Vinko Uhlik, akademski slikar i arhitekt bez kojeg Novi Zagreb ne bi bio to što jest i jedan od ovogodišnjih dobitnika Nagrade Grada Zagreba, prisjeća se početaka izgradnje novog naselja

Gradonačelnik Tomislav Tomašević nedavno je dodijelio Nagrade Grada Zagreba. Među dobitnicima tog velikog priznanja je i Vinko Uhlik, akademski slikar i arhitekt bez kojeg Novi Zagreb ne bi bio ono što je danas. Njegova idejna rješenja zaslužna su za vizuru kvartova Utrina, Zapruđa, Središća i Sigeta. Prisjeća se kako je započela izgradnja Novog Zagreba i kakva je atmosfera vladala u društvu. „Godine 1946. ili 1947. s druge strane Save nije bilo ničega. Trnsko je bilo prvo naselje. Podignute su i tipske kuće u Zapruđu, a one su nastale vapajem vlasti da se odjednom stvori tri tisuće stanova jer su ljudi u velikom broju dolazili u Zagreb. Na idejnom projektu Novog Zagreba radio je Urbanistički zavod, čiji je šef bio arhitekt i urbanist Zdravko Kolacio. Moj stariji brat, Josip Uhlik tada je bio Kolacijev zamjenik i on je tada nabrzinu napravio urbanistički plan Novog Zagreba. Organizirana je dvorana u prizemlju Gradske skupštine i urbanisti Urbanističkog zavoda su pokazali prvu maketu Novog Zagreba. To vam je bilo kao sajam. U Skupštinu je dolazilo stotine ljudi koji su htjeli vidjeti što se događa. Gradska vlast je morala čuvati ulaz. Ja sam stanovao s mamom i sestrom na Lašćini. Skela me prevozila na drugu obalu Save i ja sam se toliko sprijateljio sa skelarom da smo si jedan drugome donosili hranu. Na tom cijelom putu bio sam jedini inženjer. Sjećam se kako je na desnoj obali Save bila prekrasna vegetacija koju nitko nije dirao i bio sam zapanjen njom. Dobio sam 250 ljudi i počeo sam graditi Zapruđe. Često sam znao prespavati s radnicima u istim barakama s vojničkim dekama i jastucima. Reklo bi se teška i siromašna vremena, ali postojao je jak nagon za razvojem i početkom zdravog socijalizma. Bez prevara i figa u džepu. Svi smo bili braća na gradilištu. Ta humanost nije nestala, možda se sakrila u manjem broju ljudi. Ali ona je tada bila čudesna.“

Prilikom izgradnje Zapruđa, Uhlik je bio zadužen i za idejno projektiranje centra naselja sa svim popratnim sadržajima i vanjskim, tj. javnim prostorima. Realizirao je robnu kuću na Trgu Ivana Meštrovića, dječji vrtić i jaslice u Vankinoj ulici i tipske stambene četverokatne zgrade u naselju. U svojoj nedavno izdanoj monografiji „Graditi i slikati grad“ napominje da je u roku od tri godine, od 1963. do 1966., od Zapruđa nastao grad za deset tisuća stanovnika i kaže da je za to najzaslužnija Jugomontova koncepcija brze i visoko-produktivne metode građenja koja se sastojala od organiziranosti i maksimalne angažiranosti svih kapaciteta. Međutim, izražava žaljenje što njegov projekt osnovne škole nije realiziran: „Žao mi je što tu nije realizirana škola po mom projektu. Ona bi bila potpuno drugačija od današnje osnovne škole. Prema mom projektu, svaki razred bi imao jedan vanjski prostor za učenje koji bi uključivao i vrt.“

Današnji Novi Zagreb polako gubi svoje zelene zone i postaje zagušen loše planiranom novogradnjom, nastavlja Uhlik, prilikom čega se gubi osjećaj prostornosti koji tom dijelu grada daje poseban štih. Smatra da je postajala bolja suradnja arhitekata i vlasti u prijašnjoj državi te da se danas ne vodi računa o krajobrazu. „Općenito je postojala viša kultura planiranja u urbanizmu. Imam utisak da je to bilo puno bliže idealnom nego što je to danas. Postojala je tješnja i efikasnija veza između vlasti i države s jedne strane te urbanista i arhitekata s druge. Danas se, prije svega, ništa ne planira u interesu zajednice. Gradi se bez udjela urbanizma. Gradi se po novčanoj situaciji investitora koji bira još preostala najbolja mjesta za gradnju, a takvih je odavno nestalo. Popunjavaju se i najmanji prostori za kakvu-takvu izgradnju, ali nipošto osmišljenu i uklopljenu u cjelinu grada. Više nema slobodnih velikih prostora pa se tu ne može tražiti ni red, a kamoli urbana kvaliteta. Čak se izgradnja za stanovanje probila skoro do polovice visine Medvednice i pitanje je hoće li tu stati. Praksa da se nešto planira potpuno je zaboravljena.“

Hipodrom i Velesajam, nekoć dva društveno bitna područja Novog Zagreba, danas su zapuštena i ne ostvaruju svoj potencijal. Uhlik objašnjava što bi on napravio od njih. „Što se tiče velike površine gdje je bio hipodrom, u mojoj viziji to bi trebalo tretirati s puno zelenila i nekim relaksirajućim sadržajem koji će ljudima služiti za odmor i okrepu. Mogli bismo reći specifičan park s puno visokog i niskog zelenila. Što se Velesajma tiče, sreća je što je taj prostor uključiv i što su paviljoni potentni dio centra Novog Zagreba. On bi trebao biti pravi centar grada s južne strane Save, ali ne u formi rijetko korištenog velesajma, nego u formi svakodnevnog korištenja. Taj prostor treba protkati s nekoliko manjih zelenih površina i riješenim prometom.“

Uhlik se nada da će se jednog dana ostvariti i veća povezanost između dva dijela grada i smatra da će tek tada grad postati cjelina „Ponosan sam na svog pokojnog brata koji je prvi započeo izlet Zagreba dalje na jug. Sretan sam što smo, svaki na svoj način i u svoje vrijeme, realizirali Novi Zagreb koji je i dalje vrlo ugodan za stanovanje. Osobno i dalje maštam i razmišljam o načinima kako da se ‘dva grada’ spoje u jednu cjelinu s perspektivom daljnjeg građenja prema jugu s neizbježnim kvalitetama prvenstveno u parkovskoj arhitekturi jer samo ona može stvarati dovoljno kisika. Zeleni Zagreb bi nam svima trebao biti cilj i spasenje.“