Osmog travnja diljem svijeta bit će obilježen Svjetski dan Roma, u čast prvog Svjetskog kongresa Roma, održanog od 8. do 12. travnja 1971. godine u Londonu. Bio je to jedan od najvažnijih događaja u povijesti Roma, a na Kongresu su usvojene odluke o romskoj zastavi i službenoj himni. Tim povodom tjednik Nacional razgovarao je s Veljkom Kajtazijem, saborskim zastupnikom 12 nacionalnih manjina, kojem je ovo četvrti saborski mandat. Rođen u Kosovskoj Mitrovici, Veljko Kajtazi po struci je inženjer elektrotehnike. Završio je Višu trenersku školu u Splitu i Vojnu akademiju u Sarajevu. Osnivač je i prvi predsjednik Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, koji djeluje od 2007. godine.

NACIONAL: Osmog travnja diljem svijeta bit će proslavljen Međunarodni dan Roma, kako ćete ga obilježiti u Hrvatskoj? 

Prvo, jako sam sretan što su se Romi u Hrvatskoj uspjeli ujediniti pa svoje značajne datume više ne proslavljaju na livadama, ispod mosta ili po nekim birtijama, već unutar institucija. To nije jedini međunarodni datum koji Romi obilježavaju. Kao što znate, 2. kolovoza obilježava se Samudaripen, Međunarodni dan sjećanja na romske žrtve genocida u Drugom svjetskom ratu, koji je priznao i naš Hrvatski sabor. Još jedan bitan datum je Svjetski dan romskog jezika, koji se obilježava 5. studenoga i koji je također priznao Hrvatski sabor, kao i Međunarodna romska unija. Ponosan sam i na to što je na moju inicijativu UNESCO priznao i romski jezik kao svjetsku kulturnu baštinu. U tom smislu, neki su parkovi i ulice preimenovani i dobili ime Međunarodnog dana romskog jezika, 5. studenoga. Svjetski dan Roma lani smo obilježili međunarodnom konferencijom na kojoj je sudjelovalo 16 zemalja. Ove godine imat će sasvim drugačiju dimenziju. Održat ćemo prošireni kabinet IRU-a (International Romani Union) i siguran sam da će već dan nakon ovogodišnjeg Međunarodnog dana Roma svi govoriti o odlukama koje će biti donesene.

NACIONAL: Kakav odaziv očekujete?

Veliki. Naime, moja ambicija jest da ostavim trag u romskoj zajednici, ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu. I zato su mnoge inicijative koje se tiču romske manjine stigle upravo iz Hrvatske. Trebalo nam je više od 40 godina da se pokrenu i u svijetu priznaju ta dva značajna datuma i da se u njihovo obilježavanje uključe i institucije. Ne mogu se pohvaliti baš da su u početku na ta naša događanja dolazili visokopozicionirani dužnosnici Republike Hrvatske. A posljednjih nekoliko godina dolaze svi – i premijer, i ministri, i predsjednik Sabora, i predsjednik Republike, veleposlanike da i ne spominjem. Ove godine želimo odlukom standardizirati logo Svjetskog dana romskog jezika – kotač i pero, i logo Samurdaripena – kotač s bodljikavom žicom, kao i našu zastavu s našim tipičnim bojama. To su uvijek plava i zelena, ali u različitim nijansama. Te stvari željeli bismo standardizirati i željeli bismo da se zna da i iza te inicijative stoji Kali Sara iz Zagreba. To su male stvari, ali puno znače za zajednicu.

NACIONAL: Prepoznati ste u javnosti kao predstavnik romske manjine, no mnogi vam prigovaraju da se previše eksponirate i ne dajete šansu drugima. Kako to komentirate? 

Kao prvo, moram reći da mi je drago da su građani Hrvatske prepoznali moj rad. Naime, Romi su na ovim prostorima preko 700 godina, no postali su politički zastupljeni i vidljivi tek u posljednjih petnaestak godina. Drago mi je da sam uspio ujediniti Rome, neovisno o njihovim narječjima i grupacijama kojima pripadaju, a to su Aškalije, Egipćani, Bajaši, Laktaši i drugi. A što se tiče kritike da ne dajem šansu drugima, to nije točno. Svi imaju priliku raditi, biti na terenu, okupljati ljude. Može svatko doći do izražaja, dapače! Bilo je vrlo teško prije mog ulaska u Sabor ujediniti sve te grupacije i za to je bilo potrebno jako puno truda. Otkad sam saborski zastupnik, 80 posto Roma je zajedno i podržava me. Naravno da ja pokušavam na sve moguće načine njih predstaviti i zastupati njihove interese, jer je to jedini pravi put rješavanja pitanja Roma – preko legitimnog predstavnika, kojeg svi znaju i koji će štititi njihova prava.

NACIONAL: Po struci ste inženjer elektrotehnike. Otkud vi u politici?

Eto, sasvim slučajno. U životu sam se gotovo 45 godina bavio sportom, od toga 16 godina profesionalno, a radio sam i kao kontrolor leta 18 godina i nikada nisam mislio da ću ući u politiku. Na nagovor nekih svojih prijatelja, koji su mislili da ću moći nešto napraviti za Rome, ušao sam u politiku i nadam se da ih nisam razočarao. Mislim da smo u moja četiri mandata dosta toga napravili. Vjerujem da se može i da će se moći napraviti još i više, no vjerujte mi, nije jednostavno predstavljati nacionalnu manjinu koja je totalno zapostavljena. Manjinu od koje gotovo 80 posto obitelji prima zajamčenu minimalnu socijalnu naknadu, manjinu koja nema svoju matičnu državu i koja je u svim segmentima diskriminirana i prema kojoj postoje raširene predrasude.

NACIONAL: Diskriminacija prema manjinama, a osobito romskoj, veliki je problem i rak rana ne samo hrvatskog društva već i globalno. Kako se boriti protiv toga i protiv stereotipa koji su uvriježeni kada su Romi u pitanju? 

Doista, od svih nacionalnih manjina najveća diskriminacija je ona prema romskoj. Smatram da je, za početak, nužno poštovati zakone, a posebno Ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Ako zakon propisuje obvezno osnovnoškolsko obrazovanje za svu djecu u Hrvatskoj, onda se to mora odnositi na sve, pa i na romsku djecu. Znam da postoji predrasuda kako je romska tradicija da djeca ne idu u školu, da su Romi lijeni, da ne žele raditi i slično. Ali znam iz iskustva da svaki Rom, onog trena kada dobije priliku bilo kako se dokazati, on se pokaže i dokaže. Po stoji diskriminacija i na planu obrazovanja i na planu zapošljavanja, kao i stambenog zbrinjavanja i zdravstvene skrbi o Romima. Uostalom, kako je moguće da tako veliki narod, koji živi po cijelom svijetu i koji je u postotku tako malo zaposlen, ipak opstaje? Znam u šali reći da se Romi rađaju s recesijom i umiru s recesijom. Romi su na to navikli. Kada smo mi kao država osjetili recesiju na nekoliko mjeseci, već je nastala panika.

‘Meni se čini da je najveći problem u tome što visokopozicionirana osoba govori o Romima na vrlo neprihvatljiv i generalizirajući način – Romi su lijeni, Romi rade probleme, Romi rade nered… To je žalosno’

NACIONAL: Što kažete na onu tezu da su si Romi sami krivi jer odbijaju integraciju? 

To je najlakše reći – da, sami su si krivi. A prije toga treba vidjeti u kakvim uvjetima rastu romska djeca, gdje uče, imaju li struju i grijanje, mogu li im roditelji pomoći u učenju… Ti uvjeti neusporedivi su s većinskim stanovništvom. U svojoj knjizi „Snovi jednog Roma“ napisao sam da sam uvijek morao tri puta više raditi kako bih bio ravnopravan sa svojim kolegom ili prijateljem, pripadnikom većinskog naroda. Sjećam se, kada sam otišao u Vojnu školu, mama mi je rekla: znam da će ti biti teško, ali probaj biti bolji od Dragoljuba! I ja se cijeloga života simbolički borim protiv Dragoljuba kako bih bio bolji od njega u svim segmentima.

NACIONAL: Kako ocjenjujete rad zastupnika nacionalnih manjina u Saboru, bore li se oni dovoljno za prava manjina ili zastupaju vlastite političke interese? Često vas optužuju za „etnobiznis“.

Kao prvo, smatram da je dobro da u Hrvatskom saboru postoji Klub nacionalnih manjina. Pokazalo se i da smo jako dobro organizirani i ujedinjeni. Da ne spominjem posebno kolege Furia Radina i Milorada Pupovca koji su zaista veterani i koji se godinama zalažu za prava nacionalnih manjina koje predstavljaju. Da predstavnici njihovih nacionalnih manjina nisu zadovoljni, sigurno ih ne bi birali toliko puta.

NACIONAL: Jesmo li kao društvo, kada je u pitanju diskriminacija drugačijih, otišli unazad posljednjih 30 godina? U vašoj i mojoj mladosti rasizam nije bio raširena pojava.

Naravno da u onoj zemlji u kojoj smo oboje odrasli nismo razmišljali o tome tko je tko, koje je nacionalnosti ili vjere. To je tada, osobito nama kao djeci, bilo potpuno nevažno. U mom razredu bilo je i Srba, i Hrvata, i Bošnjaka, ali nikada o tome nisam razmišljao. Bilo je važno samo tko mi je prijatelj ili nije. Tek kada je došlo do tog nesretnog rata i kada su počele podjele, to je odjednom postalo važno.

NACIONAL: Zašto je tako? Što se radi pogrešno u odgoju mladih ljudi da je čak i agresija prema drugačijima porasla? 

Ne znam što se radi pogrešno, ali sretan sam da su takvi ipak manjina. Volio bih da to tako i ostane.

NACIONAL: Kako u tom kontekstu komentirate napad na vozače Wolta, strane državljane, na koji su institucije možda prvi put pravovremeno reagirale?

Dobro je da su reagirale, ali ne sjećam se da su ikada tako reagirale kada su napadnuti Romi. Možda se sjećate onog prosvjeda u Međimurju, koji je bio rasistički jer je bio okrenut protiv cijele romske zajednice. A nije bilo nikakvog razloga za taj prosvjed, na kojem su predstavnici većinskog naroda vikali da žele normalno živjeti. Kao da Romi to ne žele! Žao mi je što nakon tog prosvjeda nije bilo takvih osuda u javnosti. Jedine osude čule su se od Saveza Roma Kali Sara i mene osobno.

‘Romska manjina, nažalost, nema dovoljno obrazovanih ljudi koji bi s određenih pozicija mogli zastupati interese Roma’, rekao je Kajtazi. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Predstavnike manjina u Hrvatskom saboru često kritiziraju zato što su uvijek uz vlast, odnosno, često su onaj jezičac koji odlučuje o saborskoj većini. Most, naprimjer, smatra da bi se to trebalo promijeniti. Kako to komentirate? 

Mislim da onda uopće ne bi imalo smisla imati zastupnike manjina u Hrvatskom saboru. Ako mi ne bismo mogli odlučivati o vlasti i u njoj sudjelovati, a kako da onda ostvarimo prava i sudjelujemo u donošenju odluka koje puno znače i za nacionalne manjine, ali i za većinsko stanovništvo?

NACIONAL: Ali zašto uvijek uz vlast? Postoje neka pitanja, osobito ideološka, u kojima bi predstavnici nacionalnih manjina prirodno trebali biti protiv onoga što zastupa HDZ. Ali vi ga, bez obzira na to, i dalje podržavate? 

Ja bih isto tako mogao pitati vas, imajući u vidu da je romska zajednica na ovim prostorima 700 godina, zašto se njeni problemi nisu počeli rješavati ranije i zašto smo čekali da Romi dobiju svog zastupnika u Hrvatskom saboru? Zastupnici manjina moraju biti uz vladajuće, tko god to bio, da bi se taj mali kotač koji mi imamo na svojoj zastavi počeo okretati, odnosno, da bi se barem jedan segment problema počeo rješavati. Ako ste u opoziciji, i sami znate da se to neće dogoditi. Moji sunarodnjaci koji stoljećima žive na ovim prostorima prihvatili su ama baš sve – i hrvatska imena i vjeru. Većina Roma, gotovo 90 posto, katoličke je vjere. Ne vidim zašto se njima nije sve ove godine pomagalo, a moglo se. Prije svega govorim o jedinicama lokalne samouprave u različitim županijama ili gradovima. U mnogim dijelovima Hrvatske postoje romska naselja, koja su uvijek malo udaljena i redovito zapostavljena. Zašto je tako? Zašto se nisu pobrinuli za svoje sugrađane, već su čekali predstavnike nacionalnih manjina da urede takva naselja?

NACIONAL: Podržavali ste i vladu SDP-a. Tko je više napravio za Rome, SDP-ova ili ova HDZ-ova vlada? 

Moram reći da sam kao predstavnik Roma s ovom sadašnjom vlašću najviše napravio. Doduše, sada mi je puno lakše nego u prvom mandatu jer iz iskustva znam kako mogu riješiti probleme.

NACIONAL: Imate li priliku o problemima romske zajednice razgovarati s premijerom? 

Da. Od 2016. do danas svaki problem koji sam imao riješio sam u razgovoru s predsjednikom Vlade. Moram zahvaliti i svim ministrima zato što smo našli zajednički način da pomognemo romskoj zajednici. Imali smo i koronu i potres, to je donijelo velike probleme u romskim naseljima. Malo koja država sjetila se pomoći romskoj zajednici. Ja sam u toj situaciji morao svaki put razgovarati s ministrom i s premijerom i zahvaljujući njima uspjeli smo dosta toga napraviti.

NACIONAL: Iako je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina donesen 2002., imate li dojam da se pravi razlika među manjinama i da nisu sve jednako zaštićene odnosno diskriminirane? Zašto je tako? 

Romska manjina, nažalost, nema dovoljno obrazovanih ljudi koji bi s određenih pozicija mogli zastupati interese Roma. Bez tog obrazovnog kadra nema napretka. Zato posljednjih 13 godina, otkad sam u Saboru, stalno inzistiram na obrazovanju, obrazovanju i obrazovanju. To je budućnost romske zajednice. Prije dvanaest, trinaest godina bilo je svega dvanaestak romskih studenata na hrvatskim fakultetima. Danas ih ima više od 75. Naravno da to nije dovoljno i da bi ih moglo biti više. Nadam se da će za koju godinu brojka narasti preko sto.

‘Prije dvanaest, trinaest godina bilo je svega dvanaestak romskih studenata na hrvatskim fakultetima. Danas ih ima više od 75. Nadam se da će za koju godinu brojka narasti preko sto’

NACIONAL: Romkinje su posebno ugrožene; rano napuštaju školu, rano rađaju, izložene su obiteljskom nasilju. Kako to promijeniti? To je posao i države, ali i vas kao predstavnika Roma.

Točno, Romkinje su u teškoj poziciji, ali puno toga je napravljeno. Naravno, ne dovoljno, no preko noći se ne može. Pokrenut je projekt „Osnaživanje žena – jaka romska zajednica“ kroz koji smo uspjeli kroz tri godine, koliko projekt traje, potaknuti mlade, roditelje, kao i legitimne predstavnike Vijeća romske nacionalne manjine u gradovima i županijama da šalju djevojčice u školu i shvate važnost njihova obrazovanja. Očekujem da će do promjena nabolje uskoro doći. Uostalom, u jednom tako patrijarhalnom društvu kao što je romsko, na čelu našeg Saveza Kali Sara je žena – Suzana Krčmar. U romskoj zajednici uloga žene je vrlo važna. Naše Romkinje ne drže tri nego četiri kuta kuće. Takva je bila i moja majka. Iako je bila neuka dok mi je otac bio visokoobrazovan, ona je bila ta koja je govorila da će za knjigu uvijek biti novca. O važnosti uloge žena i majki u našoj zajednici šaljem poruku i svojim Romima. Zato će Savez Roma Kali Sara od ove godine dodjeljivati medalju koja će se zvati „Romska majka“.

NACIONAL: Kakav je bio status romske manjine u Jugoslaviji i možete li ga usporediti s ovim sada? 

Ne mogu. U Jugoslaviji sam bio dijete i na to sam drugačije gledao. Međutim, u Jugoslaviji sam završio Srednju vojnu školu i Vojnu akademiju. No i tada je romska zajednica bila zapostavljena za razliku od svih ostalih nacionalnih manjina. Imam i osobni primjer – moja sestra, koja je bila odlična učenica, nikako se nije mogla upisati na Pravo. Sjećam se da je moj tata rekao mami „učini sve da se upiše“ i dao joj kuvertu. Danas je u Hrvatskoj drugačije, postoje kvote za određene fakultete. Naprimjer, na Zdravstveno veleučilište možemo upisati petero romskih studenata. Htio bih iskoristiti priliku da zahvalim dvoje ljudi koji su za to jako zaslužni. To su Aleksandar Racz i Krešimir Rotim. Naime, kada imate određene kvote, puno je lakše upisati romsku djecu na studije koje žele. Kvotu imamo i na Veleučilištu Edward Bernays, na čemu sam zahvalan dekanu Damiru Jugu i Zdeslavu Milasu.

NACIONAL: Hrvatska je u međuvremenu postala članica EU-a koja različitim direktivama inzistira na integraciji Roma u europska društva. Jesu li Romi u Hrvatskoj od toga do sada imali koristi? 

Jako puno. Osobito imajući u vidu da je ovih nekoliko godina romska zajednica dobila nekoliko strateških dokumenata. Prije smo imali dekadu, nacionalni program, nacionalnu strategiju, a sada od 2021. do 2027. imamo Nacionalni plan za Rome. No htio bih nešto posebno istaknuti, vezano uz ovu vladu: od 2016. godine imamo Operativni program za romsku nacionalnu manjinu. Prema svim ostalim strateškim dokumentima jako je malo toga bilo učinjeno, ali Operativni program donio je neke konkretne rezultate. Taj plan ima određene aktivnosti, predviđena sredstva i nositelje aktivnosti.

NACIONAL: Najveći problemi suživota Roma i većinskog stanovništva godinama postoje u Međimurju. Zašto je tako i ima li krivnje na obje strane? 

Meni se čini da je najveći problem u tome što visokopozicionirana osoba govori o Romima na vrlo neprihvatljiv i generalizirajući način – Romi su lijeni, Romi rade probleme, Romi rade nered… To je žalosno.

NACIONAL: Mislite li na međimurskog župana Matiju Posavca?

Prepoznat će se on. Takve su poruke i takva generalizacija, kada dolaze s vrha političke vlasti, opasne. U razgovoru s jednim od najvećih biznismena u Međimurju, koji zapošljava 39 Roma, čuo sam sasvim suprotno. Rekao mi je da su tada imali plaću oko 9,5 tisuća kuna i da su među najboljim radnicima. Rekao sam mu: pa zašto to onda javno ne govoriš, već govoriš meni?!