BEZVEZE

Ponedjeljak, HRT 1, 20.52

Troje natjecatelja, nakon šest dana izolacije pogađaju što se za to vrijeme stvarno dogodilo u vanjskom svijetu, a što je izmišljotina među vijestima koje im čita voditeljica Danijela Trbović u svojem najgorem izdanju. Njena notorna duhovitost uvijek je mogla proći samo kod uplašenih natjecatelja koji se natječu za novac, što ovdje nije slučaj. Ovdje pobjednik ovog besmislenog natjecanja nije dobio ništa, bar ne javno (samo neki beskorisni plosnati predmet nepoznate namjene), a pobijedila je širina opće kulture i obaviještenosti književnika i prevoditelja Borivoja Radakovića, druga i treća bile su novinarka Nataša Škaričić i pjevačica Ksenija Erker. Ove tri osobe, s punim razlogom, imaju onu vrstu samosvijesti kojoj se ni za milimetar nije mogla približiti simpatična gđa Trbović, usprkos pokušajima. Posebno je moralo biti bolno da su natjecatelji duhoviti, naročito Ksenija Erker, a ona nije. Njeni promašeni napori postali su rekordno brzo dosadni, posebno zato što su samo prave vijesti bile donekle suvislo složene, ali onim lažnima katastrofalno je manjkalo i mašte i pismenosti.

STAND UP 3

Petak, HRT 3, 11.15

Izgleda da su ga pritisle godine. Filmski redatelj i scenarist Ognjen Sviličić (44) iskoristio je svojih šest minuta za otprilike šest dobro poznatih i nerazumnih zahtjeva. Nabrojit ćemo samo one otrcane od uporabe. Ukratko: hrvatskom filmu treba više novca od države (Sviličić to naziva umjetničkom infrastukturom) i više publike. Hrvatska publika krivo misli da je hrvatski film dosadan, a Franjo Tuđman je kriv, jer je sport proglasio najboljim ambasadorom Hrvatske, umjesto da mu to bude film, tj. umjetnost uopće. Sviličić je zaboravio gdje živi i kako radi. Živi u maloj državi, a radi u novcem i talentima siromašnoj državnoj kinematografiji. Svoje slabašno prosjačenje novca i ulaznica naš je govornik utemeljio na tome da smo mi Hrvati krasni ljudi, ali premalo se o nama zna. Tu je film nezaobilazan. Vrhunac argumentacije bila je prispodoba hrvatskog francuskom siru. Kad zagrizeš francuski sir, pomisliš na Camusa, Rimbauda, pa čak i na Jean-Luc Godarda, unio se u problem naš poneseni sironja, i nesebično poželio: ja bih volio da kad zagrizeš hrvatski sir, da pomisliš na Krležu, Andrića i na, zašto ne, Držića, pa čak i na hrvatski film koji mora postati potreba kao što je sir, čaša vina, benzin. Toliko o siru.

NEDJELJOM U DVA:
GORAN BREGOVIĆ

Nedjelja, HRT 1, 14.00

Pojavio se Goran Bregović, još uvijek dovoljno mlad (65) i normalan da svojim starim osmijehom efikasno dočeka i uništi svako pitanje kojim bi voditelj pokvario dobru atmosferu. Dotični Aleksandar Stanković, voditelj ovdašnji, kao pravi rob svoje nepostojeće slave otvorio je intervju serijom dubokoumnih pitanja o glazbi, što je značilo jedino to da je uplašen. Bregović bi se trebao pojaviti i iduće nedjelje, možda se voditelj do tada uspije malo opustiti.

LABIRINT

Nedjelja, HRT 1, 15.07

Ovotjedni “Labirint“ jedini je primjer onoga što bi trebala raditi prava javna televizija: u općem interesu pomagati pojedincima čiji je položaj rezultat društvenih okolnosti kakve svi poznajemo i na koje možemo utjecati. Prilozi o volonterima i o obitelji Puškadija ostat će zapamćeni kao nešto najbolje proizvedeno ove godine na HRT-u. Volonteri po cijelu noć pomažu izbjeglicama, a ujutro idu na svoj posao. Samohrana majka, gđa Puškadija, danas sa svojim maloljetnim sinom mora napustiti svoj podstanarski stan, jer više ne može plaćati najamninu. Dirljivo je ono što govore, i kako govore, ona i njen sin, baš kao što su dirljive priče o iskustvima volontera s nesretnim izbjeglicama, koje ni od koga još nismo čuli.

MOST NA KRAJU SVIJETA

Nedjelja, HRT 1, 20.04

Režiser Branko Ištvančić i scenarist Josip Mlakić nisu prošle godine bili u milosti žirija Pulskog filmskog festivala, u kojem su sjedili producentica Amra Bašić Čamo, glumica Nataša Dorčić, montažerka Ivana Fumić, filmski kritičar Nick Holdsworth i redatelj Antonio Nuić. Ištvančićev “Most na kraju svijeta“ (2014.) ima uvjerljivost i snagu filmskog jezika rijetku u hrvatskom filmu, pa je blamaža ovog šarenog žirija tim veća, a zahtjevi za ukidanjem ovakve Pule, i Pulskog filmskog festivala uopće, sve opravdaniji. Ištvančić i naš ugledni književnik i scenarist Josip Mlakić znaju pripovijedati bez suvišnih dijaloga i objašnjenja. Cijeli film nosi glumac Aleksandar Bogdanović, u ulozi policajca koji istražuje nestanak starca u malom mjestu na našoj granici s Bosnom (i Hercegovinom). On kao i svi u tom kraju živi u tuđoj kući u srpskom selu u koje se vraćaju prognani Srbi. Svima nama dobro poznati kontekst opće tragedije vidljiv je u stanju svih likova koji se u filmu pojavljuju, bili oni alkoholičari, prostitutke ili jednostavno žrtve okolnosti o kojima se u filmu govori.