U današnje vrijeme sveopćeg relativizma kriterija, brisanja granica između autoriteta stručnjaka i „autoriteta“ laika i dodvoravanja neukusu mase, ne čudi što se kritika u području likovne ili ostalih umjetnosti praktički isključivo svodi na afirmaciju. U tom smislu pravo je osvježenje povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i umirovljeni sveučilišni profesor Vinko Srhoj, dobitnik Godišnje nagrade HS AICA-e za 2019., koji se profilirao podjednako kao autor pozitivnih i negativnih kritika.

U Zagrebu će 13. studenoga u 19.30 u KIC-u biti predstavljena njegova nova knjiga „Crno na bijelo i vice versa“. To je zbir Srhojevih članaka nastalih kroz gotovo pola stoljeća pisanja, od znanstvenih do novinskih, onih u časopisima, zbornicima, katalozima, a princip je bio da se zbirka podijeli po simetrali gdje će u jednakom omjeru biti zastupljene afirmativne i negativne kritike, osvrti, polemike, reakcije.

Vinko Srhoj rođen je 1957. u Splitu. Diplomirao je 1983. na Filozofskom fakultetu u Zadru povijest umjetnosti i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Magistrirao je 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao 1999. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Predavao je na Odjelu za povijest umjetnosti u Zadru od 1986. do umirovljenja 2022. U dugoj karijeri objavljivao je, u brojnim listovima, i to više od tisuću članaka od kojih je najveći broj stručno-kritičkog tipa. Ususret predstavljanju svoje nove knjige, Srhoj je dao intervju Nacionalu.

NACIONAL: Zašto je kritika prestala biti kritika, odnosno, zašto je ostala samo afirmativna kritika?

Na poprištu onoga što zovemo domaća umjetnička scena ostale su u velikoj većini samo afirmativne kritike, vrednovanje i preispitivanje nečijeg djela nije u nas posebno na cijeni i tko je jednom pripušten u umjetnički prostor, može se nadati trajnom ostanku u njemu što god dalje radio, napredovao ili oscilirao u kvaliteti. Za svaki i najbeznadniji umjetnički pokušaj postoji netko tko će ga „opjevati“ i biranim riječima opravdati. Fizionomija domaće kritike, u velikoj većini, a izuzetaka uvijek ima, takva je da u njoj prevladavaju kritičari koji opisuju i prate s jednakim, uporabio bih oksimoron, ravnodušnim oduševljenjem sve što im dođe pod ruku. Ni najveći promašaji, a kamoli nešto lošiji rezultati, u kritičarevoj valorizaciji neće biti registrirani. Stvar se evidentno pogoršala kada su u privatizaciji novina, koje su rodno mjesto kritike, nestale kulturne rubrike i prilozi za kulturu, a s njima i kritika. Novim vlasnicima kritika nije ništa značila, dapače, pokazala se kontraproduktivnom u svijetu kapitala i profita koji voli reklamu, a ne propitivanje i osporavanje koji odvraćaju od potrošnje. Kritika u privatiziranom novinskom mediju tako je propala iz onog, kako je Abraham Moles jednom rekao, stvaranja sindroma robne kuće gdje sve ima svoju cijenu, pravi luksuz i njegov surogat, nema odvajanja lijepog od ružnog pa tako i najružnije stvari imaju svoju poželjnost i vrijednost. Moles je to lijepo uobličio: postoji i jeftino, jest da je malo ružnije, ali će vas ipak zadovoljiti. I eto tipične merkantilne ideje o pravednoj cijeni i nema više onoga što je izrazito bezvrijedno i ružno. Što se tiče same kritike, ona se nije u znatnijoj mjeri iz svog nativnog medija – a to su dnevna štampa i tjedni prilog za kulturu – premjestila ni u digitalni svijet, odnosno, na kulturne portale. Kao da se nikada nije potpuno oporavila od izbacivanja iz tiskovina.

NACIONAL: Prvi ste dobitnik AICA-ine nagrade koji nije Zagrepčanin. Je li vam lakše težiti objektivnosti, odnosno, pisati i afirmativno i kritično, s „margine“ koju vam omogućuje život u Zadru?

Biti izvan velikog centra, a takav je u izrazito centraliziranoj zemlji samo jedan u Hrvatskoj, njezin glavni grad, ima svojih prednosti i mana. To prvo znači biti izuzet iz vreve otvaranja, domjenaka, druženja. Gotovo nikad ne idem na otvaranja zagrebačkih izložbi ili, primjerice, Venecijanskog bijenala, nego post festum kada se strasti interakcije između umjetnika, galerista i kritičara smire, a prava ili hinjena, svejedno, komplimentiranja uminu do nekog novog ljubaznog susreta umjetničkog svijeta. Jer doista je u pravu jedan moj kolega kritičar iz metropole koji kaže da je lako meni pisati kako pišem kada svaki dan ne srećem one o kojima pišem. Naravno, nemoguće se potpuno izolirati radi viših načela nepristranosti kritičarske struke, ne mogu izbjeći druženja s umjetnicima, pogotovo ako radim neku izložbu ili se zbog razloga koji su izvan umjetnosti sprijateljim s nekima od njih. Kako onda sačuvati svoj splendid isolation, nepristranost? Imam ponekad više, a ponekad manje uspješnu formulu.

NACIONAL: Zašto ste bili na sudu uslijed negativnih kritika, tko vas je tužio, koliko je takvih tužbi, jesu li neke od njih riješene?

Samo dvaput sam sjedio na optuženičkoj klupi, ali je bilo više prijetnji, valjda zastrašivanja, a nepodignutih optužnica. To su uvijek tužbe za uvredu i klevetu. Baš sam se domišljao kako to meni zbog novinske kritike stižu prijetnje i sudske tužbe, a mojim kolegama nikada. Odgovor je da kod nas nećete naći ni jednog umjetnika ili „umjetnika“ kojemu neki naš manje ili više ugledni kritičar nije pohvalio to što radi. Ako napišete negativnu ocjenu nečijeg rada, konsternacija umjetnika naviklih na pohvale tolika je da često u obranu napadnutog djela posežu i za sudskim tužbama. Jedna me je slikarica tužila za klevetu, odnosno za uvredu njezinih slika, a sudac joj je dao za pravo jer da sam, po njemu, prekoračio dozvoljene granice kritike!? Sudac je tako postao arbitar za likovnu kritiku, onaj koji diskrecijskim pravom zaključuje gdje su po njemu granice kritičkog pisanja. Ta je presuda pala, doduše, na višoj sudskoj instanci, ali me je prvostupanjski sudac ipak prethodno osudio kao klevetnika, jer da se o tako lijepim slikama ne može tako pogrdno pisati. Slikarici je na sudskom ročištu bilo čak dozvoljeno od sudnice napraviti galeriju svojih slika kao casus belli, krunski dokaz da su njezina djela nepravedno oklevetana. I sudac se složio da je tako. Drugi sudski postupak protiv mene vodio je kipar Ratko Petrić, koji se rukovodio idejom da je napad na njegove kipove i napad na njega osobno. Zaludu je bilo to što sam o njegovim izložbama prije toga pisao afirmativno pet, šest puta. Jedan negativni osvrt na njegovu javnu skulpturu u Zadru poništio je sve prethodno pa je, eto, i kipar u obranu svojih brončanih kipova posegnuo za institutom uvrede i klevete. Petrić i brončani ljudi nakon tri godine sudovanja na koncu su izgubili spor.

NACIONAL: Dugo i detaljno pratite i Venecijanski bijenale. Kakve predstavnike šaljemo na Bijenale i kako se to uklapa u ono što se danas traži na toj manifestaciji?

Venecijanski bijenale, ta najveća i najstarija izložba svjetske recentne umjetnosti, uza teme koje su nekada više ili manje pogođene, izrazito je difuzna izložba, a sudionicima nacionalnih selekcija savjetuje se, ali ne uvjetuje da se prilagode aktualnoj temi. Nije lako biti vidljiv na toj ogromnoj smotri suvremene umjetnosti, a s našim nastupima, uz samo nekoliko izuzetaka, obično se događa da ostaju u sjeni atraktivnijih nacionalnih paviljona. Mi svoga paviljona ni nemamo pa smo uvijek podstanari, što dekoncentrira kako umjetnika tako i publiku. A kada Savić Gecan na prošlome Bijenalu naš paviljon poništi i rasporedi svoje „nevidljive“ performere među publiku koja obilazi tuđe paviljone, onda se samo potencira naša nezamjetnost, makar to bila autorska koncepcija umjetnika. Ironijski je tako zatvoren puni krug naše nevidljivosti i neprepoznatljivosti. Jedna od mana naših slabih nastupa na Bijenalu ogleda se i u tome što su mišljeni za „unutarnju uporabu“, okrenuti domaćoj javnosti. Kao da ono što je nama važno automatski nešto znači i svijetu. Dapače, često je sasvim suprotno i ono što je za nekog našeg selektora ultimativni sadržaj nacionalne umjetnosti, za taj veliki svijet samo je još jedna nacionalna marginalija ili u sebe začahurena umjetnička praksa.

Vinko Srhoj U muzeju Orsay u Parizu 2003. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Posebno vas, kao Zadranina, u očaj baca to što su, kako kažete, velebna izdanja izgrađena novcem EU-a kao što su Kneževa i Providurova palača, postale zgrade bez sadržaja dok jedino Galerija umjetnina priredi pokoju ozbiljnu izložbu. Imajući u vidu površnost turizma usmjerenog na profit, je li još teže u turističkim gradovima kao što je Zadar pokušavati kultivirati scenu i vratiti kulturi sadržajnost i težinu?

Zadar je godinama uspješnim spinom politike promoviran u grad koji raste, uređuje se, broji povećanja turističkih noćenja, a zapravo je svojevrsna Potemkinova fasada kojom upravlja jedna klijentelistička stranka, a od onoga čime se ima podičiti na svojoj umivenoj fasadi, budite sigurni da je napravljeno sredstvima EU-a. Čim vam netko spomene neko velebno zdanje, neku nekretninu, turistički kapacitet, budite sigurni da je nečije skriveno vlasništvo, kao da je Cosa Nostra na vlasti, a gospodar života i smrti obitelj Corleone. Čak jednog političara u kuloarima oslovljavaju s don. Kad kažete za Providurovu i Kneževu palaču da su zgrade bez sadržaja, treba reći da se radi o doista lijepo obnovljenim fasadama i zanimljivim interijernim rješenjima, ali to je sve. Palače bi trebale biti domovi budućeg gradskog muzeja, kada bi za njega bilo preduvjeta. Naime, riječ je o dvama izložbenim prostorima bez potrebne muzejske infrastrukture. U njima nema ni depoa ni pomoćnih čuvaonica i radnih prostora za kustose, nema ni stručnog i tehničkog osoblja. I jedino što imate je goli izložbeni prostor. A spinovi o muzeju idu dalje, nadograđeni na postojeće resurse Narodnog muzeja. To bi, međutim, bilo moguće da je muzej završen, tj. da je bilo treće faze. Za nju nitko ne zna kada će se dogoditi i hoće li je biti. Trenutno nemate ni izložbenog prostora Providurove palače. Imate ga, doduše, kao još jednu kulisu Potemkin-grada. U njemu je postavljena izložba iz fundusa Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Hvalevrijedna ideja izmještanja dijela radova iz stalnoga postava jednoga nacionalnog muzeja u formi izložbe. Ali zato nemate na raspolaganju taj prostor za druge izložbene djelatnosti, nemate ga ni za udomljavanje postava matične Galerije umjetnina, jer drugih te veličine ni nema. Providurova palača tako je blokirana više godina, postavši „depoom“ jednoga muzeja u metropoli koji čeka svoju obnovu.

NACIONAL: Relativnost kriterija odražava se i na cijene umjetnina pa je tako proljetos Grad Zadar izdvojio 50.000 eura za sliku „Mediterraneo“ anonimnog slikara Marija Javorana, što ste oštro kritizirali. Zašto mislite da se to dogodilo, vidite li tu neku korupciju ili puki slučaj, odnosno, mislite li da je umjetnik naprosto imao sreće?

Priča o prodaji jednoga crteža za 50.000 eura, čime je ta kupnja nadmašila svaku tržišnu vrijednost, svaki otkup nekog umjetničkog djela u novijoj povijesti Zadra, isključivo je politička priča koja s umjetnošću nema veze. Sliku je za novac iz gradskog proračuna kupio gradonačelnik Zadra jer mu se iz nekog razloga svidjela. Procjenitelji, eksperti, aukcijske kuće, galeristi s tom kupnjom nemaju veze, jer nitko iz struke nije ni konzultiran pa je to postala diskrecijska nabava vlasti koja, primjerice, nije nikoga konzultirala ni iz matične ustanove u koju bi ta slika trebala biti transferirana da bi bila izložena u novom muzeju. Možda zauvijek bude krasio zidove poglavarstva ili čamio u depou kao „mrtvi kapital“, jer tko kaže da će najskuplju zadarsku sliku neki autor stalnog postava uopće uzeti u obzir. Cijena crteža koja je uznemirila zadarsku javnost i bila prva nacionalna vijest dana, zaista je skandalozna kada je usporedite s tržišnim cijenama domaćih modernista i suvremenih umjetnika, pa čak i, primjerice, jednoga Michelangela minijature Klovića, koji je prodavan na aukciji u Bonhamsu za 15 do 20.000 funti, i samo u rangu s Bukovcem prodanim nedavno na aukciji Artmarka za istu cijenu po kojoj je otkupljen Javoranov „Mediterraneo“.

NACIONAL: Kako se sveopće urušavanje kvalitete, nepostojanje kritike i relativnost kriterija odražavaju na kiparstvo, pa i ono što ćemo gledati u javnom prostoru ? Čini se da osnove métiera nisu više na cijeni pa tako nije važno sliči li Tuđman na Tuđmana, a mladi kipari i kiparice češće se bave instalacijama, konceptualnim dosjetkama i minijaturama nego klasičnim skulpturama.

Kada je javna skulptura u pitanju, nepisano je pravilo da njezina opstojnost nikada ne zavisi o njezinoj estetskoj vrijednosti, nego o njezinoj političkoj legitimaciji. Nikada se spomenici ne uklanjaju ili izmještaju jer „vrijeđaju ukus“, nego zbog  političke nepodobnosti. Tako se pitanje javne skulpture, koja je u nas rijetko ideološki neutralna, ne postavlja kao estetičko pitanje, koje igra drugorazrednu i uniženu ulogu, nego kao rat simbolima do istrebljenja neprijatelja koji se preselio u broncu ili kamen. Skulptura u javnom prostoru u Hrvatskoj nakon Domovinskog rata obično je skulptura u počast Franji Tuđmanu, čiji su portreti u prirodnoj veličini, biste, reljefi, svojom brojnošću prekrili čitavu zemlju, od najmanjeg sela do najvećih gradova. Idolatrija Tuđmanova lika na kraju se pretvorila u cirkus na otvorenom, gdje je lik predsjednika poprimio monstruozne transformacije od grofa Orloka do Freddyja Krugera, čudovišta iz lagune, transvestita, do najnovijeg gej-Tuđmana. Kao da postoji morbidno natjecanje među potkapacitiranim hrvatskim kiparima tko će od predsjednikova lika napraviti veću karikaturu. U to kolo nedostojnih javnih spomenika, idola i kumira nove vlasti koji su nikli na razvalinama tisuća srušenih spomen-obilježja iz prošloga sustava, svakako ide i Fabijanićev „Spomenik domovini“.

NACIONAL: Mnogi su kritični u vezi velike retrospektive Sanje Iveković postavljene u MSU-u i misle da za naše pojmove velik novac koji je u nju uložen nije proporcionalan kvaliteti izložbe. Kako vi gledate na to?

Retrospekcija opusa Sanje Iveković u MSU-u ispala je skandal, kao i sve ostalo u nas, pa tako i ondje gdje ga ne biste očekivali – u kulturi. Skupoća izložbe koja je, ruku na srce, samo neznatno dopunjena postavka iz 2022. godine održana u bečkom Kunsthalleu, odrezala je neke druge programe Muzeja svojom, usudio bih se reći, prebudžetiranošću od 100.000 eura za radove koji ni ne iziskuju neke velike troškove, jer su dijelom dokumentarističke poetike same autorice, papirnatih, fotografskih i videomaterijala. S druge strane, nije li i sama ravnateljica Badovinac ako već ne u otvorenom sukobu interesa, a ono moralno upitne prakse zbog financiranja vlastite izložbe? Badovinac je za trajanja izložbe napustila MSU i vratila se u Ljubljanu pa će njezina jedina zagrebačka ravnateljska akvizicija biti na koncu njezina vlastita produkcija, odnosno, izložba koju je postavila na drugom mjestu i transferirala u ustanovu u kojoj je postavljena za ravnateljicu. Naravno, ne kao skandal, ali sama retrospektiva Sanje Iveković ostavlja otvoreno pitanje slave i podloge na kojoj je ona izrasla. Odgovor čime je Sanja Iveković zaslužila da joj se priredi izložba u slavnoj MOMA-i i proglasi klasikom feminističko-aktivističke scene i najvišom vrijednošću hrvatske umjetnosti u egzilu, evidentno je u izboru tema, a ne u načinu njihova uobličenja. Jake teme koje u društvu privlače veliku pozornost, od problema spola i roda, ljudskih prava, drugotnosti i represije većine do individue i kolektiva, kapitala, fašizma i socijalizma, na koncu su postali mobilizacijskim plakatom u radu ove umjetnice sa škarama u jednoj i ljepilom u drugoj ruci. Od umjetničkog artefakta malo što ćete vidjeti u njezinom djelu.