Objavljeno u Nacionalu br. 1286, 19. prosinac 2022.

BIVŠA MINISTRICA VANJSKIH POSLOVA, dugogodišnja političarka, znanstvenica, feministkinja i suosnivačica Foruma za vanjsku politiku Vesna Pusić govori o odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske nakon što je u Sarajevu sudjelovala na konferenciji o toj temi

Bivša hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, dugogodišnja političarka, sociologinja, feministkinja i suutemeljiteljica Foruma za vanjsku politiku, sudjelovala je pretprošlog vikenda na konferenciji “Odnosi Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske – otvorena pitanja i perspektive”, koju su u Sarajevu organizirali Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca BiH, Hrvatsko narodno vijeće BiH, Srpsko građansko vijeće BiH, Forum parlamentaraca BiH 1990, Židovsko kulturno-prosvjetno i humanitarno društvo La Benevolencija i Centar za promociju civilnog društva, akademske zajednice i apelanata pred Europskim sudom za ljudska prava. Nakon tog skupa, s kojeg su odaslane poruke o nužnosti što brže europeizacije susjedne zemlje, ali i ratifikacije međudržavnog sporazuma o granicama Hrvatske i BiH, Vesna Pusić za Nacional je objasnila svoja stajališta o tome kako poboljšati odnose dviju zemalja koje već godinama sustavno nazaduju.

NACIONAL: Zašto je bila potrebna konferencija o odnosima Hrvatske i BiH te kako njezini sudionici vide trenutne odnose dviju zemalja?

Skup je inicirao veteran bosanskohercegovačke politike Ivo Komšić, sveučilišni profesor, nekadašnji član Predsjedništva BiH i gradonačelnik Sarajeva te s grupom suradnika inicijator i autor projekta na kojem se temeljio kasniji Washingtonski sporazum, instrument zaustavljanja rata Hrvata i Bošnjaka u BiH u devedesetima. Ako pratite politiku BiH u posljednjih tridesetak godina, vidjet ćete da uvijek kad je situacija posebno teška ili izgleda bezizlazno, pojavi se Ivo Komšić. Razlog je taj što je optimistično domišljat i kreativan u rješavanju političkih problema te strastveno odan svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Kao bosanskohercegovački Hrvat često se nalazio u procijepu između bosanskohercegovačke i hrvatske politike, ali je uvijek inzistirao i radio na racionalnim dobrosusjedskim odnosima između dviju zemalja koji su na obostranu korist.

Dakle, sama činjenica da se Ivo Komšić zabrinuo za odnose između Hrvatske i BiH i Bošnjaka i Hrvata, za mene bi već bila dovoljna da to uzmem izuzetno ozbiljno. Istovremeno, prateći hrvatsku politiku i sama sam vidjela da ne ide u dobrom pravcu, ali izvana teško možete vidjeti sve posljedice koje to ima na odnose unutar BiH. Hrvatska dugi niz godina nema politiku prema BiH; tu postoji samo stranačka politika HDZ-a Hrvatske prema HDZ-u BiH. Novac iz hrvatskog proračuna ide samo onim administrativnim jedinicama i institucijama u BiH u kojima je HDZ na vlasti ili koje podržavaju HDZ. Javnost, pa ni saborski zastupnici, nema uvid u to koliko je to točno novca i kako se on stvarno troši. Hrvati u BiH taoci su i svjesne ili nesvjesne žrtve te interesne politike stranačkih političkih elita. U međuvremenu se, prema procjenama srednjobosanskih franjevaca, broj Hrvata u BiH smanjio na ispod 300.000, što dodatno otežava situaciju. Povremene grube i omalovažavajuće izjave hrvatskih političara u odnosu na institucije i dužnosnike BiH, kao i povremene oštre reakcije na to s BiH strane, znatno su pridonijele pogoršanju odnosa, naročito na razini društava.

NACIONAL: Koja su vas se mišljenja i stavovi na skupu najviše dojmili?

Najviše me zabrinuo stav koji su iznijeli kolege iz BiH, da su se kod njih prilično pogoršali odnosi između Hrvata i Bošnjaka, i to na razini svakodnevice, u odnosu ljudi jednih prema drugima. Svakome tko pažljivije pročita Daytonski sporazum i eventualno je još pratio i poznaje okolnosti u kojima je taj sporazum nastao, jasno je da je Federacija BiH, dakle jedan od dvaju entiteta, nastala kao zametak buduće BiH.

Republika Srpska bila je neizbježan obol zaustavljanju rata, dakle, prošlosti. To znači da je uspjeh Federacije ključan za opstanak Bosne i Hercegovine kao države. Zanimljiv je bio i razgovor o nužnosti kombiniranja građanske i etničke reprezentacije. U nešto drugačijim okolnostima takva kombinacija već postoji u Hrvatskoj, definirana u prvom redu Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Situacija u BiH je drugačija, ali u ovom trenutku postoji potreba da se ta dva principa kombiniraju. Stajalište pravnika bilo je da je to nužno i moguće.

Kao jedan od nužnih koraka spomenuta je postepena zamjena etnokracije – upravljanja etničkih vođa – meritokracijom, odnosno, upravljanjem najsposobnijih i najkvalificiranijih. Religije igraju značajnu ulogu u formiranju etničkog identiteta pojedinih naroda u BiH. Pritom je islam u BiH po svojoj tradiciji eklatantno europski islam, a ne bliskoistočni ili srednjoistočni. Ta tradicija europskog islama je ono na čemu treba graditi. Posebno me ohrabrilo izlaganje jednog franjevačkog profesora koji je, na temelju svojeg dugogodišnjeg i bogatog iskustva rada s mladima u BiH, govorio o njihovoj identifikaciji s Europom i apsolutnoj opredijeljenosti za europsku budućnost. To se poklapa s rezultatima istraživanja Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) od prije otprilike godinu dana, koja pokazuju da je opredijeljenost za EU budućnost u Federaciji BiH oko 80 posto, ali i u Republici Srpskoj oko 65 posto.

NACIONAL: Kako ocjenjujete trenutne odnose dviju zemalja? Slažete li se s ocjenom koju su sa skupa prenijeli neki mediji, da još od Daytona nisu bili lošiji?

Moguće je da smo u tom pogledu momentalno na prekretnici. Odnosi između naših dviju država već su dosta vremena između loših i nepostojećih. Dobronamjerni ljudi iz građanske sfere života – građanskih udruga, akademske zajednice, lokalne samouprave -doživljavaju ih kao izrazito loše i osjećaju to na svojoj koži. To smatram dovoljnim da se zabrinemo i ozbiljno pozabavimo tim odnosima. No istovremeno, čini mi se da se tu, nakon posljednjih parlamentarnih izbora u BiH, otvorila mala šansa za popravljanje naših odnosa. Tu šansu treba iskoristiti, a ne je odbaciti samo zato što ne rješava sve probleme. Svako poboljšanje ide korak po korak. Samo uništavanje ide brzo i masovno.

‘U posljednje vrijeme nemamo se čime baš pohvaliti u odnosima Hrvatske i BiH. No nekih naznaka ima da bi tu moglo doći do pozitivnih pomaka’, kaže Vesna Pusić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koje preporuke skupa smatrate najvažnijima?

Ukupna rasprava je bila vrlo zanimljiva i kretala se u rasponu od načelnih stavova do praktičnih poteza i iskustava. Navest ću neke od preporuka koje mi se čine značajnima: europska budućnost BiH važna je za trajnu stabilnost i prosperitet i BiH i Hrvatske. Na tom projektu, uz institucije i najviše državne dužnosnike s obje strane, trebaju aktivno raditi i svi segmenti društava – nevladine organizacije, akademska zajednica, kulturne institucije, mediji i istaknuti pojedinci. Oni mogu značajno utjecati i ne moraju čekati političare. Ovisno o političkim strankama i pojedincima na vlasti, njihov angažman na tom važnom zajedničkom cilju može varirati. No društva su trajno i nepromijenjeno zainteresirana za takav ishod pa je kontinuitet njihova angažmana tim značajniji. Također, u obostranom je interesu da Hrvatska snažno podrži i lobira za odluku EU-a o dodjeljivanju kandidacijskog statusa BiH. U uvjetima brutalnog povratka geopolitike na europsku i svjetsku scenu, to postaje nezaobilazna odluka. Potom, nakon što BiH postane formalnom kandidatkinjom za članstvo, EU se treba, gdje god je to moguće, obraćati društvu u BiH, otvarajući prostor suradnje i inkluzije. To se odnosi na razne obrazovne, istraživačke i znanstvene projekte, strategije borbe protiv klimatskih promjena, zaštite voda, koordiniranog reagiranja u situacijama velikih prirodnih katastrofa ili pandemija, usklađivanje s EU-ovom energetskom strategijom, sve do praktičnih poteza uključivanja BiH u EU-ov sustav roaminga. Takvi i slični potezi postupno integriraju BiH društvo u Europsku uniju i prije punopravnog članstva. Potom, potrebno je barem okvirno definirati godinu u kojoj će regionalno tržište, predviđeno u jednome od nedavnih sporazuma u sklopu Berlinskog procesa, postati dijelom zajedničkog tržišta EU-a. U svemu tome Hrvatska ima priliku odigrati vrlo pozitivnu ulogu na europskom putu BiH i na tome utemeljiti dugoročno dobre i konstruktivne odnose. S obzirom na 1008 kilometara dugu granicu Hrvatske i BiH, to je u nedvojbenom interesu građana obiju država. Zato je nužno uspostaviti odnose između država umjesto samo s HDZ-om BiH. Već bi samo pridržavanje protokolarnih pravila od strane visokih državnih dužnosnika tome značajno pridonijelo. Prekogranična suradnja i niz prekograničnih projekata za koje postoji mogućnost financiranja iz sredstava EU-a, dodatno bi doprinijeli poboljšanju kvalitete međudržavnih odnosa.

NACIONAL: Na skupu su sudjelovali opozicionari i utoliko on neće imati konkretnih političkih posljedica. Imaju li, po vašem sudu, nakon posljednjih izbora u BiH, vlasti u Hrvatskoj i BiH političku volju i organizacijski kapacitet da barem elementarno, na formalnoj razini, pokrenu uzajamne odnose s mrtve točke?

Mnogi od sudionika skupa imaju mogućnosti značajno utjecati što na domaće što na međunarodne političke čimbenike. Taj utjecaj je ponekad formalan, a ponekad neformalan, ali je apsolutno stvaran. Općenito, to mi se čini najznačajnijom porukom ovog skupa: društva imaju što tražiti i u realizaciji europskog projekta i u popravljanju odnosa između Hrvatske i BiH. Za sve nas to je previše važno da bi se ostavilo samo političarima. Osim toga, posljednji izbori u BiH pokazali su da tu ima prostora i za građansku, u pravom smislu državotvornu politiku, a ne samo za etničke stranke. Pitanje političke volje je ključno i o tome se mnogo razgovaralo. Nemaju je svi, ali mislim da su posljednji događaji otvorili mali prostor da oni koji imaju političku volju popraviti odnose unutar Federacije BiH, a onda i između naših dviju država, stupe na nacionalnu političku scenu. To se odnosi na Bosnu i Hercegovinu. Što se hrvatskih vlasti tiče, teško mi je reći postoji li tu takva politička volja. U posljednje vrijeme nemamo se čime baš pohvaliti u tim odnosima. No nekih naznaka ima da bi tu moglo doći do pozitivnih pomaka. Neću o tome detaljnije govoriti da već sama takva nagađanja nešto ne pokvare. Ali sada bi bio dobar trenutak. Smatram da se u odnosima među susjedima treba pridržavati Kantova kategoričkog imperativa koji, pojednostavljeno, kaže: Postupaj tako kao da bi tvoji postupci mogli postati univerzalni zakon. Drugim riječima, kako bi prihvatio da drugi isto tako postupaju prema tebi. To je vrlo koristan instrument mentalne kontrole, a dobro služi i u suzbijanju opasnog kompleksa više vrijednosti.

NACIONAL: Navedite, molim, tri najvažnija poteza koja bi, po vama, hrvatska vlast trebala prvo povući kako bi pokazala volju i sposobnost za što brže unaprjeđenje odnosa s BiH.

Momentalno se u BiH treba formirati vlast na svim razinama temeljem rezultata nedavnih izbora. Kad se to završi, mislim da bi poboljšanju odnosa bitno doprinijeli sljedeći potezi: protokolarni posjet predsjednika Vlade Republike Hrvatske državi Bosni i Hercegovini; formiranje posebnog tima, predvođenog prvorazrednim državnim činovnicima iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova koji rade na poslovima EU-a u suradnji sa stručnjacima iz drugih ministarstava i institucija, koji bi od trenutka kada BiH dobije kandidacijski status radio s njihovom državnom upravom na pripremama za otvaranje pregovora s EU-om; ratifikacija u Saboru Sporazuma o državnoj granici između Hrvatske i BiH, koji su još 1999. potpisali tadašnji predsjednici Alija Izetbegović i Franjo Tuđman.

NACIONAL: Kome odgovara ova, sada već dugogodišnja entropija odnosa Hrvatske i BiH?

U BiH svakako odgovara trojici etničkih lidera – Miloradu Dodiku, Bakiru Izetbegoviću i Draganu Čoviću. Njima u svakom pogledu odgovara status quo jer su se u tome odlično snašli i ne zanima ih previše to što takva situacija de facto ne odgovara ni Bošnjacima, ni Srbima, ni Hrvatima. S hrvatske strane je malo složenija situacija. HDZ Hrvatske i u vodstvu i među svojim glasačima ima dosta Hrvata iz BiH. Budući da su izabrali HDZ, očito je da su to ljudi koji su bliski i HDZ-u BiH i oni u velikoj mjeri diktiraju politiku stranke, pa onda i Vlade, prema BiH. Osim toga, tu je i troje saborskih zastupnika koja nominalno predstavljaju dijasporu, ali ih de facto ne bira dijaspora već Hrvati iz BiH. U uvjetima tijesne saborske većine, kao na primjer sada, tih troje zastupnika čine razliku između vlasti i opozicije. Do sada su oni uvijek bili HDZ. Dodatno, na predsjedničkim izborima Hrvati iz BiH mogu donijeti kandidatu ili kandidatkinji iz HDZ-a dodatnih oko 100.000 glasova. Izokrenuo se onaj odnos iz devedesetih, kada su hrvatske vlasti instrumentalizirale Hrvate iz BiH; danas HDZ BiH instrumentalizira hrvatske vlasti. To pretpostavljanje stranačkih interesa državnim interesima objašnjava zašto Vlada dozvoljava ovakvo nazadovanje odnosa između dviju država. Za predsjednika Republike nemam objašnjenje, osim možda u kontekstu stalnog podgrijavanja sukoba i nadmetanja s predsjednikom Vlade, što im, čini se, obojici diže rejting.

NACIONAL: Poslije izbora u BiH, čini se da je u Federaciji BiH dogovorena neobična koalicija lijevog centra i HDZ-a BiH, kako bi se SDA izbacio iz vlasti. Može li ta neočekivana suradnja pridonijeti općem poboljšanju odnosa ili smo na putu prema još kompliciranijim odnosima unutar BiH?

Da za sada odgovorim kratko: može! Dakle, kad se uzmu u obzir sve okolnosti, uključujući i intervenciju visokog predstavnika Schmidta kojom se deblokira funkcioniranje Federacije BiH i koju je istovremeno predsjednik HDZ-a Hrvatske proglasio uspješnim okončanjem svog zalaganja za „legitimno predstavljanje Hrvata u BiH“, mislim da se situacija dosta promijenila i da bi takva suradnja mogla biti korak u dobrom smjeru. No treba biti oprezan, ništa još nije gotovo i još bi se vrlo lako mogla propustiti ova mala ali važna šansa. Naročito ako znamo da se tu radi o „braku iz nužde, a ne iz ljubavi“.

NACIONAL: Zašto Vlada Andreja Plenkovića demonstrativno bojkotira Željka Komšića? Bi li hrvatske vlasti, po vama, trebale s njim uspostaviti barem konvencionalne odnose s obzirom na položaj koji zauzima?

Smatram pogrešnim što hrvatska vlada bojkotira člana Predsjedništva BiH – Hrvata, Željka Komšića. Djelomično sam već u svom ranijem odgovoru objasnila razloge za to, kao i za činjenicu da Vlada kada kaže „bosanskohercegovački Hrvati“, zapravo misli na bosanskohercegovački HDZ. Takav politički pogrešan stav samo je pridonio podršci koju Željko Komšić ima u Federaciji BiH. No istovremeno, Željko Komšić nije iskoristio svoje prethodne mandate u Predsjedništvu BiH kako bi se donekle približio značajnom broju Hrvata koji nisu za njega glasali. Formalno-pravno i ustavno on nema tu obavezu, no politički, kao i sa stanovišta poboljšanja odnosa između Hrvata i Bošnjaka unutar Federacije, to bi bilo pametno i korisno.

NACIONAL: Kako popraviti štetu koju predsjednik Republike Zoran Milanović svojim načinom govora, a naročito relativiziranjem genocida u Srebrenici, nanosi odnosima Hrvatske i BiH, a naročito odnosima Hrvata i Bošnjaka?

Ne razumijem do kraja tu dramatičnu promjenu njegovih stavova prema BiH. Na toj temi je naša komunikacija prekinuta jer ja, kao što je poznato, o BiH imam dijametralno suprotne stavove. Ono što mogu posvjedočiti je da za vrijeme naše suradnje u Vladi koju je on vodio, njegovi stavovi nisu bili ni slični ovome što danas slušamo. U prvom redu, u to vrijeme nije pokazivao naročit interes za BiH, a u onoj mjeri u kojoj se bavio tom temom bio je prilično pomirljiv. Također, za vrijeme njegove Vlade izradili smo prijedlog na temelju kojeg je Bosni i Hercegovini omogućeno da preda zahtjev za članstvo u EU-u, što do tada zbog jedne pravne kontradiktornosti nije bilo moguće. Moje jedino objašnjenje je ono što sam već spomenula – kompetitivnost i nadmetanje s premijerom Plenkovićem, plus možda neka osoba ili osobe od političkog utjecaja koje su se probile ili su plasirane u njegovu neposrednu okolinu. Po mom mišljenju, takve njegove izjave štete najviše upravo Hrvatima u BiH. Budući da se ne vide naznake da je predsjednik spreman promijeniti svoju retoriku u vezi s BiH, jedini mogući izlaz bila bi nova, racionalna politika Vlade prema BiH. Drugim riječima, na toj razini šanse nam nisu naročite.