Zagreb će biti domaćin 12. svjetskog kongresa o medicini usmjerenoj prema osobi, koji će biti održan od 3. do 5. listopada 2024. godine u organizaciji Međunarodne mreže medicine usmjerene prema osobi (ICPCM). Suorganizatori su Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagrebački institut za kulturu zdravlja i Škola narodnog zdravlja „Andrija Štampar“. Hrvatska je već treći put domaćin tog kongresa, između ostaloga zahvaljujući tome što je ovogodišnju nagradu „Paul Tournier“, koja se dodjeljuje samo jednoj osobi u svijetu, dobio hrvatski doajen psihijatrije Veljko Đorđević, prim. dr. med. čija je uža specijalizacija socijalna psihijatrija.

Tu nagradu, nazvanu po švicarskom liječniku i piscu koji je imao neprocjenjiv utjecaj na medicinu 20. stoljeća, dodjeljuju ICPCM i Zaklada Paula Tourniera, za izuzetna postignuća i doprinos promicanju medicine usmjerene prema osobi.

Kao specijalist psihijatar dr. Đorđević radio je u Kliničkom bolničkom centru Sestara milosrdnica do 1992. kada prelazi u privatnu psihijatrijsku ordinaciju, a od 2002. radi prvo kao pomoćnik ravnatelja KBC-a Zagreb, zatim kao pročelnik Zavoda za preventivnu i socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb te kao pročelnik Poliklinike Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb, do umirovljenja u listopadu 2016. godine. Godinama predaje na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osnivač je i prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine (CEPAMET) Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2010. do 2017).

Od početka profesionalne karijere, duge gotovo pola stoljeća, dr. Đorđević poznat je i po svom javnozdravstvenom angažmanu u medijima. Bio je urednik i voditelj preko tisuću radijskih emisija („Čovjek je čovjeku lijek“, „Povjerljivo s dr. Veljkom Đorđevićem“) te urednik 647 autorskih televizijskih emisija pod nazivom „Ekspertiza dr. Veljka Đorđevića“. U jeku završnih priprema za kongres Veljko Đorđević je u intervjuu Nacionalu govorio o praktičnom značenju „medicine usmjerene prema osobi“ te svojim aktivnostima koje su ga kvalificirale za prestižnu nagradu, kao i o ulozi svojih prethodnika, hrvatskih liječnika, u razvoju takvog pristupa pacijentima. Ocijenio je naposljetku korespondira li aktualni hrvatski zdravstveni sustav s vrhunskim svjetskim standardima.

NACIONAL: Prije svega, uz čestitke na nagradi, pojasnite tko je bio Paul Tournier i kakve su njegove zasluge za razvoj medicine.

Bio je švicarski liječnik i pisac koji je svojim cjelokupnim radom postao poznat u svijetu. Bio je izuzetno posvećen liječenju svakog pacijenta i nije htio izaći iz okružja obiteljske medicine. Bio je vizionar. Njegove ideje imale su značajan utjecaj kako na svakodnevni rad s pacijentima tako i na razumijevanje važnosti odnosa i komunikacije u medicini. Uveo je u medicinu model usmjeren na osobu. To mu je priznao sam dr. Viktor Frankl, Austrijanac koji je utemeljio logoterapiju, školu psihoterapije koja opisuje potragu za smislom života kao središnju ljudsku motivacijsku snagu. Paul Turnier prozvan je najpoznatijim kršćanskim liječnikom dvadesetog stoljeća. Značaj ostavštine dr. Tourniera za modernu medicinu i zdravlje je ogroman.

NACIONAL: Što je presudilo da ste vi ovogodišnji dobitnik nagrade koja nosi njegovo ime?

Ne znam što je presudilo, ali mi je drago što je nagrada dodijeljena jednoglasno od tako uglednih stručnjaka iz cjelokupne medicine cijeloga svijeta. Doživljavam je kao nagradu meni, ali i kolegama iz ranijih generacija psihijatara u Hrvatskoj. Sigurno je to i zbog mog rada u komunikaciji u medicini. Nakon 2008. godine, poslije edukacije iz komunikacije u medicini koju smo polazili kad smo osnivali CEPAMET Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čiji je tadašnji dekan Davor Miličić „gurao“ tu ideju, svi su mislili da psihijatri znaju jako dobro komunicirati, a mi zapravo nikad nismo učili komunikaciju u medicini. Psihoterapijske tehnike su nešto sasvim drugo. Otišli smo na Sveučilište Cornell, u bolnicu u New Yorku gdje su imali najbolji laboratorij za učenje komunikacijskih vještina. Tek tada smo saznali da cijeli svijet koristi Calgary-Cambridge vodič kroz medicinski intervju, a mi smo se još uvijek bavili anamnezama – obiteljskom, osobnom, kako nastaju bolesti itd. Potom smo otišli i na Sveučilište Cambridge te smo vrlo brzo na neki način od učenika postali učitelji. Već smo prije 15 godina nas nekoliko iz Hrvatske ušli u ICSPCM i shvatili da je nama medicina nešto potpuno prirodno. Jer se to što oni rade kod nas radilo već pedesetak godina ranije, za vrijeme profesora Vladimira Hudolina, s izvaninstitucionalnim modelima tretmana i uvažavanjem osobnosti pacijenata, a ne samo bolesti. Taj model, provođen kroz terapijsku zajednicu, vrlo je sličan modelu medicine usmjerene prema osobi. Da ne praviš distancu, da ne tražiš samo bolest i simptome, nego da promatraš osobnost i da zapravo tebi dolazi čovjek s određenim problemom koji zajedno rješavate. Ne gledaš tog čovjeka samo kroz prizmu oboljele osobe, nego kao osobu koja ima sve svoje socijalne, psihološke i ine osobine, a tretman traje dok god taj čovjek od toga ima koristi. Na sreću model medicine usmjerene prema osobi je vrlo brzo ušao ne samo u psihijatriju, već u cijelu medicinu. Konačno smo počeli prihvaćati da su tjelesno, psihološko, socijalno i duhovno jedinstvo u osobnosti i prisutni su, kako u zdravlju tako i u bolesti. Kad se vratimo u prošlost, vidjet ćemo da je to poučavanje koje je prije stotinu i više godina inaugurirao Andrija Štampar.

NACIONAL: Od 2017. godine, kad je prvi put dodijeljena, ovu su nagradu dobivali najugledniji svjetski liječnici, a ovo je prvi put da je dobitnik netko iz Hrvatske i regije.

Prepoznati smo u svijetu zbog onoga što smo radili u prošlosti – od socijalne psihijatrije, javnog zdravstva, djelovanja unutar Svjetske zdravstvene organizacije. Još u vrijeme prve konferencije, održane kod nas prije desetak godina, strani kolege bili su iznenađeni saznavši što je sve radio, naprimjer, Andrija Štampar u vremenu kad su svijetom harale velike zarazne bolesti. Ovu nagradu, a i kongres, ne treba shvatiti samo kao počast nama koji danas radimo, nego i čitavim generacijama onih koji su radili prije nas.

Educirajući o palijativnoj medicini stvorili smo preko dvije i pol tisuće dodatno educiranih profesionalaca i studenata. Podučavanje komunikacijskim vještinama pomoglo je našim učenicima i tijekom pandemije covida. Naučili smo ih onome što je možda i najteže u medicini, a to je smrt pacijenta, pogotovo smrt velikog broja pacijenata. Kako komunicirati na kraju života, kako provesti proces žalovanja… Pokazalo se da su se oni koji su završili to podučavanje, najuspješnije nosili s problemima u pandemiji.

Vjerujem da sam ja ovogodišnji dobitnik i zbog svog javnozdravstvenog djelovanja započetog prije gotovo 50 godina, ali i niza edukacija provedenih ne samo za palijativnu medicinu i ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta.

NACIONAL: O kojim će se sve temama razgovarati na predstojećem kongresu, tko će biti sudionici i čime bi trebao rezultirati?

Kongres se održava pod motom „Totalno zdravlje i totalna skrb“, a kroz niz panela raspravljat će se o svim dijelovima medicine usmjerenima prema osobi, komunikaciji u medicini i zdravstvu, psihosomatskoj medicini, palijativnoj medicini, međusektorskoj suradnji i novim tehnologijama. Sve je to nužno povezano s glavnim ciljem – da medicina bude usmjerena prema osobi. U središtu pozornosti treba biti osoba, a ne dijagnoza. Predsjednik kongresa je američki psihijatar dr. Ihsan Salloum, a ja sam potpredsjednik. Predsjednik Znanstvenog odbora je dr. Juan Mezzich, Peruanac koji također radi u SAD-u, a bivši je predsjednik Svjetske psihijatrijske udruge. Predsjednica Organizacijskog odbora je kolegica i moja suradnica Marijana Braš, prim. dr. med. Dolazak su najavili ugledni psihijatri iz čitavog svijeta, liječnici i zdravstveni radnici te studenti medicine i predstavnici udruga pacijenata. Očekujemo i sudjelovanje vodećih hrvatskih stručnjaka iz područja medicine, zdravstva, obrazovanja i socijalne skrbi. Dolazak je najavio i unuk dr. Paula Tourniera Alain Tournier, koji vodi Zakladu Paul Tournier. Bit će između 150 i 200 sudionika, doći će i ugledni ljudi iz Svjetske zdravstvene organizacije, a kongres će virtualno okupiti tisuće kolega iz cijelog svijeta. Najvažniji dugoročni rezultati bit će uspostava Europske mreže skrbi usmjerene prema osobi i dokument pod nazivom Zagrebačka deklaracija o totalnom zdravlju i totalnoj skrbi.

Psihijatar je autor 647 televizijskih emisija ‘Ekspertiza dr. Veljka Đorđevića’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Odabir teme ovogodišnjeg kongresa – „Totalno zdravlje i totalna skrb“ – doima se kao pokušaj uključivanja svih dosadašnjih tema u sveobuhvatnu strategiju. Što točno podrazumijeva sintagma „totalno zdravlje i totalna skrb“?

Tema ovogodišnjeg kongresa slijedi najnovije trendove u medicini i zdravstvu u svijetu. Totalno zdravlje je pojam koji posebno naglašava važnost razumijevanja kako pozitivnih aspekata zdravlja kao što su resursi, otpornost, dobrobit… tako i negativnih kao što su bolest, onesposobljenost, invaliditet… Također, ukazuje na prihvaćanje višedimenzionalnosti zdravlja, od konvencionalnog bio-psiho-socijalnog do sveobuhvatnijeg bio-psiho-duhovnog i socijalno-ekološkog okvira. Pojam totalne skrbi uključuje važnost razumijevanja komorbiditeta i multimorbiditeta (poremećaja osim primarnog stanja od interesa koji su često koegzistentni jedni s drugima, a mogu biti fiziološki ili psihološki uvjetovani). Pojam totalne skrbi uključuje važnost takvih situacija kao prevladavajuće i stalno rastuće stvarnosti u kliničkoj praksi. Skrb usmjerena isključivo na određene poremećaje nije dovoljno učinkovita, a posebnu pozornost treba posvetiti i kontekstu u kojem osoba živi. Temeljna svrha medicine, zdravstvene i socijalne zaštite, obrazovanja i društvenog upravljanja dana je postizanje dobrobiti za pojedinca i zajednicu, čime se vraćamo na definiciju zdravlja i bogato nasljeđe koje nam je ostavio Andrija Štampar.

NACIONAL: Mnogo je kritika stanja u hrvatskom zdravstvu. Kakvim ga vi ocjenjujete?

Dobro, ali uvijek može i treba biti bolje. Kad se govori o zdravlju pojedinca, obitelji i zajednice sve su primjedbe opravdane. Čovjek se bori za vlastito zdravlje, zdravlje svojih bližnjih i cijele zajednice. Moramo zdravlje opet staviti u prvi plan, a ne slušati da je izdavanje za zdravstveni sustav ovakvo ili onakvo. Ne radi se tu o financijskim parametrima. Ulaganje u zdravlje bit će sve zahtjevnije, ali ako svi solidarno damo na raspolaganje sve svoje resurse, ne treba se brinuti. Živimo sve dulje, a živimo prebrzo. Javljaju se nove bolesti, posljedice stresnog i nezdravog načina života, kao i klimatskih promjena. Ali samo ako činimo dobro, osjećat ćemo se dobro. Kad je riječ o unapređenju zdravlja, ne smijemo živjeti kao udaljeni otoci, nego se moramo približavati jedni drugima.

NACIONAL: Ali „resori“ koji su neophodne komponente unaprjeđenja zdravlja u Hrvatskoj, kao da često rade svaki za sebe, nekoordinirano i u konačnici neefikasno. To ne tvrde samo korisnici usluga nego i stručnjaci. Kako to promijeniti da bude u skladu s vrhunskim standardima?

Ne smijemo odvajati zdravstvo od socijale ili od obrazovanja. Zbog toga su važni i informiranje i znanstvena produkcija. Zbog toga su važni i skupovi poput aktualnog kongresa. U 20 stoljeću su civilizacijski dosezi bili antibiotici i cijepljenje. Što će biti civilizacijski dosezi u 21. stoljeću, to ovoga trenutka još ne znamo, ali je sigurno da idemo prema potpunoj brizi i potpunom zdravlju, a za to nisu dostatni samo zdravstveni profesionalci nego je potrebno sudjelovanje cijele zajednice.

NACIONAL: Na razini EU-a Hrvatsku se upozorava da se premalo bavi palijativnom medicinom i edukacijom o mentalnom zdravlju. Dakle, unatoč činjenici da su mnoge dobre ideje i zdravstvene prakse krenule iz Hrvatske, ona danas „dobiva packe“ jer ne čini dovoljno. Koliko su ti prigovori opravdani?

Svaki prigovor treba saslušati, analizirati i onda unapređivati sustav. Po meni, dosta toga treba promijeniti u područjima koja spominjete, pri čemu je važna i edukacija najšire populacije, od djece u vrtićima do najstarijih. Tu su i problemi ovisnosti, u čijem smo tretmanu nekada bili prvaci u svijetu, ali kao da neke stvari zanemarujemo. U našoj obrazovnoj i općoj kulturi nedostaje pozitivnih utjecaja. Pritom mislim na sprječavanje širenje popularizacije negativnog ponašanja. Ono što mi danas reklamiramo, pa i u medijima, već je u svijetu davno prepoznato ne samo kao štetno ponašanje nego kao ovisnost koju je često teže rješavati nego ovisnost o alkoholu ili drogama. Govorim o kockanju, o kladionicama… dostupnima i na internetu. Velik je problem i ovisnost o raznim igricama. S tehnološkim izumima treba se znati sučeliti i ponuditi pozitivna rješenja.

NACIONAL: Živimo vrlo stresno, a taj stres često eskalira u traumu koja se može pretvoriti u destrukciju. Postoji li točka u kojoj se može prepoznati čime će neka trauma rezultirati i koliko duboke posljedice može imati?

Ne postoje dva ista čovjeka i ne postoje dvije iste psihološke reakcije, kao što svatko od nas ima svoj DNK ili otisak prsta. Postoji akutni stres, postoje kronični stres i trauma, a svaki od njih može dovesti do određenih psihijatrijskih i tjelesnih poremećaja. Neće svaka osoba jednako reagirati. Netko će na istu traumu razviti teški PTSP, a netko otići prema posttraumatskom rastu nakon krize. Zbog toga je na nama liječnicima da to prepoznamo, da na vrijeme reagiramo, ali je važno i potražiti pomoć kad čovjek shvati da ima problem. Nažalost, i danas smo svjedoci da mnogi to „guraju pod tepih“ ili osobe koje su preboljele traumu ili boluju od traume to prenose članovima svoje obitelji, ali ne iznose u socijalnom okruženju. Zbog toga su sekundarno traumatizirani i članovi obitelji, ali moramo upozoriti i na postojanje transgeneracijskog prenošenja traume. Ako je neko dijete odrastalo u obitelji osoba s takvim poremećajima, treba na vrijeme krenuti i s tretmanom. Zato je borba protiv stigme, osobito u psihijatriji, također prioritet.

NACIONAL: Prije nekoliko godina izjavili ste da kao psihijatar više uopće ne možete pratiti razvoj novih ovisnosti.

Apsolutno. Ja više ne mogu, ali ovi mlađi koji tek stupaju na pozornicu mogu to znatno bolje nego mi stari. Htjeli mi to priznati ili ne, naše vrijeme polako, ali sigurno u tom smislu prolazi. Iz ove zemlje su potekli neki ljudi koji su stvorili neke premise na kojima danas djeluje zdravstveni sustav u svijetu. Na mladima je da to opravdaju. Mlađe generacije moraju biti upoznate sa svim novotarijama u svim oblastima medicine, a posebno psihijatrije i štetnih navika. Da bismo pomogli, moramo se tim problemom baviti od najranije dobi, a ne dopustiti da nešto traje 10 do 15 godina pa tek onda intervenirati. Kad kasno intervenirate, to je kao da požar gasite kantama vode, a ne kanaderima. Sve brži život ostavlja nam sve manje bavljenja samima sobom. Moramo institucionalno dogovoriti i osvijestiti javnost da ljudi koji trebaju pomoć, žive oko nas. Ne smijemo živjeti kao stanari velike zgrade u megalopolisu, a da se uopće ne poznajemo. Nekada smo se zgražali kad netko umre u velikom gradu i nitko to ne zna nekoliko dana. Danas nam se to stalno događa. Treba promijeniti to neosjećanje drugoga. Prije četrdeset godina u Zagrebu smo provodili projekt „Zdravi grad“ i išli smo u „Mamuticu“ kako bismo saznali što se događa, kakve su veze među susjedima. I zgražali smo se nad situacijama otuđenja u velikim svjetskim gradovima koje Zagreb danas imitira. Kultura ponašanja i kultura življenja mogu se unaprijediti.

NACIONAL: Pojam na koji upozoravate je neuromarketing. Koje on opasnosti krije?

Neuromarketing je jedan od dosega neuroznanosti, ali uz dobrobit uvijek idu i opasnosti. Kako naša djeca postaju ovisnici? Kako da u što kraćem vremenu dijete zavoli igrice, tabletice? To je zlouporaba marketinga zbog profita. Ne smijemo dozvoliti da se tehnologija zloupotrebljava nekontroliranim korištenjem. Stvaranje navike kupnje ili uživanja nekog proizvoda uvijek ide znatno prije lječidbenih procesa. Sjetite se kad su se cijene počele iskazivati s dvije decimale: nije 100 nego je 99,99… Mozak nam govori da je to jeftinije nego što u stvari jest. Zbog toga se o neuromarketingu treba educirati, a posebno u edukacijama zdravstvenih djelatnika koji se bave djecom.

NACIONAL: Poput dr. Paula Tourniera, uz znanstvene pišete i književne radove. Autor ste ukupno desetak romana i drama. Što vas je potaknulo na taj angažman?

Htio sam studirati književnost ili dramsku umjetnost. Nadao sam se da ću biti redatelj jer nisam imao sluha za glazbu iako sam u Osijeku odrastao s ljudima poput Zlatka Pejakovića, Marija Mihaljevića… Stoga sam pisao. To je ljubav koja ostaje iz najranije dobi. A pogled na psihijatriju u tih pola stoljeća nije se mnogo promijenio, ali psihijatrijski posao nije lagan. Stalno učite i stalno se mijenjate. Prijatelj i kolega koji me je znao od djetinjstva rekao mi je: „Veljac, ti si uvijek imao ADHD. Uvijek te je zanimalo i nešto izvan onoga čime se primarno baviš.“ A pokojni pisac Borislav Vujčić mi je rekao: „Moraš postati pisac. Ne moraš ništa učiti. Samo piši kako govoriš.“ I tako sam ja postao i ostao psihijatar i pisac.