SUVREMENA hrvatska djeca odrasla su u modernom tehnološkom dobu i ne mogu zamisliti život bez kompjutera i gadgeta a njih nekoliko otkriva svoja bogata iskustva

Počela sam previše vremena provoditi na internetu i na Facebooku, čitati tuđe profile i čekati da mi se netko javi. ‘Ej – Ej i tebi!’ U međuvremenu sam igrala glupi Farmville i tamo uzgajala neko voće i povrće jer su to svi igrali. Zato sam prije nekoliko mjeseci odlučila skinuti svoj profil s Facebooka”, kaže 16-godišnja Buga Marija Šimić, učenica 2. razreda zagrebačke Nadbiskupske klasične gimnazije, koja je svoj Facebook profil prvi put otvorila u 7. razredu osnovne škole. U novoj generaciji tinejdžera i mladih ljudi koji gotovo da više ne mogu ni zamisliti svoj život bez Facebooka, Buga Marija Šimić jedna je od rijetkih koji su se odlučili na tako radikalan potez, ali, kaže ne i jedina jer poznaje njih još dvoje, troje koji su se također skinuli s te sve popularnije društvene mreže.

No, prema vlastitom priznanju, i dalje ”visi” na kompjutoru, samo što je odlučila s prijateljima komunicirati putem e-maila, a ne preko Facebooka. O Facebooku su postala ovisna već i djeca od osam, devet i deset godina, a tinejdžeri su dosad puno popularniju komunikaciju mobitelima zamijenili druženjem preko interneta jer im je to brže i jeftinije budući da istovremeno mogu biti na vezi s velikim brojem ljudi i stalno biti u tijeku s najnovijim događajima.

“Ako nisi na Facebooku vrlo često se možeš osjećati kao da si isključen iz nekih stvari”, smatra Vladimir Vince, 18,5-godišnji učenik 4. razreda Privatne klasične gimnazije u Zagrebu. On na Facebooku ima tristotinjak prijatelja i kaže da je to za današnje mlade prosjek: “To su ljudi koje znam uživo, a ima i onih koje sam upoznao preko drugih društvenih mreža na internetu, poput Twitera ili Myspacea. Nastojim sa svima komunicirati. Tu nema toliko direktne komunikacije, više se zapravo radi o tome da ljudi stave na Facebook neke stvari koje rade u svakodnevnom životu kako bi to i drugi mogli vidjeti i komentirati. Stvari su se tako razvile da smo došli do točke da sami sebe na neki način rek lami r amo. Dobili smo alat koji to nudi i trudimo se preko Facebooka napraviti lijepu sliku o sebi za ostale. Ljudi na Facebook stavljaju neke vlastite uspjehe, fotografije snimljene na izlascima ili putovanjima, nije to ništa posebno, ali je riječ o tome da sada s puno više ljudi dijelimo stvari koje smo prije dijelili s manjim brojem prijatelja. Postali smo puno manje privatne osobe nego prije. Ne mislim da je to samo po sebi dobro, ali s obzirom na situaciju je neizbježno jer je postalo toliko uobičajeno da nema smisla boriti se protiv toga. Možeš ti ne koristiti internet na taj način, ali tada češ biti isključen iz gomile situacija čiji dio zapravo želiš biti.” Vladimir Vince kaže da je upravo Facebook učinio tu prekretnicu i internetu privukao sve tipove mladih ljudi, i one koji su ranije bili ovisni o novim tehnologijama, i one koji su se tek sada u tome našli.

“Preko Facebooka su se u principu svi naučili na internet. Ti više ne moraš znati ništa specijalno o tehnologiji da bi se njome služio. Isto kao i iPhone koji je posve pojednostavio mobilnu tehnologiju. I ranije su postojali mobiteli sa sličnim funkcijama, ali s iPhonom je to postalo jednostavnije za korištenje”, kaže Vladimir Vince, no dodaje da to što je mladima postalo normalno služiti se svakodnevno najnovijim tehnologijama ne znači da su i tehnički pametniji od prethodnih generacija: “Svi se znamo koristiti internetom, ali rijetki među nama mogu uređaje kojima se služe servisirati. To je kao s televizijom. Znamo mijenjati programe, ali malo tko će znati popraviti televizor. Razlika je samo u tome što nas više nitko tome ne treba učiti, ne moramo u školi učiti kako koristiti internet.” Iako mnogi misle da su današnje mlade generacije zatrpane raznim sadržajima na internetu, Vladimir Vince kaže da se oni sami jako dobro u tome snalaze: “Došlo je do toga da smo mi potpuno istrenirani za sortiranje tih informacija tako da primamo točno i isključivo ono što nas zanima i jako smo vješti u načinu na koji se kroz sve to provlačimo.”

Ana Šimić i Kristian Dominik Rudež finalisti su nedavno održanog natjecanja ”Vip najuspješniji tinejdžer Hrvatske”, na koje se prijavilo dvjestotinjak redom odličnih učenika srednjih škola, s odličnim rezultatima s raznih natjecanja u znanju i sportskim aktivnostima. Mnogi od njih nastavili su nakon natjecanja komunikaciju preko interneta te tim putem međusobno razmjenjuju dojmove i fotografije snimljene za vrijeme zajedničkog druženja. Ana Šimić, 15,5-godišnja učenica 1. razreda IV. gimnazije Marko Marulić iz Splita osvojila je najviše internet glasova. Za nju su, između ostalog, glasali gotovo svi njezini prijatelji s Facebooka, iz škole, cure iz rukometnog kluba pa čak i neki učenici kojima predaju njezini roditelji. Svoje profile na Facebooku imaju otvorene i njezina 17-godišnja sestra Marija, ali i mlađi, 14-godišnji brat Marko. Upravo je i nju sestra prije dvije godine nagovorila da si otvori profil budući da su često zajedno putovale jer su osvojile nekoliko nagradnih putovanja za najbolje učenike. Na tim putovanjima su upoznavale nove prijatelje s kojima su kasnije preko Facebooka ostale u kontaktu. Iako su joj roditelji profesori informatike, ne boji se da bi oni mogli vidjeti nešto od njezine privatne komunikacije s prijateljima jer pred njima nema velikih tajni.

“To je čista zabava, roditeljima čak i pokazujem profile nekih prijatelja ako ih zanima. Tata također ima svoj profil na Facebooku jer su ga na to nagovorili učenici iz razreda kako bi mu mogli slati poruke, a na Faceu su i neki njegovi kolege. Mama nema vremena za Facebook ali sudjeluje u stručnim forumima i webinarima. Facebook je danas najbrži put do informacije. Mi jedni drugima šaljemo i razne obavijesti ako će se recimo održati predsat ili kontrolni ispit, skraćeni satovi, razmjenjujemo muziku, poruke o nekim bendovima, pjevačima, te imamo neke prijatelje u showu ‘Hrvatska traži zvijezdu’ kojima na taj način dajemo podršku, isto kao što su mnogi i meni davali podršku kad sam se natjecala za najuspješnijeg tinejdžera”, kaže Ana Šimić koja s obitelji živi u Dugopolju, koje je malo izvan Splita, pa bi se, kako je rekla, osjećala zakinuta za česta druženja s prijateljima da nije na Facebooku. Budući da na putovanje autobusom od kuće do škole troši 45 minuta svaki dan u jednom pravcu, ne bi mogla zamisliti vožnju bez MP3 playera na kojem sluša domaću i stranu pop i rock muziku.

Vladimir Vince ima puno sofisticiraniji uređaj iPod preko kojeg najviše sluša punk muziku, ali na kojem može gledati i filmove ili serije, čitati knjige, presnimavati ili downloadati sadržaje s interneta. Dok su generacije s kraja 70-ih na raspolaganju imale samo walkman u koji je stala jedna kazeta sa 60 ili 90 minuta muzike, što je i tada smatrano tehnološkom revolucijom, u taj mali uređaj stane 120 gigabajta memorije odnosno može u sebi odjednom imati pohranjenih gotovo 300 dugometražnih filmova. Vladimir Vince kaže da iPod za čitanje ili gledanje filmova najviše koristi tijekom zimskim mjeseci kad se vozi tramvajem, dok muziku može slušati i kad se vozi na biciklu. Samo stavi slušalice na uši, a iPod u džep. Buga Marija Šimić na iPodu sluša isključivo mjuzikle, strane i domaće, a ima ih oko 500. Za razliku od Vladimira, koji muziku najčešće skida s interneta, ona najčešće na putovanjima u inozemstvu kupuje originalne CD-e i potom njihov sadržaj presnimava u iPod. S druge strane Vladimir Vince smatra da se glazbena industrija sve više približava vremenu prije izuma gramofonske ploče kad su glazbenici mogli živjeti isključivo od svojih nastupa.

“Ljudi koji stvaraju muziku i smatraju da je dijeljenje toga preko interneta besplatno, na taj način sami sebe promoviraju, a to pomaže mladima u odluci da onda možda kupe i original nečijeg CD-a ili knjige. Radi se o tome da je mladim generacijama postalo normalno da su ti svi materijali općedopstupni, svi to uzimamo zdravo za gotovo. Međutim, neki etablirani muzičari, poput Radioheada, prilagodili su se novom vremenu. Shvatili su da je najbolje da sami ponude svoju muziku, stavili su svoj novi album na internet i omogućili svakom da ga skine besplatno ili da po svojoj procjeni uplati koliko može ili koliko misli da to vrijedi. Na tom albumu ostvarili su najveći profit, a ujedno su sami sebi napravili najbolju moguću reklamu. Vani postoje i ti servisi poput iTunesa gdje je skidanje glazbe ipak jeftinije nego kupnja CD-a, ali u Hrvatskoj takvih servisa nema.” Buga Marija Šimić želi jednog dana poput svojih roditelja Vitomire Lončar i Ivice Šimića postati glumica pa je i to jedan od razloga da se upisala na mnoštvo aktivnosti poput pjevanja, klavira, stepa, hip hopa, a pored engleskog, španjolskog, latinskog i grčkog koje uči u školi, ide i na tečaj japanskog te usavršava engleski koji uči od četvrte godine budući da želi studirati glumu u inozemstvu.

Kompjutorom se počela prvi put služiti još s četiri, pet godina, kad je igrala samo igrice, ali dosta brzo počela ga je koristiti i u praktične svrhe. “Čim su se pojavili kompjutori, mama je shvatila da joj je to neophodno za posao, a ja sam igrala edukativne igrice poput kindergardena, zbrajanja i oduzimanja, bojenja. Mobitel sam dobila u prvom razredu osnovne škole kad sam išla na natjecanje izvan Zagreba pa su mi ga roditelji kupili da im se mogu javiti. Danas bi život bez mobitela bio katastrofa, ne znam ni jednu osobu iz svoje generacije koja nema mobitel. Uopće ne bih mogla zamisliti život bez modernih tehnologija. Uostalom, ja se ni ne sjećam života bez kompjutora”, kaže Buga Marija Šimić. No, za razliku od mobitela, pristup internetu roditelji su joj dopustili tek prije četiri godine. Najprije je u 7. razredu osnovne škole otvorila svoj e-mail, a onda je dobila i laptop s internetom.

“Roditelji su smatrali da nemam što tražiti na internetu u šestom razredu osnovne škole. Imala sam fazu kad sam bila ovisnica o igricama, a kad sam navukla milijun virusa, mama i tata su poludjeli. Međutim, preko interneta sam mogla i tražiti neke stvari za školu i surfati. Danas već curice iz nižih razreda osnovne škole vise na Facebooku i oponašaju starije cure čije profile vide na internetu. Curice u trećem osnovne su se počele oblačiti kao da imaju 16. I neki dečki se skinu do pasa, tako se slikaju i stave tu sliku na svoj profil. Mislim da bi roditelji trebali paziti što im djeca rade jer na internetu ima svakakvih ljudi. Ja i kad sam bila na Facebooku nikad nisam dala pristup ljudima koje nikad nisam vidjela”, kaže Buga Marija Šimić. Ona obožava isprobavati sve vrste novih programa na internetu, a posebno su joj se svidjeli programi za izradu animacija crtića. Iako korištenje kompjutora i mobitela podrazumijeva i stalnu izloženost barem maloj količini zračenja, ona na to ima odgovor: “Opasnostima smo izloženi sa svih strana. Ja sam nedavno počela koristiti slušalice, ali glupo je biti isključen od svijeta da bi se sačuvali od zračenja kad je nezdravo sve oko nas.” S tim se slaže i 15-godišnji Kristian Dominik Rudež, učenik prvog razreda zagrebačke V. gimnazije i muški pobjednik natjecanja “Vip najuspješniji tinejdžer Hrvatske”.

Roditelji su mu kupili mobitel u trećem razredu osnovne škole. “To nije prerano za mobitel, djeca imaju mobitel i puno ranije. Korisno je imati mobitel jer se možeš uvijek javiti roditeljima da ne brinu ako kasniš i da uvijek znaju gdje si. U početku sam mobitel koristio za poruke i pozive, onda sam počeo slušati glazbu, slati slike, a danas koristim mobitel s bežičnim internetom. Vlastiti kompjutor smo dvije godine mlađa sestra i ja dobile prije dvije i pol godine. Neki moji prijatelji već su imali vlastite kompjutore. Kad smo u školi počeli dobivati više zadataka za koje je trebalo napraviti prezentaciju ili isprintati tekst, bilo nam je najpraktičnije imati kompjutor”, kaže Rudež. Iako je pobijedio na međunarodnom natjecanju iz matematike “Klokan bez granica 2008.”, te osvojio prvo mjesto na državnom natjecanju iz latinskog jezika prošle godine, u svojoj je školi potpredsjednik učeničkog vijeća, a vrlo je uspješan i u nanbudu, ima dovoljno vremena i za Facebook. Ima oko 280 prijatelja, a samo njih tridesetak nije upoznao i uživo. Sa svima ostalima se vidio barem jednom. Društveni život i vrijeme provedeno na internetu nimalo mu ne odmažu u učenju jer, kaže, Facebook nema veze s ocjenama. “Može netko i učiti i izlaziti i biti na Facebooku, a netko može biti stalno kod kuće i ljenčariti. To ovisi o pojedincu. Mogli bismo živjeti i bez Facebooka, ali kako smo svi na to naviknuti i kako nas je internet razmazio, sve bi funkcioniralo puno teže”, zaključio je.