Dana 9. studenog 1880. godine, oko 7 sati ujutro, Zagreb je pogođen snažnim potresom. Bio je jačine 8 stupnjeva po Mercalliju i 6,3 stupnja po Richteru, a epicentar je bio na području Medvednice.

“Prvo je zatutnjalo tlo, a onda se sve počelo tresti. Crkveni tornjevi na Kaptolu su se počeli njihati sami od sebe, a zvona su zvučala kao uzbuna. Uplašeni građani počeli su bježati van svojih zgrada, misleći kako se događa smak svijeta.” Tako otprilike stari kroničari opisuju Veliki potres u Zagrebu, koji je imao mali broj ljudskih žrtava (samo dvije), ali i ogromnu materijalnu štetu. Nastala šteta daleko je veća bila od mogućnosti popravka, a otprilike je iznosila kao polovica tadašnjeg državnog proračuna.

Ljudi su se odmah nakon potresa počeli okupljati u parkovima i na trgovima, nikako se nije moglo znati koja je zgrada sigurna. Mnogi su ostali bez svega i već sljedeći dan počeo je masovni egzodus u susjednu Ljubljanu i u druge gradove Habsburške monarhije. Oni koji su ostali, pomagali su sugrađanima koji su privremeno smješteni u barake na Zrinjevcu i današnje Klaićeve ulice. Jedan od tih pomagača bio je i gradski vijećnik, poznati hrvatski književnik August Šenoa. On je detaljno radio na sanaciji kulturne baštine, neprekidno je oblijetao čitav grad i vodio zapisnik o razrušenim zgradama. Pomagao je i unesrećenim ljudima, ali je vrlo brzo obolio od prehlade koja se pretvorila u upalu pluća. Trinaest mjeseci kasnije preminuo je od posljedica bolesti.

Iako je potres u Zagrebu bio katastrofalne naravi, on je potaknuo novu široku obnovu grada, a ta obnova je temelj današnjeg Zagreba.