Nema sumnje da je 47-godišnja Virginie Efira posljednjih godina jedna od najpopularnijih i najtraženijih francuskih glumica. Snima nekoliko filmova godišnje, niže nominacije za najvažniju francusku filmsku nagradu Cesar, a to se dogodilo i s njenim posljednjim filmom „Samo nas dvoje“ koji se od četvrtka, 12. rujna, počinje prikazivati u hrvatskim kinima.

Radnja ovog filma koji je režirala Valérie Donzelli iznimno je aktualna, ona glumi Blanche Renard koja upoznaje Grega Lamoureuxa (Melvil Poupaud) i vjeruje da je on muškarac njenog života. Međutim, u toj vezi ona, polako, postaje njegova žrtva, žrtva manipulatora i nasilnika te počinje tražiti izlaz iz grozne situacije.

Film je nastao prema knjizi francuskog pisca Érica Reinhardta objavljenoj 2014. godine, a i knjiga i film imali su podjednak uspjeh. Glumačka ekipa bila je nominirana za nagradu Cesar, ali ju je na kraju dobila Valérie Donzelli za najbolji scenarij, što i ne čudi jer je njena analiza muško-ženskih odnosa koji dovode do obiteljskog nasilja gotovo savršena.

‘Dijelom sam inspiraciju za ulogu pronašla u svom životu, a dijelom u stvarnim pričama koje sam čula’. FOTO: RECTANGLE PRODUCTIONS – FRANCE 2 CINÉMA – LES FILMS DE FRANÇOISE: Thibault Grabherr

Tim povodom razgovarali smo s Virginie Efira ekskluzivno za Nacional, u kojem nam je francuska glumica, podrijetlom Belgijka, objasnila zašto ovaj film smatra društveno i politički relevantnim.

NACIONAL: Jeste li inspiraciju za ulogu izmanipulirane žene pronašli u scenariju, u knjizi na kojoj se scenarij temelji, ili poznajete žene koje su bile žrtve manipulacije i obiteljskog nasilja?

Ono što vidite u filmu mješavina je svega što ste naveli u pitanju. Svatko od nas ima svoja iskustva, svoja sjećanja, svoje priče. Moje je mišljenje da priča koja je ispričana ovim filmom nije posebna, ona je česta, za mnoge žene ona je zajednička. Dakle, mali dio inspiracije pronašla sam u svom životu, dijelom u stvarnim pričama koje sam čula, dijelom gledajući druge filmove koji se bave ovom temom.

NACIONAL: Redateljica Valérie Donzelli rekla je kako se odmah zaljubila u knjigu temeljem koje je snimljen film. Jeste li vi pročitali knjigu ili ste se upoznali s temom tek nakon pročitanog scenarija?

Za početak, ja sam znala sve njene filmove i voljela sam način na koji radi. Kasnije smo se upoznale kada smo zajedno glumile u filmu „Madeleine Collins“ iz 2021. godine. Tada smo se zbližile pa sam joj rekla kako bismo mogle zajedno raditi na nekom od njenih budućih redateljskih projekata. Prilikom sljedećeg susreta dala mi je ovu knjigu. Tada još nije bila napisala scenarij. Pročitala sam knjigu i zaključila kako bismo mogli razgovarati o tome da napravimo nešto zajedno na tu temu. Dakle, knjiga je bila ta koja je pokrenula našu suradnju.

NACIONAL: Vi u filmu imate dvostruku ulogu jer glumite sestre blizanke. S obzirom na to da ste Belgijka koja je u Francuskoj ostvarila fantastičnu karijeru, može li se reći da jednu sestru glumite kao Francuskinju, a drugu kao Belgijku?

Mogu reći da je Rose konkretnija i neposrednija sestra tako da ona odražava moju belgijsku stranu. Blanche je sestra kakvu smo mogli vidjeti u filmovima Françoisa Truffauta. Redateljica Valérie Donzelli voli njegove filmove, kao i ja, tako da ne čudi što su poslužili kao inspiracija za lik Blanche. To su uloge suzdržanih žena. Utoliko se Blanche razlikuje od Rose, Blanche je suzdržana dok je Rose direktna, otvorena, ona će prasnuti u smijeh i tako dalje. Možda se pomalo pretjeruje kada se kaže da je jedna sestra Belgijka a druga Francuskinja, ali svakako da kod njih dvije postoje takvi elementi.

NACIONAL: Nasilje u vezama ima mnoga lica. Sve počinje sa zaljubljenošću, a nakon toga počinjete se boriti sa svojim emocijama. Glumite ženu koja je na početku naivno zaljubljena, nakon čega upada u strah i teror. Što vam je bilo najteže glumiti u ovom filmu?

Teško je to objasniti u nekoliko riječi. Prilikom snimanja filmova vrlo je teško kada redatelj ne zna što hoće ili je u neprestanoj dvojbi. To je estetski ili ideološki pogled. U slučaju ovog filma to se nije dogodilo i u tom smislu nije bilo ničeg što je bilo teško glumiti. Prve scene koje smo snimali bile su one s obiteljskim nasiljem, one koje sadržavaju psihološko i tjelesno nasilje. Ja sam glumica koja voli kada svaku scenu snimamo više puta tako da nisam imala problema kada bi Valérie rekla „idemo probati još jednom“. Ponavljajući te scene obiteljskog nasilja, osjećala sam se kao da se nalazim u filmu strave i užasa. To mi je bilo jako teško.

Virginie Efira s redateljicom filma Valérie Donzelli i glumcem Melvilom Popaudom. FOTO: Scott Garfitt/Invision/AP/GuliverImages

NACIONAL: Smatrate li da je „Samo nas dvoje“ politički film?

Da, smatram. K tome, autor Éric Reinhardt je, govoreći o svojoj knjizi, rekao da je smatra političkom i angažiranom. Film slijedi tu ideju, bez obzira na to što je kraj filma nešto drugačiji od završetka knjige. Tome je tako jer ističe mogućnost da žene, žrtve nasilja, izađu iz nevidljivosti. Ujedno, film pokazuje da je obiteljsko nasilje, nažalost, prilično sustavno. Posljednjih godina došlo je, iako sporo, do promjena. Prije se govorilo o zločinima iz strasti, kao da je to rezultat burnog ljubavnog odnosa. U novije doba počeli smo koristiti riječ femicid i time smo napustili leksičko polje gdje je odgovornost za obiteljsko nasilje obostrana. Film govori o kontroli muškarca nad ženom, čime se objašnjava zašto žena ne napušta takav odnos, zašto ga ne želi priznati, a pritom je zaprepaštena. I to je nešto o čemu se više govori u novije vrijeme. Da bi se izvukli iz takvih situacija, treba izaći iz nevidljivosti. Kada se govori o tome tko je uzrokovao takav odnos u vezi ili braku, žene trebaju pobjeći od osjećaja krivice. Trebaju pobjeći od srama, a zbog osjećaja srama žene ne žele govoriti o tome.

NACIONAL: Zbog nasilja nad ženama u filmskoj industriji na snimanje filmova uvedeni su koordinatori intimnih scena kako bi se žene zaštitile. Što vi mislite o tome?

Ovisi od osobe do osobe. Imam 47 godina, u filmsku sam industriju ušla prije 15 godina, dakle nešto kasnije od uobičajenog. Da sam se s glumačkim poslom počela baviti s 20 godina, itekako bi mi trebao koordinator intimnih scena. Osim toga, tu je i pitanje ekonomske moći. Jednom, prilikom snimanja intimne scene, rekla sam redatelju koji nije znao kako da snimi takvu scenu, da je neću snimiti. A pritom redatelj nije bio nikakav perverznjak. Rekla sam mu – doviđenja, neću sudjelovati u takvom snimanju, možete mi dati otkaz. U godinama sam kada znam što hoću i što mogu. Ponavljam, da sada ulazim u glumački posao, koordinatori intimnih scena bili bi mi od velike pomoći. Na sreću, na snimanju filma „Samo nas dvoje“ bili su ljudi kojima sam vjerovala, i producentu, i redateljici, i mom glumačkom partneru Melvilu Poupaudu. Između mene i njega postojao je dogovor o takvim scenama. On je netko koga poznajem godinama, velik je džentlmen, tako da nisam trebala biti pretjerano oprezna u scenama s njim. Generalno, obraćam pažnju na situacije koje bi me mogle dovesti do neugodnosti. Želim osjetiti da autori filma znaju što rade i da to, u kontekstu priče filma, ima smisla.

Glumica Virginie Efira s novinarom Nacionala Deanom Sinovčićem

NACIONAL: Prije tri godine glumili ste u filmu „Benedetta“ u kojem je bilo i scena seksa, ali i scena nasilja. Što vam teže pada, snimanje nasilnih scena ili scena seksa?

Scene nasilja. Redatelj filma „Benedetta“ je Paul Verhoeven, a uvijek je ugodno glumiti kod takvih redatelja koji poštuju svaki dio filma. U oba slučaja, i kod scena nasilja i kod scena seksa, bitno je tijelo jer tijelo je ono koje glumi. To je nešto što je zanimljivo i, po meni, zahtijeva koreografiju. Pripreme za te scene su identične. To nije situacija gdje ti kažu da se osjećaš kao da si kod kuće. Treba postojati filmska ideja iza takvih scena. Treba se posvetiti tijelu.

NACIONAL: Zanimljivo je da je cijela priča o nasilju nad ženama počela kada su glumice javno progovorile. Biste li ikada surađivali s redateljima ili glumcima koji su bili sumnjičeni za nasilje nad ženama? Ili odvajate vaše privatno mišljenje od poslovnog?

Nikada nisam bila u takvoj situaciju, nisu mi ni Johnny Depp ni Roman Polanski ponudili da radim s njima na nekom filmu. Zato se nisam suočila s takvim konkretnim etičkim pitanjem. Radi se o kompleksnoj situaciji gdje ne možete sve slučajeve trpati u istu vreću. Mislim da je teško odvojiti muškarca ili ženu od njihove umjetničke strane. Bilo je to različitih slučajeva. Čula sam priču o glumcu koji je pristao glumiti u filmu u kojem je glumila osoba osumnjičena za seksualno nasilje. Nakon toga, jedna glumica više nije htjela glumiti s njim jer je glumio s osumnjičenom osobom. A taj glumac nije znao što je krivo napravio. Osobno se nikada nisam našla u takvoj situaciji. Ja vjerujem u zakon, pa ako je netko počinio kriminalno djelo, ako je bio u zatvoru i time platio svoj dug, onda mislim da ta osoba ima pravo ponovo raditi. Trebamo obratiti pažnju na nijanse kod takvih situacija.

NACIONAL: Što mislite o otvorenom pismu koje je prošle godine objavila francuska glumica Adèle Haenel koja je odlučila napustiti filmsku industriju jer se štite seksualni agresori?

Potpuno je poštujem zbog toga što je velika rijetkost, kako u filmskom poslu tako i u svakodnevnom životu, susresti ljude koji poštuju vrijednosti, koji imaju svoje ideale i svoj način življenja. Za mene je predivno živjeti u skladu sa svojim idealima. To je način na koji možete ostvariti sreću u svom životu. S druge strane, svi smo drugačiji. Moj način očito nije tako radikalan, vjerojatno sam slabija od nje, ali vjerujem u film, vjerujem u filmove kao što je „Samo nas dvoje“. Filmska industrija se mijenja, redateljica Valérie Donzelli željela je to pokazati i ovim filmom u kojem je odabrala temu s kojom ja želim prenijeti poruku. Mogu nešto učiniti s takvim filmom i to za mene ima smisla. Nemojmo zaboraviti da sam ušla u ovaj posao kada sam navršila 30 godina, snimala sam puno filmova sa ženama te sam imala sreću osjetiti kako imam moć. Međutim, nikada nisam imala dojam da moram odbiti neku ulogu i reći – moj Bože, tamo se događaju grozne stvari. Postoje načini kako se možemo okružiti ljudima koji su ipak čestiti i koji ipak mogu napraviti jako dobre filmove.

NACIONAL: „Samo nas dvoje“ je film koji progovara o temi koja je već neko vrijeme jako važna. Smatrate li da imate odgovornost progovarati kroz filmove o određenim temama?

Ne gledam na to toliko ozbiljno. Usprkos svemu, teško je govoriti o odgovornosti glumca koji sprovodi tuđe ideje. Veća je odgovornost na redatelju. Bitno je kojeg smo redatelja odabrali, bitno je jesu li ideje u koje vjerujete slične njegovima. Osoba koju glumim u nekom filmu može biti potpuno nemoralna, ali pitanje je što je redatelj time želio postići. Vjerujemo li njegovim idejama? Da, tu postoji određena odgovornost. Bitno je prikazati nijanse ljudskih karaktera. Tu moramo gledatelje uzeti zaozbiljno. I ja sam gledateljica, ne samo glumica, gledam filmove koji će mi proširiti horizonte, zbog kojih ću prihvatiti različite ideje. Za mene je to odgovornost, a ne filmovi koji vam samo omogućuju da se dobro osjećate.

NACIONAL: Prošle godine ste se, pred početak filmskog festivala u Cannesu, fotografirali za naslovnicu francuskog magazina Telerama u visokom stupnju trudnoće. Jeste li time također željeli poslati političku poruku?

Ne mislim da na tu fotografiju možemo gledati kao na politički čin. Daleko je jednostavnije, imala sam film koji sam predstavljala u Cannesu. Moj je zadatak glumiti likove i nakon toga razgovarati o tome. To smo kombinirali s mojom trudnoćom. Nikada se ne bih fotografirala u visokom stupnju trudnoće da nisam istovremeno imala i film. Nikada to ne bih napravila samo kako bih pokazala da sam trudna. Tada bi to postalo vrlo osobno, vrlo intimno. Možda nisam takva ekshibicionistkinja zato što sam Belgijka.