljani. Od 1989. zaposlen je kao kućni redatelj Slovenskog mladinskog gledališča u kojemu je i ranije ostvario nekoliko predstava. Taufer je surađivao s brojnim teatrima diljem bivše države te je za svoj rad primio veliki broj međunarodnih priznanja. Njegove predstave danas su stalno mjesto slovenskih i međunarodnih festivala u Europi i svijetu. Mladog Taufera svojedobno su proglašavali „malim princem jugoslavenskoga teatra“, dok je u svojim srednjim godinama i dalje održao status jednog od najzanimljivijih redatelja u regiji. U predstave uvodi pop-ikonografiju, tehniku paralelne dramaturgije i druge novitete kojima je bitno označio kazališnu produkciju osamdesetih i devedesetih godina. Režirao je sedamdesetak predstava, ostvario nekoliko scenografija i kostimografija te u predstavama sudjelovao kao glazbenik.

Redatelj Vito Taufer u procesu proba s glumcem Aleksandrom Cvjetkovićem. FOTO: Dražen Šokčević

NACIONAL: Pripremate predstavu „Kad je stao svijet“, koprodukciju INK-a u Puli i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, na što ste stavili fokus?

Htio bih ispričati tu vrlo aktualnu melankoličnu komediju, kako je naziva autorica, kao politički triler, kao jednu napetu i potresnu, a i duhovitu distopijsku priču o raspadu jedne familije i čitavog jednog društva i osnovnih ljudskih vrijednosti.

NACIONAL: To je tekst Dore Delbianco, s kojom ste već radili, kao i s glumcima koji sudjeluju u predstavi. Koliko vam je lakše, ili teže, raditi s poznatom ekipom?

Teško je na to odgovoriti. S pola ekipe već sam radio, s nekima čak prije 30 godina i više, s nekima radim prvi put, više od pola ekipe su mladi glumci. I jedno i drugo ima svoje prednosti, a najvažnije je da su glumci jako dobri i da je ekipa jako dobra i kompatibilna. Ova ekipa je u cjelini izuzetno jaka, ali i različita.

NACIONAL: U hrvatskom kazalištu ne radi se toliko koprodukcija koliko bi se moglo, volite li vi tako raditi, kad se isprepliću kuće, glumci, ekipa, vizije?

Kao i sve, to ima dobre i loše strane. Dobra je kad se pomiješaju glumačke ekipe, pomiješaju energije, to uvijek donosi svježinu i za sve je dobar izazov, glumački eros proradi puno jače. Ovo je moja prva koprodukcija u Hrvatskoj. U Sloveniji sam to radio često i organizacija je isto tako često znala biti problem, čak i kad se svi partneri jako trude. Mislim da su i tu, kao u Sloveniji, glumci u velikoj mjeri preopterećeni. Kazališta imaju, kvantitativno, preambiciozne programe. Predstave se ne izigraju u dovoljnoj mjeri, a hiperprodukcija ubija kreativni proces. Trebalo bi više uložiti u produkciju pojedinačnih predstava i u postprodukciju – i novca, vremena, pažnje, propagande… Ukratko, predstave igrati više, tražiti puteve da se više ljudi dovede u kazalište. Malo više misliti i na potrebe i želje publike. I time nikako ne mislim na komercijalizaciju. A kao prvo – glumce bolje platiti da ne bi trebali gubiti vrijeme i energiju na bedaste komercijalne sitcome i slične projekte bez kojih je mnogima nemoguće preživjeti. To je jako stresan i psihofizički težak posao. Toga, primjerice, u Sloveniji često nisu svjesni, pogotovo oni koji kazališta vode.

NACIONAL: „Kad je stao svijet“ je suvremeni hrvatski tekst, a vi ste zapravo u Slovenskom mladinskom gledališču, gdje ste kućni redatelj, radili baš suvremene domaće tekstove. Koliko je to važno, što oni donose?

Pa kazalište uvijek govori o svijetu, stanju duha društva i sudbini pojedinca ovdje i sada. Jasno je da tekstovi koji su napisani ovdje i sada imaju privilegij da o svemu tome govore direktnije i aktualnije od tekstova pisanih u drugim vremenima i prostorima.

NACIONAL: U Hrvatskoj nemamo puno „kućnih redatelja“, kako to funkcionira? Kakve su vam obaveze? Jeste li tako sigurniji pa zbog te sigurnost automatski i opušteniji i kreativniji?

Vjerojatno jesam, da, posebno zbog sve lošijih uvjeta u kojima kazališta rade. Zapravo mi nije jasno kako preživjeti ako si mladi režiser. Pa i hiperprodukcija glumaca režisera i, kad je Slovenija u pitanju, dramaturga, svim tim mladim stvaraocima, pa i kazališnom životu uopće, akademija ne donosi baš puno sreće.

NACIONAL: Radili ste puno klasičnih tekstova, ali biste uvijek donijeli neki „twist“, neko vlastito viđenje. Zašto volimo klasiku, što možemo iz nje naučiti?

Interesantno je vidjeti – naprimjer, gledajući antičke drame – da se u 2500 godina problemi ljudskog roda i pojedinaca nisu baš puno promijenili. Pa ni otprilike ih još nismo razriješili. Ako su suvremeni tekstovi direktniji što se tiče aktualnih tema, često stariji tekstovi točnije artikuliraju te vječne teme.

NACIONAL: Dora Delbianco napisala je komediju, zapravo satiru, u kojoj ima elemenata politike, je li vama kao umjetniku važno provocirati, „bockati“ političare, vlast, da poprave stvarnost u kojoj živimo, da učine više?

Ne dao bog ili vrag da učine još više štete! A popravke vrše samo kad ih narod beskompromisno na to natjera. Komedija i satira imaju strašno važnu, a većinom sramotno podcijenjenu ulogu izvrgavanja ruglu političara, moćnika i njihovih postupaka!

‘Kazalište uvijek govori o svijetu, stanju duha društva i sudbini pojedinca ovdje i sada’. FOTO: Dražen Šokčević

NACIONAL: Jako puno ste radili u hrvatskim kazalištima, možete li taj rad svesti pod neki zajednički nazivnik? Ima li hrvatsko kazalište neku zajedničku i njemu svojstvenu karakteristiku ili je svako posve različito?

A hrvatski narod, kao i svaki narod i kao svaki živi organizam, ima svoje specifičnosti, pa tako i kazalište. Puno toga otkriva mi jezik, koji u kazalištu ipak ima bitnu ulogu. Fasciniran sam time kako vješto i duhovito vi Hrvati upotrebljavate svoj jezik. Umijete se igrati jezikom. Čak ga ponekad i izmišljate. Specifični u svakom društvu su i rituali i pravila. I kad se radi o malim razlikama. U velikoj mjeri smo jako slični, Slovenci i Hrvati, a ipak, na svu sreću, postoje velike i male, interesantne i značajne razlike. I prelijepo je dok je tako. Zamislite da budemo svi isti. Smiješni su mi, primjerice, kolege režiseri koji putuju kroz različite sredine slijepo „kopipejstajući“ teme i metode svog rada. Meni su interesantne i značajne baš razlike i specifičnosti, inače je sve opće i apstraktno, neživo, predvidivo i dosadno.

NACIONAL: Aktivni ste od 1980-ih, već ste od početka rada uveli neke novosti u kazalište, a to radite i danas svakom novom predstavom. Kako se inspirirate za predstavu koju radite? Kako je to izgledalo za ovu najnoviju?

To je gotovo nemoguće objasniti. Kao prvo, moram naći jak i intiman razlog, želju ili jednostavno jaku radoznalost da se odlučim raditi na nekom projektu. Ako je tu tekst, moram ga prilagoditi tako da mi svaka rečenica bude značajna kao da sam je sam napisao. Sve drugo moram izbaciti. Onda je to, kao prvo, putovanje po svojim unutarnjim pokrajinama. Kad počnu probe, pokušavam iskustvo tog putovanja nekako saopćiti kolegama s kojima radim predstavu. Pritom pazim da im ne oduzimam njihove vlastite kreativnosti. Pokušavam učiti od svih i spojiti njihovu sa svojom vizijom. Često to ne ide. A rad na predstavi je kolektivan čin i dijalog. Ali na kraju sam ipak sam. Za odluke i odgovornost.

NACIONAL: Je li se i u kojoj mjeri promijenio vaš rad u kazalištu od početaka karijere i kako? Je li se promijenila vizija, misao o kazalištu, odnos prema umjetnicima?

Možda sada više posvećujem pažnje gradnji priče i psihologiji likova. To je možda posljedica utjecaja filmskog medija koji me na početku karijere nije nimalo zanimao. A najvažnije je ne gubiti živce. To je prva stvar za koju sam se u odnosu na način svog rada pokušavao izvježbati. Ne možeš biti sav živčan i uživati u tom prelijepom poslu. Možda sam nekad gnjavio sebe i ljude oko sebe predugim probama. Iskustvo i to popravi.

NACIONAL: Što biste izdvojili u svim ovim godinama bavljenja umjetnošću? Koje ljude, susrete, događaje, što vam je obilježilo karijeru?

Uh, toga ima toliko da ne znam što bih izdvojio. Svaka me je dobra predstava koju sam gledao obilježila. Pa i one loše. Tako i svi dobri utjecaji. I loši… I dobri i zanimljivi ljudi. Pa i zli ljudi i njihova sranja. Sve to nosiš sa sobom. Zato je kroz godine i vir inspiracije sve raskošniji i rad na predstavama sve veći užitak.

NACIONAL: Posljednje dvije godine bile su zbog pandemije jako teške, a situacija je sad tek nešto malo bolja. U Hrvatskoj su kazališta cijelo vrijeme radila, osim tijekom dvomjesečnog lockdowna, kakva je situacija u Sloveniji? Hoće li posljedice biti teške za slovensko kazalište i kulturu općenito?

Ne znam, iskreno, reći kakve će biti posljedice. Ali osjećam da je očito došlo vrijeme za promjene. I njih će sigurno biti. A možda će ljudi u ovoj agresivnoj i sveopćoj digitalizaciji i virtualizaciji našeg svijeta postati svjesniji svoje potrebe za živim neposrednim analognim kontaktom i iskustvom žive umjetnosti. I tu živo zrcalo kazališta ima što reći.

NACIONAL: Čitam da je Slovenija jako privlačna inozemnoj radnoj snazi, imate više prijava za ulazak i rad nego ikad prije. Kako to objašnjavate? Je li lijepo živjeti u Sloveniji?

Pa što ja znam, pandemiju sam većinom preživio u Piranu. Da, tamo je jako lijepo. I na Bledu je lijepo, i u Bohinju, i u planinama, i u centru Ljubljane… A pitanje je u što se pretvaraju naše društvo i društveni život. U zadnje vrijeme s najvećim zadovoljstvom živim u Rijeci i Puli.

NACIONAL: Zašto se bavite baš kazalištem, režijom?

Ne sjećam se više pravog razloga. Možda jer sam previše lijen da bih sam pisao, presramežljiv da bih bio glumac. Premalo vješt da bih bio muzičar. A volim im gledati virtuozne prste. I tu i tamo što savjetovati…

NACIONAL: Zašto volite kazalište?

Malo od toga što vidim u kazalištu volim. Toga je sve manje. A volim ga raditi. S talentiranim ljudima. Volim se družiti s ljudima koji imaju tu strastvenu potrebu napraviti dobar show.

NACIONAL: Što ste naučili iz ovog najnovijeg iskustva u Puli i Rijeci? Pretpostavljam da nešto naučite iz svake nove režije…

O tome mogu razmišljati tek nakon premijere, kad vidim rezultat. Pred publikom.

NACIONAL: Koji su vam planovi, što ćete raditi do kraja sezone i idućih sezona?

Dok još traju ova nesigurna vremena, najbolje je ne praviti planove. Ili barem o njima ne govoriti….