Veljko Đorđević nije samo jedan od najprepoznatljivijih hrvatskih psihijatara, nego i plodni pisac, član Hrvatskog društva književnika. Nedavno je objavio roman „Svitanja“, u kojem je glavni lik liječnik Damir koji ima 89 godina i našao se u staračkom domu zato što se jednom nije odmah sjetio svoje adrese pa su mu dijagnosticirali demenciju. Roman je promoviran u nekoliko gradova, posljednji put prošloga tjedna u Muzeju Zenica.

Veljko Đorđević rođen je 1951. u Zagrebu. U Osijeku je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, dok je studij medicine završio 1975. u Zagrebu. Radio je u Kliničkom bolničkom centru „Sestre milosrdnice“ do 1992., kada je prešao u privatnu psihijatrijsku ordinaciju. Od 2002. je prvo bio pomoćnik ravnatelja KBC-a Zagreb, zatim pročelnik Zavoda za preventivnu i socijalnu psihijatriju Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb te pročelnik Klinike za psihološku medicinu KBC-a Zagreb. Od 2016. je u mirovini, ali i dalje je izvanredni profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Osnivač je i prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bio je urednik i voditelj preko tisuću radijskih emisija, među kojima su „Čovjek je čovjeku lijek“ i „Povjerljivo s dr. Veljkom Đorđevićem“, te urednik 647 autorskih televizijskih emisija pod nazivom „Ekspertiza dr. Veljka Đorđevića“. Napisao je romane „Lepoglavski blues“, „Osječki nokturno”, „Ludolog među umjetnicima“, „Glumac na kauču“ „Ožiljci života“ i „Sante leda“, dramske tekstove „Izgubljene duše“ i „Na prvoj crti zdravlja“ te je urednik knjiga „Vukovarska bolnica 1991.“ i „Pouke o čovječnosti“, koje uz njegove tekstove sadrže svjedočanstva osoba koje su preživjele važne događaje Domovinskog rata.

NACIONAL: Mnogi vaš najnoviji roman čitaju kao autobiografski, a u glavnom liku, s kojim dijelite profesiju, vide vas. Bojite li se budućnosti i starenja? Je li pisanje ovog romana na vas imalo terapeutski učinak?

Prvi put sam u svojoj spisateljskoj karijeri kao glavnoj junaka izabrao psihijatra, kojem su njegovi učenici postavili psihijatrijsku dijagnozu, a on ju je pedeset godina postavljao u svom profesionalnom radu. Važno je spomenuti da sam namjerno radnju romana stavio u budućnost, u 2041. godinu, kako bi psihijatar opisivao svoja razmišljanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti u vremenu u kojem će vjerojatno umjetna inteligencija biti još puno razvijenija, posljedice klimatskih promjena još veće, a napredak tehnologije sve veća prijetnja gubitku međuljudskih odnosa. Istina je, poveznica sa mnom je godina rođenja glavnog junaka, u jednoj mjeri i njegov profesionalni put, ali veliki dio romana je fikcija. Bojim li se starenja? Ne znam, nisam o starenju gotovo nikada razmišljao. Moj život je pun različitih ciklusa i meni se stalno čini da sam uvijek na nekom početku. Bojim li se budućnosti? Na neki način i da, jer ne znam kako ću se i sam prilagođavati svim promjenama koje će uslijediti sve brže, a evolucija mozga ne može pratiti brzinu tehnološkog razvoja. Brine me kako će izgledati budućnost ako počnemo gubiti empatiju i emocije, pa sam zato kroz cijeli roman ostavio čitateljima da razmišljaju o tome je li taj stari psihijatar psihički bolestan ili nije. Pisanje je za mene uživanje, ali ima i terapijski učinak. To je uvijek samotnjački posao, i to ne samo kad pišem roman ili dramu, već i stručni medicinski rad. Tu ste sami, pred bjelinom papira ili ekrana, a mislim da svaka kreativna djelatnost ima i ljekoviti učinak na osobu koja stvara. Ovaj roman sam godinama promišljao, ali relativno sam ga brzo napisao i bio neizmjerno sretan kad je ugledao svjetlo dana.

NACIONAL: Smjestili ste roman 20 godina u budućnost, u 2041. Kakva su vaša promišljanja o sadašnjem i budućem utjecaju tehnologije na psihu, međuljudske odnose i rad? Što o tome zaključujete iz susreta s ljudima i svoje kliničke prakse?

Moj glavni lik opterećen je pitanjima o tome tko je, što je, odakle je krenuo, kamo i kako ide i što će ostaviti iza sebe kad umre. Cijela se civilizacija ubrzano mijenja i u svojoj svakodnevnoj praksi viđam sve više osoba koje se tome teže prilagođavaju. Kako danas komunicirati? Što naš čeka u budućoj međuljudskoj komunikaciji i odnosu u kojem smo sve više u virtualnoj stvarnosti? Čak ni naše psihijatrijske klasifikacije više ne mogu pratiti razvoj novih ovisnosti i imamo sve veće promjene u ponašanju za koje često ni sami ne prepoznajemo jesu li normalne ili nisu. Onaj tko samo malo uspori više ne napreduje, polako gubi u utrci s vremenom i ne samo da zaostaje nego kao da korača unazad. Evolucija nas uči da preživljavaju vrste koje su se uspjele prilagoditi. Hoće li se Homo sapiens prilagoditi ovako brzim promjenama, i to uz sve one posljedice koje je taj isti Homo sapiens učinio prirodi? Mi već danas vidimo posljedice civilizacijske devastacije kako prirode tako i međusobnih odnosa. Na jednoj su strani izobilje hrane i bacanje, a na drugoj glad. Oko nas brojni ratovi, migracijske krize, sve veće posljedice klimatskih promjena i onda još i pandemija koja već dugo traje i pitanje je koliko će trajati. U knjizi u više navrata postavljam pitanje je li to rijeka bez povratka i hoćemo li se konačno zajedno trgnuti kao ljudi. Nije tu problem samo preživjeti, nego kako ostati normalan i svoj. Hoće li nas vrijeme krize nečemu naučiti ili idemo prema još većem raščovječenju? Život i odnose mogu unaprijediti samo emocije i empatija. Knjiga „Svitanja“ pojavljuje se u godini umiranja, a ne rađanja. Govori o prošlosti, ali i o našoj budućnosti. Govori i o korijenima interdisciplinarnosti, holističkom pristupu, ali i stegama kroz koje su prolazili psihijatri u disciplini koja se tražila u velikoj obitelji medicine, nikada ne izgubivši iz vida da je i raspamećeni čovjek uvijek osobnost koja treba pomoć kao i svaki drugi pojedinac u bilo kojem području medicine.

NACIONAL: O romanu je rečeno, između ostalog, da je o samoći, ali i o ljubavi. O kakvoj je viziji ljubavi u romanu riječ?

Istina je, mislim da je, unatoč često teškim temama koje opisujem, ovo roman o životu, a ne o smrti, roman o nadi i roman o snazi ljubavi. Ne o zaljubljenosti, toksičnim odnosima, interesnim vezama, već o zreloj i pravoj ljubavi, bez obzira na to radi li se o ljubavi prema bliskoj osobi, prijateljima, obitelji ili poslu. Nastojao sam to opisati kroz devedesetogodišnji život čovjeka, u ovom slučaju psihijatra. No s obzirom na nas liječnike, posebno sam postavio pitanje bez konačnog odgovora na pitanje možemo li uspješno razdvojiti privatno od poslovnog i koliko nas posao mijenja. Isto tako, nastojao sam opisati u kojoj mjeri svako razdoblje života nosi svoje osobitosti, pa time i ljubavi. Veliki dio sam posvetio ljubavnoj boli i boli zbog gubitka bliske osobe, što, nažalost, svi kroz život prolazimo, a osobito je teško u ovim vremenima. Moj je junak bio sposoban lagano i brzo pomagati drugima da pronađu svoj put, ali on je u svom životu teško donosio odluke i bio je nesiguran. U romanu opisujem i ljubav prema pisanju, jer moj glavni junak je 65 godina s ljubavlju pisao svoju jedinu knjigu i u tom procesu uživao. Uz opise raznih ljubavi, istina je da sam opisivao i samoću, i to kako onu tužnu – u kojoj se osjećamo napušteno, ostavljeno, zaboravljeno i bespomoćno – tako i onu ugodnu samoću koja nam je potrebna da budemo sami sa sobom i napunimo baterije za budućnost. Često je ta samoća preduvjet za novi rast.

NACIONAL: Stalno se govori da je epidemija donijela porast psihičkih poremećaja. Što vidite iz svoje psihijatrijske prakse, koji su to poremećaji, kako ovi novi uvjeti utječu na ljude?

Toj sam temi posvetio nekoliko desetaka stranica romana, ali ne bih želio sva svoja promišljanja odati budućim čitateljima. Svijet prije i poslije pandemije neće biti isti. Na civilizacijskoj smo prekretnici. Nalazimo se u stoljeću uma, ali će, po meni, upravo bolesti psihe i psihosomatske bolesti dominirati ovim stoljećem. I to već sada vidim. Promjena načina života u pandemiji i svakodnevne brojke zaraženih, onih na respiratoru i umrlih dovode do sve veće nelagode, tjeskobe, strahova, ali i nepovjerenja i podozrivosti. Svijet se polarizira i svatko se ponaša sukladno svojoj ličnosti i okruženju. Imamo još uvijek nedovoljno poznatog neprijatelja koji ovoga puta ne bira žrtve ni po spolu, ni po dobi, ni po naciji, ni rasi, a ni po ekonomskom statusu, a svatko od nas kao pojedinac i svaka zajednica i civilizacija u cjelini mora donositi brze odluke. U takvoj situaciji izazova i krize treba nam puno zdravog razuma, a što manje panike. To sam nazvao „novom ekologijom uma“ i knjiga koju Damir piše 65 godina ima takav naslov.

NACIONAL: Vaš glavni lik, kao što ste i sami rekli, piše knjigu „Nova ekologija uma“. To je autobiografski moment, s obzirom na to da se sve o čemu piše događalo u vašoj psihijatrijskoj praksi. Možete li podijeliti neke ključne trenutke svoje psihijatrijske prakse, kada ste osjetili određene pomake u mišljenju?

U ovoj su knjizi autobiografski opisi pacijenata, kao i dijelovi posvećeni mojim odnosima s prvim šefom te neki fragmenti moga djetinjstva. Gotovo sve ostalo je fikcija. Kroz prikaze pacijenata, ali i života koji traje 90 godina, glavni lik stvara knjigu „Nova ekologija uma“, koju objavljuje 2041. godine kao urlik i vapaj za civilizacijom koja će sačuvati emocije, empatiju, odnose i naš planet. Opisao sam nekoliko ključnih trenutaka koji su označili moje osobne pomake u razmišljanjima, ali i pomake u povijesti psihijatrije. No dao sam si slobodu da zamislim i buduće trenutke i moguće buduće pomake u mojoj struci, pozitivne i negativne. Za mene osobno to su svakako bili početak specijalizacije, iskustva iz boravka u bolnici u Klenovniku, rad s ovisnicima u KP domu Lepoglava, iskustva tijekom i nakon Domovinskog rata, no velike pomake proživio sam i tijekom zadnjih petnaestak godina, ulazeći u područje komunikacijskih vještina i palijativne medicine.

NACIONAL: Možete li vi kao liječnik, psihijatar, naučiti nešto od onoga s druge strane, tko ima dijagnozu, ponekad i ozbiljnu? Što ste naučili?

Nešto sam naučio od svakog svog pacijenta i najviše sam od njih i naučio. Jedno je knjiško znanje, a sasvim drugo ono iskustveno. Svaki je susret jedinstven, a osobito onaj u psihijatriji, onaj u kojem imamo susret dviju osoba od kojih jedna ima neki mentalni poremećaj, a druga ima stručna znanja i iskustvo te želju da pomogne. Terapijski odnos traje dok oboje u tom odnosu rastu i napreduju. Kad dođe do zastoja, onda taj odnos i prestaje. Nisu svi susreti učinkoviti i uspješni. Nekad dolazi i do prekida odnosa iz raznih razloga, a u romanu sam opisao i situacije u kojima pacijent umire. Učimo kako iz pozitivnih tako i iz negativnih iskustava, a ako želimo ostati dobri terapeuti, nikad ne smijemo prestati učiti.

NACIONAL: Kako kao znanstvenik i liječnik tumačite taj otpor prema znanosti i medicini i toliku skepsu prema cjepivu? Kakav pristup izabrati u dijalogu s tim ljudima i što učiniti kako epidemija ne bi toliko polarizirala društvo?

Mislim da je jako potreban otvoren i zdrav dijalog, sa što manje kontradiktornosti i šumova u komunikaciji. Kad medicinski tim koji čini nekoliko struka mora komunicirati s bolesnikom koji ima neizlječivu bolest, najvažnije je da svi govore isto i da se prethodno o tome usuglase, kao i da imaju stalne supervizije. Isto tako je i na razini društva, pa i u ovim pitanjima oko cjepiva. Kad se stručnjaci prepiru preko svih medija, ljudi koji ih slušaju postaju uplašeni, nesigurni, pa i odustaju. Riječ je u medicini kao skalpel, može djelovati ljekovito, ali i imati fatalne posljedice. Zato apeliram na sve struke da paze što i kako govore.

NACIONAL: Osnivač ste i prvi predstojnik Centra za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Je li palijativna medicina, u neku ruku, najteža grana medicine? Na kojoj je ona razini u Hrvatskoj i što treba napraviti za bolju palijativnu skrb?

Mislim da ne možemo nijednu granu medicine nazvati najtežom, samo je bitno da se u medicini bavimo onim što volimo, da se dajemo i uživamo u onom što radimo. Iako se palijativna medicina bavi osobama svih dobi koje boluju od teških i neizlječivih bolesti, nisam gotovo nigdje drugdje u medicini vidio profesionalce koji toliko uživaju u svom poslu kao u palijativnim timovima. Sretan sam što sam bio dio pokreta koji je napokon i taj dio medicine počeo uvoditi u medicinsku praksu. Nažalost, kasnili smo nekoliko desetljeća, ali zadnjih godina svjedočimo dosta brzim pomacima. Mislim da smo negdje na sredini puta da sustignemo razvijeni svijet. Sad je važno ne zastati, jer se ovaj dio medicine u svijetu jako razvija, a mi moramo ići i dvostruko brže ako želimo pacijentima pomoći onako kako danas omogućuje moderna palijativna medicina.

NACIONAL: Nedavno je umro psihijatar Robert Torre, poznat po tome što je „iznutra“ kritizirao psihijatriju. Koje su boljke današnje psihijatrije i kako je unaprijediti tako da „antipsihijatrijske ideje“ više ne padaju na plodno tlo? Kakvom vidite psihijatriju budućnosti?

Prerano nas je napustio Robert Torre, moj kolega i prijatelj koji je promišljao psihijatriju na vlastiti i zanimljiv način. Nije je kritizirao na negativan način. Njegova kritika pokušavala je unaprijediti struku, a svi imaju pravo na svoju kritiku i stav. Nerijetko bi iz konteksta bile izvučene samo neke rečenice, a on je, po meni, htio naglasiti da u Hrvatskoj treba vratiti socijalnu psihijatriju u kojoj smo nekada bili prvaci svijeta, kao dio trolista u psihijatriji – psihofarmaci, psihoterapija i socioterapija. Sve te terapije moraju biti dostupne pacijentima, naravno, ovisno o dijagnozi. Meni je bila čast biti promotor njegove knjige „Ima li života prije smrti?“ i uživao sam čitajući njegove brojne druge tekstove. Bio je psihijatar mislilac, ali prije svega dobar čovjek. Uvijek ću ga pamtiti kao razigranog i veselog mladića te stručnjaka koji je promišljao ono što radi i istinski u tome uživao. Iako ni meni često nije bilo ugodno sudjelovati na svjetskim skupovima gdje bismo susretali pristaše antipsihijatrijskog pokreta, mislim da je i taj pokret šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća – kao i, primjerice, film „Let iznad kukavičjeg gnijezda“ – s ove vremenske distance, na neki način, napravio pomak nabolje baš zato što je uzburkao javnost i struku te pokrenuo pozitivne promjene. I mi se moramo pogledati iznutra, vidjeti koliko se dajemo pacijentima, jer oni su prije svega osobe, a ne simptomi i dijagnoze. O tome govori cijeli moj roman. Psihijatriju budućnost vidim kao ravnopravnu granu medicine i otvorenu struku koja neće stigmatizirati oboljele i koja će svim sredstvima pomagati da poremećaj traje što kraće, da osoba i njena obitelj što manje pate i da se nakon epizode bolesti osoba što prije vrati u život. Vidim je kao interdisciplinarnu struku koja će koristiti najnovije spoznaje iz neuroznanosti, genetike, ali i humanističkih znanosti. I još nešto – u stoljeću uma, u kojem znamo da većina kroničnih bolesti proizlazi iz kroničnog stresa, vidim je kao jednu od najvažnijih disciplina unutar obitelji medicine, kao jednu od vodećih, a ne onu koja je marginalizirana i u zapećku.

NACIONAL: Bavite li se i dalje privatnom psihoterapeutskom praksom? Jeste li specijalizirali neku od škola psihoterapije i odlučili se za neku od njih ili u svom psihoterapeutskom radu kombinirate znanja više pravaca?

Osim što još uvijek radim na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredni profesor, radim i s pacijentima u privatnoj praksi. Psihijatar je prije svega doktor medicine, liječnik, a psihoterapeut može biti i osoba koja nije liječnik. Mislim da svaki psihijatar mora imati znanja iz psihofarmakoterapije, psihoterapije i socioterapije, jer su to naši alati u liječenju. Učio sam cijeloga života i još uvijek učim jer se spoznaje u psihijatriji razvijaju neslućenom brzinom. Sretan sam što sam socioterapiju učio od najboljih u svijetu. Što se tiče psihoterapije, kao važnog oblika liječenja, mislim da je najvažnije da koristimo pravu tehniku za osobu koja ima neki poremećaj. Ne može ista vrsta psihoterapije pomoći svim pacijentima i u slučaju svih poremećaja. Svaki osnivač pojedine psihoterapijske tehnike naglasio je koga možemo time liječiti. Najviše sam učio transakcijsku analizu, hipnoterapiju, ali i dinamske terapije i na kraju u praksi njegovao i njegujem eklektički pristup. Uzimam iz pojedinih škola ono što mi treba za pojedinu osobu. Uz tehniku, psihijatar, kao i svaki drugi liječnik, liječi i svojom osobnošću, uz važnost komunikacije.

NACIONAL: Poprilično ste plodan autor i puno knjiga objavljujete. Odakle crpite inspiraciju, što imate sljedeće u planu?

U posljednjih nekoliko godina objavio sam puno stručnih knjiga i radova s kolegama, a i sada pripremamo neke nove, kako na hrvatskom jeziku tako i više poglavlja za međunarodne udžbenike i priručnike. Moj je laptop pun novih ideja, s nekoliko nezavršenih romana i nekoliko drama. Inspiracija mi je život, sve ono što gledam i osjećam oko sebe. Najčešće ideja dolazi nakon nekog snažnog emocionalnog naboja, bio on negativan ili pozitivan. A što će od toga biti objavljeno, vidjet ćemo. Imam vremena, barem do devedesete, kao i moj junak koji je prvu knjigu, za razliku od mene, objavio tek s devedeset godina.