Pojam akvakultura podrazumijeva kontrolirani uzgoj vodenih organizama, uključujući ribu, mekušce, rakove te morske alge.

Farme riba postoje od početka povijesti, danas se milijuni ljudi prehranjuju uzgojem ribe. Većina tvrtki, znanstvenih i ekoloških organizacija te malih ribara pravilno koristi postupke u akvakulturi, no zabrinjavaju opasnosti.

Kršenja zakona su najčešća u području genetskih eksperimentiranja kako bi se postigle veće količine omega-3 i omega-6 masnih kiselina (losos), a može doći i do narušavanja genetskih osobina vrsta u divljini. Dodajmo kako masne kiseline u tijelo ribe dolaze kroz mikroalge, bilo da ih riba izravno konzumira ili jede manju ribu.

Hranjenje ribe drugom sitnijom vrstom, može dovesti do smanjenja broja te vrste ribe u moru. Sadržaj fekalija (losos) može sadržavati antibiotike, patogene, teške metale i tako na dnu mora u okolici može doći do ogoljenja ili povećanja rasta “opasnijih” algi.

To su negativni aspekti uzgoja vodenih organizama, koji su u manjini i koje treba kontrolirati. Istaknimo onu važniju stranu ove metode, brojne ekološke, državne i znanstvene organizacije i ustanove pomoću akvakulture “obnavljaju” broj jedinki u prirodi, posebno je razvijen uzgoj ugroženih vrsta riba i koralja, koji kad su “pušteni na slobodu” obnavljaju koraljne grebene.

Akvakultura je ekološka i održiva metoda, većina stanovnika Zemlje jede ribu i razne riblje prerađevine koje se koriste u prehrambenoj industriji, njen daljnji i kontrolirani razvoj je i ljudska budućnost.