Prošloga tjedna, uoči sjednice saborskog Odbora za informatizaciju i medije, na zgradi Hrvatskog novinarskog društva osvanula je zastava s natpisom „Cenzura!“ kako bi se upozorilo na sve veću cenzuru u medijima. Tematsku raspravu o zastrašivanju novinara i prijetnjama slobodi javne riječi iniciralo je šestero oporbenih članova Odbora za informatizaciju i medije. Neposredni povod bile su tužbe koje je HRT pokrenuo protiv Sanje Mikleušević-Pavić, predsjednice Ogranka HND-a na HRT-u, predsjednika HND-a Hrvoja Zovka i samog HND-a, teške preko pola milijuna kuna. Na sjednici Odbora sudjelovao je i glavni ravnatelj HRT-a Kazimir Bačić, koji je poručio da će povući tužbe ako novinari odustanu od optužbi za cenzuru. Naime, cenzura je kazneno djelo, a Bačić tvrdi da toga na javnom servisu nema. Zanimljivo je da je HDZ-ov Andrija Mikulić, predsjednik Odbora, u raspravi ni na koji način nije branio vodstvo HRT-a.

Prema riječima predsjednika HND-a Hrvoja Zovka, u Hrvatskoj se vodi preko tisuću postupaka protiv novinara i medija, a samo HRT podigao ih je preko trideset, potražujući oko milijun i 480 tisuća kuna odštete za povredu časti i ugleda kuće. Na ove tužbe već su reagirale različite međunarodne medijske organizacije, europarlamentarci, kao i Europska i Međunarodna federacija novinara, koje su pozvale HRT da prestane šikanirati svoje zaposlenike i povuče tužbe protiv profesionalnog novinarskog udruženja. Potpredsjednik Odbora Nenad Stazić konstatirao je da je riječ o upozorenju Vladi, kao i da postupci HRT-a stavljaju Hrvatsku na stup srama.

O tužbama protiv hrvatskih medija i pritiscima na novinare i slobodu javne riječi, Nacional jerazgovarao s odvjetnicom Vesnom Alaburić, dugogodišnjom stručnjakinjom za medijsko pravo. Pravnica i politologinja po obrazovanju, autorica je niza knjiga i stručnih i znanstvenih tekstova na temu medija, slobode javne riječi i govora mržnje. Tijekom burnih devedesetih Vesna Alaburić bila je odvjetnica Hrvatskog novinarskog društva i izdavačke kuće EPH. U kratkom razdoblju svoje profesionalne karijere potpuno je promijenila područje i prihvativši obranu Milivoja Petkovića, zamjenika zapovjednika HVO-a, od 2006. do 2011. živjela u Haagu. Potom se vratila u odvjetnički ured u Zagrebu, u kojem se ponovo bavi medijima i novinarima. Iako je dojam da je sudskih procesa protiv medija više nego ikada, Alaburić tvrdi da nema posla više nego inače, kao i da su tužbe protiv novinara i izdavača podjednako u modi posljednjih 25 godina.

NACIONAL: Mnogi novinari, pa i hrvatska javnost, posljednjih godina medijsku situaciju uspoređuju s devedesetima. Je li ta usporedba opravdana?

Mislim da se, zapravo, radi o kontinuitetu i da se posljednjih 25 godina često i sustavno tuže novinari i mediji, tako da brojne javne polemike, nažalost, na kraju imaju sudski epilog. Ono što je za mene bitna razlika jest visina tužbenih zahtjeva i novčanih odšteta koje sudovi dosuđuju. I zahtjevi i dosuđene odštete danas su značajno manji nego prije dvadeset godina. Tada je, naime, bilo najnormalnije tražiti milijunske odštete, otprilike po principu – što više tražiš, to pokazuješ da sebe više cijeniš. No sudska praksa te je odštete dovela do neke razumnije razine, između 30 i 60 tisuća kuna. I sada tužitelji u pravilu tako i tuže.

NACIONAL: Osim HRT-a, njihovi odštetni zahtjevi su po 200.000 i više. Tužbe protiv Hrvoja Zovka, HND-a i Sanje Mikleušević teške su preko pola milijuna kuna, a kada se dodaju tužbe protiv Nacionala, kao i ostalih medija, dolazimo do brojke od 30 tužbi u vrijednosti od milijun i 480 tisuća kuna. Kako to komentirate?

Moram napomenuti da se odštetni zahtjevi gledaju u svakoj parnici pojedinačno, a HTV traži odštetu od 200.000 kuna za svaku navodnu povredu ugleda i časti – i od ostalih medija, a ne samo od HND-a. Očito je Ravnateljstvo zaključilo da je ta suma primjerena snazi i važnosti, mjestu i ulozi javnog radijskog i televizijskog servisa. Ono što me u toj situaciji, zapravo, zapanjuje i zabrinjava jest činjenica da jedna medijska kuća, i to javni servis, nije svjesna kakvu poruku šalje tužbama i kakav primjer daje potencijalnim tužiteljima i HRT-a i drugih medija. Mislim da je reagiranje tužbama na svaki negativni publicitet loša poslovna odluka. Poznajem neke od tih sporova i smatram da HRT neće dobiti željenu odštetu, a na koncu ćemo svi mi, pretplatnici, platiti sudske troškove i odvjetnike suprotne strane. Doduše, tko zna gdje će biti trenutno rukovodstvo kad sporove završe i tko će na koncu snositi odgovornost. U svakom slučaju, poruka koju HRT šalje tim tužbama strahovito je štetna za cijeli medijski prostor i sve medije.

NACIONAL: Činjenica da HRT tuži svoje novinare koji su progovorili o stanju u toj kući, kao i profesionalno novinarsko udruženje, nema presedana.

Moj dojam je da tuže svakoga koga smatraju odgovornim za loš publicitet i tu ne rade razliku između svojih novinara i drugih medija. Očito je to aktualnom ravnateljstvu HRT-a potpuno svejedno.

NACIONAL: HRT je tužio predsjednika HND-a Hrvoja Zovka koji je progovorio o stanju na javnom servisu, što je njegova dužnost. Glavni ravnatelj Kazimir Bačić poručio je na Odboru za medije da povuku optužbe o cenzuri pa će oni povući tužbe. Očito nitko nema pravo govoriti o stanju javnog servisa koji se financira javnim novcem, s milijardu i četiristo milijuna kuna godišnje?

Nisam upoznata sa sadržajem tužbe protiv Hrvoja Zovka i ne mogu vam komentirati taj predmet. Ipak, mogu načelno kazati da je stanje na javnom medijskom servisu tema od javnog interesa, da svi imamo pravo o tome govoriti i da su granice slobode rasprave o toj temi vrlo široke. Ne možemo, međutim, negirati pravo Ravnateljstva HRT-a da sudjeluje u tim raspravama i pokušava braniti svoje poslovne i programske odluke. Tužbe su nerijetko izraz nemoći da se javnosti uvjerljivo objasne sporna pitanja.

NACIONAL: Ključno je u ovom slučaju Ministarstvo kulture, nadležno za medije. Međutim, ministrica u svemu ne vidi išta sporno. Dakle, revizionizam koji je vidljiv u programu, činjenica da su ljudi dobili otkaze, da su tuženi, da su neki od najboljih novinara otišli u druge medije ili ne smiju raditi u programu, njoj nije sporna.

Načelno sam protiv toga da se Ministarstvo miješa u odnose na bilo kojem mediju, uključujući i javni servis. Ako želimo da nam mediji doista budu samostalni i neovisni, ne bismo smjeli zazivati intervencije vlasti radi promjene programskih sadržaja ili konkretnih poslovnih odluka. Smatram da Ministarstvo kulture nema takve ovlasti niti ih treba imati. Koliko mi je poznato, nitko dosad nije predložio promjenu Zakona o HRT-u, bez obzira na brojne kritike toga zakona.

NACIONAL: Ali ovaj Zakon o HRT-u nasljeđe je vlade Zorana Milanovića i prema procjeni međunarodnih institucija puno je lošiji od prethodnih. Ravnatelj ima faraonske ovlasti i bira ga Sabor, dakle, saborska većina, Programsko vijeće je samo savjetodavno, a zaposlenici HRT-a ne smiju javno istupati.

Prije deset, petnaest godina rekla sam samoj sebi da više ni riječ neću izgovoriti o zakonu koji uređuje HRT. Sudjelovala sam u izradi brojnih prijedloga, isprobali smo niz modela po uzoru na druge zemlje, uvodili i ukidali pojedina tijela, mijenjali nadležnosti. Na kraju se ispostavilo: kakav god model mi implementirali, uvijek će se s promjenom vlasti mijenjati rukovodstvo i jedna grupa ljudi na HRT-u zamijeniti drugu. Kad govorimo o Zakonu o HRT-u, malo ću braniti HDZ. Naime, kao što ste rekli, današnji model upravljanja HRT-om kreirala je SDP-ova vlast. Argument za odlučujući utjecaj politike na izbor čelnog čovjeka javnog medijskog servisa bio je – a što može biti demokratičnije od Hrvatskog sabora, u kojem sjede zastupnici koje je narod izabrao? Da je slučajno HDZ predložio takav zakon, mislim da bi u ovoj državi nastala totalna uzbuna i ne bi bilo šanse da takav model prođe. Digle bi se i međunarodne institucije i organizacije.

NACIONAL: No ova vlada taj zakon ne mijenja jer joj ide na ruku, naravno. Promijenila je samo vodstvo kuće.

To su radile sve stranke kad bi došle na vlast, osim HDZ-a kad je na izborima pobijedio Ivo Sanader. Da se to ne bi događalo, zakon je propisao mandat glavnog ravnatelja HRT-a od pet godina, dakle duži od mandata Vlade, te vrlo stroge kriterije po kojima je dopušteno smijeniti glavnog ravnatelja. Ipak, ni to nije bila dovoljna zaštita jer je usvojeno pravilo po kojem neusvajanje godišnjeg izvješća o radu HRT-a omogućuje Saboru da smijeni glavnog ravnatelja. A o usvajanju godišnjeg izvješća ne odlučuje se po pravno definiranim kriterijima, već isključivo političkom voljom. Od Ministarstva kulture bilo bi opravdano očekivati da inicira zakonske promjene koji bi onemogućile takvu praksu.

NACIONAL: Na tužbe HRT-a reagirao je niz međunarodnih medijskih organizacija, europarlamentarci, a navodno neformalno i Europska komisija. Hoće li to utjecati na ponašanje Vlade, kao što su međunarodni pritisci imali efekta devedesetih?

Veliki sam protivnik bilo kakve intervencije izvršne vlasti u rad sudaca i sudova, a o pojedinačnim predmetima da i ne govorim. Kada bi ministar pravosuđa znao što se događa s određenim sudskim procesom, smatrala bih to velikim problemom, teškom povredom neovisnosti sudstva, načela podjele vlasti i načela vladavine prava. Iako se u javnosti mnogo govori posljednjih dana o porastu broja tužbi protiv novinara i medija posljednjih godina, ja ne raspolažem takvim podatkom. I 90-ih godina bilo je na stotine, pa i tisuće tužbi protiv medija. Dio tih procesa završio je u korist tužitelja i nakladnici kontinuirano svih ovih godina plaćaju odštete. Nekoliko presuda posljednjih mjeseci ponovno je skrenulo pozornost na te medijske sporove, prvenstveno zato što su se te presude mnogima učinile nelogičnima pa se stječe dojam neke drastične promjene. Što se tiče pažnje međunarodnih institucija i javnosti, smatram da je ona potpuno opravdana, no ne očekujem da će imati neki veći utjecaj na našu sudsku praksu.

NACIONAL: Osim, uvjetno rečeno, institucionalnih tužbi, kakve su ove s HRT-a, zaredale su se i tužbe privatnih osoba zbog duševne boli. Milijan Brkić podigao je do sada oko 25 sudskih tužbi vrijednih oko milijun kuna, od toga sedam tužbi vrijednih 250 tisuća kuna protiv Nacionala. Je li tu riječ o novcu ili ih se može shvatiti kao zastrašivanje i pritisak na medije?

Ne mogu vam i ne želim komentirati konkretne tužbe. Mogu načelno kazati da tužbe visokih državnih dužnosnika uvijek predstavljaju svojevrsni pritisak na medije. Kod nas se, nažalost, uvriježila praksa da time što nešto nisi demantirao ili utužio, priznaješ da je to istina. I sami novinari tome pridonose jer smatraju da je, kako se to u pravu kaže, nečinjenje istovjetnu priznanju. Pa zato ako tužiš neki medij, nitko ubuduće ne može reći da na spornu informaciju nisi reagirao. Rezultat su brojni sudski sporovi.

NACIONAL: Upravo ste spomenuli institut demantija koji postoji u Zakonu o medijima. Zar to ne bi trebalo biti dovoljno? Zašto nečija duševna bol mora biti tako skupa?

Što se tiče demantija, slažem se, objavljivanje ispravka i odgovora trebalo bi biti dostatna satisfakcija u mnogim slučajevima, posebno kad se radi o javnim osobama. Naravno, postoje situacije u kojima se nekim medijskim prilogom nekoga teško, neosnovano povrijedilo pa demanti nije dostatan. U takvim iznimnim situacijama opravdano je štetu popravljati i novčano. Važno je pritom da sud vodi računa o uspostavljanju pravične ravnoteže između sukobljenih ljudskih prava, da pravo pojedinca na zaštitu ugleda i časti nije apsolutno pravo, da u određenim okolnostima mediji imaju pravo objavljivati informacije koje nekome škode i da je javni interes ključni kriterij po kojem treba odlučivati o opravdanosti objavljivanja neke informacije. Duševna bol je „terminus technicus“, dakle, stručni termin za svu nelagodu i neugodu koju netko trpi zbog objave neke informacije. Jedna od posljednjih presuda Europskog suda za ljudska prava na tu temu tiče se zadarskog Narodnog lista. U toj presudi postavljen je standard koji smo mi, odvjetnici medija, zagovarali još 90-ih godina – da se visina naknade za duševne boli u medijskim sporovima uskladi s naknadama za duševne boli u drugim sporovima, na primjer zbog smrti djeteta ili bliskog srodnika ili naruženja. Sada je Europski sud rekao da visine odšteta za duševne boli moraju biti u logičnoj korelaciji, pa je u tom kontekstu ocijenio je da je odšteta od 50 tisuća kuna, koju je morao platiti zadarski Narodni list, prevelika. Očekujem da će ta presuda biti vrlo značajna za hrvatske sudove i da će se utjecati na smanjenje odšteta koje se dosuđuju.

NACIONAL: Međutim, medije se tuži i zbog izjava koje je sugovornik dao u autoriziranom intervjuu…

Kad me pitate kako je moguće da netko tuži medije zbog informacija sadržanih u autoriziranom intervjuu, moram vam reći da nikoga ne možete spriječiti da podnese tužbu kakvu želi, ali je važno da sud pravilno i zakonito odluči o osnovanosti tužbe. I pravo i pravila novinarske profesije bitno razlikuju iznošenje neke tvrdnje od pronošenja te tvrdnje pa se poštuje i štiti pravo i obveza medija da vjerno pronose sve informacije od javnog interesa, pa čak i kad škode pojedincu. Zato je nevjerojatno što se i danas događa da mediji budu osuđeni zbog autoriziranih izjava relevantnih sugovornika o važnim temama. Iskreno vjerujem da će viši sudovi uvijek ispraviti slične greške nižih sudova i da će pravomoćni pravorijek biti u skladu s onime što smatramo primjerenom zaštitom slobode govora.

NACIONAL: Ne čini li vam se da su se tužbe kao oblik pritiska na medije intenzivirale u posljednje tri godine, od dolaska Karamarka na vlast, i da to ipak nije bila praksa tijekom procesa integracije Hrvatske u EU?

Nemam podatak o porastu broja tužbi posljednjih godina. Koliko je meni poznato, tužbe protiv medija s kojima surađujem kontinuirano su pristizale, a odštetni zahtjevi bili su vrlo visoki. Potpuno bih se složila s vama da je to svojevrsni pritisak na medije i na novinare, jer ljudi koji tuže time žele dati do znanja da određenu informaciju smatraju neistinom i da će u slučaju ponavljanja te informacije ponovno tužiti.

NACIONAL: Ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek tvrdi da je to što se događa posljedica zakona donesenih u vrijeme vlade Zorana Milanovića. Tu se misli na odredbu o sramoćenju. Je li to istina?

Ne znam što je ministrica rekla, ali sporovi protiv nakladnika nemaju veze s Kaznenim zakonom i kaznenim djelom sramoćenja. To kazneno djelo propisano je zakonom koji je donesen prije Zorana Milanovića. SDP-ova vlast, nažalost, nije iskoristila priliku da dekriminalizira kaznena djela protiv časti i ugleda, ali je dobro što je Kazneni zakon ipak promijenila u korist novinara, da novinar danas treba biti oslobođen kaznene odgovornosti ako je postupao u javnom interesu. To se, naravno, ne odnosi na kazneno djelo klevete, odnosno svjesno iznošenje neistinitih tvrdnji.

NACIONAL: Što je s govorom mržnje?

Ako se zadržimo na kaznenom pravu, zabranjeni su samo najteži oblici govora mržnje. To je govor kojim se druge poziva na nasilje i mržnju prema nekoj društvenoj skupini ili članu te skupine, koje karakterizira neko objektivno obilježje kao što su, primjerice, rasa, boja kože, nacija, vjera. U praksi Europskog suda za ljudska prava i sudskoj praksi svih demokratskih zemalja nesporno je da se govor mržnje sankcionira strože nego povrede ugleda pojedinca. Naš Kazneni zakon u tom je pogledu potpuno drugačiji – sankcionira sve povrede ugleda i časti, a samo najteže oblike govora mržnje. Ako postojeći način sankcioniranja govora mržnje smatramo dostatnom kazneno pravnom zaštitom, tada nema opravdanja da sva kaznena djela protiv časti i ugleda ne izbacimo iz Kaznenog zakona.

NACIONAL: Kada već govorimo o govoru mržnje, spomenimo da je urednik emisije „Bujica“ koja godinama širi govor mržnje i diskriminaciju po različitim osnovama, do sada uglavnom prolazio bez sankcija, a sad je još i dobio sudski spor protiv satiričnog portala NewsBar koji u svojim Općim uvjetima korištenja navodi da objavljuje izmišljene vijesti. Nije li to apsurdno?

Može se reći da je apsurdno o satiri suditi s aspekta istinitosti, odnosno neistinitosti, jer to proturječi naravi satire. Ipak, ovo je tek prvostupanjska presuda i vidjet ćemo konačni pravorijek.

NACIONAL: Može li se tu napraviti usporedba s devedesetima, kada je Franjo Tuđman ludovao zbog Feral Tribunea? Oni su bili tuženi, ali nisu bili ugašeni…

Nisu bili ugašeni, ali plaćali su visoke odštete, čak i za satirične priloge. Zastupala sam u to doba Feral baš oko tih satiričnih tekstova, koji su bili predmet vrlo ozbiljnih rasprava na sudu. I onda je bilo teško braniti satiru i satiri dati pravničko „ruho“, odnosno dokazivati da se radi o vrijednosnom sudu koji se temelji na valjanoj činjeničnoj osnovi.

NACIONAL: Hrvatska nije iznimka u Europskoj uniji. Medijska sloboda ugrožena je i u Mađarskoj, Poljskoj, Rumunjskoj, Malti… kao i demokratski standardi. Je li se europsko društvo dolaskom novih zemalja članica počelo kretati unatrag?

Rekla bih da su nove zemlje članice, koje imaju i svoje suce u Europskom sudu za ljudska prava, dovele i do promjene prakse u mnogim segmentima. Po mom mišljenju nije riječ o promjenama nabolje, naprotiv. Doduše, u ovom trenutku pitanje je postoji li u zaštiti ljudskih prava uopće neki progres ili se, zapravo, radi o regresiji. Rekla bih da smo u regresiji, da totalitarne i nedemokratske tendencije, nacionalizmi, homofobija i razne netrpeljivosti postaju dominantni u cijelom svijetu, pa u tom kontekstu i mi u Hrvatskoj nismo iznimka.

NACIONAL: Dugogodišnja HRT-ova novinarka Silvija Luks nedavno je u intervjuu za Nacional izjavila da je Andrej Plenković, njezin bivši kolega iz MVEP-a, odrastao uz Le Monde i Charlie Hebdo pa zna što znači sloboda medija, a ipak ne reagira na negativne pojave u Hrvatskoj. Zašto ne reagira?

Iako se ne smije miješati u pravosuđe, on pridonosi atmosferi u društvu, a do sada nismo čuli osudu prijetnji novinarima. Ni od njega niti od predsjednice. Sanader je oštro reagirao protiv presude Predragu Matvejeviću zbog teksta, kada je praktički osuđen za verbalni delikt.

Ponovit ću – načelno sam protiv toga da se bilo tko iz izvršne vlasti miješa u sudske postupke ili presude. Bila bih i protiv toga da premijer tako komentira presudu koja se odnosi na mog klijenta i time mi pomaže. Premijer i Vlada mogu, i trebaju, činiti samo ono što je u njihovoj nadležnosti.

NACIONAL: Ali da premijer jasno i glasno kaže da vodstvo javnog servisa ne može novcem TV pretplatnika dizati tužbe, da novinar u demokratskoj Hrvatskoj ne može biti osuđen zbog istinite informacije koju je objavio ili satiričnog priloga, kao i da nijedan medij ne smije biti uništen zbog visine odštete koju mora platiti, bila bi to jasna poruka pravosuđu?

No hrvatski zakoni jamče da nitko neće snositi štetne posljedice ako objavi istinu o bilo kojoj temi od javnog interesa. Premijer se treba brinuti da pravni okvir djelovanja medija bude primjeren pravilima komuniciranja u demokratskom društvu, ali ne treba komentirati poslovne odluke javnog medijskog servisa ili pojedinih sudaca. Bilo bi to nedopustivo narušavanje principa samostalnosti i neovisnosti javnog servisa i sudbene vlasti

NACIONAL: Kada se prije nekoliko godina govorilo o napadima na novinare, predsjednica je to komentirala rekavši: dobili su što su zaslužili, neka paze što pišu.

Ta poruka bila je nedopustiva, a koliko se sjećam, djelomično se odnosila i na Milorada Pupovca i napade na njega. Sve javne reakcije na tu izjavu opravdano su ukazale koliko je neprimjerena bila.

NACIONAL: Kako ocjenjujete objavu falsificiranih fotografija ministra Tolušića u Nacionalu? Mnogi mediji nam zamjeraju da smo time zaštitili Vladu?

To je odlično odrađen posao. To je prvi put da se jedna afera otvara tako što se odmah raskrinkava i tako sprječava da sve štetne fotomontaže ostanu u opticaju na internetu i da se eventualno dalje koriste u nekom lažnom, pogrešnom kontekstu.

NACIONAL: Vlada je najavila borbu protiv lažnih vijesti. Može li to biti zloupotrebljeno u obliku cenzure?

Ako pritom mislite na ideju da grupa policajaca ili policijskih službenika „češlja“ neke medijske sadržaje i odlučuje što će izbaciti iz sfere javnog komuniciranja, za mene je to zastrašujući prijedlog. Ne mogu vjerovati da je to nekome uopće palo na pamet. Osnovno je pravilo da svako miješanje države u komunikacijske sadržaje mora biti izuzetak, temeljeno na jasnim pravilima, transparentno, s pravom na pravnu zaštitu pred sudovima.