Vinko Miše, suvlasnik agencije za posredovanje pri zapošljavanju Connect Human Resources iz Kaštel Lukšića, jedan je od prvih poduzetnika koji su javno ustvrdili da su državne institucije dovele do zastoja u izdavanju viza stranim radnicima, o kojima ne ovisi samo turistička sezona već i djelatnosti poput građevine i ugostiteljstva, i to zato što se nisu na vrijeme pripremili pa su uoči vrhunca sezone ostali iznenađeni što se povećao broj zahtjeva za vize stranim radnicima. Strane radnike ne uvoze samo hoteli i građevinske tvrtke, počeli su ih uvoziti čak i pojedini gradovi za različite komunalne poslove jer im se na oglase za takve poslove naprosto nitko ne javlja. U Hrvatskoj je trenutno više od 160 tisuća stranih radnika, a najmanje ih 20 tisuća čeka dolazak u Hrvatsku. Iz Ministarstva unutarnjih poslova naveli su da je broj zahtjeva za dozvole za boravak i rad u prvih pet mjeseci 2023. godine 47 posto veći u odnosu na isto razdoblje prošle godine, dok je broj izdanih dozvola veći 44 posto.

U intervjuu za Business&Banking Vinko Miše pojašnjava kako funkcionira uvoz stranih radnika, kakva su njihova prava, kako prepoznati agencije koje izrabljuju radnike te kako se uopće našao u tom poslu i kakvi su mu planovi.

B&B: Prije mjesec dana apelirali ste na državne institucije zbog nedostatka kadrova u ministarstvima, zavodima i veleposlanstvima uključenima u proces izdavanja viza stranim radnicima te upozorili na činjenicu da država nije osigurala dovoljno ljudi, kao da nisu znali da će se broj zahtjeva uoči sezone povećati. Zbog toga su pred hrvatskim veleposlanstvima – naprimjer u Indiji, ali i u brojnim drugim državama – nastale ogromne gužve, radnici nisu mogli na vrijeme doći jer im nije imao tko lupiti žig na vizu iako su već imali izdane radne dozvole. Je li se od tada što promijenilo?

Definitivno se promijenilo nabolje, počele su se izdavati vize, da li zato što su institucije počele ažurnije raditi ili zato što se ne predaju novi zahtjevi jer je sezona već počela, ne znam. Međutim, imali smo dosta otkaza od poslodavaca, upravo zato što im nismo mogli na vrijeme dovesti radnike. Kad govorimo o visokoj sezoni, više se ni ne može računati na uvoz radnika za ovu sezonu. Svima koji se sada jave da bi uzeli radnika, mogu samo reći da u slučaju predaje zahtjeva sada, radnik može doći najprije u rujnu ili krajem kolovoza. Prihvatili smo samo zahtjeve dvaju hotela i restorana iz Splita i iz Zagreba koji traže radnika za cijelu godinu pa im nije bitno da stignu baš u srpnju. A za sljedeću godinu odlučili smo da od veljače više nećemo primati zahtjeve za radnicima u ugostiteljstvu jer će ih biti nemoguće dovesti na vrijeme.

B&B: Je li bilo radnika koji su već dobili radne dozvole, ali nisu uspjeli doći?

Da, najviše mi je žao radnika koji su, da tako kažem, izvisili, a već su dali otkaze u svojim matičnim zemljama. Napravit ćemo sve da uputimo te radnike na zimsku sezonu u Sloveniju ili Austriju, a neke smo uspjeli dovesti i u Hrvatsku kod poslodavaca koji rade cijelu godinu. Mi kao agencija vodimo računa o svojim radnicima.

‘Mi kao agencija vodimo računa o svojim radnicima, koji imaju kolektivne ugovore, a proviziju nam plaća poslodavac’

B&B: Možete li opisati proceduru uvoza jednog stranog radnika?

Prvo s radnicima radimo intervju, a nakon toga kreće postupak u institucijama. Kad se pokaže potreba za radnicima, mi najprije moramo to prijaviti Hrvatskom zavodu za zapošljavanje koji mora oglasiti ta radna mjesta. Ako nije sezona, onda nam kažu da nije riječ o deficitarnim zanimanjima. Zavod raspiše oglas za ta radna mjesta koji mora biti objavljen 15 dana, tako da vi najprije gubite tih 15 dana tijekom kojih se na oglase uglavnom nitko ne javi ili se jave jedna, dvije osobe. To je normalno jer svi znamo da u Hrvatskoj nema radnika. Dakle, ako trebate čistačicu, morate čekati da vam se na oglas najprije javi čistačica iz Hrvatske. Kad se nitko ne javi, onda tek dobijete odobrenje za radne dozvole. Međutim, sve te zahtjeve naprosto nema tko odraditi. U zemljama koje nisu potpisnice Haaške konvencije radnici moraju dobiti pečat našeg veleposlanstva na svoja uvjerenja o nekažnjavanju. Ako su u pitanju države kao što su Indonezija ili Indija, za njihove radnike nije potreban pečat. Međutim, policija potom radi sve potrebne provjere. Dakle, ako vam HZZ izda dozvolu da uvezete, primjerice, 50 radnika, policija provjerava i poslodavca i potvrde o nekažnjavanju za svakog tog radnika. Zatim zove nas kao agenciju, provjerava kako smo došli do tog radnika, dakle, napravi temeljitu provjeru i tek nakon toga izda pozitivno mišljenje za radnu dozvolu. Mi to onda šaljemo svojim partnerima koji s tim idu na Veleposlanstvo radi izdavanja vize. Najprije čekaju na termin sedam do 10 dana, kad Veleposlanstvo to zaprimi, onda oni šalju Ministarstvu vanjskih i europskih poslova koje to šalje nazad lokalnoj policiji – istima onima koji su već prije toga provjerili sve za radnu dozvolu. I onda tek ako je sve u redu, radnik dobiva vizu.

B&B: Koliko traje taj postupak?

Prošle godine trajalo je 15 dana, prije ljeta se govorilo o 40 i nešto dana, a sada smo već došli do 70 dana. A cijelo vrijeme taj jadni radnik koji je mogao doći iz tako nekog sela, potrošiti novac na troškove i na put do ambasade, čeka da mu se izda viza. Već se zadužio jer je mislio da će doći na sezonu koja traje 7, 8 mjeseci ili pola godine i računao s tim da će i s našim minimalcem zaraditi dovoljno za kuću u Aziji, kao što su naši gastarbajteri išli raditi za minimalac u Njemačku, a s tim bi novcem ovdje gradili kuće. Međutim, ako on čeka 70 dana postupak, njegova sezona više nije pola godine nego tri mjeseca, a imamo i situacije da poslodavac naprosto otkaže radnu dozvolu.

B&B: Kako ste se vi našli u poslu s dovođenjem radnika u Hrvatsku?

Bio sam do svoje 28. godine u odvjetništvu, potom sam radio na riječnim i morskim kruzerima gdje sam došao do pozicije direktora hotela na kruzeru. Otvarao sam i vodio hotele te sam kroz taj posao upravo naučio sve o dovođenju ljudi. Kad sam sa svojim poslovnim partnerom Marijanom Kutnjakom, koji je ranije također bio glavni direktor za recruiting na kruzerima, odlučio pokrenuti agenciju za uvoz radnika, već smo obojica imali iskustva u upravljanju ljudima i dovođenju ljudi na rad u Europsku uniju. Radili smo u uređenim stranim tvrtkama gdje se dobro postupalo s radnicima i takvu smo praksu prenijeli i u svoju agenciju.

B&B: Zašto se odlučili otvoriti vlastitu agenciju?

Upoznali smo se na kruzerima i postali prijatelji, a kad je počela pandemija, kako je počeo ploviti samo mali broj kruzera i tvrtke su zaobilazile dovođenje ljudi iz Azije jer je bio problem s vizama, znali smo da imamo ogroman bazen ljudi koji su radili na kruzerima s 4 i 5 zvjezdica jer su naši radnici gdje smo ih dovodili bili najbolji. Još dok smo obojica radili na kruzerima, opredijelili smo se za radnike iz jugoistočne Azije, i to najviše iz Indonezije jer smo se kroz rad s njima uvjerili da su to najbolji radnici na svijetu, a odmah iza njih su Filipinci. Indonežani su krasni ljudi, imaju budistički mentalitet i iskustvo s turistima jer oni imaju turizam na Baliju koji traje 12 mjeseci na godinu. Osim toga, imaju odlično školstvo. Mi svoje klijente, velike hotelijerske kuće, vodimo u Indoneziju i tamo na licu mjesta radimo recruiting gdje im naši radnici prezentiraju svoje vještine. Oni sve slože za nas, kuhaju nam, slažu ručnike, a hotelijeri biraju. Naime, školstvo u Indoneziji ima ono što smo mi nekad imali, ali smo sve devastirali. Svaka škola vodi svoj hotel s 5 zvjezdica, djeca tamo idu na praksu i kad to dijete izađe iz škole, već ima četiri godine prakse u hotelu s 4 ili 5 zvjezdica, poznaje međunarodnu kuhinju i osnove talijanske, a zna dobro i jezike jer su turistička zemlja.

Vinko Miše i njegov poslovni partner Marijan Kutnjak s radnicima iz Indonezije u jednom restoranu u Trogiru, a Miše ističe da su radnici u Dalmaciji jako lijepo prihvaćeni i da im domaći kolege odmah nadjenu dalmatinska imena pa ih zovu Šime, Ante… FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

B&B: Radite li i s radnicima iz drugih država?

Naravno, radimo s Malezijom, Filipinima, Bangladešom, Pakistanom, Nepalom, Indijom, pa čak i s Kenijom, ali njih odvozimo najviše na tržište Italije. Strane radnike dovodimo i na tržišta Srbije, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Također, s Turcima radimo najviše za njemačko tržište jer oni gore imaju veliku zajednicu. Prisutni smo u svim djelatnostima, od uslužnih, građevine do transporta. Nedavno smo moj partner i ja bili u Aziji jer razmatramo mogućnosti uvoza i medicinskih radnika, radimo na nostrificiranju diploma kako bismo mogli dovoditi medicinsko osoblje u cijelu Europsku uniju.

B&B: Je li problem s velikom potražnjom za stranim radnicima nastao zato što naši hoteli ne žele “pošteno” platiti čistačice, sobarice i drugo osoblje, već štede na radnicima?

Ne, već zato što naprosto nema ljudi. Naša agencija radi s velikim hotelima koji u kolektivnim ugovorima imaju određene koeficijente, koji imaju sindikate… Svakim podizanjem osnovice plaće u Republici Hrvatskoj, zaposlenicima u hotelima i velikim tvrtkama rastu plaće jer su vezani uz koeficijent koji se množi s osnovicom. Kako Vlada digne osnovicu tako raste plaća. Tako čistačice imaju plaću i do sedam tisuća kuna, sobarice u nekim hotelima i više.

B&B: Dosta se u medijima problematizirao i problem iskorištavanja stranih radnika. Kako to spriječiti?

Naša agencija, primjerice, naplaćuje svoje usluge od poslodavca. Za radnike koje mi dovodimo poslodavci plaćaju karte i mi im kao agencija ne uzimamo nikakvu plaću, već se samo jednokratno naplatimo od poslodavca. Što se tiče ovih agencija koje se spominju, a čija praksa ukazuje na izrabljivanje radnika, mnogi od tih radnika koje su takve agencije prevarile javljaju se na kraju nama i pitaju možemo li ih zaposliti. I osobno sam znao prosljeđivati hrvatskim prijateljima po preporukama takve ljude koji su se ovdje našli izigrani i prevareni, naravno, ništa tim ljudima nisam naplatio, već sam im išao ljudski pomoći.

B&B: Dobro, ali kako radnici mogu prepoznati koja ih agencija izrabljuje, a koja ne?

Neću ih imenovati, ali pogledajte samo popis agencija za zapošljavanje i koliko ih je registrirano kao j.d.o.o. Toga se izrodilo mali milijun jer svatko misli da se može baviti ljudima. Ja sam dovoljno dugo radio u odvjetništvu i vidio da je najjeftiniji i najbolji način poslovanja onaj legalan. Jer kad te uhvate jednom da si nešto napravio, iziđe ti na grlo sve što si „zavaljao“ godinama. Uostalom, ni ja ni moj partner nismo takvi ljudi da bismo izrabljivali radnika. Mi se ne bavimo ustupanjem radnika, da ga mi plaćamo na minimalcu, a razliku strpamo sebi u džep. Mi to ne radimo, već radimo isključivo posredovanje. Nas tvrtke koje imaju potrebu za radnicima angažiraju, mi za njih napravimo intervjue s radnicima, uvjerimo se u poznavanje jezika i radne kvalitete, osobne preferencije. Na temelju toga poslodavac izabire radnika. Tek nakon mjesec dana kako je radnik u Hrvatskoj, kad je poslodavac zadovoljan i ako je sve u redu, mi naplaćujemo svoju proviziju. Poslujemo korektno i pošteno jer su naši partneri i poslodavci i radnici. Danas je svijet globalno selo sa svim tim društvenim mrežama i radnici su umreženi u razne grupe na WhatsAppu pa ako neka agencija ili tvrtka ima nepoštenu praksu, vjerujte mi, to se vrlo brzo pročuje. Radnici između sebe komentiraju i agencije i poslodavce. Ako se pročuje da niste kvalitetni, vrlo brzo će vas početi zaobilaziti i radnici i poslodavci. Mi smo kao agencija u kontaktu i s radnicima i ako radnik slučajno nije zadovoljan, mi ga prebacujemo na drugo radno mjesto. Partneri s kojima mi radimo drže se radnog zakona RH i propisa Europske unije, a mi kao agencija svojim potpisom to garantiramo radnicima. Nama nije cilj zaraditi sve u jednoj godini, pokupiti vrhnje, prevariti sve u državi i nestati sa scene, mi se ne bogatimo na tuđoj nesreći, već se ovim poslom bavimo dugoročno i cilj nam je postati najjača agencija ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u Europskoj uniji. Mi to možemo jer preko svojih karijera imamo takve izvore i možemo postati jedan od najvećih igrača u EU-u.

‘Radnike dovodimo i na tržišta Italije, Njemačke, Srbije, Makedonije… Cilj nam je postati jedan od najvećih igrača u EU-u’

B&B: U kakvim uvjetima uglavnom žive radnici koje ste vi doveli?

Naši radnici nisu po kontejnerima, jer, kao što sam rekao, mi biramo poslodavce s kojima radimo i neke smo i odbili. Imali smo upite u tom smjeru, pitanja poput može li radnik raditi 12 sati na dan za tu i tu plaću, a na takve upite se samo zahvalim i kažem: “Gospodine, mi dovodimo radnu snagu, a ne roblje. Mogu oni raditi 12 sati na dan, ali ga izvolite platiti po zakonu.”

B&B: Trenutno radite i na jednom novom softveru, o čemu je riječ?

Imamo odličnih zamisli pa tako isprobavamo i jedan novi softver kojim bismo ponudili brže spajanje naših poslodavaca i radnika. To je trenutno u fazi razvoja. Tako da Marijan i ja nismo otvorili firmu koja će prevariti 50 Nepalaca i dvoje, troje vlasnika fast-foodova, već smo otvorili agenciju s ciljem da postane lider u toj branši. Imamo u planu i druge projekte, poput hotela za smještaj nekoliko stotina radnika u Splitsko-dalmatinskoj županiji gdje je veliki problem sa smještajem. Ponudit ćemo takvu uslugu poslodavcima. Mi ćemo radnika dovesti, smjestiti i organizirati mu prijevoz na posao i s posla, kao i prehranu. Razvijamo idejno rješenje.

B&B: Kako su radnici iz Indonezije, Indije i drugih zemalja prihvaćeni od naših ljudi, ali i kolega s posla?

Odlično. Znam da kad dođu u dalmatinske firme, recimo, odmah dobiju dalmatinska imena. Preimenuju ga tamo u Šime, već za dva tjedna ide kod kolege doma na gradele, beru masline, okopava se vinograd. Nakon par dana kad se spustiš u kuhinju, već se čuje: “A vidi ti moga Ante ili Šime kako mi je šestan…” Posebno ih gotive naše starije žene, kuharice. Oni postanu Dalmatinci za dva mjeseca. Zato mi jako smeta kad netko pljuje po nama kao narodu da smo ovakvi ili onakvi. Mi smo jako dobar i vrijedan narod, generacije naših radile su vani i znamo kako je nama vani bilo teško. I onda kad nam ljudi dođu, želimo im pružiti sve. Nažalost, uvijek ima đubradi koja izrabljuje te ljude, ali puno više ima divnih poslodavaca. Svakako mi kao agencija biramo kvalitetne poslodavce koji ljudima daju stalne ugovore, koji im plaćaju avionske karte da bi mogli posjetiti familije… Tako da smo mi trgovci srećom, a ne nesrećom.