Na magičnom otoku Zlarinu rođena je 10. travnja 1922. hrvatska pjesnikinja i prevoditeljica. Budući da je rođena u siromašnoj obitelji, počela je podučavati već s 14 godina. Kasnije je studirala romanistiku i filozofiju. Često je obolijevala, a tijekom rada na pruzi Šamac-Sarajevo oboljela je od tifusa. Njezin život bio je ispunjen nedaćama, patnjom i borbom.

Vesna Parun bila je prva hrvatska književnica koja je živjela isključivo od književnosti, a smatra se najistaknutijom pjesnikinjom druge polovice 20. stoljeća. Svoju prvu pjesmu objavila je već s 10 godina, a pisala je do smrti u 88. godini. U svom dugom i izrazito plodnom književnom radu objavila je preko 60 knjiga poezije i proze. Usto je pisala dječje i satiričke pjesme te drame. Njezina su djela prevođena na 15  jezika. U najpoznatija djela ubrajaju se Pjesme (1948.), Crna maslina (1955.), Mačak Džingiskan i Miki Trasi (1968.). Njena zbirka Zore i vihori (1947.) po mnogo čemu označava važan datum novije hrvatske poezije. Najpoznatijom pjesmom smatra se Ti koja imaš nevinije ruke. Neke pjesme uglazbili su Zvonko Špišić i Josipa Lisac, piše Povijest.hr.

Za sebe je rekla da je bila “Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor…” Iako je dobila brojne nagrade te bila priznata u domovini i svijetu, nije mogla postati redovna članica HAZU-a. Vesna Parun bila je duboko razočarana u institucije, Društvo književnika i HAZU, a Zagreb je nazvala gradom “pizdeka i vještica”. Umrla je u Stubičkim toplicama 2010. godine.