Nastup je održan u povodu 60 godina umjetničkog djelovanja te više od 50 godina sudjelovanja na Igrama, a ove će godine Jusić proslaviti i 80. rođendan.

Ibrica Jusić počeo je glazbenu karijeru svirajući na skalinama u rodnom Dubrovniku ranih šezdesetih, a njegova karijera nalikovala je filmskoj priči. Godine 1968. pobijedio je na Zagrebačkom festivalu s pjesmom “Celuloidni pajac”, kao i sljedeće dvije godine, kada je trijumfirao sa skladbama “Osobenjak” (1969.) i “Mačka” (1970.). Sedamdesetih se proslavio autorskim pjesmama poput “Jubi san vašu ćer”, “Dobro jutro, Margareta”, “Još uvijek ne znam neke važne stvari” i brojnim drugima.

Skladao je i još uvijek sklada na stihove poznatih hrvatskih i svjetskih pjesnika, od Dobriše Cesarića, preko Williama Shakespearea i Bertolda Brechta do Leonarda Cohena. Početkom sedamdesetih prvi put otišao je u Pariz, učio je francuski jezik, pjevao u kabareima i stjecao prva međunarodna iskustva. U Pariz se ponovo vratio početkom osamdesetih, a nekoliko godina nakon toga živio je i u Švedskoj. Nastupao je u nekima od najvećih svjetskih koncertnih dvorana i kazališta, a među prvima je imao solistički koncert u Dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Budući da ga je kazalište formiralo još u djetinjstvu, bio je stalni suradnik Dubrovačkih ljetnih igara, tijekom kojih je često održavao koncerte u Kneževu dvoru. Jedan je od prvih pjevača koji je za Jugoton 1974. snimio LP, a do danas izdao je brojne uspješne albume, među kojima su “La vie” (1985.) na francuskom, “Hodaju ljudi” (1988.), “Retrospektiva” (1994.), “Live in ZeKaeM” (1998.) i “Hazarder – Tribune to Leonard Cohen” (2001.). Objavio je i niz najljepših bosanskih sevdalinki na albumima “Amanet 1” (2003.) i “Amanet 2” (2008.).

Tijekom Domovinskog rata s gitarom je obilazio bojišta i odlikovan je spomenicom, na koju je ponosan. Album “Harlekino” s obradama nekih od najpoznatijih evergreena, proglašen je najboljim albumom zabavne glazbe 2016., za koji je dobio Porina.

Saša Zinaja/NFOTO

Jusić je prije pet godina Nacionalovoj Zrinki Vrabec Mojzeš dao intervju u kojem je komentirao svoju ljubav prema životinjama, odnos s bratom Đelom Jusićem, počecima karijere…

U nastavku donosimo taj njegov intervju:

Belgijski i škotski ovčari odavno su postali stalni pratitelji Ibrice Jusića na putovanjima i koncertima: Vagabundo, Oskar, Arčibald, Bond… “Ja pse ne dresiram, ja ih odgajam odmalena. Nema tu prisile. Oni osjete kad ih netko voli. Ljudi koji ne vole životinje, ne vole ni ljude. Zapravo, mrze sami sebe. Psi su čista emocija, ona koju smo mi duboko potisnuli. Čovjek je u deset tisuća godina evoluirao i mijenjao civilizacije, kulture, navike. Psi su ostali netaknuti, onakvi kakvi su bili. A ja sam čovjek emocija i ne skrivam ih. Tome su me naučili neki dragi i važni ljudi u mojim formativnim godina”, objašnjava svoju ljubav prema životinjama Jusić.

NACIONAL: Kakvi su dojmovi nakon dodjele Porina?

Bio sam uzbuđen, možda čak i uzbuđeniji nego 1968. kada sam debitirao na Zagrebačkom festivalu, kada su mi se koljena tresla. Nisam se nadao takvim ovacijama. Da nisam prekinuo riječima “ ljudi moji, je li to moguće?“, još bi to trajalo. Stvarno sam to emotivno doživio, pa nisam ni sve rekao što sam mislio reći, odnosno nisam organizatore Porina gadio kao što sam planirao. Mislio sam daj pusti, Ibrice, drži se, dobro je dok si živ. Moje pjesme izvodili su mladi izvođači koje je bilo čak i strah pjevati preda mnom. Rekao sam im: djeco moja, samo se zabavljajte. Marko Tolja bio je odličan, očito mu je dobro „leglo“ i bilo bi mi drago da neku od mojih pjesama uvrsti na album. No priznajem, nisam očekivao da će biti tako lijepo. Porin je prošao kroz krizu koja je trajala određeni broj godina, a sada se pomalo vraća na pravi put. A i draga su mi ova druženja s kolegama s kojima se često viđam.

NACIONAL: Je li prerano za nagradu za životno djelo jer još uvijek radite?

Naravno da radim, u punoj sam snazi, imam energije i kreativnosti, ali ipak mi je drago zbog nagrade. Svakome je drago kada te struka prepozna. Osim toga, imam jako loša iskustva s Porinom, tri puta sam bio nominiran, a prije nekoliko godina, 2016. dobio sam Porina za “Harlekina”, za najbolji album zabavne glazbe, no nisu mi priuštili da ga primim u direktnom prijenosu, već su mi ga uručili u off programu popodne. Tako da sam svoga Porina podigao “na blagajni”. Zašto, ne znam, to morate pitati organizatore. Da ne kažem da mi nikada nisu dali priliku ni da zasviram. Da mi je netko rekao “Ibrice, daj uzmi gitaru pa otpjevaj nešto u direktnom prijenosu”, rado bih to učinio. Pa ni ovaj put, kada sam dobivao Porina za životno djelo, nisu me zvali. Kao da se netko boji moje gitare i mog glasa. No ne ljutim se, nisam takav čovjek. Ali kada me pozovu, to će masno platiti.

NACIONAL: Kada je dobivala nagradu za životno djelo, Elizabeth Taylor izašla je na pozornicu, zgrabila kipić i rekla: hvala, zaslužila sam. Jest li i vi imali taj poriv?

Pa valjda sam zaslužio kada mi struka dodjeljuje nagradu. No ako mi je itko nedostajao na ovoj dodjeli, onda je to moj mentor Pero Gotovac. On me je na neki način “stvorio”. Njega je kontaktirala Jagoda Buić, naša velika umjetnica, kada me je čula 1965. kako sviram na skalinama. On me je došao čuti i rekao je “Mladiću, vama nije mjesto u Njemačkoj, dođite u Zagreb”. Ja sam se htio ići raditi u Njemačku kao tapetar. Da sam tamo otišao, možda biste danas sjedili na mojim sjedalima. Ali glazbe ne bi bilo. Umjesto toga, otišao sam u Zagreb. Pero Gotovac me od početka podržavao i pomagao, dao mi je lovu da kupim svoju prvu gitaru. No tada sam svirao i pjevao u Jazavcu, Varijeteu i Ritz baru, pa sam mu to brzo vratio. U Varijeteu sam pjevao između dvaju točaka striptiza. Pero me podržavao i u Jugotonu, u kojem je bio urednik. Uostalom, on je otkrio Mišu Kovača, Trubadure i mnoge zvijezde. Zvao bi me uvijek na neke proslave, na Dan žena, sindikalne zabave, da nešto otpjevam, ne bi li me u Jugotonu zapazili. Kad bih ja potonuo, Pero bi mi rekao: “Ibrica, u životu ne moraš biti previše glasan da bi te čuli. A tebe će se čuti i tebe će se slušati”.

Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Imali ste uzor u starijem bratu Đeli. Jeste li bili u njegovoj sjeni?

Ne, nikada. Brat me podržavao, ali me i odgurivao od sebe jer je osjetio da sam prejaka osobnost da bih se ostvario u grupi kakva su bili Trubaduri. On je već tada znao da ću imati samostalnu karijeru. Ja mu na tome zahvaljujem. Jer da me nije nastojao odmaknuti, tko zna gdje bih danas bio? Trubaduri su se raspali, njih danas više nema, onda ne bi bilo ni mene.

NACIONAL: Uspjeli ste ostati dosljedni sami sebi, niste vrludali u glazbenom izričaju i očito se to isplatilo.

To je kao u sportu, u atletici ima sprintera, srednjoprugaša, dugoprugaša i maratonaca. Kad si maratonac – a to je najteža disciplina – moraš znati kada ćeš stati, kad ćeš se odmoriti, kada ćeš povući, kad treba sprintati. Nije lako, osobito kad osjetiš da te tvoja struka na razne načine pokušava minirati. Oduvijek sam smatrao da je u životu bolje biti vuk samotnjak, a ne nečija ovca. Danas su gotovo svi nečije ovce, a ja sam oduvijek bio svoj gazda.

NACIONAL: Vaš život je filmska priča, od boravka u popravnom domu do nastupa u Carnegie Hallu i Sydneyskoj operi. Zašto ste završili u popravnom domu?

Svojom voljom otišao sam u popravni dom i na te četiri godine sam ponosan. Još kao dijete sam nastupao u Pionirskom kazalištu u Dubrovniku, tamo me povukao Đelo koji je već igrao u predstavama. Ja sam pjevao u zboru i onda se, kako to biva u filmovima, razbolio solist u opereti “Velika čarolija”, uz koju je svirao Simfonijski orkestar. Dirigirao je veliki glazbenik i skladatelj Vladimir Berdović i kod njega sam dobio prve lekcije pjevanja. Uskočio sam bez problema u glavnu ulogu. Do svoje četrnaeste godine odigrao sam Kekeca, Šegrta Hlapića i Ivicu iz ‘’Ivice i Marice’’. Jedna strana Straduna govorila je on je talentiran, treba ga poduprijeti, školovati ga i dati mu šansu, a druga on je problematično dijete, mali musliman, završit će u Lepoglavi. Bio sam iz siromašne obitelji sa šestero djece, ali nisam bio ni kriminalac ni ratno siroče. Zbog par dječačkih gluposti sa mnom se pozabavila policija i socijalna služba i na koncu mi je pukao film i ja sam se sam, u dogovoru s roditeljima, javio na općinu i odlučio otići u odgojni zavod za mušku djecu u Svetom Filip i Jakovu. Majka me otpratila brodom do Zadra. Čim sam došao, učlanio sam se u tamburašku i literarnu sekciju i odgojitelji su se pitali zašto sam uopće došao. Nakon godinu dana odlučio sam nastaviti školovanje u odgojno-obrazovnoj instituciji u Malom Lošinju. Tamo sam počeo dobivati jako dobre ocjene, položio sam dva razreda u jednoj godini i na kraju se odlučio za tapetarski zanat. Tu je proradila ta moja umjetnička crta, Bogom dana. Bilo mi je toliko dobro u domu, da su me nakon godinu i pol željeli poslati u Dubrovnik. Na kraju sam u Malom Lošinju i maturirao s praktičnim radom na jednom kožnom trosjedu. Moj majstor koji me vodio kroz školovanje svirao je prim, a ja bisernicu i stalno smo se nešto prepucavali. On mi govorio: eh, doći ćeš ti meni jednom na maturu. Međutim, kada sam došao na ispit, nas dvojica smo se raspričali, on nikome drugom nije ni dopustio da me ispituje i tako sam prošao bez muke. Te četiri godine ostale su mi u lijepom sjećanju jer dom u kojem sam bio nije bio poput onog u Glini, koji je zaista bio popravni.

NACIONAL: Šezdesetih ste počeli svirati na dubrovačkim skalinama, što radite do danas. Što se promijenilo?

Ništa se nije promijenilo, osim što sam se, stjecajem okolnosti, u posljednjih deset godina morao povući na ulaz u Dominikanski samostan. U međuvremenu je na mjestu gdje sam pjevao otvoren jedan butik. Povukao sam se na rezervni položaj zbog dreke i buke pijanih mladih turista. Za ovo ljeto dogovorio sam s gradonačelnikom da se vratim na svoju originalnu poziciju na skaline. No cijeli moj život i moj umjetnički put bio je eksces. Ništa nije bilo planirano ni smišljeno. Uvijek se sjetim jedne epizode iz Pariza. Tamo sam i gladovao, svirao i učio. I onda, 1974. gledam na televiziji otvorenje Opere u Sydneyu. I mislim Bože, što bih dao da mi je tu zapjevati. Nije prošlo godinu dana, a Tereza i ja dobijemo poziv za turneju od sedam koncerata u Australiji i Novom Zelandu. Nisam ni znao u kojim dvoranama, tek u Melbourneu sam vidio da su to ozbiljne koncertne dvorane. I tako smo održali koncert u Sydneyu, gdje sam prvi put čuo stereo ozvučenje u takvoj dvorani s 1600 mjesta i čudesnom akustikom. Ja sam oduševljeno gledao taj prostor s jednim ogromnim lusterom, a onda sam čuo odozgora: “Mate, srce ti Isusovo, dobaci mi taj čekić!”. Dakle, naši ljudi gdje god da dođeš. U stvari, naš Hrvat je bio šef tehnike cijele Opere. On me proveo dvoranom, sve mi pokazao, nisam mogao ni sanjati da će mi se to dogoditi.

NACIONAL: Uglazbljivali ste stihove najvećih hrvatskih i stranih pjesnika. Kako ste ih birali i što još niste stigli uglazbiti, a željeli biste?

Pronašao sam dvije predivne ljubavne pjesme od Strahimira Kranjčevića. One su mi napete i namjeravam se posvetiti njegovoj poeziji. Kako ih biram? Pa biram tekstove u kojima prepoznajem sebe, dio svojih razmišljanja, svog života ili svjetonazora.

NACIONAL: Kako biste definirali taj svjetonazor?

Pacifistički. Humanistički. Ja volim ljude, volim život, volim guštati. Nikome ništa ne dugujem. Mirno spavam. To je velika privilegija u današnje doba. Kao mlad, imao sam jednu predivnu ekipu umjetnika i pjesnika s kojima sam se družio, imao sam čast biti najmlađi član društva s kojim sam dijelio taj svoj pogled na svijet. Neslužbeno smo se nazivali JNOKNS – skraćeno za “Jebo nas onaj ko nas sastavi”. Družili smo se najviše u Dubrovniku. U ekipi su bili Momčilo Popadić, Jakša Fiamengo, Drago Britvić, Luko Paljetak, Zvonimir Golob. Veliki pjesnici i veliki ljudi, legende. Volio sam njihove stihove i često ih uglazbljivao. A volio sam i stihove nekih naših klasika, poput Dobriše Cesarića. Kada sam uglazbio njegova “Trubača sa Seine” koji je posvećen Antunu Gustavu Matošu i njegovu životu u Parizu, nisam bio ni svjestan da je to krajem sedamdesetih bila neslužbena himna naše dijaspore. I kao što su i Tin Ujević i Matoš svojedobno proživljavao svoje vrijeme u Parizu, tako sam i ja proživljavao svoje.

NACIONAL: Zašto ste i kada otišli u Pariz?

Nešto prije Hrvatskog proljeća. Malo sam previše u ono vrijeme pjevao studentima, po fakultetima i pred Mikom i pred Savkom. Pokoj im duši, bili su krasni ljudi. Kao što je Vici Vukovu netko šapnuo da mora otići, tako sam i ja odsanjao da trebam sjesti na vlak i otići u Pariz.

Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Naučili ste francuski i nastupali u kabareima.

Da, došao sam tamo sa znanjem “Bon jour, Bon jour, Je t’ aime” i to je to. A ostalo rukama i nogama. Primila me jedna krasna obitelj koju sam upoznao preko Jagode Buić, koja mi je dala studio svoga sina, a njihova kći me učila francuski i prve pjesme na francuskom. Krenuo sam po audicijama i išao ravno u glavu, a spasilo me to što sam već pjevao Jacquesa Brela na hrvatskom. Kao stranac, morao sam biti pet puta bolji od Francuza, kako bi me primili. Moj prvi nastup bio je u najpoznatijem kabareu koji još postoji i danas na lijevoj obali Seine, Don Camillo. Pjevao sam Brelov ‘’Amsterdam’’, a dvorana je eksplodirala. Priča je došla i do poznatog francuskog producenta Jacquesa Chancela koji me je pozvao u svoju emisiju i upoznao s Brelom. Tada sam mu otpjevao “Ne me quitte pas” na hrvatskom. Brel se digao i rekao mi: “Gospodine, imam osjećaj da sam tu pjesmu pisao za vas, a ne za sebe”. Na žalost, Udba je tada odradila svoje i nisam gostovao u emisiji “Les grande echqie”, ali se zato taj producent pojavio početkom osamdesetih u Dubrovniku. Tada je bio direktni prijenos, ja sam pjevao “Dobro jutro Margareta”, producent me prepoznao, slušao me na skalinama i nakon toga sam gostovao u njegovoj emisiji na Badnjak 1980. U istoj emisiji bio je i Charles Aznavour, Gilbert Becaut i američki Golden Gate Quartet. U sljedeće četiri godine još sam tri puta nastupao u njegovim programima, što je mnogim francuskim zvijezdama bilo nedostižno. Predivno iskustvo.

NACIONAL: Onda ste otišli u Švedsku.

Došao sam u Švedsku 1985. na poziv njihova poznatog kulturnog djelatnika Udoa Mogana Ericksona, direktor kazališta u Göteborgu koji je godinama izvještavao s Dubrovačkih ljetnih igara. Spletom okolnosti dobio sam priliku održati dva koncerta u kazalištu China u Stockholmu, u kojem je prije mene nastupala Ann-Margret. U sljedećih nekoliko godina prošao sam sve najvažnije švedske pozornice. Svirao sam i na festivalima, na kojima su nastupali Ella Fitzgerald, Bob Dylan i Santana. Bila je to moja švedska avantura.

NACIONAL: Što je vama kao mladom glazbeniku značio taj iskorak na međunarodnu scenu?

Izuzetno puno. Prije svega, da spoznam kako jezik nije prepreka. Jer emocija koju prenosiš glazbom je ono što je bitno. Nju svi razumiju.

NACIONAL: Počeli ste u Kazalištu Marin Držić kao scenski radnik, a završili kao suradnik Dubrovačkih ljetnih igara i imali ste samostalne koncerte u Kneževu dvoru. Što vas je najviše veselilo u kazalištu?

I danas, kad stanem na pozornicu dubrovačkog teatra, najviše me dirnu sjećanja na moje dječje dane i predstave koje sam igrao i iskreno proživljavao. Na Dubrovačkim ljetnim igrama prvo sam lupao bubnjeve u ‘’Hamletu’’ koji je režirao Dennis Carrey, a prava suradnja započela je u zlatno doba Igara, početkom sedamdesetih, kada je Žorž Paro režirao mnoge kultne predstave za koje je Pero Gotovac skladao glazbu. Sjećam se ‘’Eduarda II.’’ Bertolda Brechta na Lovrijencu, a iz te predstave je poznati song “Ne dajte da vas zavedu”. Sjećam se i Krležina ‘’Areteja’’, u kojem sam pjevao pjesmu koja traje šest minuta. Danima sam na Lokrumu učio tekst, bojao sam se da ga ne zaboravim od treme. Pjevao sam i u ‘’Kristoforu Kolumbu’’. Na Igrama sam imao i koncerte u Kneževu dvoru, pa i na Lovrijencu, na kojem sam slavio 45 godina karijere i pjevao potopljen kišom.

NACIONAL: U zlatno doba šansone hrvatska je glazbena scena bila avangarda u europskim okvirima. Jesu li kantautori i šansone zastarjeli?

Sve je poludjelo, pa tako i glazbenici. Mi smo doista bili avangarda, a tko su nam nasljednici, ne znam. Možda Mile Kekin, Pavel koji radi odlične stvari i mala Remi. Ima talentiranih ljudi, pitanje je samo koliko im mediji daju prostora. Samo guraju na ekrane gole guzice, noge, sise, nadam se da nisam prevulgaran. A gdje je tu glazba? Sretan sam da moje pjesme traju desetljećima. Nedavno sam svirao našima u Baselu i u prvom redu su bili dečkići, nitko nije bio stariji od dvanaest godina. I izdržali su pola koncerta. Onda sam im rekao neka se idu igrati loptom. Postoji mlada publika. Moju publiku nisu odgojili ni PR majstori ni mediji, niti menadžeri, nego vrijeme. Godinama sam surađivao s Muzičkom omladinom u Splitu. Boravio bih tamo mjesec dana i u tih mjesec dana održao četrdesetak nastupa po osnovnim školama. To se zvalo razgovor s umjetnikom. Ta djeca su sada odrasli ljudi i doživio sam da mi pristupe i kažu kako me se rado sjećaju. Djeca pamte. Sretan sam što pripadam generaciji koja je prvo živjela za glazbu, a posljedica je bila da smo mogli početi živjeti od glazbe.

NACIONAL: Želite li razgovarati o politici?

Mogao bih svašta reći, ali neću. Neću politiku u moju butigu. Samo se nerviram. Kad slušam onog ministra Pavića kako se hvali da su omogućili kvotu za uvoz pedeset tisuća stranih radnika, mislim si – pa što niste učinili nešto da zaustavite 50 tisuća naših mladih koji su otišli u inozemstvo? Tu ću stati.