Ekonomist Velimir Šonje redovito objavljuje ekonomske analize za Hrvatsku udrugu poslodavaca (HUP) i za Hrvatsku udrugu banka (HUB), ali daje i ocjene o radu hrvatske vlade. Njegova je zadnja ocjena Plenkovićevoj vladi prije epidemije koronavirusa bila mršava trojka u ocjenama od 1 do 5. U povodu njegove nove analize „Kreditiranja poduzeća i uloga garancijskih shema u krizi COVID-19“, objavljene prošloga tjedna za Hrvatsku udrugu banaka, izostala je njegova numerička ocjena Vladi. U razgovoru za Nacional opredijelio se za opisnu „solidnu ocjenu“, uz napomenu da se Vladi „zamjerke uvijek mogu naći, ali ako znate kakav je to izazov bio, i još uvijek jest, onda je doista teško ne dati solidnu ocjenu“. Od 2003. godine Šonje je direktor savjetničke tvrtke Arhivanalitika, a od 2000. do 2003. bio je član uprave Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb. Bio je i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, na kolegiju Financijska tržišta i institucije i gost predavač na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je 23 knjige i poglavlja u knjigama, od kojih su 9 objavljene u inozemstvu.

NACIONAL: Prošlog tjedna nepravomoćna presuda Ivici Todoriću za aferu mali Agrokor, transferu novca u kompaniju u inozemstvu navodno za fiktivni posao, bila je oslobađajuća. Može li se to odraziti i na budućnost novoosnovane kompanije Fortenova koja je preuzela održivi dio Agrokora?

Fortenova i Agrokor danas su dvije posve odvojene stvari, a o pravnoj komponenti ne mogu govoriti jer nisam pravnik.

NACIONAL: U analizi bankarskog sektora naglašavate da su velike kompanije bankarima pogodnije za kreditiranje jer su manje rizične. Upravo je Agrokor svojedobno bio najveća hrvatska kompanija.

U normalnim vremenima Agrokor je plaćao vrlo visoke kamate, a na koncu više nije mogao doći do novih kredita. U značajnoj mjeri su ga počele kreditirati ruske banke upravo zato što je ušao u zonu visokog rizika.

NACIONAL: Epidemija koronavirusa se ne zaustavlja, broj pozitivnih raste, a hrvatsko gospodarstvo je u velikom padu, kao i turizam o kojem je Hrvatska ovisna. Kakve su mogućnosti hrvatskog bankarskog sektora o kojem sada ovisi oporavak gospodarstva?

Hrvatske banke imaju omjer kapitala oko 24%, što ih čini jednima od najstabilnijih u Europi. To je važno u krizama jer jamči tri stvari: sigurnost štednje, kontinuitet platnog prometa i sposobnost održavanja kreditne aktivnosti, naravno u skladu s procjenama rizika. Na visok omjer kapitala ne utječe samo kreditna politika banaka, nego i politika nadzora koju provodi HNB. Stabilnost i sigurnost štednje, odnosno banaka predstavlja komparativnu prednost, osobito u kriznim vremenima, jer zamislimo što bi se dogodilo da banke nemaju dovoljno vlastita kapitala. Štednja bi se odlijevala, ne samo iz banaka, nego i iz zemlje, a krediti bi se nastojali što prije naplatiti. Zbog toga bi moratoriji, odgode plaćanja i refinanciranje starih kredita, koji su obilježili proteklih šest mjeseci, bili tek sporadični. Ovako su banke prema podacima HNB-a bile u prilici reprogramirati između 80 i 90% iznosa za koje su građani, odnosno poduzeća podnijeli zahtjeve za posebne mjere u krizi.

NACIONAL: Procjena je da najveće banke u Hrvatskoj, Zagrebačka i Privredna banka, stoje bolje od njihovih banaka-majki: Intesa Sanpaolo i UniCredit. Procjenjuje se da u Hrvatskoj ostvaruju veliku dobit u bankarskom sektoru. Koliko od te bankarske dobiti ostaje u Hrvatskoj, a koliko se transferira njihovim bankama-majkama?

Banke-majke hrvatskih banaka uredno su prolazile stres testove Europske središnje banke prije krize, što treba tumačiti kao potvrdu da matice nisu u problemima i da su kapitalno snažne. Točno je da se dio talijanskog bankarskog sustava nalazi u problemima, no riječ je o srednjim bankama, dakle o segmentu sustava koji nije povezan s našim bankama. Nadalje, profitabilnost hrvatskih banaka nije među najvećima u Europi jer se povrat na kapital prije krize kretao oko 9%, što je oko europskog prosjeka i niže nego u većini zemalja srednje i istočne Europe. I prije krize više je dobiti zadržavano u zemlji, nego što se isplaćivalo kroz dividende. No sada je to prošlost. HNB je nakon izbijanja korona-krize zabranio isplate dobiti, a dobit banaka je u drugom tromjesečju ove godine pala na trećinu prošlogodišnje u istom razdoblju. To će se dalje pogoršavati kako kriza bude odmicala. I zbog toga je važno imati solidan kapital u bankama – kapital je amortizer gubitaka koji će se neizbježno povećavati kako kriza bude odmicala. Ova je kriza toliko duboka i nagla da su svi, ako možemo tako reći, u istom loncu – i banke i građani i poduzeća.

NACIONAL: Više od 90 posto aktive u Hrvatskoj ipak je u rukama stranih banaka, što dio ekonomista smatra problemom.

Ponovit ću da poslovanje banaka-matica u ovom trenutku ni na koji način ne opterećuje poslovanje hrvatskih banaka koje su uklopljene u međunarodne bankovne grupacije. Naprotiv, takvim hrvatskim bankama lakše je pristupiti dugoročnim inozemnim sredstvima i ponuditi kredite na dulje rokove uz povoljne kamatne stope. Međutim, moramo biti svjesni da smo trenutno u najvećoj ekonomskoj krizi nakon Drugog svjetskog rata. Sposobnost banaka da upravljaju rizicima je smanjena. Kreditne politike zaoštrene su u svim bankama i u svim zemljama, bez obzira na to tko im je vlasnik. Banke tako čuvaju štednju štediša od gubitaka, što je njihov primarni zadatak. Stoga smo sada u fazi kada je teže doći do kredita.

NACIONAL: Mogu li i dalje poduzeća računati na pomoć države u sufinanciranju plaća od 4000 kuna da se ljudi ne bi otpuštali s posla?

Te će se mjere nastaviti u iznosu do 2000 kuna za kompanije koje mogu dokazati da zbog krize imaju pad prihoda više od 50 posto.

NACIONAL: U vašoj analizi ocijenili ste da su najrizičnija ulaganja u mala i srednja poduzeća. S obzirom na tu ocjenu, kakva je perspektiva hrvatskog gospodarstva?

Veće kompanije u prosjeku imaju više kapitala, stabilnije su i manje rizične, u manjoj mjeri ovise o jednom ili dva čovjeka, a s gledišta odnosa s bankama veće kompanije su one čije poslovanje kreditori dubinski upoznaju kroz dugogodišnji poslovni odnos. Takva poduzeća uvijek lakše dolaze do kredita. Razlika u odnosu na manja poduzeća osobito dolazi do izražaja u krizama. U Hrvatskoj, kao i svugdje u Europi i svijetu mala i srednja poduzeća najveći su dio gospodarstva i imaju najveći udio u zaposlenosti.

NACIONAL: Do 2030. stopa zaposlenosti u Hrvatskoj trebala bi porasti sa 66,7 posto na 75 posto i biti veća od prosjeka EU-a. Prema indeksu gospodarske i društvene digitalizacije, trebali bismo biti među 10 najboljih članica EU-a, stoji u strategiji Plenkovićeve vlade do 2030. godine koju je upravo objavio Jutarnji list. Kako ocjenjujete taj dokument u čijoj ste izradi i vi sudjelovali?

Sudjelovao sam u ranoj fazi, pred više od godinu dana, tako da uvid u dokument koji je sada završen nisam imao i ne mogu ga komentirati. Što se tiče brojki koje spominjete, ambiciozni ciljevi digitalizacije koji se spominju su ostvarivi, ali samo ako se javni sektor duboko reformira kroz digitalizaciju i opće pojednostavljenje svih javno-administrativnih postupaka, a privatni sektor usmjeri na istraživanja i razvoj u sektorima visokih tehnologija. Ambiciozno, teško ali ostvarivo ako u narednih devet godina dođe do duboke društvene promjene. Što se tiče rasta stope zaposlenosti s 66,7 na 75%, koja se odnosi na dobnu skupinu od 20 do 64 godine starosti, taj cilj će biti vrlo teško ostvariti. Stopu od 75% danas ima primjerice Irska, a prosjek EU-27 je niži od toga (73%). Dostizanje 75% do 2030. iznimno je težak zadatak koji podrazumijeva duboku reformu cijelog društva, a ja sam prestar da bih vjerovao u mogućnost da se društvo poput našeg tako duboko promijeni u samo deset godina. Volio bih biti u krivu.

NACIONAL: Kad možemo očekivati da će početi stizati i novac obećan iz Europske unije?

Na taj ćemo novac moći računati tek sljedeće godine. Zna se procedura za povlačenje tih sredstava. Hrvatska mora donijeti planove oporavka, a onda na temelju projekata iz tih planova povlačiti sredstva iz novog europskog projekta „nove generacije“. Taj projekt još nije aktivan. On je samo politički potvrđen, ali čekaju se još neka odobrenja. Mislim da ove godine od tog novca nećemo vidjeti ništa. Iduće godine će sigurno biti moguće povlačiti ta sredstva, jer je odobreno tzv. predfinanciranje. Taj iznos za Hrvatsku trebao bi biti oko 10 milijardi eura kada se zbroje zajmovi i transferi kao nepovratni dio. Veći dio se odnosi na nepovratne transfere. Rok za prijavu je do 2023., a rok za povlačenje tog novca bit će 2026. Riječ je o novcu koji je izvan redovnog financiranja iz europskih fondova.

NACIONAL: No Hrvatska je dosad slabo povlačila sredstva iz europskih fondova.

Sada brže povlačimo taj europski novac.

NACIONAL: Najviše ste prostora u analizi posvetili garancijskim shemama u kojima bi hrvatska država trebala sudjelovati u kreditiranju poduzeća. Znači li to da uloga države u ekonomiji postaje opet važna? Donedavno su ta državna jamstva u Europi bili proskribirana, pa je zbog njih Hrvatska imala problema u pristupanju Europskoj uniji zbog takvih državnih garancija u brodogradnji.

Kreditne garancijske sheme za mala i srednja poduzeća te za pojedine sektore – na primjer, za zelenu energiju i izvoz – postoje desetljećima i svuda. Takvim shemama se ne pokrivaju rizici gubitaša i neperspektivnih poduzeća, već se nastoji pospješiti tok kredita prema perspektivnim poduzećima koja imaju poteškoće u pristupu kreditima. To je bitno različita situacija od slučaja koji spominjete, kada vlada izravno jamči za obaveze besperspektivnih poduzeća koja akumuliraju gubitke. Europska unija prvu vrstu garancijskih shema potiče i financira, jer one mogu povećati gospodarsku dinamiku, a druge, poput garancija brodogradnji, strogo nadzire, limitira ili zabranjuje, jer ona guše ekonomski rast. I da, kada nastupi kriza, važnost garancijskih shema raste, jer rizici i neizvjesnost blokiraju kreditne tokove pa ih se tako nastoji pokrenuti.

NACIONAL: Ta ste jamstva, odnosno garancije raščlanile na više modela. Koji su najpovoljniji?

Najpovoljnija su fleksibilna portfeljna jamstva. Kreditori formiraju veći broj kredita u portfelju ovisno o vlastitim procjenama rizika, a država se uključuje kroz jamstvo koje pokriva moguće gubitke u određenom postotku portfelja. Dakle, država ne jamči sve, ne uzima sav rizik na sebe. Za razliku od onih starih jamstava u brodogradnji, ovdje država daje takozvano parcijalno jamstvo, što znači da privatni kreditor i dalje riskira svoj novac, samo u manjoj proporciji. Na primjer, možemo zamisliti da se rizik dijeli tako da država preuzme pola rizika portfelja kredita, a kreditor drugu polovicu. Kreditor je zbog izloženosti riziku vlastitim sredstvima stimuliran odgovorno birati dužnike kako bi eliminirao one koji vjerojatno neće moći vratiti kredit, a državna polovica preuzimanja rizika služi za to da se krediti koji bez jamstva ili ne bi bili odobreni ili bi bili odobreni u mnogo manjim iznosima, ipak odobre.

NACIONAL: Ministar gospodarstva Tomislav Ćorić upravo je ustvrdio da su ta jamstva koje država može dati ograničena. Kako djelovati u uvjetima najavljenih ograničenja? Za njega oporba u Saboru sada traži interpelaciju zbog navodnog pogodovanja u investiciji vjetroelektrane Krš Pađene kojima je HBOR dao i kredit stranim investitorima iz Bosne i Hercegovine? Što se može od toga očekivati?

Naravno da iznosi u kojima se država izlaže riziku trebaju biti limitirani. S fiskalnim kapacitetom države valja postupati krajnje oprezno i gledati kako se za najmanji ulog, odnosno izlaganje riziku može dobiti najveći razvojni učinak. Zbog toga sam skeptičan prema svakoj kreditnoj shemi gdje neka državna institucija izravno kreditira poduzetnike mimo tržišta. Zašto kunu državnoga novca koristiti za direktno kreditiranje velikih poduzetničkih pothvata, bez obzira na to jesu li poduzetnici u domaćem ili stranom vlasništvu, kada se ta kuna može koristiti kao kapital odnosno pokriće u garantnom fondu, koji se onda može multiplicirati kroz participaciju privatnih kreditora? Gledajte to ovako: je li pametnije koristiti nekoliko desetaka milijuna kuna za kredit jednom poduzetniku čiji uspjeh ovisi o državnim subvencijama i koji zapošljava mali broj ljudi, ili za garancijski fond koji će pomoći odobrenju više desetaka kredita po milijun kuna za desetke manjih poduzeća koja ukupno zapošljavaju stotine ljudi? Portfeljna jamstva koja sam spomenuo multipliciraju učinak javnog novca, diverzificiraju rizik, što znači da se smanjuje vjerojatnost da država zbog jamstva pretrpi gubitak, i isključuju svaki oblik pogodovanja jer privatni kreditori riskiraju i svoj novac. A to jamči odgovornu procjenu rizika.

NACIONAL: Premijer Andrej Plenković najavio je ulazak Hrvatske u eurozonu i uvođenje eura do kraja mandata ove vlade, dakle do 2024. godine. Koliko je to realno u postojećim okolnostima pada BDP-a i usporavanja gospodarskih aktivnosti?

Ta 2024. je za sada realan rok ako ekonomski oporavak od koronakrize počne 2021. godine. Hrvatska ionako ima interes udovoljiti kriterijima za uvođenje eura, odnosno zaustaviti rast javnog duga jer taj dug će nakon koronakrize dosegnuti 90% BDP-a, što je neodrživa razina koja naše gospodarstvo čini izuzetno ranjivim. Ulazak u europodručje može djelovati kao sigurnosni padobran – jamstvo da zbog visokoga duga neće doći do skoka kamatnih stopa i financijske nestabilnosti.

NACIONAL: Ulaskom u eurozonu hrvatska vlada izbacuje iz vlastitih ruku jedan od instrumenata u vođenju ekonomske kao što je monetarna politika. Zašto to smatrate dobrim kada Sloveniji to nije pomoglo, jer se otkako je uvela euro počela više zaduživati. U vrijeme kada je imala nacionalnu valutu stopom inflacije do 10 posto razvijala je gospodarstvo bez dugova.

Prvo, inflacija ne razvija gospodarstvo. Gospodarstvo se razvija kroz znanje, poduzetništvo, inovacije, dobre institucije i politike te nema dokaza o tome da bi inflacija mogla pogodovati nekome od tih faktora, naprotiv. Drugo, Slovenija se zaduživala i dok je imala tolar, a zaduživanje nije uvjetovano valutom nego odlukama da se uzme neki dug. Treće, u Sloveniji nema velikih dvojbi o tome je li im euro koristio – doprinio je nižim kamatnim stopama, a ekonomski problemi koje je Slovenija imala od 2009. do 2015. nisu bili uvjetovani eurom, nego širom europskom krizom i neplativim kreditima u slovenskim državnim bankama koje su poslovale s lokalnim tajkunskim konglomeratima. Euro im je pomogao da raščiste tu situaciju i lakše ju prebrode.

NACIONAL: Je li swap aranžmanom HNB-a s Europskom središnjom bankom od 2 milijarde eura put u novo zaduženje?

Swap aranžman između centralnih banaka nije dug u istom onom smislu u kojem, primjerice, državni proračun ima manjak pa se uzima dug da se taj manjak pokrije. Europska središnja banka je prihvatila protuvrijednost 2 milijarde eura HNB-ovih kuna i zauzvrat stavila na raspolaganje 2 milijarde eura. To je novac raspoloživ u rezervama za intervencije na deviznom tržištu, ako bude potrebno. Prilično sam siguran da neće biti potrebno pa taj novac treba tumačiti kao rezervu iz opreza za koju je bitno znati da postoji.

NACIONAL: Kako HNB, a kako Vlada može pomoći hrvatskom gospodarstvu uz sve prazniju državnu blagajnu, a procjene govore da je gospodarstvo u Hrvatskoj uključujući i privatni sektor ovisno o državnoj i javnoj potrošnji? O tome svjedoči i afera JANAF, u kojoj je tvrtka prvoosumnjičenog Kreše Peteka ovisila o poslovima u državnom i javnom sektoru.

Hrvatska ima ogroman državni odnosno javni sektor koji se sastoji od triju segmenata. Prvo je dodana vrijednost koju država kontrolira kroz proračune svih razina vlasti. Taj dio će ove godine dosegnuti povijesni maksimum od oko 50% BDP-a. Zatim imamo državna poduzeća poput JANAF-a, njih više od tisuću, gdje se stvara između 5 i 10% dodane vrijednosti. Naposljetku imamo kvazi-državni ili kvazi-privatni sektor, nazovite ga kako hoćete, čija je glavna karakteristika da, iako je u privatnom vlasništvu, veliku većinu prihoda ostvaruje u poslovima s javnim subjektima. Nećemo pretjerati procjenom da kada zbrojimo sva tri segmenta između 60 i 70% dodane vrijednosti u Hrvatskoj nalazi se pod izravnom ili neizravnom kontrolom vladina sektora. Vlada bi najviše pomogla razvoju da se taj njezin gospodarski ugriz smanji jer je s tako raširenom ulogom države povezana netransparentnost, korupcija i ekonomska neefikasnost.

NACIONAL: Koliko je točna teza da je najplodnije tlo za korupciju suradnja privatnog i javnog sektora?

Vuk Vuković je pred nekoliko godina istraživao javne nabave na lokalnoj razini i pokazao endemsku raširenost korupcije, odnosno sumnje na korupciju jer su za značajan postotak javnih nabavi birana poduzeća s najblaže rečeno sumnjivim karakteristikama poput poduzeća bez zaposlenih, i slično. Ovo što sada pratimo nije ni prvi niti zadnji slučaj pojave sumnje u tešku korupciju jer je javni sustav toliko razgranat da ga nije moguće kvalitetno nadzirati. Previše je umreženih i zainteresiranih za neki posao ili radno mjesto u javnom sektoru, tako da je onih koji imaju interes da javni sektor bude efikasan i dobro nadziran jednostavno premalo. K tome, neovisni ljudi su uronjeni u svoje poslove i živote tako da je broj ljudi koji prvo nisu umreženi i drugo imaju resurse za borbu u cilju boljeg nadzora javnog sektora – smiješno malen. Miševi ne mogu kontrolirati i disciplinirati mačke.

NACIONAL: Koliko korupcijske afere poput ove zadnje štete hrvatskom gospodarstvu?

Šteta od svake afere je ogromna. Sa svakom se zakopavamo sve dublje, nastaje sve veća rezignacija, nepovjerenje u institucije. To blokira svaku inicijativu i potiče participaciju u korupcionaškim poslovima i zapošljavanjima kao metodu ostvarenja društvenog uspjeha. A ta priča da su korumpirani sustavi dobri za investicije jer ulagač barem zna gdje treba podmazati i s kim se treba dogovoriti, pa se sve riješi, ne znam tko je tu priču izmislio. Mislim da su je izmislili oni koji ne bi znali poslovati u otvorenom i transparentnom demokratskom sustavu. U životu nisam čitao, niti sam čuo za ozbiljno istraživanje, koje bi pokazalo da korupcija općenito pogoduje investicijama.

NACIONAL: Za Hrvatsku udrugu poslodavaca radili ste također analize, ali i davali ocjene Vladi koja je jedva dobivala ocjenu dobar. Kako ocjenjujete njeno djelovanje u uvjetima korona-krize?

Korona-kriza je strašno težak, ne samo epidemiološki, nego prije svega društveni problem. Zamjerke se uvijek mogu naći, ali ako imate u vidu kakav je to izazov bio, i još uvijek jest, onda je doista teško ne dati solidnu ocjenu. S naknadnom pameću znamo da se u početku pretjeralo s nekim mjerama – propusnicama, stigmatizacijom ljudi koji su šetali vani na svježem zraku, tjeranjem ljudi u zatvorene prostore gdje se virus po svemu sudeći brzo širio, no te su pogreške ispravljene. U dijelu ekonomske politike radili smo uglavnom sve što su radile i zemlje koje su mnogo razvijenije od nas, neke smo mjere kopirali i mislim da netko drugi u kratkom roku ne bi mogao učiniti mnogo više. Naš gospodarski problem nije reakcija na krizu u zadnjih nekoliko mjeseci, naši gospodarski problemi su mnogo dugotrajniji i dublji.

NACIONAL: Na koji se način hrvatsko gospodarstva može osloboditi svog, kako neki ekonomisti navode, „prokletstva turizma“?

Mislim da prokletstvo turizma ne postoji. To je teoretski koncept (takozvana „nizozemska bolest“) koji počiva na pretpostavci da bi se naši građani bavili nekim produktivnijim poslovima da turizam ne postoji. Protivljenje tezi o prokletstvu resursa obično ilustriram sljedećim primjerom: da na Hvaru nema turizma, bi li tamo niknula tvornica avionskih motora i bi li zbog toga život na Hvaru bio bolji no što je danas, ili bi se Hvarani odavno raselili s Hvara? Mislim da su neki kolege koji šire tezu o prokletstvu resursa pobrkali uzroke i posljedice: nije visok udjel turizma u BDP-u uzrok što imamo premalo drugih propulzivnih djelatnosti i poduzeća, nego je taj udjel posljedica toga što nemamo dovoljno drugih propulzivnih djelatnosti i poduzeća.

NACIONAL: Nakon 18. listopada kreću ovrhe. Činjenica je da će najveći broj ovrha biti pokrenuto zbog neplaćanja računa, ali to su manji iznosi. Po iznosima najveće ovrhe bi trebale pokrenuti banke. Može li se očekivati da banke produlje moratorij na ovrhe?

Pretpostavljam da je iznos dugova prema bankama zbog kojih su pokreću ovrhe veći od 50 posto, ali to je podatak sklon oscilacijama i on se mijenja. Čini mi se, međutim, da se trenutno traga za nekim rješenjem kojim bi se išlo kroz otplatu rata ili kroz dva ili tri kruga. Konačnog odgovora na to pitanje još nema. Sigurno je da obustava ovrha ne može trajati dugo. Dugovi se prije ili kasnije moraju na neki način vratiti. Moratorij je dosad bio dva puta po tri mjeseca, a sada bi taj režim trebalo urediti za dalje.

NACIONAL: Tko bi trebao urediti taj režim, je li to Vlada?

Vlada je nešto najavljivala, ne zna se još kojom dinamikom, ali je sigurno da to ne može dugo trajati da ovrha uopće nema. Gledamo li zahtjeve za različitim vrstama odgoda otplate kredita, kod poduzeća je značajno veći iznos. Kod poduzeća je riječ o više 20 milijardi kuna, a kod stanovništva je to manje od 10 milijardi kuna. Poduzeća su mnogo više tražila moratorij, pa je posljedično i mnogo više odobreno.