Iako često u sjeni razvikanih imena i popularnih likova iz javnoga života, Velimir Grgić zaslužan je za niz zanimljivih televizijskih emisija, priloga te još više za ogroman broj novinskih tekstova kroz koje je pokrivao područje popularne kulture, film, glazbu, društvene fenomene… Pisao je za brojne hrvatske novine, ali i scenarije za emisije kao što su “Zuhra Show”, “Kvizna situacija”, “Ružiona”, “Metro život”… Surađivao je na brojnim filmskim projektima, a bio je i umjetnički direktor Subversive Film Festivala i promotor talijanskog Far East Film Festivala. Savjetnik je filmskog festivala Fantastic Zagreb, a za roman “Kriza” osvojio je 2010. nagradu SFERA. Unazad 15 godina objavio je 13 knjiga, publicističkih djela i romana. Taj rođeni Požežanin posljednje dvije godine aktivniji je nego ikada. Upravo je završeno snimanje prvog hrvatskog akcijskog SF filma “Posljednji bunar” prema njegovu scenariju i u režiji poznatog redatelja glazbenih videospotova Filipa Filkovića Philatza, a Grgić je za Nacional ispričao kako je uopće došlo do snimanja tog filma: “Filkovića sam upoznao još prije petnaestak godina kad smo bili klinci koji su razmjenjivali divikse s azijskim filmovima. Nekoliko godina kasnije vidio sam da je počeo raditi glazbene spotove, što mi je bilo jako drago, jer iako nije redatelj po struci, počeo se baviti režijom koju je jako volio. Nismo se vidjeli godinama, da bih ga jednog dana prije dvije godine sreo na cesti i u roku od par minuta dogovorili smo se da ja napišem scenarij jer bi on jako volio režirati igrani film. Odmah je napomenuo da će sve sam financirati jer sumnja da će u Hrvatskoj ikada dobiti novac za žanrovski film. Imao je nešto ušteđenog novca od snimanja spotova, dobru ekipu s kojom radi, potrebnu opremu… Ja sam taj scenarij napisao doslovce u jednom poslijepodnevu, jer je bio prilagođen ideji niskog budžeta. Dvije godine kasnije ipak smo dobili i novac od HAVC-a pa sam uspio dodati još neke detalje u taj scenarij, ali je priča uglavnom ostala ista. Radnja je smještena u blisku budućnost u svijetu u kojem se ratuje za vodu. Jedan od rijetkih ljudi koji još uvijek imaju bunar s pitkom vodom živi u Hrvatskoj. Tu vodu prodaje ilegalno putem tamnih zakutaka interneta. U regularnoj prodaji nalazi se flaširana voda koju ljudi piju, ali koja sadrži razne pročišćivače, aditive i slično, na koje su mnogi ljudi alergični, posebno djeca. Film počinje tako što jedna obitelj dolazi u Dalmatinsku zagoru, gdje živi taj čovjek… i nastaje kaos. U tom kaosu su Kinezi, puno pucnjave, borbe, elemenata SF-a, ali i obiteljske drame. Htio sam staviti naglasak na likove i njihovu psihologiju preživljavanja. Zapravo je u pitanju jedna vrlo mračna, nihilistička priča koja prikazuje u što se čovjek može pretvoriti kada je prisiljen preživljavati.” Po atmosferi, kako je Grgić ispričao sadržaj filma, “Posljednji bunar” podsjeća na film “The Road” Johna Hillcoata čija radnja se odvija u postapokaliptičnom svijetu bliske budućnosti, a Grgić u taj opis dodaje i film “The Rover”, naglašavajući da je Filković napravio veliki posao. “Primjerice, dizajnirao je toliko detalja u filmu, od gadgeta do etiketa na konzervama i reklamnih plakata, osmislio je od nule nepostojeće futurističke brendove, njihov kompletan dizajn, sve, što je posao za otprilike 25 marketinških agencija…” ispričao je Grgić za Nacional i objasnio da je film trenutno u montaži te će premijera vjerojatno biti početkom 2017. godine. Na pitanje zašto se u Hrvatskoj snima tako malo žanrovskih filmova, Grgić je odgovorio: “To treba pitati ljude koji odobravaju novac za takve filmove. Na svu sreću, stvari su se počele mijenjati na bolje. Nedavno je Kristijan Milić snimio odličan akcijski film ‘Broj 55’, odobrena su sredstva za zombi komediju, pa čak i ‘ZG 80’ ide u tom nekom smjeru. Snimaju se sve više filmovi koje ljudi žele gledati, a ne samo filmovi koji se prikazuju na festivalima da bi stranci mogli pričati kako smo mi Hrvati kulturan narod. Komercijalni film ne mora isključivo biti priča za djecu ili komedija za ostarjele domaćice. Ekipa koja se 90-ih bavila hrvatskim filmom javno je govorila da žanrovski film za njih nije film te nam kao takav nije potreban i tako sustavno uništavala generacije potencijalnih genijalaca koji su mogli raditi vrhunske stvari, umjesto da danas snimaju reklame. Zločin je to za koji nitko nije odgovarao.”

‘Sve se više Snimaju filmovi koje ljudi žele gledati, a ne samo filmovi koji se prikazuju na festivalima da bi stranci mogli pričati kako smo mi Hrvati kulturan narod’

Nekako istovremeno posvetio se i pisanju scenarija i produkciji filma “Love After All”, u hrvatsko – američkoj koprodukciji, na kojem je radio pune dvije godine. “To je film po jednoj istinitoj priči o ženi iz Njemačke koja je sudjelovala u timu nobelovaca koji je izmislio laparoskopsku kirurgiju i umjetnu oplodnju. Njezina životna priča je potpuno suluda. Gotovo šest filmova u jednom životu. Od preživljavanja u džungli nakon što joj se srušio avion pa do ljubavne priče koja kao da je izmišljena, ali nije. Nakon dvije godine razišao sam se s ekipom oko tog projekta i počeo raditi na filmu koji bih volio snimiti u Hrvatskoj. Riječ je o horor komediji ‘HoliDead’ s engleskim glumcima na Jadranu. Scenarij sam napisao s Dariom Lonjakom, ali je problem što je skript trenutno preskup za tržište zombi filmova. Fluktuacije iz godine u godinu su radikalne. Nešto što je prošle godine moglo koštati milijun i zaraditi deset milijuna, ove godine mora koštati najviše 250.000 da bi očekivana zarada bila 500.000 eura.

Možda se na godinu tržišna situacija promijeni pa postane obrnuto, s trendovima nikada ne znaš. No radeći na ovim inozemnim projektima prvi put sam zapravo iskusio kako film funkcionira na tržištu. Ovdje su ljudi navikli kucati na vrata državnih institucija i žicati novac, to su modeli na koje smo u Hrvatskoj osuđeni, jer druge nema. No kada vani radiš film s filmskim producentima, onda radiš proizvod koji je vrijedan onoliko koliko vrijedi na tržištu. Film je skupa igračka, a uloženi novac se mora vratiti i zaraditi. Postoji vrlo jasno stanje tržišta i ako imaš ljubavni, ratni, zombi, komediju ili kakav već film, koliko on korespondira s realnim stanjem, toliki budžet može imati. Postoji odgovornost za proizvedeno, nitko ne daje milijune ako se oni neće umnožiti”, ispričao je Grgić za Nacional te dodao da su za taj film vezani i strip te videoigrica, ali još ne smije o tome puno pričati jer je vezan ugovorom.

Međutim, nešto nam je ipak otkrio: “Priča je vrlo primamljiva. Priča zbog koje su me opsjedali kada sam bio u Cannesu jer svi njuše novac. Ali, kažem, scenarij je još uvijek preskup, a ni snimanje kod nas nije jeftino. Mi uvijek idemo prodavati mit strancima da je snimanje u Hrvatskoj jeftino i isplativo. Kvalitetno jest, jer imamo odlične ljude koji znaju jako dobro raditi svoj posao, ali Hrvatska nije jeftina zemlja. Hrvatska radna snaga nije nimalo jeftina, posebno u usporedbi s kineskom ili, recimo, srpskom. Osim toga, po cijeni smještaja, hrane i pića, nema razlike u snimanju na hrvatskoj obali i u Monacu. Nemojmo se zavaravati da je ovo Tajland i da će ljudi za tri eura noćiti u bungalovima s klimom. Kad ja dođem strancima s pričom da se film snima u Hrvatskoj, oni već znaju da se njima više isplati snimati u Tajlandu, jer kod nas na moru za tri eura ne mogu ni hamburger kupiti. A i Kanada ima bolje povlastice pa će mnogi strani producenti radije snimati film o hrvatskoj obali u Kanadi, nego u samoj Hrvatskoj.”

Posebno naglašava da je u takvim situacijama jako puno prepreka pa se sve razvija jako polako, ali mu barem nikada nije dosadno. Uz posao producenta na projektu “HoliDead”, u hrvatsko – engleskoj koprodukciji radi i na razvoju projekta “Zaokruži me!”, dugometražnoj igranoj političkoj komediji koju financira HAVC, a režira Dario Lonjak. Velimira Grgića gledat ćemo uskoro u naslovnoj ulozi voditelja dokumentarnog serijala “CSI Hrvatska”, koji bi se u narednim tjednima trebao početi prikazivati na Hrvatskoj televiziji, o čemu je za Nacional rekao: “To je tek bio nadrealni pothvat! Snimili smo deset dokumentarnih filmova u svega šest mjeseci! To zaslužuje Nobela, a ne Emmy! Serijal ‘CSI Hrvatska’ nije tipični TV show, već ozbiljni dokumentarni serijal od 45 minuta po epizodi, svaka epizoda od dva do tri pa i više slučajeva. Naglasak smo htjeli staviti na policajce, na ljude koji se bave tim slučajevima, kako to izgleda kada stigne poziv i kako izgleda njihov život tijekom i poslije istrage. Serija je rađena u produkciji Interfilma te u suradnji s Ravnateljstvom MUP-a, imamo ekskluzivni materijal kakav nije viđen u povijesti televizije u RH.” Seriju je producirala Jadranka Šiftar, a režirali su je Dario Lonjak i Hrvoje Mabić, dok je Velimir Grgić jedan od scenarista i voditelj.

Istovremeno, Grgić razvija i scenarij za film “Bog vas mrzi” nastao prema predlošku njegova vlastitog romana objavljenog prošle godine, s kojim je oborio i jedan osobni rekord jer ga je napisao za manje od mjesec dana.

“Narudžba je bila da napišem roman za četiri tjedna. Hvala Bogu, imao sam ideju za film još prije puno godina pa sam tu ideju pretočio u roman. Međutim, ideja je bila napisana na jednoj stranici, a ja sam ih morao napisati barem sto. Radio sam gotovo 16 sati dnevno, četiri tjedna neprekidno. Izrodila se drugačija osvetnička priča. Ima narativnih utjecaja japanskog filma, iako je u pitanju potpuno hrvatska priča. Postane li ‘Bog vas mrzi’ film, bit će to triler kakav u Hrvatskoj još nije viđen”, nastavlja Grgić, pun strasti za posao kojim se bavi. U slobodno vrijeme, kada se odmara od pisanja scenarija, piše knjige pa je tako kao vrsni poznavatelj azijske kinematografije unazad dvije godine objavio dvije knjige posvećenoj toj tematici: “Banzai! Manzai!!!” i “K-Film – Vodič kroz korejsku kinematografiju u pet epizoda”, o čemu je za Nacional ispričao sljedeće: “Jednu knjigu posvetio sam japanskoj komediji. Zove se ‘Banzai Manzai!!!’ i pokriva sav japanski humor na filmu, televiziji, knjigama, stripovima… Druga je o korejskom filmu i zove se ‘K-Film – Vodič kroz korejsku kinematografiju u pet epizoda’. To mi je više kao hobi. Pisanje knjiga iz čistog gušta odmara od pisanja za novac. Često se odmorim od pisanja tako što idem pisati nešto drugo. Obično pišem tri do četiri stvari paralelno. Moj mozak ne može dugo biti u jednoj priči pa se odmara u drugoj priči dok se dovoljno ne odmorim da se vratim u prvu priču.” Nedavno se javio i na natječaj HAVC-a za razvoj televizijskih projekata, sa željom da snimi dokumentarac o zapostavljenoj povijesnoj ličnosti Gabrieleu D’Annunziu čiji ga život i povijesna uloga kopkaju već duže vrijeme. “Jednostavno, ne mogu vjerovati da u Hrvatskoj nitko nikada nije snimio dokumentarac o Gabrieleu D’Annunziu. Nema čak ni njegovih knjiga prevedenih na hrvatski jezik. Neko vrijeme već sakupljam njegove knjige po antikvarijatima i našao sam neke još iz stare Jugoslavije iz tridesetih, pa izdanje na ćirilici itd. Talijani imaju masu knjiga i dokumentaraca o njemu, a mi ništa, iako je D’Annunzio držao komad Hrvatske godinu dana.”

‘Prodajemo mit strancima da je snimanje u Hrvatskoj jeftino i isplativo. Kvalitetno jest jer imamo odlične ljude koji znaju raditi svoj posao, ali Hrvatska nije jeftina zemlja’

Seriju o njemu zamislio je u tri epizode. Prva bi se bavila D’Annunziom kao ratnikom, druga bi se bavila D’Annunziom kao pjesnikom i treća D’Annunziom kao ljubavnikom. To su tri stvari koje ga karakteriziraju, ističe Grgić. “Kao ratnik je bio luđak koji je s 50 i nešto godina odlučio otići u rat. Kada se vratio, postao je opsjednut nasiljem, smrću, bitkama, leševima i počeo je pisati ljubavnu poeziju posvećenu ljepotama rata. Vjerovao je da je supermen. Kada je zauzeo Rijeku, držao ju je godinu dana, unatoč sukobu sa svima, uključujući i Italiju. U Rijeku je ušao automobilom punim cvijeća, stvorio nikada ni prije ni poslije viđenu distopiju/utopiju na hrvatskom tlu. Zato se serija zove ‘Utopija strasti’. U tom periodu su prvi put u povijesti žene imale sva prava. U večernjim haljinama su naoružane stražarile po riječkim ulicama. Bile su bossovi, a on je bio njihov idol, ma koliko ružan, patuljast, grbav i krezub bio. Njegov fašizam nema puno veze s fašizmom kakav danas poznajemo. Nije čak identičan fašizmu koji je nastao kao pokret 1919. u Italiji inspiriran antimonarhijom, antivatikanom, futurizmom… D’Annunzio je u Rijeci provodio neke metode fašizma. Govore s balkona koje je poslije preuzeo Mussolini, on je prvi uveo, kao i crne uniforme, rituale, estetiku… No sve ima svoje povijesno kako i zašto. Fašisti su se u to vrijeme pojavili kao otpor monarhiji, komunistima i crkvi. D’Annunzio je uvijek bio svoj, ali je uspio inspirirati fašiste, klince u ranim dvadesetima koji su se mentalno strgani vraćali kući iz Prvog svjetskog rata, otkrivajući talijanski nacionalizam kao oporbu kralju, crkvi i ruskom boljševizmu. Moramo imati na umu da je D’Annunzio istovremeno bio i pjesnik kojega bi 30 do 40 tisuća ljudi slušalo pod balkonom s kojega je recitirao svoju poeziju. Oni bi za njim ponavljali stihove, kao da gledaju Elvisa tog doba. Nadam se da će ‘Utopija strasti’ zaživjeti jer bi ta serija trebala dati jednu potrebnu povijesnu perspektivu i priču o D’Annunziu koja je neopisivo bitna epizoda u hrvatskoj povijesti, iako se o njoj u Hrvatskoj danas jako, jako malo zna.”

Velimiru Grgiću, koji je magistrirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu i prve tekstove objavljivao u glazbenom magazinu Heroina nova kada je imao svega 15 godina, gotovo nikada nije dosadno jer mu je pojam praznog hoda gotovo nepoznat. Tako uz sve što trenutno radi, sa svojim dobrim prijateljem Edinom Osmićem, mnogima poznatijem kao Edo Maajka, odlučio je napisati scenarij za animirani serijal “Edo medo”, koji je predstavio u razgovoru za Nacional: “Zajedno smo već napisali neke scenarije o kojima je prerano govoriti, ali smo za početak dobili novac za razvoj animirane serije ‘Edo medo’ koja govori o istinitoj priči o medvjedima iz Sarajeva koji su za vrijeme rata pobjegli u Švicarsku. I živjeli tamo do kraja rata, nakon čega su se vratili u Sarajevo. Cijeli taj izbjeglički put Ede Mede i njegove obitelji koja iz Bosne bježi kroz Hrvatsku, zapravo je priča o Edinom životu, ali i o izbjeglicama, identitetu i svim temama koje su aktualne u današnjem svijetu. Sve je objedinjeno u toj priči. Iskoristili smo puno istine kroz jednu lijepu priču koju će s veseljem gledati i djeca i odrasli.”

Da je riječ o istinski svestranoj i nadarenoj osobi, dokazuje i prošlogodišnja izvedba kontroverzne predstave “Elementarne čestice” na Dubrovačkim ljetnim igrama, u režiji Ivice Buljana, odnosno kazališna adaptacija kultnog romana Michelea Houellebecqa kojoj je upravo Grgić bio glavni dramaturg i scenarist. Godine 2011. objavio je knjigu “Hrvatski gen – Snovi o bijegu s brdovitog Balkana” pa smo ga na kraju razgovora pitali sanja li možda o bijegu s ovih prostora ili može komotno živjeti od svog posla danas u Hrvatskoj, na što je odgovorio: “Ovisi što znači komotno. Kada me ljudi pitaju gdje živim, uglavnom odgovaram – u avionu. Ne želim biti na jednom mjestu, nikada. Za mene je kinetika, a ne statika. Statika je smrt. Čim si se ti negdje usidrio, umro si ili u najmanju ruku vegetiraš na mjestu. Živim u Hrvatskoj i plaćam porez Hrvatskoj, ali sam u posljednje dvije godine više vremena proveo u avionu, nego kod kuće. Proteklih šest mjeseci uglavnom sam bio ovdje, ali ne kod kuće jer sam doslovce svaka dva dana bio u drugom djelu Hrvatske zbog snimanja serije ‘CSI Hrvatska’. A što se novca tiče… Jednostavno, čovjek mora jednom odlučiti kako želi živjeti. Ako želiš živjeti životom Zdravka Mamića, nemoj se baviti ovim, već nekim drugim poslovima. Da sam želio živjeti komforno, prihvatio bih mnoge ponude. Bilo mi je svojedobno ponuđeno da sjedim u menadžmentu nekih privatnih televizija i korporacija za svote koje u životu nisam držao u rukama i povlastice koje zvuče kao iz bajke, ali sam ih sve redom odbio jer bi to limitiralo moju slobodu i oduzelo mi život, u osnovi. Netko drugi bi se rasplakao od sreće da samo čuje takve ponude, no meni je sloboda prioritet. Ne postoji novac, posao, baš ništa što je važnije od slobode, strasti i sreće u životu. Previše ljudi to zaboravlja, a ja se trudim ne biti jedan od njih.” Bez sumnje, Velimiru Grgiću su sloboda i strast prema životu i poslu kojim se bavi, daleko veći adrenalin od hrpe novca na bankovnom računu.