Deinstitucionalizacija, jačanje zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, osuvremenjivanje bolničkih kapaciteta i razvoj referentnih centara – četiri su temelja razvoja djelatnosti psihijatrije. To piše u Nacionalnom planu razvoja kliničkih bolničkih centara, kliničkih bolnica, klinika i općih bolnica u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2015. do 2016. Unatoč tomu, stvarnost se čini uvelike drugačijom. Više neovisnih izvora za Nacional je otkrilo da su ulaganja u hrvatsku psihijatriju daleko ispod potrebne razine, iako kontinuirano raste broj hrvatskih građana koji obolijevaju od psihičkih bolesti. Pristup problemima u području psihijatrije možda najilustrativnije ocrtava i činjenica da u Ministarstvu zdravlja puna dva tjedna nisu mogli ponuditi odgovore na nekoliko pitanja iz tog područja koje je Nacional uputio mjerodavnim osobama.

[quote_box_center]

• Unatoč povećanim ulaganjima u dnevne bolnice i liječenje izvan institucija, hrvatska je psihijatrija daleko od svjetskih standarda i ne može adekvatno pratiti kontinuirani rast broja građana koji obolijevaju od psihičkih bolesti ili se uslijed krize odaju alkoholu, kocki i drogi.

• Potrebno je puno više djelovati izvan zdravstvenih ustanova, u prirodnom okruženju ljudi koji imaju rizik da se psihički razbole, a u liječenju primjenjivati personalizirani pristup i radnu terapiju

[/quote_box_center]

Neočekivano dugo tražio se odgovor o razini ulaganja u psihijatrijske ustanove, o regionalnoj raspodjeli bolničke zaštite osoba s mentalnim poteškoćama, kao i odgovor na pitanje zašto krajnji istok i jug Hrvatske nema specijaliziranih psihijatrijskih bolnica za kronične bolesnike. Nacional je istražio gdje se i kako osobe oboljele od psihičkih bolesti u Hrvatskoj mogu liječiti, kakvim se metodama liječenja teži u vodećim psihijatrijskim bolnicama te kakvi se edukacijski programi provode za bolničko osoblje.

Glavni problem u psihijatrijskim bolnicama danas predstavljaju prostorni kapaciteti, potvrdili su za Nacional iz Ministarstva zdravlja. Međutim, aktualne reformske mjere bolničkog sustava predviđaju značajno povećanje kapaciteta dnevnih bolnica uz smanjenje stacionarnih, odnosno posteljnih kapaciteta. „Uključuje to i one u djelatnosti psihijatrije u bolničkim ustanovama. Time će se jednim dijelom unaprijediti i uvjeti smještaja osoba s duševnim smetnjama, jer će se riješiti problem prekapacitiranosti bolesničkih soba“, kazali su iz nadležnog Ministarstva. S druge strane, kažu, problematika neadekvatnog prostora u psihijatrijskim ustanovama nastojat će se riješiti kroz državna i županijska ulaganja, a preko projekata javno-privatnog partnerstva i strukturnih fondova Europske unije.

Najznačajnija ulaganja odnose se na projekte u Klinici za psihijatriju Vrapče i Neuropsihijatrijsku bolnicu „Dr. Ivan Barbot“ u Popovači.

U Vrapču se planira izgraditi i opremiti nova zgrada Zavoda za forenzičku psihijatriju. Ukupno 72 pacijenta bit će raspoređena u pet odjela od kojih će četiri biti namijenjena stalnim pacijentima, a jedan će funkcionirati kao dnevna bolnica.

Rekonstruirat će se i dograditi i Zavod za forenzičku psihijatriju u „Neuropsihijatrijskoj bolnici “Dr. Ivan Barbot” u Popovači.

Psihijatrijska bolnica “Lopača” planira se integrirati u KBC Rijeka. “U skladu s dogovorima s Gradom Rijekom, ondje će se i dalje liječiti psihijatrijski bolesnici, ali i drugi pacijenti kojima treba produženo liječenje, poput internističkih i neuroloških pacijenata. To je najvažnija promjena. Psihički bolesnici bi bili dominantni. Sve se to radi kako bi se odvojili akutni od kroničnih bolesnika”, kaže prof. dr. Davor Štimac, sanacijski upravitelj KBC-a Rijeka.

Dostupnost akutnog psihijatrijskog liječenja podjednaka je u svim županijama, dok za kronično psihijatrijsko liječenje krajnji istok i jug Hrvatske nema specijaliziranih psihijatrijskih bolnica. Važno je istaknuti da većina psihijatrijskih bolnica zbrinjava pacijente ne samo iz vlastite županije, već iz šireg područja. Neke od njih imaju i nacionalni značaj, jer liječe pacijente iz cijele države. Ipak, prilikom hospitalizacije uvijek se nastoji pacijenta smjestiti u najbližu psihijatrijsku ustanovu.

Ministarstvo zdravlja podmiruje troškove smještaja kod prisilne hospitalizacije za duševne bolesnike koji su u neubrojivom stanju počinili kazneno djelo u četiri bolnice: u Klinici za psihijatriju Vrapče te psihijatrijskim bolnicama na Rabu, Ugljanu i u Popovači. Godišnja procjena je izvršena za smještaj od 350 do 360 bolesnika mjesečno.

U zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici “Sveti Ivan” prošle je godine otvorena prva Dnevna bolnica za poremećaje prehrane, a trenutno se dovršava nova Dnevna bolnica za demenciju čije se otvaranje planira početkom lipnja ove godine. U novoizgrađenom krilu bolnice trenutno je u funkciji hitni prijam i ambulantni pogon. “Skoro pa polovina prijema posljednjih mjeseci vezana je uz neku vrstu ovisnosti, a dominira alkoholna ovisnost. Ljudi u ekonomskim krizama traže brza rješenja, pa se odaju kocki, alkoholu i drugim ovisnostima, a jednom kada se prijeđe granica, bez liječenja više nema povratka”, kaže ravnatelj Igor Filipčić. U prizemlju novog krila bolnice je program dnevne bolnice za ovisnost o kocki, jedan od ukupno sedam novih programa na koje je Filipčić iznimno ponosan. Ekipa Nacionala popela sa s ravnateljem na sve katove novoizgrađenog krila bolnice koje ima kapacitet od 130 kreveta, na prvom katu bit će odjel integrativne psihijatrije s kapacitetom od 65 soba, a na drugom najmoderniji odjel ovisnosti u Hrvatskoj. Treći kat je namijenjen osoblju, gdje će se svakodnevno nalaziti na sastancima i dogovarati plan dnevnih aktivnosti te raspravljati o aktualnim problemima unutar bolnice. Na trećem katu održavat će se i razne edukacije, a za osoblje bolnice i goste na raspolaganju je informatički kutak i knjižnica. “Pacijenti vole doći u psihijatrijsku bolnicu ‘Sveti Ivan’ jer je osoblje pristupačno, psihoterapijski educirano i empatično za naše bolesnike. 80 posto naših sestara prolazi edukaciju grupnog terapeuta u organizaciji bolnice, a velik broj liječnika provodi grupne, kognitivno bihevioralne i druge oblike psihoterapija. Gotovo 80 posto zaposlenika u bolnici na Jankomiru čini medicinsko osoblje. Trenutno je u bolnici 380 zaposlenika, od čega 40 psihijatara koji svakodnevno skrbe za oko 700 bolesnika. Trenutni kapaciteti bolnice su 551 postelja i 150 stolaca Dnevne bolnice, koja ima tendenciju rasta.

Foto: SAŠA ZINAJA

“Za moderno liječenje duševnih bolesti neophodan je visoko educiran i usklađen tim profesionalaca. Psihofarmakološki i psihoterapijski educirani psihijatar se drži načela personaliziranog pristupa u liječenju, što znači da zna kako lijek djeluje na pacijenta i kako pacijent djeluje na lijek. No nije dovoljno nekome dati tablete i misliti da je s time stvar riješena. Tabletom se rješava simptom, bilo da je to psihoza, anksioznost ili depresija”, kaže Filipčić i naglašava da je cijeli poremećaj puno kompliciraniji i teži, pa je zato uz dovoljno dugo liječenje s dovoljnom učinkovitom dozom lijeka, bitno uključiti i psihoterapiju. “Biologijski psihijatar koji zna sve o psihofarmacima, mora znati i barem dvije, tri psihoterapijske tehnike koje svakodnevno koristi u svom poslu. Mi imamo program ranih intervencija psihotičnih poremećaja koji već radimo dugo godina. Nije cilj da se čovjek oslobodi simptoma, nego da stvori nove vlastite snage, pojača samopouzdanje, poboljša suradljivost te je neophodan edukativan i psihoterapijski rad s obiteljima. Prije dvadesetak godina cilj liječenja psihijatrijskih bolesnika bio je riješiti simptome, unazad desetak godina to postaju suradljivost i kvaliteta života, a danas je cilj potpuni oporavak, vraćanje u društvo i resocijalizacija. Oboljeli od psihičkih bolesti imaju pravo kao i svi drugi ljudi da imaju posao, obitelj i normalan društveni život. Obitelj je jako bitna za podršku, za stabilnost, da se osobe bolje nose sa svakodnevnim novim stresom. Mi smo zato tu da educiramo pacijente, njihove najmilije-obitelj i društvo kako bismo omogućili psihički bolesnim sugrađanima lakše prilagođavanje svakodnevnim aktivnostima, prihvaćanje svoje bolesti bez stigmatizacije i straha”, kaže Filipčić.

Bolnica počinje raditi neurofeedback, a tijekom ljeta započinju i primjenu moderne i sigurne stimulacije mozga bez nuspojava i visoke učinkovitosti.

“Prvi u Hrvatskoj primjenjivat ćemo nefarmakološki pristup liječenju – transkranijalnu magnetsku stimulaciju u liječenju depresije, anksioznih poremećaja te bolnih sindroma i niza neuroloških poremećaja”, kaže Filipčić kojem je u budućnosti cilj da smanji broj kreveta, a poveća broj dnevnih bolnica, te da svakodnevno intenzivira znanstveni rad. Trenutno u bolnici radi 17 doktora znanosti uz 10 doktoranata, a bolnica je nastavna baza Medicinskih fakulteta u Zagrebu i Osijeku, Zdravstvenog Veleučilišta u Zagrebu te Katoličko-bogoslovnog fakulteta iz Zagreba. Surađuju i sa zagrebačkim odsjekom psihologije s Filozofskog fakulteta te s Likovnom i Muzičkom akademijom.

Uz to kako se zdravstveno brinuti o psihijatrijskom bolesniku, medicinske sestre i tehničare opće njege se u Školi za medicinske sestre Vrapče odnedavno uči i zdravstvenoj zaštiti u službi mentalnog zdravlja. “Cilj discipline mentalnog zdravlja je promocija i prevencija psihičkog zdravlja, rano prepoznavanje, liječenje i rehabilitaciju poremećaja u ponašanju i mentalnih poremećaja. Izuzetno je važno da buduće medicinske sestre i tehničari opće njege shvate svoju ulogu u čuvanju zdravlja”, kaže Suzana Ribarić, profesorica u Školi za medicinske sestre Vrapče koja smatra da bi se mjere promocije i prevencije trebale temeljiti na razumijevanju kulture, tradicije i obiteljskih tradicija jer jedino tako mogu biti učinkovite. “Budući da se brojni rizični i zaštitni čimbenici nalaze u širem društvenom okruženju, potrebno je djelovati puno više izvan zdravstvenih ustanova u prirodnom okruženju ljudi koji imaju neke rizične čimbenike ili koji su u riziku za razvoj poremećaja. Osim toga, jako je važna za mentalno zdravlje društvena klima u kojoj se štite osnovna civilna, politička, ekonomska, socijalna i kulturna prava svih ljudi”, kaže Suzana Ribarić i naglašava da bi cilj svake vlade trebao biti poboljšanje uvjeta života za sve građane. Smatra i da je osobito važno provoditi programe destigmatizacije osoba koje se po nečemu izdvajaju od okoline, pa tako i osoba koje imaju neki psihički problem. “Bitno je ne umanjivati ljudske vrijednosti osobama koje imaju mentalne probleme. Zbog straha od izolacije može se dogoditi da osobe ne potraže pomoć na vrijeme, da se povuku u sebe, izgube samopouzdanje i na kraju postanu neuspješni u svim područjima života. Velika je uloga i medija koji se mogu uključiti u kampanje, prenositi činjenice i razne pozitivne događaje u kojima sudjeluju ljudi s nekim psihičkim problemom”, kaže Suzana Ribarić.

Kristijan Grđan, donedavni koordinator udruge Sjaj, sudjelovao je tijekom 2013. i 2014. na izradi novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Stupio je na snagu 1. siječnja ove godine i njime je uvedeno nekoliko novina. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama je kao novinu uveo psihijatrijsko liječenje neubrojive osobe na slobodi. Ovo liječenje određuje sud u kaznenom postupku kada su ispunjeni kriteriji za prisilni smještaj neubrojive osobe, npr. postojanje teže duševne smetnje i vjerojatnost ponovnog počinjenja težeg kaznenog djela, ali je za otklanjanje opasnosti od ponovnog počinjenja težeg kaznenog djela dostatno liječenje neubrojive osobe na slobodi. Kao novina uvedena je i mogućnost zamjene prisilnog smještaja psihijatrijskim liječenjem na slobodi.

U novom zakonu su znatno postrožene mjere prisile i vezivanja. “Moguća su i vezivanja te različiti oblici fizičke sile i sedacije nad osobom koja ugrožava svoj ili tuđi život. Mora se raditi o takvom psihičkom stanju koje bi opravdavalo primjenu te mjere. Dakle, nešto kao kada policajca napadne osoba u nekoj konfliktnoj situaciji. Tada bi se mogla primijeniti mjera prisile, ali ne kao oblik kažnjavanja ili standardne terapije. Vezivanja i primjene mjera prisile u svijetu nigdje nisu napušteni osim na Islandu. Na Islandu primjenjuju metode takozvane deeskalacije. Imaju tolike mogućnosti rada s pacijentom da na njega utječu do te mjere da ne mora biti svezan. Sve druge zemlje, pa čak ni zemlje zapadne Europe nisu napustile te metode”, kaže Grđan. Elektrokonvulzivna terapija se isto primjenjuje u nekim zemljama, a u Hrvatskoj u samo jednoj psihijatrijskoj ustanovi, u Klinici za psihijatriju Rebro. Oni to mogu obavljati jer imaju anesteziologa koji zakonski mora sudjelovati. U svim ostalim bolnicama je ta metoda odavno napuštena. U novom zakonu stoji da više skrbnik osobe s duševnim smetnjama ne može odlučiti umjesto bolesnika o toj vrsti terapije. Još uvijek je mana, kaže Grđan, što nedostaje osoblje za pružanje kvalitetne zdravstvene zaštite osobama s duševnim smetnjama. “Kvote se određuju prema kapacitetima zdravstvenih ustanova, prema tome koliko ima kreveta u zdravstvenoj ustanovi. Prema tome se određuje broj psihijatara, psihologa i drugih terapeuta. Nažalost, praksa je pokazala da psihijatri imaju jako malo vremena za svoje pacijente, te da su primarno usmjereni na davanje lijekova, a da psihoterapija izostaje. U Hrvatskoj ne postoje kao u zemljama zapadne Europe razvijeni psihoterapeutski standardi. Gotovo se svaki psihijatar i psiholog može nazvati psihoterapeutom i pružati neki oblik psihoterapije i razviti svoju metodu. Te psihoterapeutske metode trebale bi se koristiti što više da olakšaju pacijentima i prihvaćanje bolesti i život s bolešću i liječenje”, kaže Kristijan Grđan koji je 2010. s međunarodnom organizacijom Disability Advocacy Center iz Budimpešte proveo istraživanje psihijatrijskih bolnica u Hrvatskoj. “U tom istraživanju nije bila uključena psihijatrijska bolnica Vrapče, zato što je ona često pod nazorom raznih i državnih i međunarodnih institucija. Posvetili smo se onim bolnicama koje su rijetko ili nikada nisu bile pod nadzorom. Posjetili smo sve specijalizirane psihijatrijske ustanove. Prema našim indikatorima, tada smo već mogli najbolje ocijeniti Psihijatrijsku bolnicu ‘Sv. Ivan’, upravo zato što se oni određuju prema psihodinamskom pristupu. Puno više pozornosti posvećuju psihoterapiji i socijalnom pristupu. Tamo doista postoje vidljivi pomaci”, kaže Grđan.

Bolnica u Vrapču nadzire se već godinama. U njoj ima najviše pacijenata u Hrvatskoj i kada bi se dogodio neki slučaj gdje se sumnjalo na povredu zakona, odmah bi se digla, kaže, velika uzbuna. “Iz tog nekog tradicionalnog pristupa svi idu u Vrapče. Primjerice, Odbor za prevenciju torture, Vijeće Europe. Vrapče se nalazi u Zagrebu, puno je veća pažnja na toj bolnici”, kaže Grđan. Ta je bolnica nedavno postala predmet javnog interesa zbog spornog slučaja Ivana Mihaljevića koji je navodno ondje prisilno smješten. “Taj predmet ne mogu komentirati jer radim u Povjerenstvu za zaštitu osoba s duševnim smetnjama Ministarstva pravosuđa. Povjerenstvo će se prema njegovoj pritužbi očitovati kada za to dođe vrijeme. No u ovom trenutku nema indikacija da se u Hrvatskoj na takav način provodi politički progon. U 21. stoljeću šanse da se takvo što dogodi u Hrvatskoj su zbilja iznimno male”, kaže Grđan i nadodaje kako bi struka trebala poraditi na tome da razvije dijagnostičke standarde koji su međunarodni, da se ne bi dovodila u pitanje politička pristranost. Dosta je u javnosti bio poznat slučaj Marka Franciskovića koji je zbog pogrešaka u kaznenom postupku kasnije dobio predmet na Ustavnom sudu. Tvrdio je da mu je dijagnoza duševne bolesti postavljena isključivo zbog njegovih ekstremnih političkih stavova. “Je li to točno ili ne, ne mogu komentirati jer nisam psihijatar, ali ono što mogu reći je da smo upravo zbog bojazni javnosti da bi se takve stvari mogle događati u zakonu integrirali temeljno načelo da se dijagnoza duševne bolesti ne može postaviti samo na temelju činjenice da se neka osoba ponaša društveno neprihvatljivo. Taj dijagnostički standard smo uveli s razlogom, da bi se liječnici standardizirali, da bi jednako počeli primjenjivati dijagnostičku praksu, da ne bi svoju osobnu dimenziju dodavali u nešto što je zbilja vrlo ozbiljno”, kaže Grđan. Danas su psihijatri vezani uz međunarodne klasifikacije. Ako u američkoj klasifikaciji ili onoj Svjetske zdravstvene organizacije piše da određeni simptomi i skup simptoma predstavljaju određenu duševnu bolest, onda dijagnozu te bolesti psihijatri mogu postaviti. Ali ne mogu postavljati svoje vlastite kriterije i na temelju toga postavljati dijagnozu određene duševne bolesti. “U Hrvatskoj imamo mehanizam direktne sudske zaštite za osobe koje se protive smještaju u psihijatrijskoj ustanovi. Te odluke donose sudovi. Dakle, moguće su žalbe i sudski postupci. Upravo zbog zaštitnih mehanizama koji se slažu s europskim i međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava, manje su vjerojatnosti da dođe do takvih kršenja i političkog progona kroz psihijatriju. No povremeno se slučajevi prisilnog smještaja u psihijatrijske ustanove koriste u različite političke svrhe’’, kaže Grđan.

U psihijatriju je država tradicionalno uvijek slabo ulagala, nadodaje. “Većina psihijatrijskih bolnica ili odjela u općim bolnicama u brojnim mjestima izvan Zagreba vrlo često se nalaze derutnom podrumu, ili negdje u potkrovlju gdje nema uvjeta za rad. Jako se slabo ulaže u psihijatrijske ustanove i zbog stigme koja je povezana sa psihičkim bolestima”, kaže Grđan koji smatra da za su za stanje u psihijatriji odgovorni i političari. “Treba se više na političkoj razini pričati o problemima duševnog zdravlja u Hrvatskoj. Mora premijer, ministar i predsjednica razgovarati o tome. Moraju slati jake poruke i ohrabrivati ljude da mogu sami priznati: “Da, ja sam duševno bolestan. Ja sam osoba koja radi i živi na određeni način. Tako bi to svima nama postalo prihvatljivije”, zaključio je Kristijan Grđan.

Jedna od takvih osoba koja je stala čak pred kameru i rekla “ja imam shizofreniju” je Mišel Škorić, glavni lik filma “Mitch-dnevnik jednog shizofreničara”. Tada 41-godišnji Mišel snimao je film mobilnim uređajem dvije i pol godine u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu. Režirao ga je zajedno s njim Damir Čučić, nagrađivani dokumentarist, koji Mišela poznaje od ranog djetinjstva. Ravnateljica bolnice dr. Vesna Šendula-Jengić, prema riječima redatelja, dozvolila je snimanje. Cijeli proces snimanja je Mišelu poslužio kao svojevrsna radna terapija. Film je dovršen prošle godine i trebao je biti prikazan na 10. ZagrebDox-u, međunarodnom festivalu dokumentarnog filma. Međutim, prikazivanje je odlukom bolnice spriječeno. “Snimao sam brojne psihičke bolesnike, a nikada mi se nije dogodilo da ravnateljica dozvoli snimanje dvije i pol godine pacijentu s mobilnim uređajem, a da onda kada je film gotov spriječi prikazivanje. Ona je tvrdila da nema s producentom filma Sinišom Juričićem nijedan pisani ili audio dokaz da je snimanje dozvoljeno. Ničim ravnateljica nije obavezala producenta da želi vidjeti materijal, da on mora proći komisiju, a producent nije godinama službeno komunicirao s njom o filmu. Njih dvoje su formalno-pravne šeprtlje”, kaže redatelj. Iz bolnice su svoju odluku, kaže, pravdali i time da se vidi identitet ostalih pacijenata u filmu. No redatelj tvrdi da se u razgovoru s ravnateljicom dogovorio da će identitet zaštititi tako da će cijelu siluetu sličicu po sličicu izolirati. Osim Mišela, svi su drugi likovi koje je on snimao unutar bolnice pretvoreni u animaciju. Čučić smatra da problem identiteta nije razlog što se film nije prikazao, već kontroverzna pitanja koja gledatelj može postaviti kad pogleda nekoliko ključnih scena. Novinarka Nacionala je s redateljem pogledala te scene koje su, po njemu, razlog zbog čega bolnica ne dozvoljava da se film prikaže hrvatskoj javnosti. U prvoj sceni Mišel pita jednog pacijenta srednjih godina: “Što se radi? Hoćeš li biti ovdje za Božić i Novu godinu?“. Pacijent mu odgovara da se ondje lijepo živi, da ima za jesti i piti. “Pitanje je koliko pacijenata u bolnici nema zaštitu, nema obitelj? Koliko ih je prepušteno socijalnoj službi i nitko se s njima se želi baviti? Koliko je ljudi kojima je lijepo po psihijatrijskim ustanovama? Dovodi se u pitanje funkcioniranje ustanove. Koliko je onih koji ne bi imali kuda da nisu tu? Koliko je onih koje je dovela socijalna služba?“, niže razna pitanja redatelj i tvrdi da je druga sporna scena ona u kojoj Mišel pozdravlja stariju ženu i muškarca koji kaže da je u bolnici već 22 godine. “Evidentno je da 22 godine dolazi po lijekove. Tko je on? Zašto je tamo toliki niz godina? Da bi psihijatrijske bolnice funkcionirale, trebaju pacijente. Nisu li im takvi slučajevi najbolji? Zašto bi se zezali sa stvarnim pacijentima kada mogu biti prebukirani s takvima?“, kaže Čučić i nadodaje kako u trećoj spornoj sceni jedan mlađi čovjek kaže da ga puštaju kući, iako je iz scene dobro vidljivo da je pod teškim lijekovima i kaže da nema radnu sposobnost. “Zašto jedni borave 22 godine, a drugi pet godina? Je li bitno da bolnice budu pune? Biraju li se određeni poremećaji samo da stvar funkcionira i da zaposlenici dobiju plaću?“, govori redatelj koji se čudi i kako ta bolnica može zaprimiti strance (u više scena Mišel priča s hospitaliziranim Amerikancem). Čučića smeta i što ne reagira ni nacionalna psihijatrijska udruga i smatra da je osoblje unutar psihijatrije prezatvoreno. “Bolnica na Rabu zagovara da se takve stvari ne smiju prikazivati i tražila je nekoga iz struke tko bi rekao suprotno. Jedino je, čini mi se, Kristijan Grđan, tadašnji koordinator udruge Sjaj, rekao da se takvi filmovi trebaju prikazivati. No mene zanima kakav je stav predsjednika hrvatskog društva psihijatara. Nenad Puhovski je zvao dr. Vladu Jukića s idejom da prikaže film na ovogodišnjem ZagrebDox-u. Nije uspio ishoditi mišljenje psihijatra”, kaže Čučić i nadodaje da producent i dalje tvrdi da bi bolnica mogla tužiti, u što on sumnja. Kaže da samo zna kako Mišel više nije u bolnici na Rabu. “Mišel je izračunao da je njegov dnevni boravak u bolnici na Rabu koštao oko 100 eura za smještaj, hranu i lijekove. Puno puta mi je to rekao. Oni nisu baš ljudi koji su izvan poslovne aktivnosti, imaju ideje, mogu nešto raditi, samo što to ovisi od dana do dana”, smatra redatelj Čučić i nadodaje da je Mišel talentirani umjetnik. Kaže da može biti i režiser i snimatelj i glumac. “Primijetio sam da je Mišel tijekom tri godine u bolnici imao individualne razgovore s liječnikom, ali nisam vidio da je imao pravu psihoterapiju. Jedva su čekali da ga pošalju negdje drugdje. Nisam primijetio da se ikome pretjerano radi s njim. Jedino je njegova majka htjela raditi s njim, ali to je dvosjekli mač“, kaže Čučić i smatra da je obitelj često problem kod slučajeva psihičkih bolesnika – ili ih ne razumije dovoljno ili je nemaju. “Nakon nekog vremena obitelj izgubi dah koliko god da se žele posvetiti svojoj djeci. Društvo je preslikač stanja u bolnicama. Bolnice su nam kakvo je društvo”, kaže Čučić. Iako je njegov film zabranjen za prikazivanje hrvatskoj javnosti, izvan granica naše zemlje osvojio je nagrade na prestižnim festivalima. Prikazan je na festivalu u Marseilleu, na Sarajevo film festivalu i u Prizrenu, a bit će prikazan uskoro i u Peruu. “Moj je film zabranjen u Hrvatskoj na štetu toga da se ne pokrene javna rasprava o tome kakva je situacija u psihijatrijskim ustanovama i kako se tamo ljudi liječe”, zaključio je Čučić.

Foto: Josip Regović

Italija kao dobar primjer deinstitucionalizacije domova za psihički bolesne odrasle osobe

Da bi se pravo na život u zajednici kao jedno od temeljnih ljudskih prava ostvarilo za osobe s mentalnim poteškoćama, brojne države aktivno provode politiku deinstitucionalizacije, odnosno podrške unutar zajednice. Italija je možda najbolji primjer dobre prakse na području skrbi o osobama sa psihosocijalnim teškoćama. Franco Basaglia je 70-ih godina prošlog stoljeća započeo sa svojim suradnicima proces zatvaranja psihijatrijskih bolnica i osnivanja centara za mentalno zdravlje u zajednici. U njima se pružaju različiti programi i usluge: zdravstvena skrb, psihosocijalna podrška i zapošljavanje osoba sa psihičkim bolestima.

U Hrvatskoj je proces deinstitucionalizacije započeo 1997., a provodi ga Ministarstvo socijalne politike i mladih u suradnji s drugim nadležnim tijelima u domovima za psihički bolesne odrasle osobe. Podaci iz nadležnog ministarstva pokazuju da se od 2012. intenzivirao proces. Od 1997. do danas deinstitucionalizirano je ukupno 843 korisnika, od čega čak 535 korisnika od 2012. Do kraja iduće godine očekuje se i transformacija 32 doma u pružatelje usluga u zajednici te deinstitucionalizacija ukupno 1043 korisnika, a od čega je 653 djece s teškoćama u razvoju i odraslih osoba s invaliditetom, uključujući i osobe s mentalnim oštećenjima.

Dom za psihički bolesne odrasle Lobor-grad izdvajaju kao primjer dobre prakse. Taj je Dom prvi započeo proces deinstitucionalizacije i danas ima ukupno 25 korisnika uključenih u program organiziranog stanovanja u šest stambenih zajednica.

Dom za psihički bolesne odrasle osobe Osijek također intenzivno provodi proces transformacije i deinstitucionalizacije. U protekle dvije godine iz njega su deinstitucionalizirane i uključene u program organiziranog stanovanja ukupno 92 osobe u 27 stambenih zajednica.

Sredinom veljače je u program organiziranog stanovanja u zajednici uz podršku bilo uključeno ukupno 218 odraslih osoba s mentalnim oštećenjima. Od toga ih je najviše, ukupno 176, smješteno u 11 državnih domova, oko 30 ih je smješteno u jedan privatni dom, a 12 osoba je smjestila Udruga za psihosocijalnu podršku “Susret” koja jedina u Hrvatskoj kao organizacija civilnog društva takvo što omogućuje.

U Hrvatskoj postoji 52 pružatelja usluge smještaja za osobe s mentalnim oštećenjima, od čega je 18 državnih domova, 11 domova drugih osnivača, 3 pravne osobe koje pružaju socijalne usluge bez zasnivanja doma te 20 obiteljskih domova.

U prilog uspješnosti provođenja politike deinstitucionalizacije odraslih osoba s mentalnim oštećenjima govori činjenica da se smanjuje broj onih koji koriste uslugu smještaja u državnim domovima. Tako su, primjerice, u državnim domovima za psihički bolesne odrasle osobe na dan 13. prosinca 2013. uslugu smještaja koristile ukupno 2833 osobe, dok je do kraja prošle godine taj broj smanjen za oko dvjesto.

Mnogobrojna svjetska istraživanja pokazuju negativan utjecaj institucionalnog segregirajućeg načina života na njegovu kvalitetu. Provođenjem politike deinstitucionalizacije, osobe s mentalnim oštećenjima postaju punopravni članovi koji uživaju sva prava na ravnopravnoj osnovi sa svim ostalim hrvatskim građanima.

Kako Talijani provode tu politiku uvidjela je Ksenija Kapelj iz Ludrug-e, zagrebačke udruge koja se bavi psihičkim zdravljem u zajednici, otputovavši prošloga tjedna u Trst. “O viđenom i doživljenom u tih nekoliko dana u Trstu mogla bih napisati barem podužu novelu, ako ne i roman. Ili jednostavno dugo, dugo šutjeti, imati svojevrsni štrajk šutnjom umjesto štrajka glađu i pozvati svekoliki puk na kolektivnu, glasnu šutnju dok netko ne krene nešto istinski mijenjati u ovoj našoj surovoj, samodopadnoj, predragoj nam Lijepoj našoj”, kaže Ksenija Kapelj kojoj je gotovo nevjerojatno da inkluzija može biti tako uspješna, humana, nadasve jednostavna i puno jeftinija kao model istinske brige za psihičko zdravlje. To je, kaže, inkluzija na djelu, a ne na papiru i u jeftinim parolama, i ona postoji kraj nas, u prvom susjedstvu. “Odakle početi? Od činjenice da jedan centar za mentalno zdravlje i jedini hotel s 5 zvjezdica u Trstu dijele isto dvorište? Od prekrasno uređenih prostora bivšeg psihijatrijskog azila u kojem je bilo smješteno 1200 ljudi pretvorenih u mali grad s brojnim kulturnim, privrednim, obrazovnim i inim sadržajima? Od prekrasnih ružičnjaka, kazališta, restorana, crkve, radijske stanice, teretane, krojačkih i umjetničkih radionica, knjižnice, malih poduzeća, odnosno socijalno kooperativnih zadruga?

Liječnika, medicinskog osoblja, svih terapeuta u civilnoj odjeći, uključujući i one na hitnoj psihijatriji koja ima svega šest kreveta?“, kaže Ksenija Kapelj i nadodaje da se osjećala kao Alisa u zemlji čudesa. „I nakon 10 dana još uvijek kao da živim u paralelnoj stvarnosti. Želim ono tamo ovdje. Želim da hvale vrijednu inicijativu deinstitucionalizacije domova za smještaj osoba s duševnim bolestima ubrzano slijede institucije”, kaže Ksenija Kapelj.

Statistika – mentalni poremećaji na sedmom mjestu u ukupnoj hospitalizaciji

U hrvatskom bolničkom sustavu u Mreži javne zdravstvene službe djeluje ukupno osam specijalnih bolnica za psihijatriju. U Zagrebu su tri: Klinika za psihijatriju Vrapče, Psihijatrijska bolnica “Sveti Ivan” te Psihijatrijska bolnica namijenjena isključivo za liječenje djece i mladih. Dvije imaju isključivo postelje za kronične bolesnike: Specijalna bolnica za psihijatriju i palijativnu skrb “Sveti Rafael” u Strmcu te PB Lopača. Psihijatrijske bolnice nalaze se još na otocima Rabu i Ugljanu, a Popovači je smještena Neuropsihijatrijska bolnica “Dr. Ivan Barbot”.

Iz Ministarstva zdravlja za liječenje bolesnika oboljelih od duševnih bolesti u navedenim bolnicama ugovoreno je ukupno 3234 postelja od čega je 263 akutnih, a 2971 kronična postelja.

Osim navedenih specijalnih bolnica još je ukupno 875 akutnih postelja u djelatnosti psihijatrije ugovoreno u kliničkim ustanovama i općim bolnicama.

Prema nedavno objavljenim podacima Registra za psihoze koje provodi Zavod za javno zdravstvo, prošle je godine skupina mentalnih poremećaja i poremećaja ponašanja bila na sedmom mjestu u ukupnim hospitalizacijama. Drugo mjesto je ta skupina zauzela među hospitalizacijama u radnoaktivnoj dobi koja se odnosi na osobe od 20 do 59 godina. Prema broju korištenih dana bolničkog liječenja, mentalni se poremećaji nalaze na prvom mjestu. Skoro svaki četvrti dan bolničkog liječenja koristio se za tu skupinu poremećaja.

Najviše je hospitalizacija bilo uzrokovano alkoholom. Shizofrenija je odmah iza, a prednjači prema broju korištenih dana bolničkog liječenja. Depresivni poremećaji su na trećem mjestu po hospitalizaciji. Na četvrtom su mjestu mentalni poremećaji zbog oštećenja i disfunkcije mozga i tjelesne boli, a na petom reakcije na teški stres uključujući posttraumatski stresni poremećaj.

Posljednjih godina zapaža se trend pada po prvi put hospitaliziranih osoba, ukupno hospitaliziranih osoba te broja hospitalizacija osoba s dijagnozom shizofrenije ili shizoafektivnih poremećaja.

U Registru psihoza stoji da su ti trendovi odraz promjena u načinu tretmana takvih pacijenata – intenzivniji terapijski i rehabilitacijski programi, jačanje uloga dnevnih bolnica, te postepeni razvoj izvanbolničkog praćenja i liječenja.

Pritužba Bojane Bogosanović na rad psihijatrijskog odjela Opće bolnice u Vukovaru

Bojana Bogosanović je psihologinja koja živi i radi u Irskoj, a rodom je iz Vukovara. Slučaj njezine majke dospio je u medije u listopadu prošle godine, kada je ona nestala. Pronađena je u veljači. Bojana Bogosanović prozvala je Odjel psihijatrije Opće bolnice Vukovar, liječnike s Hitnog prijema i Centar za socijalnu skrb za propuste koji su ugrozili život njezine majke.

Ona kaže da je njezina majka duševni bolesnik s dijagnozom F22 koja joj u vukovarskoj bolnici nikada nije ustanovljena, iako je tamo vođen njen slučaj od studenog 2013., gdje je također bila i hospitalizirana. “Mama nije redovito odlazila na kontrole, niti je uzimala terapiju. Ja sam radila na tome da joj se što prije osigura smještaj kako bi započela liječenje redovitim uzimanjem terapije”, kaže Bojana Bogosanović i nadodaje da je majčinoj liječnici prijavila pogoršanje zdravstvenog stanja, predlagala je pokretanje postupka lišenja poslovne sposobnosti i dodjelu skrbnika te da se kontaktira Centar za socijalnu skrb. Prijavljivala je i da njezina majka ugrožava ne samo svoj život nego i život svoje majke, 77-godišnje bake s kojom je tada živjela. Kako je Bojana psiholog po struci i ima iskustva u radu na psihijatriji, navela je, kaže, elemente za prisilno hospitaliziranje. “1. siječnja prošle godine je moja majka imala ispad i pozvala sam Hitnu pomoć, a policajci koji su razgovarali s mojom majkom kazali su joj da sam ju prijavila jer je ‘shizofreničarka’“, kaže Bojana Bogosanović. Prisjeća se kako su policajci ostavili majku još više uznemirenu. Taj je slučaj prijavila, kaže, i osoblju Hitne pomoći i psihijatrici njene majke. “Prilikom poziva psihijatriji, osoblje je bilo neljubazno i čula sam riječi: ‘Hoćete se javiti ili da kažem da niste tu?’ Kada bih zvala Hitnu pomoć, komentari su bili još gori: ‘Zove ona mala kod čije ste mame bili. Hajde joj vi objašnjavajte!“’, priča o neprofesionalnosti koju je doživjela.

Stanje njene majke od tada je bilo sve gore. “Nestala bi po tjedan dana i nismo znali gdje je. Podnijela sam zahtjev za lišenje poslovne sposobnosti jer je postojala opasnost da je netko napadne ili ozlijedi”, kaže. Kad se obratila upravi Opće bolnice Vukovar, odgovorili su da nema dovoljno elemenata za prisilnu hospitalizaciju i kako je procedura za to stroga.

“Kada su me tražili da prikupim pismene izjave od članova obitelji o promjenama u ponašanju moje majke, one su predočene njoj, što je izazvalo dodatan stres i njene paranoidne sumnje, strah i potrebu za bijegom od svih koje poznaje. U istom periodu umrla je njezina majka, što je dodatno pogoršalo njeno stanje. Majčin slučaj od ožujka prošle godine vodile su socijalne radnice Jelena i Vedrana, koje su se doista zauzele za nju. Podnijele su i vodile zahtjev za lišenje poslovne sposobnosti, a slale su i zamolbu za smještaj “, kaže Bojana Bogosanović. No stvari su se dodatno zakomplicirale kada je došla nova socijalna radnica koja je, kaže, potpuno odbacila svu pripremljenu dokumentaciju, otkazala zahtjev za smještaj, a ni jednom nije posjetila njenu majku.

U Hrvatskoj se na lišenje poslovne sposobnost čeka od nekoliko mjeseci do tri godine. Tvrdi da je zahvaljujući naporima Sandre, socijalne radnice, postupak djelomičnog lišenja poslovne sposobnosti i raspolaganja imovinom dovršen u listopadu prošle godine. Nekoliko tjedana nakon toga ona je nestala.

“Policiji je nekoliko puta prijavljen nestanak. Međutim, idući put kada bih pozvala da čujem što su doznali, nije bilo nikakvih tragova o prethodnoj prijavi nestanka. Osobe koje su se javljale na telefon bile su jako drske. U međuvremenu socijalna radnica koja je dodijeljena majci prema općini prebivališta dala je policiji izjavu kako mojoj majci ništa ne nedostaje, te da ona samo ‘bezobrazno ignorira sve pozive jer joj je dosta svih i svega’“, tvrdi Bojana Bogosanović. Zahvaljujući MUP-u otkriveno je da se njezina majka nalazi u jednom samostanu u Srbiji, ali kad je zatražila pomoć vrha Srpske pravoslavne crkve dobila je odgovor da ‘ne zamara kabinet Patrijaršije osobnim problemima’. Putem društvenih mreža ipak je uspjela doznati da su njezinu majku opljačkali, da je prijavila policiji u Beogradu kako su joj ukrali osobne dokumente, a obratila se i hrvatskom veleposlanstvu u Beogradu. Uz pomoć jednog svećenika majku je pronašla u veljači. Sada se nalazi, kaže, u bolnici u Beogradu.

“Kada su je pronašli, bila je u veoma teškom zdravstvenom stanju, potpuno dehidrirana, promrzla, izgladnjela, zbunjena i preplašena. Bila je pristojno obučena, izgledala je kao časna sestra. Sada je u puno boljem stanju. Načelnik bolnice rekao mi je da je još dva dana ostala na ulici, da ne bi bila živa”, kaže Bojana Bogosanović. Grad poput Vukovara koji je toliko propatio doista, kaže, zahtijeva posebnu državnu skrb, prevenciju i razvoj mentalnog zdravlja. “Našoj državi nedostaje komunikacijska mreža između ustanova, medijatori koji će koordinirati. Nedostaju nam prostori za smještaj osoba kojima je potrebna skrb. Na smještaj se čeka od nekoliko mjeseci do godinu dana, a neki ga nikada ne dobiju. Definitivno nedostaje osoblja u bolnicama i centrima i dodatne edukacije. Ovakve profesije nisu zanati. Priča poput moje nije samo pokazatelj propusta krivih ljudi, nego i onih zbog kojih su ti ljudi došli na to mjesto, onih koji nemaju kontrolu nad time što ti ljudi rade. Mentalne bolesti su u našem društvu i dalje tabu koji mnoge sprečava da se obrate za pomoć. Razbijanje predrasuda i stigme omogućilo bi započinjanje procesa liječenja na početku bolesti i pacijentima bi dalo veće šanse. Mentalne bolesti jednake su kao sve druge bolesti i mogu se dogoditi svakome od nas u bilo kojem periodu života”, kaže Bojana Bogosanović i dodaje kako nikoga ne zanimaju ljudi u Vukovaru i njihova patnja. “Ako ste se ikada upitali gdje se nalazi Čardak ni na nebu ni na zemlji, to vam je Vukovar. To je grad koji će svi spomenuti kada trebaju skupiti političke bodove, a nakon toga će zaboraviti te nesretne ljude koji su uništeni u svakom smislu. Zaboravljaju da su ti mali ljudi razlog zbog kojeg primaju plaću, s kojom hrane svoje obitelji”, zaključila je Bojana Bogosanović.