Aktualni predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić na toj dužnosti će biti do 1. siječnja 2019., a javnost će 15. studenog znati tko će ga zamijeniti. Iako se očekuje da će broj kandidata rasti, arhitekt Velimir Neidhardt, potpredsjednik HAZU, kandidat je kojeg je javno apostrofirao upravo Zvonko Kusić na temelju potpune slobode svih akademika u predlaganju kandidata za funkcije u HAZU.

Velimir Neidhardt, sin arhitekta Franje Neidhardta i nećak arhitekta Jurja Neidhardta, rođen je 1943. u Zagrebu, a 1967. diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je stipendist fondacije “Zlatko i Joyce Baloković” na Harvard University i Massachusetts Institute of Technology u Cambridgeu te se stručno usavršavao kod Skidmore, Owings and Merrill, Architects-Engineers u Chicagu. Kao arhitekt najpoznatiji je po Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici, poslovnoj zgradi INA-e, zagrebačkoj zgradi Croatia osiguranja i najnovije po projektu Zračne luke Zagreb koji je osmislio i realizirao s kolegama Brankom Kinclom i Jurom Radićem.

Nedavno je predstavljena knjiga „Misao u arhitekturi: Velimir Neidhardt”, urednika i autora koncepta izdanja Alena Žunića koja obuhvaća tekstove nastale tijekom pola stoljeća Neidhardtova pisanja o arhitekturi, od 1968. do 2018.

NACIONAL: Vaša knjiga ima naslov koji upućuje na to da postoji filozofija arhitekture. U zaključku predgovora piše da ste u radu pokazali sposobnost za promišljanje arhitekture i projektiranje. Kako gledate na odnos teorije i prakse u arhitekturi, kada je arhitekt mislilac, kada umjetnik, a kada praktičar?

Arhitektura je sintetska disciplina koja spaja umjetnost, znanost, praksu i tehničku vještinu. Iako se danas sve to uvelike pojednostavljuje, a arhitektura se povezuje isključivo s gradnjom, ona je zapravo kultura sagledavanja životnih obrazaca, prilika i mogućnosti, ambijentalnih vrijednosti, povijesti i ostavštine, simbola i značenja. Pravi arhitekt ne bi se trebao žaliti na teškoće i nepovoljne uvjete: on je sretan da može djelovati u suženim i restriktivnim uvjetima. Arhitekt ne treba biti majstor u svemu, ali mora znati principe svih drugih djelatnosti i biti sposoban u arhitekturu na prikladan i skladan način uključiti druge umjetnosti, kao i tehniku, tehnologiju i industriju. Arhitektura je zadovoljstvo stvaranja jer pruža neizmjeran horizont, širinu koju netko sam odabere, a bira i ono što želi biti i način na koji želi gledati svijet. Arhitekti su dirigenti života, ali su istodobno i stvaraoci. Zamislite da je dirigent istodobno i kompozitor.

NACIONAL: Arhitekt koji je ostvaren u tom punom smislu mora paziti da ne upadne u zamku toga da se osjeća kao demijurg, kao Bog?

Ne bi trebao upasti u tu zamku jer je tu uvijek netko tko hoće ili neće prihvatiti vaše djelo, bilo da je to korporativna instanca, država ili lokalna zajednica. Ali mogu reći da je božanski osjećaj stvarati. Arhitektu je najljepše kada može miran i isključen od suvremenih distrakcija živjeti sa svojim problemom. Kod arhitekture je zanimljivo da ne postoje ograničenja. Arhitekt stvara gotovo na svakom mjestu. Vi noću možete sanjati neku prostornu zagonetku i reći: aha! To nosi arhitekturu i po tome ste vi kao autor obilježen, a vaše je djelo izašlo iz crne kutije razmišljanja. Mnogi su pokušavali znanstveno ući u taj proces stvaranja u slučaju arhitekture i razložiti ga na sastavne faktore, ali to nikada nije do kraja moguće i uvijek postoji nešto što izmiče i svjetluca.

NACIONAL: Koliko je obiteljsko naslijeđe utjecalo nas vaš poziv, a što je to u vama što vas je vuklo prema arhitekturi?

Moj pradjed Franjo Ksaver u Hrvatsku je došao 1856. iz württemberške pokrajine kao obrtnik i bio među začetnicima mesne industrije u Hrvatskoj. Njegov sin Gjuro član je Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja, a unuci, odnosno, moj stric Juraj i otac Franjo ušli su u svijet arhitekture. Tu se stvorila ta jezgra ljubavi prema arhitekturi. Juraj Neidhardt je kao mladi arhitekt, nakon što se vratio sa studija iz Beča, dobio priliku raditi na velikoj zgradi Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa za koju je dobio odlikovanje pape Pija XI. Kasnije je otišao u Europu i došao na krov svijeta, u ured Le Corbusiera koji je definirao modernu arhitekturu XX. stoljeća na svjetskoj razini. Moj otac bavio se sportskom arhitekturom: radio je na stadionu Maksimir i kasnije realizirao zapadnu tribinu kao remek-djelo arhitekture te sportsku dvoranu Dom sportova, sve s Vladimirom Turinom. Neću reći da je obiteljsko naslijeđe prevagnulo, ali ono omogućuje širi i dublji uvid i povoljnije inicijalne uvjete da uskočite u nešto i prihvatite se toga. Moja pokojna sestra Anja je arhitekt, kao i od strica Juraja kći Tatjana. Dora, jedna od mojih dviju kćeri, također je arhitektica. U uskoj obitelji imamo šest arhitekata od 1901., kada se rodio Juraj Neidhardt, do danas.

NACIONAL: Kako je izgledalo dijete koje će postati budući arhitekt u vrijeme vašeg odrastanja u odnosu na današnjicu? Imate li neka zanimljiva sjećanja iz djetinjstva u tom smislu?

Današnja djeca imaju puno mogućnosti, prvenstveno ih zaokuplja tehnologija. Mi smo drukčije odrastali: bilo je obavezno početi svirati klavir, ali ste se bavili i svime čime ste mogli: od izviđača do skupljanja maraka. Nisam bio sportski tip, ali moja sestra u to doba bila je plivačka rekorderka. Nakon klavira sam se priklonio klarinetu da bih se, kada su došle znamenite šezdesete godine, bio okušao kao bubnjar u rock sastavu Delfini. Svirali smo reinterpretativni rock and roll, bili smo dobar ritmički band. Krajem 1967. morao sam u vojsku pa sam završio fakultet i prestao se baviti glazbom. Počeo sam polako ulaziti u arhitekturu. Imao sam jako dobre profesore na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Mnogi od njih, kao što su, primjerice, Drago Galić, Mladen Kauzlarić i Josip Seissel bili su akademici. Tada su, nakon studija, postojale majstorske radionice za sve umjetnosti, pa tako i za arhitekturu. Naša majstorska radionica nalazila se u ulici Ivana Gorana Kovačića, u znamenitoj kući u kojoj je stanovao i Vladimir Nazor nakon Drugog svjetskog rata. Tu je zatim stanovao i vodio radionicu naš vrhunski avangardist Drago Ibler koji je označio početak internacionalnog stila arhitekture u Hrvatskoj. Nakon smrti Iblera majstor arhitekt postao je akademik Drago Galić.

NACIONAL: Vratimo se na sliku djeteta koje će jednom postati arhitekt. Ako banaliziramo stvar nekad su se djeca igrala s Lego kockama, a danas svi gunđaju da se više ne mogu igrati i biti kreativna. Kako govoriti o tome, a da ne zapadnemo u žaljenje za starim vremenima?

Nikada se ne smije žaliti ni za čim. Danas bolje živimo. Moja generacija odrasla je na mlijeku u prahu, cheddar siru koji je dolazio iz Amerike, kikirikiju i američkoj marmeladi. Zamislite da se u to doba po mjesnim zajednicama u velikim loncima kuhalo mlijeko u prahu. Ako to nije bilo ograničavajuće, ne znam što je. Mi smo 1956. prvi put vidjeli fluorescentnu lampu i električni frižider i pojeli bananu iz Trsta. Usporedite to s današnjom generacijom. Oni eksperimentiraju, imaju igru Minecraft koja simulira gotovo arhitektonske ambijentalne konstrukcije. Time se oni bave od treće ili četvrte godine.

NACIONAL: S jedne strane ste me uvjerili, a s druge niste.

To je vječno pitanje. Trebate li kontemplirati i ništa nemati osim vaše introspektivne svijesti iz koje se sve rađa a vi stvarate bez iskustva i podražaja, ili je bolje eksperimentirati sa svime, po cijenu toga da se možda u tome izgubite i da vas sve to proguta? Slikar ima pred sobom štafelaj i platno, on se upušta u kreativni čin bez ograničenja: zanima ga samo ima li dovoljno boje i lijepi kist i može naslikati sve što želi. U takvom svijetu bez ograničenja danas žive mala djeca, ona mogu svašta. Kao arhitekti imate velika ograničenja: vaše djelo mora odgovarati svijetu iz kojeg je nastalo. Ne smije ugrožavati javno zdravlje, uzrokovati probleme ili nesreće, da ne govorimo o konstrukcijskim ili financijskim ograničenjima. Pitanje je je li originalnost veća u uvjetima bez ograničenja ili u teškim uvjetima.

NACIONAL: No s druge strane arhitektura je po svojoj prirodi sklona tome da potpadne pod kapitalistički sustav i da samim time postoji veći broj onih arhitekata koji su isključivo projektanti i poslovni ljudi, a ne umjetnici i mislioci, vizionari?

Kada je u tridesetim godinama prošloga stoljeća prevladala moderna arhitektura, arhitektura je bila izuzetno socijalno nabijena. Stvaraoci su htjeli promijeniti svijet na bolje i utjecati na njega svojim djelima. Tada je postojala likovna grupa Zemlja, čiji je cilj bio borba za bolje društvo, a u njoj su bili i mnogi arhitekti. Le Corbusier je rekao da arhitektura mijenja društvo i čini revoluciju izlišnom. To je tlapnja, nećete arhitekturom promijeniti ljude, ali možete biti socijalno osjetljivi i na tome raditi. Nakon Drugog svjetskog rata svi smo osjetili američki utjecaj, od Coca-Cole do McDonald’sa jer je tamo to sve puno ranije bilo eksperimentirano, nije bilo granica.

NACIONAL: Možemo li onda reći da je dobro što smo imali socijalizam u svom naslijeđu?

Da nismo, možda ne bismo danas imali takvu obalu, nego bi sve bilo preizgrađeno.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti rada na vašim najpoznatijim projektima?

Moj put počeo je u Majstorskoj radionici profesora Galića. On nas je inspirirao da se bavimo natječajima i radimo samostalna djela. Već 1968. natjecao sam se s dvojicom kolega i dobili smo otkup rada na projektu hotela Palace u Dubrovniku. U Makarskoj sam netom nakon toga dobio drugu nagradu za hotel Begova ledina. Ti natječaji mlađim arhitektima omogućili su da se polako afirmiraju. Radili smo diljem Jugoslavije pa tako se i natjecali za suvremeni trgovački centar u Skoplju.

Profesor Galić me predložio za stipendiju Baloković u Americi, tada je teško netko iz Hrvatske mogao dobiti stipendiju za odlazak vani, malo smo mogli utjecati na to. Tako sam ja mogao studirati na Harvardu, a nakon toga imao sam sreću da sam profesionalno produžio godinu u najvećem birou korporativne svjetske arhitekture SOM u Chicagu. To mi je omogućilo planetarni pregled. Nije čudo da smo dobili natječaj za NSK 1978. Važna je činjenica da smo u socijalizmu mi arhitekti radili kao u slobodnom svijetu. Nije nam partija davala poslove, natjecali smo se s Beograđanima, Sarajlijama i drugima. Kod nas je kroz arhitektonske natječaje postojalo to slobodno tržište ideja. Tako je došlo i do realizacije zgrade INA-e pa i do one Croatia osiguranja. Svjetski natječaj je Zračna luka Franjo Tuđman: na tom primjeru dokazali smo da možemo nadmašiti najvažnije svjetske arhitekte na međunarodnom natječaju.

NACIONAL: Je li netko bio protiv toga da natječaj bude međunarodni?

Nije, dugo se postavljalo to pitanje zašto nemamo značajni aerodrom. Ideja je bila da se okupi svjetska elita i da zagrebački aerodrom postane vrata Hrvatske. Pozvano je deset svjetskih arhitekata i deset grupa iz Hrvatske: mi smo pobijedili i bili najbolji.

NACIONAL: Mogli ste i ne biti, mogao je pobijediti stranac.

Kada pogledate svjetsku arhitekturu, neka se imena pojavljuju u različitim zemljama. Da je stranac tu pobijedio, bi li to bilo djelo hrvatske arhitekture? Postoji li ona i je li to uopće važno? Aerodrom je tek kasnije nazvan po Franji Tuđmanu pa ne možemo to dovoditi u vezu, to nije kontekst. Dobro je da je ovako, da nije izabran stranac, ali da nismo bili najbolji ne bi tako ispalo. Projekt je izabran 2008., puno prije nego što je čitava stvar malo ispolitizirana.

NACIONAL: Kada smo kod politizacije, moram vas pitati što mislite o tome da se aerodrom zove po Franji Tuđmanu?

Why not? Zašto se ne bi zvao po prvom predsjedniku? Imamo aerodrome koji se zovu po američkom predsjedniku Johnu F. Kennedyju i francuskom predsjedniku Charlesu De Gaulleu. Zašto mi Hrvati to ne bismo smjeli imati?

NACIONAL: Što vam je u profesionalnom smislu omogućilo usavršavanje u SAD-u? Jeste li imali problema u Jugoslaviji nakon što ste upili „dekadentne zapadne utjecaje” i kako ste se dalje nastavili razvijati?

Moramo zapamtiti da je odnos prema umjetnosti u Hrvatskoj bio jedinstven u bivšem socijalističkom svijetu. Hrvatska se razlikovala u bivšoj Jugoslaviji po tome što je u velikoj mjeri prihvatila modernost i naprednost arhitekture. Otvorili smo se da bismo bili posebni, svi su bili poklonici otvorene internacionalne arhitekture. Bili smo svjetionik suvremenosti na ovim prostorima. Naši profesori, stasali tridesetih godina, uspjeli su vrijednosti arhitekture prenijeti iza Drugog svjetskog rata u pedesete. Na početku jugoslavenskog socijalizma dozvolilo se arhitektima da budu vrlo poštovani.

NACIONAL: To znači da ste se vi kao arhitekt osjećali slobodno u socijalizmu?

Apsolutno. Evo primjer. Kada smo jednom tijekom mog studija imali vježbe iz crtanja, među studente je došao naš profesor Kamilo Tompa i izjavio: “Jučer je Tito u govoru rekao da bi umjetnost trebala izražavati socijalističke vrijednosti. On nam je poručio: “Kolege, zapamtite, umjetnost mora biti slobodna”. Ništa mu se nije dogodilo. Možda ima i drugačijih priča, ali moja je ovakva. Nitko mi nije rekao da ne sudjelujem na natječaju jer nisam član partije. Tko je bio najbolji, taj je pobijedio. Taj prostor je bio otvoren, nikada se Titova doktrina nije odrazila na umjetnost. Pedesete svi slave kao fenomen slobode umjetnosti upravo u Hrvatskoj, a nešto šire i u Jugoslaviji. U drugim socijalističkim zemljama nije bilo tako. Kako su neki umjetnici ranije stvarali po Hitlerovim narudžbama, tako su i po Staljinovim.

NACIONAL: Možda zato nismo imali prave intelektualne disidente za razliku od Poljske, Čehoslovačke ili Rusije.

Bilo je nekih sukoba, ali u blažoj mjeri, a u umjetnosti je sve prštalo od kvalitete. To je naprosto bilo tako.

NACIONAL: Bili ste, rezimirajmo, slobodni i tada i danas. Je li vaš primjer izoliran ili je pokazatelj nečega?

Ovaj moj slučaj značajan je za društvo, ali sigurno je i onda i danas bilo onih koji su morali raditi po diktatu ili su nailazili na neke druge prepreke. Jednom sam se i ja, uvjetno rečeno, pobunio. Smatrao sam da Medvedgrad nije dobra lokacija za Oltar domovine pa nisam prihvatio poziv da sudjelujem na tom projektu. To je spomenik koji treba biti u fokusu nacije, a ne izoliran i nepristupačan za potrebe brojnosti velikih komemorativnih manifestacija. On mora biti u žarišnom ambijentu velikog prostora. Jeste li vidjeli prostranost i kulturni ambijent Trga heroja u Budimpešti?

NACIONAL: Netko bi rekao da je to kič.

Ma kakav kič, to je sjajan plod historizma čija je epoha dovršena 1918.

NACIONAL: Ne u tom smislu, nego u smislu nametanja. Nacionalni identitet mora biti nenametljiv, samo tako je to tihi, ali dozirani i fino kritični ponos, a ne provincijalnost.

Zašto ne biste napravili jedan spomenik koji se može koristiti na široj identitetskoj platformi i time postići da arhitektura bude učiteljica budućnosti?

NACIONAL: Svi se rugaju Skoplju u kojem se nalazi divovski spomenik Aleksandru Velikom.

Oni su u suvremenost eklektički utkali vrijednosti antičke arhitekture. U svakom povijesnom vremenu treba raditi suvremenim sredstvima. Zgrada HAZU je 1880. građena legitimnim stilom toga doba. To je historizam devetnaestog stoljeća, po tom smo dobili identitet srednjoeuropskosti Hrvatske. Tlo i ambijent vas definiraju. Zagrebački historizam koji najbolje dolazi do izražaja u Donjem gradu, definirao nas je i to je naša iznimna kvaliteta, iako je to razdoblje do pojave postmoderne dobivalo eklektičke epitete. Danas da netko počne graditi takve stvari sigurno bi bilo neprikladno i neuvjerljivo. Nacionalni spomenici bolji su na izloženim mjestima s kojih su mogući šire percipirani utjecaji.

NACIONAL: Suprotna strana, što god to značilo, odmah bi vam sad rekla da su ovakve izjave korištenje arhitekture u službi promocije nacionalnog identiteta?

Arhitektura inherentno ima ta obilježja. Smijem li govoriti o hrvatskoj arhitekturi? Ako ju rade hrvatski arhitekti, to je hrvatska arhitektura. Ako je to arhitektura stranog autora na tlu Hrvatske, što je ona, osim što je arhitektura?

NACIONAL: Ne bi vam smetalo da je stranac pobijedio na natječaju za Zračnu luku Zagreb?

Ah, c’est la vie. To se moglo dogoditi i bilo bi legitimno, ali se onda ne bismo mogli hvaliti time, a to je važno za naš identitet. To je ogledalo Hrvatske.

NACIONAL: Nedavno se u javnosti razglabalo o idejnom projektu Muzeja naive na Vranicanijevoj poljani jer Ministarstvo kulture nije još našlo rješenje za prostorni problem koji taj muzej, baš kao i Hrvatski povijesni muzej, ima. Kako bi trebala funkcionirati arhitektura, koliko bi toga trebalo biti regulirano na državnoj razini, a koliko bi svatko trebao imati pravo predložiti projekte? Govori li takvo ad hoc predlaganje projekata o nedostacima sustava?

U arhitekturi ili izlazite na natječaj koji je već formiran, kao u slučaju zagrebačkog aerodroma, ili dajete svoje neobavezne prijedloge u vezi nečega što biste željeli napravili na nekom mjestu. Država nekada možda ne misli o nekom problemu, nema financijera ili je nešto neizvedivo. Arhitekt s druge strane traži svoj prostor djelovanja i predlaže. Svaki prijedlog je legitiman, ali je pitanje kakva je procedura i koliko je to ljudi prihvatilo, važan je princip slobodnog sučeljavanja ideja. Zašto Ministarstvo kulture ne bi moglo reći da sada to nije prioritet? Takva institucija mora imati svoje prioritete, a Muzej naive možda to u ovom trenutku nije. No teško je čekati, život može proći u čekanju realizacije projekata, Uglavnom, nisam upoznat s ovim pitanjem.

NACIONAL: Što znači vaš izraz hrvatska arhitektonska šutnja?

U približavanje arhitekture u Hrvatskoj europskim i svjetskim načinima djelovanja postignut je vrhunac 1998. kada je osnovana Hrvatska komora arhitekata, s kojom smo dobili pravo projektiranja na europskim profesionalnim osnovama. Umjesto u ranijem udruženom radu, sad ste mogli osnovati svoju tvrtku ili arhitektonsku poslovnicu s ovlaštenjem da radite i ovjeravate projekte. Dosta toga sam potegao kao predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata od 1995. do 1999. Imali smo kodeks časti i bilo je nezamislivo mijenjati djelo drugog autora bez njegove suglasnosti. Cijene su bile propisane tako da ste konkurirali samo kvalitetom, autorstvo je bilo prepoznato u zakonu. Danas se sve to pomalo izgubilo. Nemamo idejni projekt, bilo tko može biti glavni projektant, nema reguliranog izvedbenog projekta i otprilike na kraju svatko nam se može miješati u posao. To je posljedica sustavne nebrige i arhitektonske šutnje. Arhitekt je ponekad čudan: prešutio bi sve u korist posla na projektu koji bi mogao dobiti. Ne vidi se povratak kroz ovaj sustav. Trebali bismo, poput Francuza, imati posebni zakon o arhitekturi u kojem je prvo slovo da je arhitektura dio kulture. Zatim bismo trebali naći svoj oslonac u Ministarstvu kulture koje nam dodjeljuje, na kraju krajeva, i nagradu za arhitekturu Vladimir Nazor.

NACIONAL: Koliko vi kao potpredsjednik HAZU imate utjecaj na ovakve stvari?

Ja sam to puno puta rekao. To je moja dijagnoza situacije, mnogi možda misle da nije tako i da je sve u redu. Najgore je kada ljudi ne žele ništa promijeniti. No treba imati na umu da je arhitektura nešto najljepše i da to ne treba ostaviti i otići u nekakvu povorku. To je vrlo teška odluka, a zapravo je to fundamentalno.

NACIONAL: Dakle, rad, a ne aktivizam i politika?

Rad bi se trebao nekako realizirati jer je to vaša slika u vremenu i prostoru. Aktivizam i ovakve ili onakve platforme možda imaju ponešto smisla u mlađim godinama, ali to nije osnovni cilj arhitekture. Upravo onako kako je Le Corbusier rekao: arhitektura je dovoljna, nakon nje ne treba revolucija.

NACIONAL: U srpnju će u njujorškoj MOMA-i biti otvorena izložba o jugoslavenskoj arhitekturi, postoji li jugoslavenska arhitektura?

Možete vi definirati nešto kako želite pa teritorijalno govoriti o hrvatskoj, jugoslavenskoj, srednjoeuropskoj ili europskoj arhitekturi ako tako postavite stvar. Ali važno je da se takva ideja korektno formulira i ne ispolitizira.

NACIONAL: Ali danas ispolitizirati znači prodati, nikome nije zanimljivo da jugoslavensku arhitekturu definirate ovako neutralno.

To je istina. Zato mislim da je i u slučaju te izložbe naglasak na politici, a ne na arhitekturi.

NACIONAL: Iz čitanja vaše knjige dobila sam dojam da imate stav da arhitekturu treba vratiti ljudima?

Logično je da se ljudi mogu izjašnjavati, zar ne? Čovječanstvo nije proizvelo nijedan element ili produkt koji je kvalitetniji od gradske aglomeracije. Grad je Bog, vrhunac, mozak.

NACIONAL: Što ako većina u gradu ima trivijalan ukus i izabere nešto trivijalno?

Valjda to nije trivijalan grad. Ne može masa odlučivati, mora se respektirati i čuti njeno mišljenje, ali strukovne i političke strukture na najbolji način taj glas kolektiva bi trebale prevesti u odluku, a pritom autoriteti vezani uz kulturu i umjetnost moraju se anticipativno nametnuti.

NACIONAL: Još 1971. napisali ste da se Zagreb razvijao u oskudici glavnog dokumenta, generalnog urbanističkog plana. Gdje smo po tom pitanju danas?

Danas se taj urbanistički plan često mijenja. U Zagrebu nedostaje fundamentalnih odluka o velikim stvarima, kao što je pitanje Save ili željeznice. Grad je prerastao svoje tkivo: to je kao da ste se podebljali, a vaš je skelet ostao isti. Mora se značajno ojačati kostur, odnosno infrastrukturu. Tu Zagreb mora dati veliku investiciju u svoju budućnost, a već se sada mora početi odlučivati o tome.

NACIONAL: Bili ste predsjednik Udruženja Arhitekata Hrvatske kada je tamo bio prosvjed protiv ukidanja Radija 101. Jesu li vam netko to zamjerio ili su svi to pozdravili?

Ne, dapače. Mislim da se to prihvaća kao izraz slobodarske misli. Odgojeni smo na Radiju 101, kada sam 1985. radio natječaj za INA-u čitavo vrijeme slušali smo Tarzanove jinglove. To je bilo savršenstvo medijskog snalaženja u vremenu koje je još bilo socijalističko. Ne može netko to željeti ukinuti. Stoga sam im rado dao prostor da mogu govoriti na balkonu, tako smo se uključili u taj prosvjedni val.

NACIONAL: Jako idealistički govorite o HAZU kada kažete da se članovi biraju po stručnim, ali i ljudskim kriterijima i da ne bi trebalo biti svjetonazorskih podjela i jednoumlja. S druge strane, priroda ljudi uvijek je ista, na što nas podsjeća naslov zbirke eseja Mirka Kovača “Elita gora od rulje”. Intelektualci i znanstvenici također mogu skrenuti u taštine, podmetanja, natjecateljski duh i samopromociju. Kada je riječ o maloj zajednici kao što su akademska ili sveučilišna i o maloj sredini kao što je Hrvatska, mogu još više doći do izražaja neke, da tako kažem, karakterne i društvene perverzije. Kako se s time boriti i težiti tome da akademici budu ideal ljudskosti i tako budu pravi putokaz za društvo?

Da bi postao akademik, kao što stoji u našem zakonu i statutima, iza vas moraju biti djela od nacionalnog i univerzalnog značenja. Vi se zaista morate istaknuti. Time ste već prošli kroz nevjerojatni filter svih provjera kroz vaš život i tek vas je onda akademija primila u svoje članstvo. Vjerujete li da će takvi koji su se sustavno i na sve načine dokazivali kroz život postati onakvima kakve ste opisali?