Objavljeno u Nacionalu br. 626, 12. studeni 2007.

Viktor Žmegač (78), germanist i muzikolog, profesor emeritus na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, izdao je onumentalnu povijest njemačke kulture ‘Od Bacha do Bauhausa’ čije je prvo izdanje upravo rasprodano

Viktor Žmegač (78), ugledni germanist i muzikolog njemačkih korijena, profesor emeritus na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pijanist i autor 20-ak stručnih knjiga o njemačkoj kulturi i književnosti, te vrhunski intelektualac, doživio je zadnjih tjedana veliko priznanje, neočekivano za znanstvenika: prvo izdanje njegove monumentalne i pitko pisane povijesti njemačke kulture “Od Bacha do Bauhausa” u izdanju Matice hrvatske, koje ima čak 900 stranica i stoji gotovo 800 kuna, rasprodano je u rekordnom roku i izdavač ubrzano radi na drugom izdanju.

Žmegač zbog toga ne skriva smiješak na licu, jer ga takav obrat situacije potvrđuje kao jednog od najzanimljivijih stručnjaka, no istodobno pokazuje nenadani porast zanimanja hrvatskih čitatelja za znanstvene studije. Tom je knjigom predstavljao Hrvatsku na Frankfurtskom sajmu knjiga i za nju je dobio brojna priznanja, a prošlog tjedna i nagradu “Josip Juraj Strossmayer” za humanističke znanosti. Za nju su zainteresirani i njemački izdavači, naime, Žmegačeve knjige su obvezna literatura na njemačkim sveučilištima. Knjiga je službeno predstavljena prošlog tjedna na Interliberu, a njezin susretljiv i otvoren autor, dobitnik desetak najvećih stručnih i državnih priznanja, među ostalim i Herderove i Humboldtove nagrade, piše i dalje – njemačku glazbenu povijest.

NACIONAL: Koji je bio najvažniji motiv za pisanje monumentalne knjige “Od Bacha do Bauhausa”, koja se ocjenjuje kao kruna vašeg znanstvenog rada?

Smatrao sam da hrvatskoj kulturi, koja je toliko dugo bila povezana s njemačkom, treba dati bar donekle zaokruženu sliku o dometima umjetničke i znanstvene kreativnosti, a osobito o duhovnim ili tehničkim zbivanjima koja su obilježila svjetsku povijest.

NACIONAL: Knjiga ima 900 stranica i donosi rijetko jasan pregled njemačke kulturne povijesti, od Bacha i Goethea preko Maxa Plancka i Waltera Gropiusa i Maxa do Jürgena Habermasa i Fassbindera. Kako je nastajala?

Pisanje me zaokupljalo oko tri godine, ali to je samo posljednja faza posla. Na knjizi sam radio, nesvjesno, a zatim i svjesno, više od 70 godina, od svoje šeste godine života, kad sam počeo čitati njemačke knjige, a i slikovnice, od treće godine, ušle su na svoj način u razmatranje od Bacha do Bauhausa. Uostalom, podnaslov “Povijest njemačke kulture” točniji je od naslova. Bachom i Bauhausom želio sam istaknuti neke vrhunce. Knjiga, međutim, prikazuje i razdoblja prije Bacha i najnovije doba.

NACIONAL: Knjiga se čita poput uzbudljive priče. Kako pišete?

Tehnika pisanja je individualna stvar. Postoji razumna preporuka da je dovoljno napisati svaki dan jednu stranicu tiposkripta pa da svake godine nastane nova knjiga srednjeg opsega. Katkad nam se čini da je sreća što se neki autori toga ne drže. Treba imati stvari u glavi, a onda prije samog formuliranja pregledati najnoviju literaturu o predmetu. Nadam se da u spoznajnom smislu nisam staromodan; u tehničkom jesam.
Možda je kulturno-povijesno zanimljivo da se ne služim novim izumima, osim mobitelom. Ostao sam vjeran pisaćem stroju. Da usporedba nije pretenciozna, podsjetio bih na stari Olivetti kojim se Günter Grass služi već 50 godina. Ipak, dovinuo sam se do električnog stroja.

NACIONAL: Knjigu ste posvetili svom djedu s majčine strane, Nijemcu Georgu Justhu, protestantskom pastoru, koji se davnih godina doselio u Slatinu. Koliko je on utjecao na vašu ljubav prema njemačkom jeziku i književnosti?

Neizmjerno mnogo. Uz njega i majku upoznao sam i Goethea i Luthera, i Heinea i “Emila i detektive”, dakako, i Karla Maya. Nikad neću zaboraviti dan, negdje u mojoj sedmoj godini, kada mi je on darovao prvi od Mayevih šezdesetak zelenih svezaka s uzbudljivom naslovnom slikom – Indijanci u trku ili nešto slično. Neko sam vrijeme živio u Slatini, na Divljem zapadu, Bliskom istoku i Kästnerovu Berlinu u isti mah. Kao dječarac čitao sam pretežno njemačka djela ili njemačke prijevode engleskih i francuskih pisaca. Hrvatsku književnost otkrio sam tek kao gimnazijalac, ali zato odmah s vrhunskim djelima. Tako različiti autori poput Krleže i Kolara bili su favoriti. Djed je imao vrlo širok obzor: upozorio me na Stevensonov “Otok s blagom” i Twainova “Toma Sawyera”, ali i na mnoga druga djela. I djed i majka, mogao je i otac, ali nije imao vremena, upućivali su me u glazbu i likovnu umjetnost. Majčina poduka iz klavira dala mi je temelj, a baku s majčine strane slušao sam kako u crkvi svira Bachove korale.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti studija germanistike i muzikologije u Njemačkoj i ispričati nam više detalja o atmosferi i intelektualnom duhu koji je u to doba vladao na njemačkim sveučilištima?

Studirao sam u Göttingenu u tadašnjoj SR Njemačkoj pedesetih godina, gotovo tri godine. To je sveučilišni grad s velikom tradicijom, osobito u prirodnim znanostima i u filozofiji. U Göttingenu su prije 80-ak godina studirali ili su se usavršavali gotovo svi fizičari koji su poslije u SAD-u razvili atomsku bombu – Oppenheimer, Fermi, Teller. Taj mi je grad neobično drag, ondje se rodila naša kći Aleksandra. Ali ondje se, metaforički, rodila i teorija nuklearnog oružja. Teller, koji je od 1933. djelovao u Göttingenu, otac je hidrogenske bombe. Sablasno!

Sloboda u postnacističkom razdoblju bila je duhovno vrlo poticajna. I u Göttingen su se vraćali prije proganjani nastavnici, a studenti su oduševljeno i znatiželjno upoznavali veliku njemačku kulturu za koju su se 1933. bila zagasila svjetla. Čitali su Manna, Kafku, Brechta, Freuda, doživljavali suvremenu glazbu i likovnu umjetnost, velike slikare dvadesetih godina, Kleea i sljedbenike ekspresionista. Oživljavao se duh Bauhausa i velikih suvremenih arhitekata. Poentirano bi se moglo reći da je vladao vrlo plodan mentalitet nadoknađivanja. Iz takve atmosfere krenuli su tada mladi pisci poput Bölla i Grassa.

NACIONAL: U knjizi ste velik dio posvetili glazbi ističući da bi “najdojmljiviji predstavnik njemačke duhovnosti morao biti glazbenik”. Kakvu ulogu glazba ima u vašem životu, a kako je odredila njemačku kulturu?

Glazba je njemačku kulturu obilježila snažnije nego kulturu susjednih naroda, izuzmemo li Austriju, koja u muzičkom stvaralaštvu tvori s Njemačkom jedinstveno područje. Politički rascjepkana Njemačka, sve do druge polovine 19. stoljeća, stekla je svjetski ugled ponajprije glazbom, dakle, univerzalnim jezikom. Politički slaba, izgrađivala je znanost i umjetnost. Od doba klasike, Njemačka i Austrija bile su glazbeni učitelji svijeta. I suvremena glazba nezamisliva je bez iskoraka u Beču, Berlinu, Kölnu, Frankfurtu na Majni. Ja sam u desetoj godini prvi put pozorno slušao Mozarta i Beethovena, to ne mogu zaboraviti. Ustrajnim vježbanjem klavira pokušao sam sebi poravnati put do složenijeg razumijevanja glazbe. I danas još sviram svaki dan ili uz notni tekst pratim izvedbe s CD-a.

NACIONAL: Analizirali ste i putopis Madame de Staël, koji je pridonio stvaranju jedne od danas ustaljenih predodžbi o Nijemcima, a koji glasi: “Nijemci su narod pjesnika i mislilaca”. Koliko to odgovara stvarnosti?

Takve se tvrdnje pretvaraju u stereotipe, koji nikada i nigdje ne obuhvaćaju kompleksnost zbilje. Istina je, međutim, da su Nijemci u to doba, kad su živjeli Goethe, Schiller, Kant, Hegel, Beethoven, skladatelji romantizma, brojni veliki znanstvenici, primjerice, Gauss, jedan od najvećih matematičara svih vremena, mogli sloviti kao narod pjesnika i mislilaca, napredniji od drugih. Flaubert, francuski književni klasik, napisao je 1853. da je po duhu zapravo Nijemac. Međutim, stereotipi se mijenjaju. Glazba je ostala, ali inače Nijemci danas svagdje slove kao narod inženjera i tehničara. Mercedes i BMW današnji su globalni simboli. Usput rečeno, Njemačka je danas najveći izvoznik strojeva na svijetu.

NACIONAL: Pisali ste i o tzv. drugoj strani – o statusu Židova i osviještenosti žena u romantizmu, te o odnosu Friedricha II. prema njemačkom jeziku. Koliko robujemo predrasudama o Nijemcima, a koliko je njemački duh pridonio današnjoj Europi?

Moderna historiografija više ne može biti samo povijest političara, osvajanja, ratova i kolonija. Važnije je ono što ostaje. Bez gospodarstva nema političkih zbivanja, bez kulture nema oblikovanja društvenog života. Pokušao sam u kontinuitetu prikazati koja su djela njemačke duhovnosti i tehničkog razuma univerzalna, pa tokove svjetske povijesti bez njih ne možemo zamisliti. Samo jedan primjer: da nije bilo Gutenberga, ne bismo svako jutro otvarali novine, a ne bi bilo ni modernog tehničkog svijeta. Spomenuli ste Židove. Trudio sam se da sustavno prikažem njihovu prisutnost u njemačkoj kulturi. Prilog njemačkih Židova ili židovskih Nijemaca golem je.

NACIONAL: Kod kojih hrvatskih pisaca najviše pronalazite utjecaje toga germanskog duha?

Utjecaja je bilo u cijelom 19. i 20. stoljeću, no neki pisci su ih primali sa zahvalnošću, drugima su bili teret, primjerice, Šenoi. Krležina generacija, koja se više nije bojala germanizacije, imala je objektivniji odnos. Mladi Krleža čitao je pretežno njemačke pisce i filozofe. “Davni dani” svjedoče o tome.

NACIONAL: Napisali ste, među ostalim, na njemačkom jeziku “Povijest njemačke književnosti od 18. stoljeća do danas”, koji se koristi kao obvezna literatura na njemačkim sveučilišnim studijima. Kako je došlo do toga da se vama, kao strancu, povjeri taj projekt?

Neki kolege s njemačkih, austrijskih i švicarskih sveučilišta prihvatili su taj moj projekt suvremeno koncipirane povijesti književnosti, lako smo našli izdavača i objavljena je 1984. u tri omašna sveska, a u džepnom izdanju u šest svezaka. Na njemačkom jezičnom području, ali i u drugim europskim i izvaneuropskim zemljama studenti germanistike služe se kraćom povijesti njemačke književnosti – Žmegač, Škreb, Sekulić – koja je izvorno napisana na hrvatskom za Liberovu “Povijest svjetske književnosti”. Obje su prevedene na talijanski jezik. Više je razloga zbog čega su strancu povjerili tako opsežan projekt. Njemački intelektualci danas nisu ksenofobični i ograničeni, stoga rado prihvaćaju inicijative iz inozemstva. I velike njemačke novine reagirale su tako. Meni je najljepše priznanje kad vidim da se spomenute knjige u germanističkim knjižnicama zbog česte upotrebe raspadaju. Drugi je razlog to što je koncepcija opsežne “Povijesti…” prije 30-ak godina bila metodološki nova. Velike književne ličnosti i razvoj stilova prikazani su ondje u sklopu sociološkog pristupa cjelokupnom književnom životu pojedinih razdoblja, s osvrtima na druga područja kulture. Zašto bi nacionalne književnosti morale ostati rezervirane za domaće ljude? Strani stručnjak može nešto vidjeti što domaćim povjesničarima promiče – to je jedna od metodoloških poenti.

NACIONAL: Budući da vam je djed bio protestantski pastor, koliko je odgoj u tom duhu usmjerio vaš svjetonazor?

Na to pitanje nije lako odgovoriti, jer samospoznaje ili samoanalize često mogu biti varljive. Ipak, usuđujem se tvrditi da se jedan od ključeva za prosudu moje javne djelatnosti može naći u studiji Maxa Webera “Protestantska etika i duh kapitalizma”. Nisam kapitalist, naprotiv, ali sam naučio raditi. Za razliku od mnogih suvremenika, tvrdokorno sam uvjeren da i to nešto vrijedi.

NACIONAL: Vaša supruga je također germanistica, u kući ste uvijek govorili i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Je li njemački danas zanemaren?

Supruga i ja stekli smo iskustvo da dvojezičnost ne stvara nimalo problema. Roditelji koji bi to mogli pružiti djeci, a ipak se toga klone, posve su u zabludi. Sjećam se iz djetinjstva vrlo siromašne djece koja su odrastala višejezično. To u biti nema veze s društvenim statusom. Engleski se može dobro naučiti i bez boravka u Oxfordu. Kad smo već kod engleskog: njemački i francuski, nekad vodeći europski jezici, izgubili su na ekspanzivnosti, no to nije poraz za te kulture. Potisnuo ih je jezik koji je Shakespeareov idiom, a ujedno je praktičan, iako nije lagan, kao što neki misle. I srednji vijek imao je svoj zajednički jezik, zašto ga ne bi bilo u doba globalizacije? Njemački je praktičan na drugi način. Nijemci imaju golemu proizvodnju knjiga i prevode sve što je imalo vrijedno. U tom je pogledu njemački idealan kulturni ključ, a na nekim područjima jednostavno je nezamjenjiv, primjerice, u filozofiji i muzikologiji.

NACIONAL: Kako se kao čovjek široke kulture i istraživač kulturne povijesti snalazite u ovom vremenu Big Brothera, reality-showova i spektakala?

Spektakla je bilo uvijek. Antičke gladijatorske igre bile su također nekakav show, samo što je Big Brother sjedio u loži, s palcem nadolje ili nagore. Uostalom, postoji odličan savjet. Ako vam je nešto glupo, pritisnite gumb na televizoru i spektaklu je kraj.

‘Iznad svih mi je Bach’

NACIONAL: Koje knjige, te filozofe, pisce i glazbenike možete istaknuti kao svoje uzore koji su vam podarili najviše poticaja u radu?

Za sva imena u ovom razgovoru ne bi bilo vremena. Čitam zahtjevne tekstove od gimnazijskih dana, pa se toga nakupilo. Treba poznavati europski kanon klasika, no ja ga se nikad nisam strogo držao. Primjerice, Gogolj, Gončarov i Čehov dali su mi više nego Tolstoj i Dostojevski. Ne treba pošto-poto klečati pred imenima koja se stalno spominju. Mark Twain mi još uvijek više znači nego, recimo, Henry James. U njemačkoj književnosti 20. stoljeća zahvaljujem Thomasu Mannu, Kafki i Grassu, u filozofiji općenito Kantu, Schopenhaueru, Nietzscheu, Maxu Weberu i Adornu. Jedan od mojih uzora je i Freud, koji je isticao da želi pisati i predavati tako da ga svatko razumije, i manje obrazovan čitatelj. Među stvaraocima bez kojih ne mogu zamisliti svoj život posebno mjesto pripada glazbenicima. Neizrecivo mi mnogo znače mnogi autori od Bacha preko Mozarta do Schönberga i Bartóka, no iznad svih mi je Bach. Treba zapamtiti: on je jedini skladatelj kojemu su se svi majstori poslije njega neizmjerno divili, čak i oni koji su mu bili stilski vrlo daleki kao Chopin i Debussy. Bach je i za naše suvremenike apsolutna veličina.