Objavljeno u Nacionalu br. 1039, 25. ožujka 2018.

Psihijatar Veljko Đorđević govori o svojoj novoj knjizi ‘Ožiljci života’, zbirci od 25 priča koje razotkrivaju njegov intimni svijet, ali i donose iskustva njegovih prijatelja i pacijenata. Autor kaže da će se u pričama prepoznati generacija stasala 70-ih godina prošlog stoljeća

Psihijatar Veljko Đorđević bio je pri kraju specijalizacije u današnjem KBC-u Sestara milosrdnica kada se potkraj 1981. tamo liječio Miroslav Krleža. On i kolega neurolog slavnom su piscu trebali izvršiti lumbalnu punkciju. Posjetili su ga u bolničkoj sobi da mu objasne kakvu intervenciju trebaju uraditi i zašto. Krleža ih je pitao nemaju li pametnijeg posla od razglabanja o tome do kakvih je promjena došlo u starom tijelu te je konstatirao da je normalno da u njegovoj dobi sve polako nestaje. Dodao je da je on o svemu tome o čemu govore pisao u svojim romanima. Također je naglasio da ga, u stanju u kakvom se nalazi, najviše boli kada vidi liječnički konzilij, a mnogo manje kad čita te da je fizička bol potencirana onom emocionalnom zbog gubitka supruge.

Oko njega je bilo mnoštvo novina, časopisa iz kulture i književnosti. Dvojicu liječnika do kraja je razoružao kada ih je pitao jesu li donijeli današnje novine. Nakon toga je usput prokomentirao, kao da je sve u apsolutnom redu, da oni koji ne uspiju kao pisci pišu posvuda, pa i po novinama. Tada je u medicini u takvim situacijama uglavnom liječnik odlučivao i bio je običaj samo obavijestiti pacijenta što će se napraviti, ali Veljko Đorđević i njegov kolega nakon tog susreta s Krležom otišli su neobavljena posla. Drugi su im se liječnici rugali. Miroslav Krleža umro je par dana kasnije, 29. prosinca 1981.

Tim sjajnim krokijem Miroslava Krleže, čiji je karakter iznijansirao u priči “Veliki pisac i ja”, Veljko Đorđević, psihijatar s više od 40 godina prakse, dao je svoj mali obol kulturnoj povijesti svoje sredine. To je samo jedna od 25 priča iz njegove upravo objavljene knjige “Ožiljci života” (VBZ), podijeljene na poglavlja “Odrastanje”, “Ljubav”, “Medicina”, “Vrteška života” i “Svitanje”. Promocija knjige održat će se u Novinarskom domu u utorak, 27. ožujka, u 19 sati.

Opisujući svoju knjigu Veljko Đorđević je rekao da je ona drukčija od prethodno objavljenih njegovih knjiga jer je riječ o do sada neobjavljenim pričama koje razotkrivaju njegov osobni intimni svijet, ali donose i iskustva njegovih prijatelja, pacijenata, nekih ljudi kojih više nema, a sve to poškropljeno je umjerenom dozom fikcije. Kako je rekao Đorđević, riječ je o pričama u kojima se može prepoznati generacija stasala 70-ih godina prošlog stoljeća, a u mnogima od njih riječ je o stvarima koje nisu važne samo za njegov intimni svijet i profesionalni razvoj:

“Primjerice, priča ‘Rudnik života i smrti’ govori o velikoj drami iz veljače 1989., kada je više od 1300 rudara u Kosovskoj Mitrovici štrajkalo spustivši se na ‘deveti horizont’ velikog rudnika Trepča. Tada sam predložio kolegi Slobodanu Langu da idemo nešto učiniti kao ekipa liječnika. Ušli smo u rudnik, proveli neko vrijeme s rudarima i naposljetku s njima izišli. U rudniku nemate osjećaj protoka vremena, a brojnim rudarima je nakon nekoliko dana štrajka glađu život bio ugrožen. Dva dana pregovarali smo s rudarima nagovarajući ih da iziđu, da bismo na kraju u tome uspjeli te su počeli izlaziti jedan po jedan, a i mi s njima. Kasnije nam se jedan stariji Albanac zahvalio u ime albanskog naroda, a sjećam se da nam nisu iz zahvalnosti htjeli ništa naplatiti ni u restoranima u kojima smo tada jeli. Dok smo se vraćali u Zagreb, krenuli su prvi tenkovi prema Kosovu i već tada smo osjećali da je došao kraj ‘federirajuće’ federacije.”

Priča “Zid” nastala je nedavno, dok je boravio na Svjetskom kongresu psihijatrije u Berlinu u studenom 2017. godine i stanovao u hotelu sagrađenom na mjestu gdje je nekada bio Berlinski zid:

“I ove godine su ispred kongresnog centra bile antipsihijatrijske demonstracije, a to je nešto što sam već doživio u Njemačkoj prije desetak godina na kongresu u Hamburgu. Na tom kongresu bio sam posebno impresioniran suočavanjem njemačkih psihijatara sa svojom mračnom prošlošću. Naime, od 30-ih godina do kraja Drugog svjetskog rata nacisti su u Njemačkoj kastrirali ili usmrtili veliki broj psihijatrijskih bolesnika, uključujući i djecu, da – kako su nacisti tvrdili – očiste naciju, a u tom procesu sudjelovali su i brojni psihijatri. Njemački psihijatri su posljednjih godina s umjetnicima i preživjelim pacijentima postavili nekoliko fantastičnih izložbi o tome što se događalo, da bi se suočili s prošlošću, ali i s time upoznali generacije koje dolaze, kako se takve stvari više ne bi ponovile. Izložbu i filmove o tim događajima samo na ovom kongresu pogledalo je više od 13.000 psihijatara iz cijelog svijeta, a autore izložbe pozvao sam da dođu i u Hrvatsku. Ovo je za mene odličan primjer toga kako jedino potpunim rasvjetljavanjem istine, pa makar ona bila i najmračnija i najsramotnija, možemo stvoriti zdrave temelje za budućnost, jer je njemačka psihijatrija danas, 28 godina nakon pada Berlinskog zida, primjer za cijeli svijet.”

Knjiga završava pričom koja nosi naslov “Ostavite vrata otvorena” i govori o hrabrim braniteljima koji su tijekom Domovinskog rata u jednoj noći krajem rujna 1991. godine evakuirali oko 300 psihijatrijskih bolesnika iz psihijatrijske bolnice u Pakracu, kao i članove medicinskog osoblja koji su uz njih ostali do kraja, a da nitko nije poginuo ni nastradao: “Ta, jedna od najvećih epopeja iz razdoblja Domovinskog rata, bila je skoro zaboravljena. U bolnici su u iznimno teškim uvjetima, pod stalnim granatiranjem, a pod kraj i bez lijekova, hrane, struje i vode, boravili najteži psihijatrijski bolesnici, nerijetko nepokretni, psihotični i dementni. Napravljen je tajni plan evakuacije, u kojem su u razdoblju od samo tri sata u noći s 28. na 29. rujna svi bolesnici izvučeni kroz jedan otvor u podrumu zgrade i evakuirani prvo preko rijeke Pakre, a nakon toga autobusima po mraku na slobodni teritorij. Zadnji je iz tog bolničkog okna izišao njihov ravnatelj, psihijatar dr. Nikola Zelić, koji se nakon toga još jednom vratio provjeriti jesu li svi evakuirani i rekao ‘Ostavimo vrata otvorenima, vratit ćemo se’. Nažalost, nisu se vratili. Razrušena zgrada ove bolnice i danas je u korovu i neobnovljena, što je mojim kolegama i meni bio motiv da se uključimo s entuzijastičnim kolegama iz Pakraca u inicijativu obnove bolnice, pa smo zbog toga napisali knjigu ‘Pouke o čovječnosti’ koja je izašla u proljeće 2017. godine. Ovu hrabru epopeju spašavanja najugroženijih bolesnika predstavili smo i na nekoliko međunarodnih skupova te smo najuglednije svjetske liječnike i doveli u Pakrac, a sad nas traže da se ova knjiga prevede na engleski jer je to najbolji primjer medicinske etike i učionica čovječnosti.”

Veljko Đorđević rođen je 16. rujna 1951. godine Zagrebu. S pet godina preselio se iz Zagreba u Osijek s roditeljima, majkom medicinskom sestrom i ocem laborantom, jer su roditelji tamo dobili posao. Poseban je kuriozitet da je rođen u liftu KBC-a Sestara milosrdnica u Zagrebu, u istoj bolnici u kojoj je mnogo godina kasnije započeo specijalizaciju iz psihijatrije. Od adolescencije imao je podjednaku sklonost prema medicini i umjetnosti pa je mnogo godina kasnije kao psihijatar na akademskoj razini povezao to dvoje. Voditelj je izbornog predmeta ‘Mozak, um i umjetnost: od neurona do zajednice’ na Akademiji likovnih umjetnosti te je inicirao osnivanje predmeta ‘Simulirani pacijent’ na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Prisjetio se svog školovanja i početaka profesionalnog razvoja:

“U osnovnoj školi imao sam izvanredne nastavnike, a već u četvrtom razredu objavljena je moja prva pjesma. Gimnazijski profesor književnosti Reufik Dželihodžić, koji je inače bio i gimnastičar, nije nas baš podučavao gramatiku, ali nas je tjerao da pišemo, čitamo i razumijemo književnost. Osim što sam volio čitati, išao sam u osječki Mini teatar, gdje me osnovama režije i glume podučavao voditelj tog teatra, poznati redatelj, intendant i glumac Branko Mešeg. Tada sam pisao za školske novine, radio intervjue s poznatim osobama, a moj prvi intervju bio je s velikom dramskom umjetnicom Marijom Crnobori. U to doba svi su govorili da bih trebao upisati režiju jer je nas nekoliko iz gimnazije snimilo film koji je dobio vrijednu nagradu na državnom natjecanju. Pripremao sam se i za studij režije u Pragu, na koji me je prijavio za prijemni ispit jedan stariji kolega, ali za moje roditelje jedino je medicina bila fakultet pa sam odustao nakon očeve rečenice: “Cirkusant možeš biti i u Osijeku, zbog toga ne moraš odlaziti od kuće.” Ipak, već na prvoj godini studija surađivao sam i na snimanju nekih televizijskih serija, išao u kazalište i družio se s glumcima. I kao specijalizant psihijatrije nastavio sam s povezivanjem medicine i umjetnosti, pa je moje prvo izlaganje na svjetskom kongresu socijalne psihijatrije 1977. godine u Opatiji bilo pod nazivom ‘Transmisione mogućnosti glumačke ekspresije’.”

Zanimalo nas je koji su kolege ostavili najviše utjecaja na njega: “Najviše traga u mom profesionalnom psihijatrijskom razvoju ostavili su psihijatar Branko Pražić, moj prvi mentor, psihoterapeut Graham Barnes, od kojeg sam najviše naučio o psihoterapiji, i naravno moj veliki šef i profesor Vladimir Hudolin, tada jedan od najpoznatijih svjetskih socijalnih psihijatara koji je radio i živio pedeset godina prije svog vremena. Iz Zagreba i u Zagreb razvijao je i promovirao svjetsku socijalnu psihijatriju, tako da je Zagreb godinama bio svjetsko sjedište socijalne psihijatrije. Gdje god putujem i danas po svijetu, zna se za profesore Andriju Štampara, Vladimira Hudolina i Slobodana Langa. Moj prijatelj Slobodan Lang, koji je umro prije dvije godine, cijelog života bio je involviran u socijalnu medicinu, preventivnu medicinu i javno zdravstvo te je pokrenuo niz preventivnih akcija o kojima se i danas govori širom svijeta. Imamo kratko pamćenje i volimo misliti da svijet počinje od nas. S druge strane, ako generacija koja nadolazi nas ne nadraste, onda je to civilizacijski korak unatrag. Zbog toga sam se uvijek trudio pomagati mladima.”

Zgode i nezgode odrastanja u Osijeku opisao je u knjizi “Osječki nokturno”, a svoj razvoj kao psihijatra u knjizi “Lepoglavski blues”. U potonjoj knjizi opisao je i anegdotu u kojoj je Josip Broz Tito poslao mandarine s otoka Vange svojoj sestri koja se liječila na odjelu neurologije u današnjem KBC-u Sestara milosrdnica, gdje je Đorđević u novogodišnjoj noći bio jedan od dežurnih liječnika:

“Bili smo iscrpljeni nakon tri dana teških dežurstava i netko je rekao da bismo i mi mogli probati te mandarine. Pojeli smo ih svega nekoliko. Sutradan je došla šefica neurologije profesorica Višnja Hudolin i odmah nas je postrojila i rekla da je to težak disciplinski prekršaj i da ćemo izgubiti posao. Nazvala je zbog toga ravnatelja bolnice koji se smijao i nije vjerovao da ga zato zove, ali ona je bila ustrajna. Kada sam okrivio sebe i branio neuropsihijatra dr. Miljenka Kalauseka koji je sa mnom dežurao te noći, Višnja Hudolin rekla je da sam ja specijalizant i da su stariji liječnici odgovorni, a ne ja. Zbog toga je profesor Kalausek, kasnije priznati neuroradiolog, napustio kliniku i odmah započeo s novom specijalizacijom. Da stvar bude apsurdnija, pacijentica je imala problema s gutanjem i nije ni smjela jesti mandarine jer se mogla ugušiti.”

Prvo dežurstvo imao je 1976. u istoj bolnici, današnjem KBC-u Sestara Milosrdnica, i taj dan veže također uz jednu zanimljivu anegdotu:

“Jedan pacijent na muškoj psihijatriji od 22 sata navečer do tri sata ujutro stajao je uz štok vrata na kojem je kolegica držala puzavce i jeo listić po listić. Nakon što su me sestre hitno pozvale jer su ga pronašle kad je puzavac već skoro cijeli pojeden, zabrinuo sam se da se nije otrovao. Pregledao sam ga detaljno i sve se činilo urednim. Nije govorio ništa, samo se smješkao. Bio je kronični shizofreni bolesnik. Zvao sam u strahu interniste, koji su mi se smijali i rekli da ne trebaju dolaziti zbog toga. Ali nije mi vrag dao mira i zvao sam ih energično da dođu, da otklonimo svaku opasnost. Kada je kolega internist napokon došao u četiri ujutro, rekao je da ne vidi znakove intoksikacije i da ta biljka možda nije otrovna, ali da ostanem uz njega i javim ako se nešto pogorša. Ostao sam budan do jutra, a on se i dalje samo smješkao jer mu očito nije bilo ništa, a nije ni mogao drugačije komunicirati zbog svog psihičkog stanja. Kada sam to prijavio na prvom jutarnjem sastanku, svi su se valjali od smijeha jer sam se ja toliko uplašio. Kasnije me profesor Hudolin još mjesecima ispitivao što je s onim koji je pojeo puzavac.”

Veljko Đorđević profesor je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, a osim podučavanja studenata znanjima iz psihijatrije i psihološke medicine, posebno se bavi palijativnom medicinom i komunikacijom u medicini te je inicirao osnivanje Centra za medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine Medicinskog fakulteta (CEPAMET), koji je počeo s radom 21. rujna 2010. godine. Posljednjih godina posebno je aktivan kao predsjednik Zagrebačkog instituta za kulturu zdravlja. Također, on je autor 650 televizijskih emisija “Ekspertiza” i više od tisuću radijskih emisija “Čovjek je čovjeku lijek” i “Povjerljivo”, kojima je nastojao približiti medicinu najširoj javnosti.

Nakon što je 1975. američki film “Let iznad kukavičjeg gnijezda” u kojem Jack Nicholson igra psihijatarskog pacijenta na jednom rigidnom psihijatarskom odjelu američke bolnice, izazvao ogromnu pozornost diljem svijeta, imao je, priznaje, strašan osjećaj neugode zato što je psihijatar, jer su ga ljudi doživljavali kao nekoga tko muči ljude. On je prema svojem poslu imao sasvim drukčiji odnos. Dugi niz godina radio je na Odjelu socijalne psihijatrije na kojem su imali terapijsku zajednicu, psihijatre, psihologe, socijalne radnike, muzikoterapeute i radne terapeute:

“Razvijali smo psihijatriju u zajednici, a ne u bolnici; pojavili su se i psihofarmaci, ali sam ih ordinirao samo kada je to bilo neophodno, uz sve druge terapijske intervencije. Išlo se prema integrativnom modelu, odnosno svijesti o tome da su i u bolesti i u zdravlju i socijalni i duhovni čimbenici – uz one biološke i psihološke – uzroci bolesti i zdravlja. Kasnije je prevladalo vrijeme psihofarmakoterapije, a onda se s razvojem neuroznanosti i genetike počelo vjerovati da će se pronaći uzročnici gotovo svih bolesti. Nažalost, još i danas svjedočim negativnoj stigmatizaciji psihijatrijskih bolesti i bolesnika. Smatram da na svaku bolest treba gledati kao na bolest koju je moguće zaliječiti ili izliječiti. Položaj psihijatrijskih bolesnika i dalje nije adekvatan. Čak je i antipsihijatrijski pokret na neki način unaprijedio psihijatriju jer je to bio poticaj za bolji razvoj struke. A što se tiče povijesti psihijatrije i psihoterapije, ono što je utemeljitelj psihoanalize Sigmund Freud u svoje doba zagovarao, govoreći prvenstveno o strukturi ličnosti i psihoterapiji, danas je u mnogočemu neuroznanost i dokazala.”