Jedan od filmova koji će u četvrtak, 8. srpnja, biti premijerno prikazan na 15. Festivalu tolerancije je „Skriveno djetinjstvo – Vesnina priča“ koji je režirao Željko Rogošić, a producirala Nataša Popović, ravnateljica Centra za promicanje tolerancije i direktorica Festivala tolerancije.

Priča je to o dvjema ženama, majci Evi i kćeri Vesni koje su jedine od uže i šire obitelji Domany preživjele teror ustaškog režima i Nezavisne Države Hrvatske. Eva Domany, kasnije Grlić, majka je i poznatog režisera Rajka Grlića. Njoj su početkom Drugog svjetskog rata pobili gotovo cijelu obitelj, a spasila se bijegom u partizane. Vesnu, staru tek deset mjeseci, povjerila je na čuvanje obitelji Fuchs koja ju je prihvatila kao „skriveno dijete“ i spasila od ustaškog progona. Majka Eva došla je po kćer nakon završetka rata kao heroina, a ubrzo nakon toga doživjela je još dvije teške traume jer je dva puta uhićena kao politička zatvorenica i u drugom navratu provela je dvije i pol godine na Golom otoku. Kao vrsna novinarka i književnica u svojoj knjizi „Sjećanja“ opisala je svoju jedinstvenu sudbinu iz razdoblja prve Jugoslavije i NDH do socijalizma i 90-ih. Novo, dopunjeno izdanje knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“ nedavno je objavila izdavačka kuća V.B.Z.. Eva Grlić preminula je 2008. godine.

Njena kćer, Vesna Domany Hardy, glavna protagonistica ovog dokumentarnog filma, kaže kako je cijeli život tvrdila da ima dvije mame. Ruža Fuchs, koja ju je 1942. pored svoje dvije kćeri prigrlila kao vlastito dijete, ostala joj je bliska cijeli život i za svoj je herojski čin uvrštena u Pravednike među narodima, što je najviše priznanje Države Izrael.

Vesna s majkom Evom i Silvom Fuchs nakon oslobođenja Zagreba 1945. Silva je dijete Ruže i Otta Fuchsa koji su Vesnu skrivali dok je Eva bila u Partizanima. PHOTO: Privatni album

Vesna Domany Hardy, povjesničarka umjetnosti, prevoditeljica i novinarka, još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao supruga Britanca Malcolma Hardyja, zaposlenog u British Councilu, živjela je u Pakistanu, Francuskoj i Italiji. Od devedesetih živi u Londonu, gdje kao freelancer piše za različite židovske časopise, a početkom rata lobirala je u britanskim državnim institucijama i medijima kako bi shvatili da je Hrvatska žrtva Miloševićeve velikosrpske agresije. Iako se i njen brat i njen sin profesionalno bave filmom, dokumentarni film o njenoj sudbini židovske djevojčice u NDH snimila je Nataša Popović.

Uoči premijere filma u kinu pod otvorenim nebom na zagrebačkom Bundeku, tjednik Nacional razgovarao je s Vesnom Domany Hardy o njenim sjećanjima iz najranijeg djetinjstva i nastanku filma. Razgovor se vodio u neposrednoj blizini Trga žrtava fašizma u Zagrebu, oko kojeg je prije Drugog svjetskog rada živio veliki dio njene pobijene obitelji i njihovih prijatelja.

Današnji Trg žrtava fašizma u čijoj je okolici Vesna odrastala (lijevo). Vjenčanje Vesninih roditelja Eve i Rudolfa Domanyja u Zagrebu 1940. (desno) Na slici su: Oskar i Katica Klingenberg Izrael, mladenci Eva i Rudolf, Vesnina baka Deborah Khon Domany i Moshe Izrael, a sjede Vesnina prabaka Teresa Schwartz Kohn i Vesnin djed Josip Domany. PHOTO: Privatni album

NACIONAL: Kako je došlo do ideje o snimanju filma, čiji režiser nije vaš brat?

Budući da je Branko Lustig, koji je pokrenuo Festival židovskog filma, predstavljao preživjele iz Holokausta, ja sam ona sljedeća generacija koja o tome mora nastaviti pričati kako se ne bi zaboravilo. Zato sam dosta davno predložila da snimimo dokumentarac tako da idemo od zgrade do zgrade gdje su živjeli pripadnici moje obitelji, po ulicama oko Trga žrtava fašizma u Zagrebu i pričamo njihove priče. Sve se to zbivalo baš na ovom prostoru. Svi su oni prvo bili izbačeni iz stanova, zatvoreni i odvedeni u logore i na stratišta. U Lopašićevoj ulici stanovali su moji djed i baka. Djeda su prvog uhapsili, odveli ga u Kerestinec i nakon toga ubili.

Kada prolazim ovim ulicama, osobito zato što više ne živim u Zagrebu, sve više mi se vraćaju uspomene na ta strašna vremena. Dok sam tu išla u školu, sjedila s prijateljima oko zdenca na džamiji, te stvari nisu bile dio mog života. No kad sam počela ozbiljnije raditi na porijeklu svoje obitelji, sve mi se to posložilo. Sama sam mislila napraviti film, a Rajko mi je rekao: piši knjigu. No knjigu je već napisala moja mama i to bi bilo ponavljanje njene priče, iako sam u svom istraživanju otkrila i mnoge detalje koje ona tada nije znala. S Natašom Popović surađujem od pokretanja Festivala, što je djelomično i moja ideja jer sam festivale židovskog filma redovito pratila u Britaniji i onda o tome pisala. I tako je na kraju Nataša Popović producirala moj film. Ja sam u tom filmu pričala svoju priču, a kamera me pratila po Zagrebu. Jedan dan bili smo u Rakovu potoku, Kerestincu i Plaškom. No u jednom trenutku mi je u Zagrebu pozlilo i više nisam mogla. Je li to bio preemotivan trenutak, teško mi je reći, ali oni su s kamerom nastavili obilaziti bez mene, a ja sam samo sjedila i pričala. Željko Rogošić pridružio se ekipi kasnije, kada je materijal već snimljen i on ga je složio u film.

NACIONAL: Kako ste vaša majka Eva i vi jedine od obitelji Domany uspjele preživjeti NDH i ustaški teror?

Moja mama nije imala ni 21 godinu kada me rodila. Prvo je ubijen moj djed, njega su odmah uhapsili i s Božidarom Adžijom, Ognjenom Pricom, Otokarom Keršovanijem i drugim ljevičarima i antifašistima zatvorili u Kerestincu. Kad sam se ja rodila, on je već bio uhapšen i vidio me samo jednom, jer me mama odnijela u Kerestinec u posjetu. Moj djed bio je Židov rođen u Sarajevu, studirao je u Mađarskoj, tamo se oženio, a onda je izbila revolucija Bele Kuna. Kada su nastale nove države, nije imao pasoš i morao je bježati iz Mađarske. U NDH je optužen da je bio komunist i sekretar Bele Kuna, na temelju arhivske policijske dokumentacije iz Kraljevine Jugoslavije. Komunisti su organizirali bijeg za zatvorenike iz Kerestinca koji nisu dobro koordinirali tako da su mnogi bili pohvatani i streljani na Dotrščini. Par mjeseci nakon toga uhapsili su mog oca koji je bio sindikalist i član Komunističke partije, a on i mama imali su ilegalnu tiskaru u stanu. Tatu su strijeljali u Rakovu potoku. Imao je 32 godine. Ubijen je tri mjeseca nakon mog rođenja. Tako je mama ostala sama i morala je bježati u partizane. Svi članovi uže i šire obitelji bili su pobijeni i na kraju rata ostale smo samo nas dvije – mama i ja.

NACIONAL: U filmu kažete kako ste cijeli život imali dvije mame. Majka vas je ostavila u Zagrebu 1942., a skrivala vas je obitelj Fuchs koja je zbog toga nosila glavu u torbi.

Ruža Fuchs je 1942. Vesnu Domany prigrlila kao vlastito dijete te je zbog svoga čina uvrštena u Pravednike među narodima, što je najviše priznanje Države Izrael. PHOTO: Privatni album

Moji roditelji su imali puno lijevo orijentiranih poznanika i bili su jako povezani unutar sindikata. Mama je na ulici srela Ružu i Otta Fuchsa koji su joj ponudili da me uzmu, tako da ona može otići u partizane. I tako sam ja s 10 mjeseci postala skriveno dijete u obitelji Fuchs koja je već imala jednu kćer Silvu, godinu i pol stariju od mene. Uskoro se rodila i druga, mlađa djevojčica Milana. Obadvije smatram svojim sestrama. Ruža Fuchs bila je porijeklom Njemica, krasna žena koja je imala hrabrosti uzeti židovsko dijete u svoju kuću 1942. Osim toga, svi su bili plavi u familiji, ja sam bila crnokosa i upadala sam u oči. Iako su za mene isposlovali potvrdu da sam kozaračko dijete, koje su preko Crvenog križa prihvaćale zagrebačke obitelji, oni su se izložili ogromnoj opasnosti. Njen muž Otto je bio Židov. Njega su uhapsili i objesili 1944. i Ruža je tada ostala sama s troje male djece. Ne mogu reći da je njen suprug ubijen zbog mene, ubijen je prvenstveno zato što je bio Židov. No ti su ljudi za mene istinski heroji. S Ružom Fuchs, dok god je bila živa, ostala sam jako vezana.

NACIONAL: Ruža Fuchs dobila je odlikovanje Države Izrael i uvrštena je u Pravednike među narodima. Vi ste to inicirali?

Da, mama i ja smo osamdesetih godina pokrenule taj postupak, pisale smo u Yad Vashem i Ruža je dobila priznanje. Ali ona je bila skromna žena i rekla mi je – pa što će meni priznanje? Ja nisam tebe uzela radi priznanja, već radi tebe. Bile smo jako bliske i nikada tu bliskost nismo pokvarile onim trzavicama kakve u pubertetu svi imaju s vlastitim mamama. Kod Ruže sam uvijek imala utočište, nisam imala baku, ali zato je tu uvijek bila Ruža.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš susret s mamom kada se vratila iz partizana? Sjećate li se toga?

Kako da ne, imala sam nešto više od četiri godine. Mama se vratila nakon što su je demobilizirali u ljeto 1945. Taj susret je izgledao tako da sam ja rekla da mi ne treba još jedna mama, jer već imam dvije, Ružu Fuchs i njenu kućnu pomoćnicu. Netko mi je podmetnuo Evinu sliku lijepe mlade žene, a ja sam pitala: tko je to? Silva je viknula: to ti je mama! Tako je to počelo. Kada se vratila u Zagreb, više nije imala ništa. Doduše, kao pobjednica, mogla je birati gdje će stanovati i onda je zatražila da je smjeste u neki stan blizu mene, da se naviknemo jedna na drugu. I dobila je sobu u stanu obitelji Poljak koji su stanovali u stanu iznad Fuchsovih. Zatim je kao novinarka dobila sobu u Novinarskom domu u Perkovčevoj. Tada smo se mama i ja preselile, upoznala je i Danka Grlića i oni su se vjenčali 1946. Kumovi su im bili Jure Kaštelan i Petar Brešković. Danko je bio glavni urednik Narodnog lista, bili su elita sve do 1949. kada je prvo Danko završio na Golom otoku, a zatim su uhapsili mamu i oduzeli nam stan. Drugi put je opet uhapšena 1950. i provela je dvije i pol godine na Golom otoku. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Bila je to ogromna trauma za nju i za mene, jer sam te četiri godine provela u dječjem domu. Kada moj brat Rajko priča o sretnom djetinjstvu koje je imao, on zapravo ima sreću da je bio 6 godina mlađi i da njegova sjećanja ne dopiru u ta strašna vremena.

NACIONAL: Je li taj boravak u dječjem domu bio strašan?

Zapravo ne. Zato što su tada najljepše židovske vile na Tuškancu i u Nazorovoj, koje su prisvojili ustaše, nove jugoslavenske vlasti pretvarali u dječje domove i u njih smještali ratnu siročad. To je pomalo kontroverzno, ali država je tada puno ulagala u tu djecu. To su sve bila djeca bez roditelja koja su prošla strašne patnje, tako da sam ja, kao gradsko dijete, zapravo bila privilegirana među njima. Bila sam u Domu na Tuškancu na broju 15 i 36. Bile su to luksuzne kuće, lijepo uređene, s kristalnim vratima i velikim vrtom. Jedino što je u toj ogromnoj blagovaonici bilo smješteno tridesetak kreveta.

Na lijevoj je fotografiji plakat dokumentarnog filma koji je Priča o dvjema ženama, majci Evi i kćeri Vesni koje su jedine od uže i šire obitelji Domany preživjele teror u doba NDH. O svom bratu, danas poznatom redatelju Rajku Grliću, Vesna kaže: ‘Kada moj brat Rajko priča o sretnom djetinjstvu koje je imao, on zapravo ima sreću da njegova sjećanja ne dopiru u ta strašna vremena’ (desno). PHOTO: Festival tolerancije, Privatni album

NACIONAL: Koliko je Goli otok promijenio vašu mamu?

Jako. Bila je to trauma daleko veća od odlaska u partizane u Drugom svjetskom ratu, gdje su svi oni njegovali drugarstvo. Da bi je onda ti isti ljudi prokazali i hapsili. Iako se tada nije pričalo o Golom otoku, mnogi su naši kućni prijatelji prošli to strašno iskustvo – Alfred Pal, Petar Brešković, Ivo Kuvačić, Ante Zemljar, Vera Winter, Mirko Mirković. Duboko sam uvjerena, nakon što sam proučavala što se sve događalo u Sovjetskom Savezu u to doba, da je se tu radilo o antisemitizmu kojeg Tito možda nije bio svjestan. Gotovo svi naši prijatelji Židovi su bili na Golom otoku. A moj očuh Danko Grlić postao je građanin drugog reda, ostao je bez posla, tovario je ugljen na kolodvoru danju i studirao noću. Onda se netko smilovao i dao mu da radi korekture u Mladosti. Stanovali smo u jednoj sobi u kojoj sam ja noćima slušala Evu i Danka kako zajednički rade korekture, dok mu 1953. Rudi Supek nije objavio jedan članak.

NACIONAL: Jeste li imali problema s fotografijama ili dokumentarnom građom koja je korištena u filmu?

Time se bavila producentica Nataša Popović i njena ekipa, oni su napravili dubinsko istraživanje i znam da je bilo problema s dokumentarnim materijalom zato što je nakon podjele arhiva dosta toga zadržano u Beogradu. Mislim da su u Beogradu tražili velike cifre za korištenje te građe. Što se privatnih fotografija tiče, ima ih dosta, one su sačuvane zato što su se moj djed i baka družili s obitelji fotografa Batinića čija je supruga, kao i moja baka, također bila Mađarica. Tako da su kod njega bile sačuvane fotografije koje su sve bile profesionalne.

NACIONAL: S ove distance, iz perspektive Londona, s traumama i životnom pričom, kako gledate na povijesni revizionizam koji se pojavio s Franjom Tuđmanom i opet se posljednjih godina rasplamsava u Hrvatskoj?

Ja se toga užasavam jer u Britaniji, u kojoj su u Drugom svjetskom ratu svi ustali protiv fašizma, takva vrsta povijesnog revizionizma ne postoji. Tim više što su oni multikulturalno društvo i to je tamo nezamislivo. Iako sam sretna kada dođem u Hrvatsku, kada vidim što se događa, još sam sretnija kad odem. Zato posebno cijenim to što radi Nataša Popović i kako se bori protiv takvih pojava. Posebno me smeta da i kada se govori o ustaškom režimu koji je bio autohtoni hrvatski fašizam, ne govori se dovoljno o stradanjima drugih naroda pod rasnim zakonima NDH. Židovi su narod knjige i izražavaju se kroz knjigu. Zato je toliko puno svjedočanstava o Holokaustu, pa i o stradanjima pod ustaškim režimom ostalo zapisano. Romi to nisu, oni su oralna, govorna kultura i o njima koji su prošli stravičan pogrom na toj kulturnoj razini na žalost nema dovoljno zapisa. O njihovu stradanju se premalo zna. Što se Srba tiče, ja bih u Hrvatskoj puno više isticala da se provodio genocid ne samo nad Židovima, već i nad Srbima i naravno, Romima. Svi oni su nevine žrtve zločinačkog režima fašističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske.

‘Mama Eva se udala za Danka Grlića 1946. (lijevo), a kumovi su im bili Jure Kaštelan i Petar Brešković’, kaže Vesna Domany Hardy. Vesnina mama Eva (desno) u svojoj je knjizi ‘Sjećanja’ opisala svoju jedinstvenu sudbinu. Preminula je 2008. godine. PHOTO: Privatni album