Objavljeno u Nacionalu br. 817, 2011-07-12

Čelnik Riviere Poreč primjer je menadžera s radnim iskustvom u svim sektorima turizma: govori o svojim počecima nosača kofera i brojnim direktorskim pozicijama, masterplanu za razvoj turizma, budućnosti privatnog smještaja, golfu i političkim ambicijama

Može li Hrvatska uopće živjeti od turizma? Odgovor na to pitanje poprilično je nejasan danas kao i što je bio prije dvadeset godina kad je država proglasila svoju samostalnost, no posljedica dvaju desetljeća loše ekonomske politike je to da je turizam za domaće gospodarstvo važniji nego ikada prije. Formalno gledajući, vrhunac se dogodio 2002. i 2003. kad je udjel turističkih prihoda u ukupnom hrvatskom bruto nacionalnom proizvodu iznosio više od 20 posto. Taj udjel danas je nešto manji, ali prihodi znatno veći – na godišnjoj razini oko 6,5 milijardi eura. Više od polovice tog novca, oko 3,8 milijardi eura, u Hrvatsku se slije tijekom srpnja, kolovoza i rujna, famoznog trećeg kvartala fiskalne godine.

O tom novcu danas uvelike ovisi stabilnost domaćeg ekonomskog sustava, no unatoč svoj svojoj važnosti, turizam u Hrvatskoj već dvadeset godina razvija se bez osnovnog strukturnog strateškog plana. Iz perspektive hrvatske države potpuno je nejasno kakvi su turisti poželjni, u kakvim bi hotelima i apartmanima trebali odsjedati, čime bi se u Hrvatskoj trebali baviti i koliko novca potrošiti. U takvom konceptu razvoja bez plana i programa, turistički menadžment u Hrvatskoj oduvijek je bio svojevrsna tajna vještina, zanat u kojem su teoretska znanja poslovnog upravljanja beskorisna bez shvaćanja i razumijevanja potreba i zahtjeva gostiju – koje se stječe samo radnim iskustvom. Upravo zato, da bi netko bio uspješan menadžer u hrvatskom turističkom sektoru, poželjno je imati uvid u način poslovanja svih njegovih segmenata, a primjer toga je i Veljko Ostojić, čelni čovjek Riviere Poreč. Njegova profesionalna karijera u turizmu traje duže od trideset godina. Još kao student bio je honorarni nosač kofera u jednom od istarskih hotela, a prije nego što je došao na poziciju direktora najvećeg istarskog hotelskog poduzeća i najveće tvrtke u sastavu Valamara, najveće domaće turističke grupacije, gotovo da i nema pozicije u turističkom sektoru koju nije obavljao. Uz rad u istarskim turističkim poduzećima, još sredinom 90-ih godina bio je jedan od glavnih arhitekata razvoja specifičnih dijelova turističke ponude Istre, poput agroturizma, vinskih cesta i cesta maslinova ulja. U razdoblju od 2000. do sredine 2002. bio je zamjenik tadašnje ministrice turizma Pave Župan Rusković, a nakon toga je preuzeo vođenje projekta Brijuni Riviera, vjerojatno najvećeg i najambicioznijeg turističkog razvojnog projekta u povijesti Hrvatske, čija bi realizacija nakon godina odugovlačenja uskoro ipak mogla početi. Član je Poglavarstva Istarske županije, predsjednik Turističke zajednice Istre te član Turističkog vijeća Hrvatske turističke zajednice, a od prošle godine i predsjednik Kamping udruženja Hrvatske te član gospodarskog tima predsjednika Ive Josipovića. Ipak, što je najvažnije, Ostojić je bio voditelj izrade master plana razvoja istarskog turizma do 2010. godine, dokumenta zahvaljujući kojem je ta županija danas turistički najprofitabilnija i najrazvijenija regija u Hrvatskoj. Za dvije godine takav plan trebao bi biti izrađen na razini cijele Hrvatske pa je Ostojić osoba koja može dati najtočniju analizu strukturnih problema domaćeg turizma, ali i ključnih ciljeva koji bi u budućnosti u tom sektoru morali biti ostvareni.

NACIONAL: Prije nekoliko tjedana potpisan je ugovor o izradi strateškog plana razvoja hrvatskog turizma. U prošlosti smo se nagledali raznih studija i masterplanova za turizam, ali bez previše vidljiva efekta. Očekujete li da će ovoga puta rezultat biti drukčiji, pogotovo zato što će biti dovršena u mandatu nove vlade, lako moguće sastavljene od osoba iz današnje oporbe?
– Strategija hrvatskog turizma osnovni je dokument na temelju kojeg trebamo upravljati našom budućnošću, a ne dopustiti da nam se ona sama događa. Očekujem da će ovoga puta rezultat biti drukčiji, imajući u vidu prije svega rezultate koji je dao masterplan razvoja turizma Istre od 2003. do 2012. godine. Za odabir izvođača tog dokumenta bio je raspisan međunarodni natječaj, izvođači su odabrani transparentno, temeljem unaprijed poznatih kriterija, te je on sadržavao i dio koji se zove Plan provedbe, u kojemu je točno naznačeno tko, što, kada i u kojoj vrijednosti treba učiniti.
Dokument kao što je Strategija razvoja turizma trebao bi biti lišen političkih utjecaja i usmjeren na budućnost razvoja jedne od najznačajnijih industrija u Hrvatskoj. Zamislite samo kako bi Hrvatska danas izgledala bez turizma. Naravno da svaka politička garnitura ima svoje razvojne vizije, no upravo zbog značaja turizma to bi trebao biti dokument i jasan i prihvaćen od svakog stanovnika Hrvatske. Dakle, problem se može pojaviti, ali se može i izbjeći. Razvoj turizma treba prepustiti struci i stručnjacima, a političari trebaju biti tu da bi olakšali provođenje njihovih preporuka.

NACIONAL: Koliko se uopće problemi u turizmu mogu riješiti van konteksta cjelokupne društvene situacije? Primjerice, visoka cijena rada podjednako je problem u turizmu kao i u bilo kojoj drugoj uslužnoj djelatnosti, kao što i parafiskalni nameti podjednako muče sve domaće poduzetnike. Rješenje tih problema teško se može oblikovati kroz turističku strategiju.
– I turizam muče nepovoljni okviri funkcioniranja koji rezultiraju niskom akumulativnosti, koja pak destimulira investicije. I tako u krug. Za ekonomsku budućnost Hrvatske je izrazito važno da se stvore pozitivni gospodarski uvjeti za razvoj raznih sektora i djelatnosti. Postoji niz mjera koje se mogu primijeniti specifično na one sektore za koje odlučimo da su od strateške i životne važnosti, što turizam nedvojbeno jest. Postoje i mjere koje imaju pozitivan efekt u jednom sektoru, ali ne u drugom, i zato neke mjere moraju biti ograničene na određene djelatnosti. Problemi koje ste naveli mogu se riješiti samo kvalitetnim i razvoju usmjerenim zakonskim okvirima. Provedba Zakona o turističkom zemljištu ili pak problem Zakona o radu u kojem nije na adekvatan način vođeno računa o preraspodjeli radnog vremena, moraju biti čim prije biti riješeni. Budući da smo još uvijek izrazito sezonska destinacija, imamo i veliki broj stalnih sezonskih radnika, a njihov status nije adekvatno riješen. Pojedini parafiskalni nameti stvaraju velike probleme upravo u turizmu i tu se treba pokazati više sluha. Naša izravna konkurencija na Mediteranu uživa u nižim stopama PDV-a na turističke usluge, dok se mi tu držimo jako kruto i u konačnici teško možemo biti konkurentni.

NACIONAL: Slična je situacija i s infrastrukturom. U Hrvatskoj se često govori o razvoju elitnog turizma, no čini se da je poprilično teško očekivati da se takva vrsta turizma može razvijati u dijelovima države gdje javni sadržaji ne zadovoljavaju takve uvjete. Kako poslovati i ulagati u takvom okruženju?
– Osobno ne volim upotrebljavati izraz elitni turizam. U turističkoj praksi on je sinonim za prosječnu dnevnu potrošnju gostiju od 500 dolara na više. Realno gledajući mi smo, u prosjeku, daleko od toga, no to ne znači da neke destinacije objektivno to ne mogu i postati. Ovo pitanje je ustvari pitanje destinacijskog menadžmenta koji treba razvojno tržišno pozicionirati destinaciju, što uključuje i definiranje razine kvalitete usluge javnog i privatnog sektora u kojoj je infrastruktura bitan čimbenik. Strateški razvojni planovi su nam potrebni i zbog toga što ozbiljni investitor neće uložiti sredstva u izgradnju luksuznog hotela koji je lociran u neadekvatnom okruženju, u što ubrajam i infrastrukturu. Pojednostavljeno rečeno, čak i da postoje kvalitetni makrookviri za gradnju hotela, rijetko će se koji investitor na to odlučiti ako mu lokalna zajednica ne može osigurati odvoz smeća dva puta dnevno ili neku drugu osnovnu komunalnu uslugu. To je samo jedan primjer.

NACIONAL: No hrvatska iskustva s projektima javno-privatnog partnerstva u turizmu nisu baš najbolja?
– Jako je bitno osigurati potpunu transparentnost u projektima javno-privatnog partnerstva koje kod nas često ima negativan prizvuk, no isto tako treba biti svjestan da sami hotelijeri, premda su napravili dosta u izradi vlastite kongresne infrastrukture, ne mogu ući u investiciju izgradnje kongresnog centra većeg kapaciteta. Takva partnerstva moraju osigurati obostrano zadovoljstvo, osobito s obzirom na to da je i sam turizam svojevrstan oblik javno-privatnog partnerstva. Uzmite samo gospodarske efekte. Grupacija iz koje dolazim s ukupnim godišnjim prihodima od otprilike 480 milijuna kuna ostvari od 12 do 13 milijuna kuna profita u “normalnim” godinama. Zapravo, ta dobit znatno je manja od ukupnih ekonomskih efekata koje naše poslovanje izazove u lokalnoj i nacionalnoj ekonomiji.

NACIONAL: Profitabilnost investitora svakako bi bila veća da se dopusti realizacija objekata mješovite upotrebe, gdje bi se dio investicije vratio kroz prodaju nekretnina. Novi Zakon o gradnji ide u tom smjeru. Jeste li zadovoljni njime?
– Činjenica je da je 80 posto postojećih hotelskih kapaciteta u Hrvatskoj izgrađeno prije 1980. godine i zapravo je to najbolji pokazatelj činjenice da dosad nismo bili atraktivni investitorima. Omogućavanjem prodaje dijela kapaciteta projekte bi učinili investicijski interesantnim, a istovremeno bismo kod postojećih naselja omogućili alimentaciju sredstava za njihovu nužnu obnovu. Uz to, nužno je osigurati jedinstveno upravljanje cijelim resortom – turističkim naseljem. Kada bismo paket htjeli učiniti još atraktivnijim, uveli bismo, primjerice, nultu poreznu stopu za reinvestiranu dobit pa bi kompanije bile dodatno motivirane da ulažu u obnovu kapaciteta. No želim naglasiti da nisam za to da se postojeća turistička područja, odnosno naselja, pretvaraju u stambena. Mi često idemo iz krajnosti u krajnost, prvo ne damo ništa, pa onda otvorimo sve mogućnosti. Mislim da u ovom slučaju treba ići postepeno.

NACIONAL: Nedavno ste u jednom intervjuu najavili da će privatni turistički smještaj u svojoj aktualnoj formi na Jadranu u bliskoj budućnosti izumrijeti. Na čemu temeljite takvu prognozu?
– To i dalje mislim, no treba preciznije reći što je to “aktualna forma”. Pod tim mislim na često improviziran smještaj loše kvalitete u dozidanim garažama s isluženim namještajem. Privatni smještaj je specifičnost našeg turizma koji je nastao kao dopuna kućnog proračuna. Podizanjem životnog standarda dio ljudi će se prestati time baviti, a dio će i dalje ulagati pretvarajući sadašnji privatni smještaj u obiteljske hotele i pansione više razine usluge. Jedna od glavnih posebnosti takve ponude je dodir gostiju s obitelji i domaćim stanovništvom pojedinog kraja. Emocije, odnosno turizam doživljaja je svakako turizam kakvog želimo u budućnosti. Uzmite primjer sjajne Udruge obiteljskih i malih hotela koja okuplja i promovira upravo ono što bi veliki dio privatnog smještaja trebao postati.

NACIONAL: Kakva je situacija s radnom snagom u turizmu? U javnosti se često može čuti kako veći turistički objekti svoje potrebe za kvalificiranim radnicima ne mogu zadovoljiti u malim sredinama gdje se nalaze.
– Mislim da su broj potrebne radne snage i njihova educiranost odvojena pitanja. Ključnim držim pitanje kontinuirane i kvalitetne edukacije jer je to nešto što nas može razlikovati od naših konkurenata. Strategija turizma trebala bi dati i odgovor na pitanje o broju i strukturi smještajnih kapaciteta na dugi rok. Naše kapacitiranje trebalo bi biti zasnovano na principima održivog razvoja i uzimajući u obzir buduću veću fleksibilnost koju donosi ulazak u EU, i tu ne vidim značajnijih problema. Jedan od preduvjeta osiguranja dovoljnog broja radnika je i veći standard radnika u ugostiteljstvu i turizmu, a što je povezano s profitabilnošću sektora. Dakle, dok je profitabilnost u turističkom sektoru niska, ni plaće ne mogu biti visoke pa je logično i interes za rad manji.

NACIONAL: Još jedna od uobičajenih floskula o turizmu u Hrvatskoj javnosti jest ona o nužnosti povezivanja turističkog sektora s domaćim proizvođačima hrane. Može li takav odnos postojati ako nije temeljen na uobičajenim komercijalnim osnovama?
– Na jednom gospodarskom skupu prije nekoliko godina, na čuđenje okupljenih, na tu temu sam izjavio da je nedovoljna zastupljenost domaćih proizvoda u našem turizmu zapravo problem tzv. pratećeg gospodarstva, a ne turizma. Osim što je generator deviznog priljeva, turizam je u svim dobro organiziranim zemljama i “izvozno tržište u kući”. Nakon iskustava s krizom i svijesti da trebamo i proizvoditi i izvoziti mislim da ćemo to ozbiljnije shvatiti. Naravno da će privatni turistički sektor radije kupovati domaći proizvod, no on mora biti kvalitetom i cijenom na razini inozemnog, a kvalitetnih autohtonih proizvoda u Hrvatskoj nam ne nedostaje.

NACIONAL: Kako gledate na problematiku golf igrališta, odnosno odredbi koje proizlaze iz aktualnog Zakona o golfu? Jesu li ta gradilišta nužna za razvoj turizma visoke kategorije?
– Na golf ne gledam kroz prizmu Zakona o golfu, već kroz potrebu golfa kao motiva dolaska i produženja turističke sezone. Golf nam apsolutno i nužno treba. Mislim da se cijela problematika nepotrebno, a ne znam je li se i namjerno zakomplicirala. Činjenica je da smo po broju golf igrališta na samom dnu ljestvice. Golf igralište nije ništa drugo do lijepo uređen prostor rezerviran za budućnost. Sva eventualna gradnja oko igrališta je pitanje građevinskih područja i biznisa, a ta je matematika poznata. Zna se kolika je cijena godišnjeg održavanja igrališta i koliko dobiti proizvodi hotelska soba ili vila. Danas s golfom imamo situaciju kakvu imamo jer oko golfa ima puno politike i jer smo investicijski potpuno nepripremljeni. Golf turizam danas nije povezan samo s turizmom visoke kategorije. Značajan dio golfera odsjeda i u hotelima s tri zvjezdice, ali imaju puno višu prosječnu dnevnu potrošnju od prosječnog gosta. Što je još važnije, dolaze ili mogu dolaziti u Hrvatsku, odnosno njeno priobalje, cijelu godinu.

NACIONAL: Radite u turizmu duže od 30 godina, obnašali ste mnoge važne funkcije, no zanimljivo je da ste studirali vanjsku trgovinu. Kako je došlo do toga da karijeru izgradite u tom sektoru?
– Uistinu nisam studirao turizam, već vanjsku trgovinu, pa čak ni na tom fakultetu nisam odabrao smjer turizma. No, s druge strane, u turizmu sam radio sezonske poslove još od tinejdžerskih dana. Prvi posao nosača kofera dobio sam 1972. godine. Svake večeri nosio sam 50 – 60 kofera turista koji bi avionom doletjeli iz Londona, no o karijeri u turizmu nisam razmišljao do poslije završenog fakulteta. Ipak, smatram da je svim ljudima koji odrastaju u priobalnom djelu Hrvatske turizam na određeni način u krvi, jer su od najmanje dobi suočeni s njim i zapravo imaju najbolju priliku vidjeti ekonomski i društveni značaj te gospodarske grane za lokalnu zajednicu. Kad tako gledate na stvari, raditi u turizmu je iznimno lijepo, a ja baš nikad u svojih 30 godina rada nisam imao ambiciju prebaciti se u neki drugi sektor.

NACIONAL: Nakon više od sedam godina rada u javnom sektoru, prvo u Ministarstvu turizma, a onda na čelu tvrtke Brijuni Rivijera, 2007. ste se vratili u privatni sektor. Kako iz današnje perspektive gledate na rad u javnim institucijama i tvrtkama?
– Na moju veliku žalost, način rada u javnom i privatnom sektoru u hrvatskom turizmu poprilično je različit, iako ne vidim ni jedan opravdan razlog za to. Uzmite samo projekt Brijuni Rivijera koji je zamišljen kao najveći i najprestižniji projekt u domaćem turizmu. Kad sam preuzeo poziciju na njegovu čelu, vjerovao sam da on može biti realiziran i da može biti impuls za oživljavanje cijelog turističkog sektora u Hrvatskoj, no vrlo skoro suočio sam se sa situacijom da se savršeno logične, opravdane, pa i jednostavne odluke bitne za njegovu realizaciju, ne donose, uglavnom zbog političkih razloga. To je jedini razlog što sam napustio Brijuni Rivijeru i prihvatio posao u Rivieri Poreč, iako i dalje vjerujem da je projekt dobar. Nažalost, izgubilo se puno vremena, došla je ekonomska kriza i danas je investitora puno manje nego prije nekoliko godina, a i puno su oprezniji. U tom smislu, šansa je propuštena.

NACIONAL: Ipak, mogli biste se uskoro vratiti u javni sektor ako se ispune najave da ste među najozbiljnijim kandidatima za poziciju ministra turizma, ako na izborima vlast osvoji Kukuriku koalicija?
– Rano je za takve prognoze; pa ni datum izbora još nije određen. Svakome tko radi u turizmu mogućnost preuzimanja čelne pozicije predstavlja profesionalni izazov i značajno priznanje, no puno se preduvjeta mora ostvariti da bi se to dogodilo. Iz današnje pozicije ne mogu reći ni da ni ne. Stvari trebaju ići svojim tijekom. Dakle, prvo datum izbora, pa onda kampanja, rezultati i eventualna pobjeda. Tek tada će se voditi razgovori na tu temu i znat će se više. Sada još nema potrebe da spekuliramo o ishodu tih razgovora.