S teškim djetinjstvom, životom punim bolesti i nesretnih ljubavi, Vesna Parun je postala prva žena koja je u Hrvatskoj preživljavala isključivo od književnog rada. Rođena je na otoku Zlarinu kod Šibenika 1922. godine, a obitelj joj je živjela u prilično teškim uvjetima. Dobar dio djetinjstva i mladosti provela je kod tete u Splitu, a u školi je bila izvrstan đak. Već od 14 godine se počinje samostalno uzdržavati podučavanjem drugih učenika. Poeziju je, prema vlastitim navodima, počela pisati zbog nedostatka kruha. Nakon mature, upisuje romanistiku na Filozofskom u Zagrebu, ali studij joj prekida Drugi svjetski rat.

Nakon prve nesretne ljubavi koja je završila tragično, Vesni se javljaju prvi zdravstveni problemi i čak pokušaj samoubojstva. On ju je napustio nakon 17 dugih godina, a iz te tuge nastala je najpoznatija ljubavna pjesma u Hrvatskoj – ‘Ti koja imaš nevinije ruke od mojih‘. Dvadesetak godina kasnije, Vesna se u Bugarskoj udaje za Ljubomira Žekova, a tamo se bavila prevođenjem bugarske poezije. Nažalost, i ta ljubav je pukla, a posljednja desetljeća svog ljubavnog života provela je sa mlađim Sirijcem Adnanom Al-Marzukijem koji je u Zagrebu studirao medicinu. Vesna ga je pratila u Damask nakon što je on morao otići služiti vojni rok, a sanjala je da će jednoga dana tamo i umrijeti.

Ipak, zdravstveni problemi su postajali sve veći i veći, bolovala je od tifusa, tumora štitnjače i angine pectoris. Nakon pada i loma kuka, Vesna se nastanila u lječilištu u Stubičkim Toplicama, gdje je provela posljednje godine svog života. Tamo je i preminula 25. listopada 2010. u 88. godini života.