Veljko Đorđević, ugledni zagrebački psihijatar, psihoterapeut i profesor prošlog tjedna promovirao je memoarsku prozu “Ludolog među umjetnicima”, kao treću knjigu trilogije nakon “Lepoglavskog bluesa” i “Osječkog nokturna” u kojima opisuje značajne događaje iz svog života. Nova knjiga posvećena je sjećanjima na rad i druženje s umjetnicima i mnogo otkriva o ulozi umjetnosti u Đorđevićevu odrastanju i profesionalnom usmjerenju: kako razmišlja o važnosti umjetnosti danas, o integraciji umjetnosti u psihijatrijske postupke liječenja i o tome što je zajedničko medicini i umjetnosti.

U knjizi Đorđević konstatira da previše toga u hrvatskoj kulturi počinje i završava s alkoholom, iako se alkohol još uvijek ne smatra velikom opasnošću. “To je ulaznica u svijet odraslih, društveno dopušten ritual, stimulans. U svakoj profesiji imamo osobe koje pretjeraju, nisu umjetnici jedini. I među liječnicima i svećenicima ima osoba koje piju. No alkohol je naša droga broj jedan. Uvijek se pije, od rođenja djeteta, obiteljskih slavlja, obljetnica na poslu, blagdana, karmina, ti rituali su dio naše kulture”, kaže Đorđević.

Glumci su se s njim mnogo puta savjetovali i kad su imali uloge pacijenata, luđaka, teških kompleksnih karaktera: “Poslije sam shvatio da najbolje mogu pomoći savjetom ako oni dođu k meni, među pacijente, da osjete atmosferu, prođu kroz odjel, osobito da dođu u hitnu službu. Jer stereotip nekog poremećaja nije dobar, svaki je pacijent drukčiji. Gluma nije samo verbalni izričaj, to je i gesta, tišina, služite se svim čulima kako biste nekoga dočarali. Ni od koga ne naučimo toliko koliko od svojih pacijenata. Najviše što naučimo nije iz knjiga, nego u komunikaciji s bolesnicima. Bez interakcije i praktičnog iskustva nema uspješne terapije, ne možete biti ni dobar predavač”, kaže Đorđević.

Đorđević se u svojoj prvoj knjizi “Lepoglavski blues” bavio svojim današnjim promišljanjem o psihijatriji, prisjećajući se svojih početaka 1975. u Vinogradskoj bolnici. “U ‘Osječkom nokturnu’ prisjećao sam se svojih korijena, djetinjstva, kako sam odrastao, nastavnika i učitelja koji su me oblikovali, gimnazije, grada Osijeka nekad i sad. Poticaj za novu knjigu rađao se posljednje četiri godine, otkad smo na Medicinskom fakultetu osnovali Centar za palijativnu medicinu, medicinsku etiku i komunikacijske vještine, gdje smo započeli intenzivnu interdisciplinarnu suradnju s tri umjetničke akademije Sveučilišta u Zagrebu: Likovnom, Muzičkom i Dramskom. Osmišljavali smo nove predmete za studente medicine i umjetničkih akademija, u prvom redu rad na tzv. simuliranim pacijentima, gdje podučavamo studente Dramske akademije da glume prave pacijente, uz sudjelovanje studenata medicine i pravih pacijenata”, objašnjava Đorđević.

Taj je model upoznao tijekom školovanja u New Yorku u bolnici Memorial Sloan Kettering i u Cambridgeu, gdje su u edukaciji sudjelovali profesionalni glumci. “Oni glume bolesnike s određenim problemima, a to se može iskoristiti u izučavanju komunikacijskih vještina, da student medicine nauči kako komunicirati s anksioznim, deprimiranim, suicidalnim ili agresivnim bolesnikom. Zato se kaže ars medica, medicinsko umijeće, jer tu nema ponavljanja. Nikad se ne susrećemo s dvije iste osobe. Započeli smo s ulogama različitih vrsta boli, od malignih bolesti do emocionalne, socijalne, psihološke, fizičke boli, kako bismo ušli u nešto što se zove tzv. verbatim kazalište. Zbog toga što smo, upoznavši Trevora Walkera sa sveučilišta St. Mary u Londonu, čovjeka koji je sa spisateljicom Nell Dunn napravio svjetski poznatu predstavu ‘Cancer Tales’ prema istinitim pričama bolesnika koji boluju od malignih bolesti i njihovu odnos prema onome što su sve doživljavali unutar obitelji, kako su se suočavali s bolešću, kakav je bio odnos liječnika prema njima. Ista je spisateljica nekoliko godina poslije napisala i drugu predstavu, ‘Home Death’, o umiranju kod kuće. Prošle je godine ta predstava prikazana u engleskom Parlamentu, odnosno Domu lordova, gdje se potom raspravljalo o tome kako dostojanstveno umirati, što zapravo znači palijativna medicina i skrb”, ističe Đorđević.

Kad u knjizi piše o odnosu između liječnika i bolesnika, govori o odnosu između osobe koja ima problem koji treba rješavati i druge koja ima stručna znanja i vještine da ih riješi. Smatra da je upravo iskustvo umjetnosti ključno za daljnje educiranje u suvremenim metodama liječenja i da medicina može mnogo naučiti od umjetnosti. “Medicina je struka, znanost, umijeće koje treba povezati umjetničke akademije s nama. Primjerice, zbog boli ljudi najčešće odlaze k liječniku, bez obzira je li to neuropatska, fantomska ili fizička bol. U našoj kulturi neki ljudi misle da kad imaš bol na neki način trebaš i trpjeti. No za to nema razloga. Mi smo prvi na našem sveučilištu uveli osnove palijativne medicine, i to interdisciplinarno, tako da zajedno uče liječnici svih specijalnosti, medicinske sestre, socijalni radnici, psiholozi, duhovnici, radni i art terapeuti, članovi raznih udruga, da jedni od drugih učimo, da se struke povezuju”, objašnjava Đorđević.

Stoga su prije dvije godine u suradnji s Likovnom akademijom iz Zagreba pokrenuli grafičku mapu “Bol”, koju je uredio grafičar i slikar Robert Šimrak. Odabrali su 12 autentičnih priča pacijenata i liječnika koji su imali emocionalne ili obiteljske boli i to povezali s grafičkim listovima o boli dvanaestero poznatih hrvatskih umjetnika. Ta je mapa obišla svijet, preko važnih svjetskih kongresa i institucija. Imaju izvrsna iskustva s verbatim teatrom na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti, koji se temelji na autentičnim pričama pacijenata, kako bi zajedno s liječnicima senzibilizirali javnost, da liječnici ne ostanu zarobljenici svojih institucija. “Svi se moraju s tim znati nositi. Predstavu ‘Tihi jecaj’ prema autentičnoj priči naše spisateljice izvele su Natalija Đorđević i Sanja Crljen na Svjetskom kongresu medicine usmjerene prema osobi u Zagrebu 2013. Čak sam u Moskvi u toj predstavi glumio psihijatra. Vrlo je teško glumiti kad nisi profesionalni glumac, iako sam inače psihijatar”, kaže uz smijeh Đorđević.

Ističe da je povezivanje znanosti i umjetnosti na akademskoj razini na ovaj način jedinstveno u svijetu. “Umjetnici se daju bezrezervno, oni stalno rastu i razvijaju se kroz nove uloge i zato smo postigli velike pomake. Dobili smo prije godinu dana projekt ‘Komunikacijom protiv boli’ u koji smo uključili i prave pacijente u kazališnu predstavu, od branitelja, karcinomskih boli, fantomskih boli, neuropatije, emotivne boli, a liječnike su igrale kolegice koje se inače bave psihoonkologijom, bile su poput veziva unutar predstave. To smo testirali i igrali u Pakracu, u Srednjoj medicinskoj školi. Stavovi ljudi o boli mijenjaju se nakon predstave. Takvo što je prvi put na ovaj način izvedeno u svijetu. Konzultirali smo i Trevora Walkera i ljude koji se u svijetu bave art terapijom, i oni su nam rekli – kolege, vi ste prvi koji će takvo što napraviti. Reakcija nakon predstave najčešće je bila tišina, jer ljudi nisu svjesni koliko se pati u boli”, veli Đorđević.

U knjizi opisuje svoje odrastanje, školovanje, ljubav prema književnosti i umjetnosti uopće, osječke gimnazijske dane, težinu odluke u profesionalnoj orijentaciji između glume, režije, novinarstva, književnosti i medicine. Ta mu je svestranost poslije izvrsno poslužila za bolje razumijevanje pacijenata.

Na nekoliko mjesta u knjizi postavlja se pitanje bi li svijet uopće bio moguć bez umjetnosti i umjetnika. Veljko Đorđević slaže se da obično ismijavamo ili podcjenjujemo ono čega se bojimo ili što ne razumijemo i u svojoj knjizi mijenja tu percepciju umjetnika: “Kad upoznate kreativne ljude, a ja sam o toj kreativnosti dosta pisao, vidite da kreativni ljudi stalno stvaraju nove vrijednosti. Umjetnost pokreće svijet. Nekad je utjecajnija, nekad manje utjecajna, sve ovisi o tome kako se civilizacija kreće. Da nije bilo umjetnika prije nekoliko stotina ili tisuća godina, kako bismo uopće procjenjivali svoj civilizacijski hod?”

Đorđević se ne slaže s tvrdnjama da je danas utjecaj umjetnosti na društvo smanjen: “U radu s gluhom djecom vidi se na koji način muzika ili teatar utječu na njih. Umjetnost je nedjeljiva od znanosti. Ja sam o umjetnosti i kreativnosti razmišljao upravo kad sam i sam bio bolestan. Način na koji umjetnici promatraju svijet, njihova optika i imaginacija su važni. Stvaranje je poseban neurotski čin i proces. Ljudi koji stvaraju ne razaraju, oni vole, raduju se uspjehu drugih. Samo čovjek koji uspije izaći iz svoje discipline i koji uspije surađivati s drugima može graditi budućnost na novim osnovama”, ističe Đorđević.

U knjizi dokida stav o suvremenoj psihijatrijskoj praksi kao nečemu što je hladna, uhodana terapija između pacijenta i liječnika: “Samo dobar čovjek može biti dobar liječnik. Empatija je nešto s čime se rađamo, što dobivamo u obitelji, što nosimo sa sobom i što se može nadograđivati, ali se ne može stvarati. Morate gledati u osobu, a ne u simptom i dijagnozu, to je empatija i bez toga je nemoguće liječiti. Za mene je psihoterapija odnos između dvije osobe: jedne koja ima psihološki problem i terapeuta koji ima iskustvo i edukaciju pa u tom zajedničkom radu zajedno rastu. Kod nas još uvijek postoji strah od psihijatrije uz etiketiranje pacijenta, predrasude javnosti, ali i među profesionalcima. Moramo se boriti protiv stigmatizacije bolesti i bolesnika jer se mnogi poremećaji mogu dobro liječiti, bez remisije, mogu biti tek životna epizoda. Zato vam pacijent mora vjerovati, osjetiti da ga vidite kao osobu, s mnogo empatije. Često se u povijesti umjetnosti pogrešno na osnovi psihopatografskih zapisa ocjenjuje umjetničko djelo, prema alkoholnim epizodama itd. Likovna i muzička terapija iznimno su važne. Samo kad je čovjek kreativan može biti zadovoljan. Kao psihijatar mislim da je za razvoj mozga djeteta u školskoj dobi umjetnost jako važna, od likovne preko glazbene do književne. Mozak se zbog neuroplastičnosti razvija do u poznu starost, a sve što se tiče umjetničkoga treba omogućiti od najranije dobi svakom djetetu, od predškolskog uzrasta nadalje. Ljudi koji imaju neki hendikep bolje se rehabilitiraju uz neku vrstu umjetnosti, pa i ples”, kaže Đorđević. Đorđević u knjizi opisuje brojne situacije u kojima je liječio umjetnike, ali navodi da su mu najteži pacijenti zapravo liječnici. U knjizi navodi da oni mnogo znaju, ali kad obole, teško prihvaćaju bolest ili mijenjaju svoje ponašanje te teško prihvaćaju nove obrasce. Đorđević ističe da umjetnici to brže shvaćaju i prihvaćaju.