U ponedjeljak 2. kolovoza obilježen je Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu – Samudaripen. Ovaj datum prihvaćen je i od strane Vijeća Europe, a na inicijativu romskih organizacija obilježava se diljem Europe. Na taj dan se sjećanjima i komemoracijama obilježavaju stradanja Roma diljem Europe tijekom Drugog svjetskog rata. Procjene su da je u tom ratu ubijeno više od 500.000 Roma, ali konačni broj nikada neće moći biti utvrđen.

U Hrvatskoj se na taj dan tradicionalno održava komemoracija u selu Uštica pokraj Jasenovca, na inicijativu Saveza Roma u RH „KALI SARA“ i saborskog zastupnika Veljka Kajtazija, u sjećanje na Rome pobijene za vrijeme zločinačkog ustaškog režima NDH. Kao i proteklih godina, na komemoraciji je izostao državni vrh, koji je u Ušticu poslao svoje izaslanike, što posebno boli predstavnike romske zajednice u Hrvatskoj, budući da su Romi za vrijeme ustaškog režima doživjeli genocid koji je dugo prešućivan.

Nakon komemoracije tjednik Nacional razgovarao je sa saborskim zastupnikom 12 nacionalnih manjina Veljkom Kajtazijem, kojem je ovo od 2011. godine četvrti mandat. Član je Kluba nacionalnih manjina. Rođen u Kosovskoj Mitrovici, Veljko Kajtazi po struci je inženjer elektrotehnike. Završio je Višu trenersku školu u Splitu i Vojnu akademiju u Sarajevu. Osnivač je i prvi predsjednik Saveza Roma u Republici Hrvatskoj „KALI SARA“, koji djeluje od 2007. godine.

‘Točno je da se o genocidu nad Romima u NDH vrlo malo pričalo, odnosno gotovo da se i nije govorilo. Uvijek se navodilo: Srbi, Židovi i ostali. Kada sam postao zastupnik u Hrvatskom saboru, nakon izbora u studenome 2011., već sam 2012. organizirao komemoraciju’, kaže Veljko Kajtazi. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako je protekla komemoracija Romima pobijenima u ustaškom logoru smrti u Uštici? Vidjeli smo da nisu došli ni predsjednik ni premijer. Je li vas to povrijedilo? 

Da, kao ni do sada, nije bio niti jedan od njih, kao ni predsjednik Sabora. Svi su poslali svoje izaslanike – umjesto predsjednika Republike došla je njegova savjetnica Melita Mulić, umjesto premijera potpredsjednik Vlade Boris Milošević, umjesto predsjednika Sabora došao je glavni tajnik HDZ-a Krunoslav Katičić. Došli su i neke kolegice i neki kolege saborski zastupnici i neki državni tajnici. Što se tiče ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, ni ona nije došla. Ona je bila prezauzeta. Doduše, u travnju 2020., nakon komemoracije u Jasenovcu, u Ušticu je došao predsjednik Milanović, a ove godine nakon Jasenovca bio je premijer. Zajedno nisu bili nikada. Najviši dužnosnik koji je ikada došao na našu službenu komemoraciju bio je potpredsjednik Vlade i potpredsjednik Sabora. Naravno da me to svaki put povrijedi jer za razliku od svih ostalih nacionalnih manjina, romska manjina nema svoju državu. Jedina domovina koju Romi imaju je ona u kojoj žive. Romi su na ovim prostorima od 1362. Dakle – 700 godina.  Zato nas takav izostanak predstavnika najviše vlasti vrijeđa. Naime, ako na slične događaje kod ostalih nacionalnih manjina ne dođu hrvatski premijer ili predsjednik, dolaze predstavnici vlasti iz njihovih matičnih država, a Romima dolaze samo predstavnici Roma iz različitih zemalja. I ove godine došla su izaslanstva Roma iz Turske, iz Njemačke, Francuske, Španjolske, Italije, Srbije, s Kosova, iz Slovenije i Nizozemske. Prošlih godina, prije epidemioloških mjera, znalo je doći i do 3000 ljudi. Jer ta se komemoracija održava na Međunarodni dan sjećanja na pobijene Rome u Holokaustu, tijekom Drugog svjetskog rata, što se naziva Samudaripen.

NACIONAL: Iako je u Holokaustu, odnosno tijekom Samudaripena, stradalo najmanje pola milijuna europskih Roma, o tome se sve donedavno nije previše govorilo. Pa ni u Hrvatskoj, gdje su prema rasnim zakonima zločinačkog ustaškog režima ubijani Srbi, Židovi, Romi i hrvatski antifašisti. Zašto je to ostalo u drugom planu?

Točno je da se o genocidu nad Romima u NDH vrlo malo pričalo, odnosno gotovo da se i nije govorilo. Uvijek se navodilo: Srbi, Židovi i ostali. Kada sam postao zastupnik u Hrvatskom saboru, nakon izbora u studenom 2011., već sam 2012. organizirao komemoraciju. Prije toga inicirao sam uređenje romskog groblja u Uštici, koje je bilo zapušteno i zaboravljeno. Tamo je bila zarasla livada na kojoj su pasle domaće životinje. U prvom trenutku Spomen-područje Jasenovac, kojem to groblje pripada, tome se protivilo. Održavanje tog groblja bilo je u njihovoj nadležnosti, no taj je prostor bio potpuno zapušten. Moram reći da sam tada doslovce poludio i nakon toga se, zahvaljujući političkom pritisku koji sam vršio, to groblje prvo ogradilo i onda  počelo uređivati. Za tu lokaciju znali su pojedini Romi, koji su mi je pokazali, na njoj je bila 21 grobnica i prvo smo posadili 21 čempres, a onda krenuli uređivati dalje. Naravno da nisam stao na tome. Nakon toga sam tražio da Hrvatski sabor prizna Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu – Samudaripen, a onda inicirao izgradnju Romskog memorijalnog centra. Iako sam naišao na jako puno barijera, među kojima je i aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, ipak sam u toj namjeri uspio. Gospođa Obuljen Koržinek rekla mi je da će prije dati ostavku nego dopustiti da se izgradi Romski memorijalni centar. Ja sam joj tada rekao da je romska zajednica toliko odlučna da je spremna prositi kako bi sakupila novac. Na kraju je zahvaljujući pokojnom gradonačelniku Milanu Bandiću otkupljena kuća za koju smo pregovarali, a onda je prva sredstva za uređenje dao Grad Zagreb. Nakon toga uključila se i Vlada RH, koja je na kraju dala oko 80 posto sredstava. Jedan mali dio financiran je iz pojedinačnih donacija, kojih je bilo vrlo malo. Zbog toga sam bio jako tužan.

NACIONAL: Povjesničari koji se bave 20. stoljećem Hrvoje Klasić i Ivo Goldstein pisali su o tome kako su Romi bili posebno brutalno ubijani, o čemu se također malo zna…

Strašno je da proteklih 76 godina nitko nije pričao o stradanjima Roma za vrijeme ustaškog režima. Ja često kažem – Romi nisu tamo stradali, oni su ubijani na najbrutalnije moguće načine. Maljem, čekićem, nožem, čak i bodljikavom žicom. Naravno da su prilikom dovođenja bili prevareni jer su im tvrdili da dolaze u radni logor i da će oni tamo pjevati, svirati i zabavljati one koji su tamo.

NACIONAL: Budući da prilikom dolaska u logor oni uopće nisu bili identificirani niti su im zapisana imena, zna li se otprilike broj pobijenih?

Nažalost, točno je da nije postojao nikakav popis, prilikom dolaska brojani su vagoni, a ne ljudi. Za razliku od ostalih stradalačkih naroda, Srba i Židova, za koje je postojao popis za svakog pojedinca. Kada bi dovozili Rome, samo bi napisali – tri vagona Cigana, četiri vagona Cigana… Mene su često napadali kako sam se ja izdvojio na zasebno romsko groblje. Nisam se ja za ništa izborio, nego je prije preko sedamdeset godina ustaški režim izdvojio moje Rome od ostalih žrtava. Na Uštici nema pripadnika niti jednog drugog naroda, koji su ubijeni na području Jasenovca. Čak sam u početku imao i sukobe s nekim pojedincima, koji su pričali o jasenovačkom proboju zarobljenika. Naime, ja sam im objasnio da u tom proboju nije bio niti jedan Rom, čemu su se oni jako začudili. Naravno da nije, jer su prije tog  proboja svi Romi pobijeni na Uštici. Nitko nije ostao živ.

NACIONAL: Vjerojatno ni vi sami niste znali za te strašne povijesne činjenice?

Ja sam po struci diplomirani inženjer elektrotehnike, nisam povjesničar, i nikada nisam mislio da ću se tim temama toliko baviti, kao ni da ću se baviti politikom. No sila me natjerala da istražujem tu povijest, da čitam, tako da sam puno toga otkrio i saznao. Ove godine bio je deseti put da držim govor na komemoraciji i vjerujte mi, nije mi bilo lako. Svaki put mi je to jako teško jer su stradanja mog naroda bila neizreciva.

NACIONAL: Postoje li neki okvirni podaci o broju ubijenih za vrijeme ustaškog režima? 

Službena brojka je 16.173 Roma. Među njima preko 2600 djece i 4887 žena. Ove godine otvorit će se i Zid boli koji sam inicirao i bit će postavljene ploče. Do te brojke od blizu sedamnaest tisuća došli smo zapravo dedukcijom. Jer prije Drugog svjetskog rata na području Hrvatske bilo je oko 17 tisuća Roma, a prilikom prvog popisa stanovništva 1948. bilo je njih tek 405.  Mi se smo tek 2011. približili brojki od 17 tisuća stanovnika Hrvatske romske nacionalnosti. Dakle – trebalo nam je više od 60 godina da dosegnemo tu prijeratnu brojku. Između ostalog, to je jedan od razloga zbog kojeg se Romi ne žele deklarirati kao Romi, kriju svoje porijeklo, jer se još uvijek boje. Ja se posljednjih deset godina trudim voditi drugačiju politiku, surađivati s institucijama, i nadam se da će se na ovom popisu stanovnika više mojih sunarodnjaka deklarirati kao Romi.

NACIONAL: I ove su godine na komemoraciji u Jasenovcu bile tri kolone. Kako to komentirate?

Nažalost, nakon prošle godine kada je bilo posve drugačije i kada su, u posebnim okolnostima zbog covida, nakon dosta vremena zajedno s predstavnicima naroda žrtava i Saveza antifašista došli predsjednici države, Vlade i Sabora i poklonili se žrtvama, ove godine ponovio se stari scenarij. Bilo mi je žao da je bilo tako.

NACIONAL: Jedan od razloga koje su svi isticali jest toleriranje povijesnog revizionizma od strane vlasti  i nedonošenje izmjena Kaznenog zakona kojima bi se zabranila upotreba ustaškog pozdrava i simbola…

Ja sam svoj stav odavno izrekao javno, kao i u Hrvatskom saboru, u siječnju, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. Pozvao sam i Vladu RH i sve svoje kolegice i kolege zastupnike, nezavisno o stranačkoj pripadnosti, da podrže takve izmjene Kaznenog zakona. Odnosno – da u cijelosti prihvate prijedlog Židovske zajednice i zakonom zabrane sva ustaška obilježja, kao i pozdrav „Za dom spremni“! Tražio sam da se to jasno zabrani, po uzoru na njemački zakon. Uostalom, to su napravili i u Austriji, Mađarskoj, Rumunjskoj. Smatram da bi isticanje ustaških simbola i pozdrava trebalo kažnjavati ne samo novčano već i zatvorom. Što mi čekamo, a prošlo je 76 godina od završetka Drugog svjetskog rata?

NACIONAL: Premijer i HDZ načelno su prihvatili taj prijedlog. Onda se navodno čekalo da prođu lokalni izbori. Međutim, zakon još uvijek nije donesen. Čega se boje?

Hoćete da se vratimo samo nekoliko godina unatrag – u doba Vlade Tihomira Oreškovića – ili u doba kada se ratificirala Istanbulska konvencija? Sjetite se pobune unutar kluba HDZ-a, odmah se dio njih izdvojio. A koliko od tih ljudi danas ima u Saboru? Nikoga. Nisu bili ni na listi. Zato mi nije jasno što se čeka. Meni je nezamislivo i da još uvijek postoje ulice Mile Budaka i ostalih ustaških čelnika diljem Hrvatske. I nikome ništa.

NACIONAL: Zašto zastupnici nacionalnih manjina ne uvjetuju premijeru podršku u Saboru donošenjem tog Zakona? Pa vi mu držite većinu…

Radi se o tome da se niti jedna dosadašnja vlada time nije željela baviti i prebacivala je to na onu sljedeću. A ja sam siguran da, ako se to ne napravi u ovoj godini mandata – dakle drugoj godini mandata druge Vlade Andreja Plenkovića – opet se neće ništa napraviti. U trećoj i četvrtoj neće nitko potezati to pitanje jer se boje da će im pasti popularnost i da će izgubiti izbore.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate Dražena Keleminca koji je sa svojim crnokošuljašima opet kampirao, izvikivao ustaški pozdrav i provocirao u Srbu?

Što vrijedi to što pišu mediji? Što vrijedi da ga je privela policija i pustila nakon par sati? Nitko ga nije kaznio. A što bi bilo da je to napravio u Austriji? Što bi se dogodilo? Završio bi u zatvoru i tko zna kada bi iz njega izišao. A onda se više nikada ne bi pojavio. Ovako on svake godine tamo dolazi sa svojim crnokošuljašima i provocira. I nikome ništa.

NACIONAL: Bio je i na prosvjedu u Međimurju, protiv Roma?

Točno, prilikom tog prosvjeda, koji je podržao i župan Matija Posavec, njih dvadesetak u crnim košuljama prijetilo je Romima. Nosili su transparent na kojem je pisalo „Sigurnost“ s velikim, uhatim, ustaškim U. Jeste li čuli da je tom prilikom netko kažnjen? Naravno da nije. A što je napravio Matija Posavec u Međimurju? Nakon tog prosvjeda situacija je još gora nego što je bila. Zašto? Zbog njegovog sakupljanja sitnih političkih bodova. Očito se htio dodvoravati desničarima. Nažalost, i na županijskom portalu, koji se zove e-Međimurje, 80 posto sadržaja je negativno po Rome. Što onda očekivati od naroda? I pošteni Rom zaglavi. Ja ne kažem da su moji Romi bezgrešni i niti jednog trenutka ne branim one koji krše zakon. Ali želim braniti one poštene. Najgore je kada se na taj način počne generalizirati. Umjesto da se u slučaju kršenja zakona proziva pojedince, okrivljuje se cijela romska zajednica. Kad imate takvog župana, onda nema napretka u romskoj zajednici.

‘Ja ne kažem da su moji Romi bezgrešni i niti jednog trenutka ne branim one koji krše zakon. Ali želim braniti one poštene’, kaže saborski zastupnik Veljko Kajtazi. PHOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kakva je situacija u romskim naseljima u Međimurju? 

Tamo postoji 12 romskih naselja, koja su puno veća od mnogih općina u Hrvatskoj. U njima veliki broj ljudi živi bez osnovne infrastrukture, bez vode, struje, bez asfalta. Asfaltiraju prilazne ceste, a samo naselje ostave i kažu im: To će vam napraviti Kajtazi! Ja sam puno toga napravio, ali sam nesretan jer ti načelnici i gradonačelnici ne tretiraju moje Rome kao svoje građane. Na teritoriju Republike Hrvatske ima 60 romskih naselja, a meni je najgore kad razgovaram s nekim od tih načelnika i gradonačelnika iz različitih stranaka, a oni meni kažu: Pa što će moji reći? A ja ih pitam – a koji su to vaši? Zar i Romi nisu vaši sugrađani?

NACIONAL: Europska komisija prošle je godine, dakle 2020., zaključila kako je nužno donijeti akcijske planove za bolju integraciju i protiv diskriminacije 6,3 milijuna Roma u europskim zemljama. Je li Hrvatska donijela taj plan? 

Hrvatska je donijela Nacionalni plan prije dva tjedna, za razliku od drugih država, moram to priznati. Ali to se dogodilo zahvaljujući nama, zastupnicima nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru. Hrvatska ima operativni plan za nacionalne manjine, među kojima je i romska. Doduše, imali smo mi i nacionalne planove i strategije, još od 2003. godine, ali što nam to vrijedi… To je samo mrtvo slovo na papiru, prije svega zato što jedinice lokalne samouprave nemaju akcijske planove. A kad nemate akcijske planove, u proračunu nemate sredstva i ne možete napraviti ništa za Rome.

NACIONAL: Osim komemoracije u Uštici, postoje još dva značajna datuma za Rome, koji se obilježavaju svake godine. Vi ste uspostavili tu tradiciju? 

Da, Svjetski dan Roma, kao i Svjetski dan romskog jezika, koje podržavaju ne samo Hrvatski sabor i Međunarodna romska unija (IRU) već ga je priznao i UNESCO. Tu se radi o mojoj inicijativi, tako da je romska zajednica ne samo u Hrvatskoj već i diljem svijeta dobila dan svog jezika, koji se premalo poznaje i promovira.

NACIONAL: Kako je s cijepljenjem Roma protiv covida? Žele li se cijepiti? Provodi li se dovoljno kampanja među njima?

Moram reći da mi je jako žao da onda kada je postojao veliki interes među Romima za cijepljenje cjepiva nije bilo dovoljno. Sada ga ima, ali u međuvremenu je interes pao, a do njih su došle i razne dezinformacije, uglavnom preko društvenih mreža. O čipovima, o praćenju i slične laži.  Ja pokušavam na sve moguće načine objasniti mojim Romima da su to sve neistine. Srećom, covid nije odnio puno života među pripadnicima romske zajednice. Osobno sam prebolio koronu i mogu potvrditi iz vlastitog iskustva da je to opaka bolest. Bio sam 18 dana u krevetu s visokom temperaturom i s bolovima. Smatram da je svako cjepivo bolje od toga da čovjek bude zaražen, treba se cijepiti i zaštititi sebe i one oko sebe, i to neprestano govorim mojim Romima. Od početka pandemije pokušavao sam im osigurati zaštitne maske, rukavice, dezinficijense, dijelili smo to po romskim naseljima. Nažalost, ta kampanja za cijepljenje o kojoj ste me pitali ne provodi se dovoljno. Volio bih da se provede akcija cijepljenja, kao što je to bilo u Virovitičko-požeškoj županiji, kada su medicinski djelatnici išli autobusom po malim mjestima i cijepili ljude. Nešto slično trebalo bi se provesti po romskim naseljima. Pokušavao sam na našim koalicijskim sastancima o tome razgovarati s premijerom i s profesorom Capakom, s kojim inače imam dobar odnos, i žao mi je da to nismo odradili do kraja.

NACIONAL: Često ste govorili kako je jedan od najvećih problema romske zajednice nedovoljno obrazovanje. Djeca rano napuštaju školu, osobito djevojčice. Zašto je to tako – zbog siromaštva roditelja ili zbog diskriminacije u školi, zbog koje djeca ne žele pohađati nastavu? 

Prvo, što se tiče diskriminacije, moram istaknuti kako još uvijek postoje velike predrasude prema Romima. A u romskoj zajednici postoji taj začarani krug – stanovanje, obrazovanje, zapošljavanje. Ne vrijedi se obrazovati ako se ne možete zaposliti. Ako nemate posao, nemate ni novac za osiguravanje pristojnog stanovanja. U uvjetima u kojima Romi žive, djeca i nemaju gdje učiti. Često ih je po pet u jednoj sobi bez stola i uče na podu. Jeste li čuli da je ijedna vlada u posljednjih trideset godina izgradila makar jednu kuću za pripadnike romske zajednice? Romima se i u vrijeme Jugoslavije jako malo pružalo, za razliku od nekih drugih nacionalnih manjina. Iako, s druge strane, postoji dosta obrazovanih Roma koji su na visokim pozicijama i srame se reći da su Romi. Postoje i mnogi glazbenici, sportaši, ja s njima često razgovaram. No ne žele se deklarirati kao Romi. Tu nastaje problem u romskoj zajednici. Nemamo obrazovanog kadra koji bi romskoj zajednici svojim primjerom mogao dati poticaj mladima. Nažalost, u sredinama u kojima žive djeca često doživljavaju poruku i diskriminaciju u školi od strane većinskog stanovništva. Vrijeđaju ih, rugaju im se, omalovažavaju ih. Tako se od početka stvaraju predrasude, a djeca izgube volju ići u školu. Kada obilazim škole, često molim ravnatelje da organiziraju nastavu u romskom naselju. Da djeca vide u kakvim uvjetima žive i uče njihovi školski kolege.

NACIONAL: Što država može napraviti da se ta situacija promijeni?

Država može sve. Kao prvo, kvote za romsku djecu na fakultetima ili na veleučilištima. To ne trebaju biti prevelike kvote, ali barem 5-10 godina trebalo bi omogućiti određenom broju djece direktan upis, ako su položili maturu. To bi trebala biti kratkoročna mjera, koja bi utjecala na povećanje broja visokoobrazovanih Roma. Druga mjera je zapošljavanje – umjesto da se uvozi radna snaga iz Indije, Moldavije ili Ukrajine, trebalo bi zaposliti naše ljude. Dati im da rade i dati im određena primanja, kako bi mogli dići kredit i izgraditi kuću.  To je puno bolja mjera od davanja socijalne pomoći.