Svi koji su do sada vidjeli slike Frana Missije slažu se u jednom – Frano je bio spektakularan umjetnik, velikog i bogatog opusa i snažnog, specifičnog i prepoznatljivog kolorita i u portretima i u pejzažima. Potom se nitko ne može načuditi činjenici da Splićanin Frano Missia nema mjesto u službenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Za slikarstvo inženjera strojarstva zna samo određeni broj ljubitelja umjetnosti u Splitu, iako je Missia, slikar Splita, Pariza i New Yorka, imao zapažene samostalne i skupne izložbe u Parizu, New Yorku i Vancouveru, a čak nekoliko i u Splitu, još od 1960. godine. Za zapaženu i posjećenu izložbu 2013. Missia je dobio Nagradu grada Splita 2014., na što je bio veoma ponosan.

Upravo je u Staroj gradskoj vijećnici na splitskoj Pjaci prije dva tjedna otvorena retrospektivna izložba ovog široj javnosti nepoznatog umjetnika koji je po ocjenama kritičara i povjesničara umjetnosti jedan od pionira poslijeratne hrvatske apstrakcije i slikar kojeg krasi kreativna tenzija između figurativnog i apstraktnog te česta promjena tema, interesa i estetike.

Kako Missiji naći mjesto u analima hrvatske umjetnosti i revalorizirati njegov slikarski i kiparski opus, razgovarali smo s njegovom suprugom Jelenom Missijom. Povratnik iz New Yorka je nakon dugotrajne „opsade“ uspio šarmirati i oženiti Jelenu, profesoricu francuskog jezika, u svojoj 87. godini. Iako je cijelog života bio okružen ženama, bio je to prvi i jedini Franin brak. Neobičnu i toplu priču o životu s 36 godina starijim Franom i o onome što mu je prethodilo, ona je rado ispričala. Baš kao što je s oduševljenjem govorila o onome što radi, što namjerava učiniti i čemu se nada kako bi se popisao, obnovio i sačuvao ogromni slikarev opus i što je moguće prije, osnivanjem galerije, predstavio javnosti.

NACIONAL: Zašto je Missia hrvatskoj javnosti nepoznati slikar i zanemareni umjetnik?

Doista, o Missiji se ne zna dovoljno, čak ni u Splitu, koji mu je bio trajna inspiracija i ljubav kamo god je išao. Više od četrdeset godina je živio u New Yorku, a stalno slikao Split. Dva su razloga zašto je i dalje nepoznat hrvatskoj javnosti. Veći dio života proveo je izvan Hrvatske, uglavnom u Parizu i New Yorku, premda se stalno vraćao u domovinu. Zato je veliki dio njegovih djela ostao daleko od Splita i Hrvatske. S druge strane, Frano je bio iznimno skromna i samozatajna osoba, osebujan čovjek okrenut sebi i svojem radu. Nije ga bilo briga ni za kakva priznanja, ni za slavu, nimalo ne mareći za samopromociju.

NACIONAL: Kako ćete Missiji vratiti mjesto u analima hrvatske umjetnosti i kako ćete potaći revalorizaciju njegova rada?

Frano tek treba ući u anale hrvatske umjetnosti. Do sada ga tu uopće nije bilo. Do monografije Dalibora Prančevića o Missiji „Lutajućem slikaru: kronopis jednog umjetničkog puta“, objavljenoj 2019. u izdanju Filozofskog fakulteta u Splitu i Muzeja grada Splita, nije postojala ozbiljna recenzija njegova djela. Frano, nažalost, nije doživio tu prvu i jedinu monografiju o svojem radu jer je godinu dana prije umro. Joško Belamarić je u recenziji Prančevićeve monografije istakao da Frano Missia ovom monografijom ulazi na široka vrata u hrvatsku povijest umjetnosti. Moja najveća životna želja i misija mog života je da se u dogledno vrijeme otvori galerija u kojoj će na dostojan način biti izložena i javnosti dana na uvid njegova djela. Nadam se i vjerujem da će ova sjajna retrospektivna izložba nedavno otvorena u Staroj gradskoj vijećnici tome pridonijeti.

NACIONAL: Tko je bio Frano Missija, lutajući slikar?

Frano nije bio samo slikar. Studirao je u Zagrebu i stekao diplomu inženjera strojarstva, studirao je scenografiju na Akademiji za kazalište, film i umjetnost, radio je i skulpture i scenografije, konstruirao je brodove i jedrilice, obožavao je klasičnu glazbu, posebno operu, najviše Puccinija i Wagnera, svirao je klavir i orgulje, zaljubio se u jazz, čak je profesionalno svirao saksofon, bio je sportaš, jedriličar, veslač, skijaš, bio je „nepokolebljiv putnik“, kako ga je nazvao povjesničar i kritičar Tonči Šitin. Ipak, tri su grada obilježila njegov život – Split, Pariz i New York. Kako je kazao povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet „vječiti putnik između Splita, Pariza i New Yorka, nosi sobom tragove svih tih ambijenata i njihovih likovnih sredina. Europa i Amerika, Split i New York su mu bili bliski i svake godine je preplivao Ocean, kao da prelazi Brački kanal“.

NACIONAL: Kad ste se prvi put susreli s njim i njegovim umjetničkih radom?

Missiju sam upoznala prije petnaestak godina u „Alliance française“ u Splitu, gdje sam radila kao profesorica francuskog jezika i voditeljica kulturnih aktivnosti. Frano je došao sa željom da se te godine u tome prostoru napravi izložba njegovih radova. Do tada ga nisam poznavala. Čula sam za njega jer mnoge splitske obitelji imaju po neku njegovu sliku. Mene su na prvu osvojile njegove slike, njihove boje i čudesni kolorit, životna radost koja iz njih zrači. Meni su se svidjele slike, a mora biti da sam se ja na neki način svidjela i njemu. Kad je došao na drugi dogovor, počeo mi se pomalo udvarati i pozivati me na kavu. Mene je to zateklo i oštro sam ga odbila. Frano je tada imao 85 godina, a ja sam prešla 50. Bila sam u teškoj životnoj situaciji. U prometnoj nesreći poginuli su mi sin i muž, život mi se srušio. Frano, koji je stigao iz Amerike, to nije znao. Uporno me pozivao na balete, koncerte, opere, održavalo se „Splitsko ljeto“. Ja sam ga još upornije odbijala, nisam mu željela dati ni broj telefona, ni adresu. Ali napravili smo lijepu izložbu u ‘’Alliansi’’. U jesen, Frano se vratio u New York jer otkad je otišao u mirovinu, zimskih pola godine je živio u New Yorku, a ljetnu polovicu u Splitu. U ‘’Alliansu’’ su mi počela stizati njegova pisma. Kad je radio na monografiji, Dalibor Prančević me zamolio da mu ta pisma dam na uvid jer su mu ona poslužila za vjerodostojan opis njegova života, kojem je posvetio veliki dio monografije.

Frano Missia u svom ateljeu 1963. godine. FOTO: Obiteljski album, snimio Zoran Alajbeg

NACIONAL: Ipak, uporni Frano je uspio…

Iduće godine Frano je opet došao u Split, slao je cvijeće i poruke u „Alliansu“. Ja sam i dalje bila više nego rezervirana. Ali na kraju ljeta ozbiljno se razbolio, dobio upalu pluća i bio je u bolnici. I tada sam ga prvi put nazvala. „Triba san se razbolit da me se sitite“, rekao je i opet je pitao za tu kavu. Cijelo vrijeme moja kći Marija je bila na njegovoj strani. Tako sam pristala na tu kavu i odmah dobila bračnu ponudu. O tome odlasku na kavu koji se pretvorio u brak piše Julijana Matanović u svojoj knjizi „I na početku i na kraju bijaše kava“. I to je to. U jednom trenutku pristala sam. Ni 36 godina razlike među nama nije bila nikakva zapreka. Nikad se nisam pokajala. Frano me je vratio u život, ja sam uljepšala zadnju deceniju njegova života. Zaista je veliki privilegij što sam u mom životu imala Frana.

NACIONAL: Kako vas je Frano zaprosio?

Prvo kod moje majke, na „old school“, tradicionalni način. Frano ju je pitao moju ruku, a ona zbunjena odgovorila „ona je punoljetna, neka sama odluči“. Kad je Frano slomio kuk, pitala sam mamu i kćer Mariju može li on živjeti s nama. Rekle su: „Neka dođe“. I tako smo živjeli zajedno Frano, moja mama Anka Glavina Kovačić, moja kći i ja. Svi su otišli. I Frano, i mama, i moja kći Marija koja je bila umjetnička duša, lijepo je recitirala, svirala, pjevala. Mama mi je bila profesorica književnosti, cijeli život je vodila dramske grupe. I bila je samo godinu mlađa od njega. Lijepo su ga prihvatile, puno se razgovaralo o umjetnosti.

NACIONAL: Kako je započeo proces vašeg sudjelovanja u spašavanju, sakupljanju, otkupu i povratku njegovih slika?

Njemu je bio ogroman problem nakon loma kuka popeti se do stana moje mame, u zgradi bez lifta, na drugom katu. Želio je da se nas dvoje preselimo u prizemlje njegove obiteljske kuće u Kvaternikovoj ulici, u prostoru u kojem je Frano nekad živio i slikao. Međutim, njegovi rođaci su taj prostor koji nije imao ni ključa, pretvorili u skladište. Sve je trebalo isprazniti i očistiti. Kad sam došla platiti ljude koji su to uradili, oni su upravo prema kontejneru nosili nešto što mi je izgledalo poput slika. Iako je sve bio deformirano i puno prašine, zaustavila sam ih i rekla da to nije za bacanje. Bila su to, ustvrdili su kasnije povjesničari umjetnosti, njegova kapitalna djela rađena u enformel stilu, krajem 50-ih i početkom 60-ih godina, kombinacija platna, boje, žice, metala, pijeska. Dali smo ih restaurirati i sada su „Podmorje“, „Hirošima“, „Suton“ i „Stinice“ izloženi u Gradskoj vijećnici.

NACIONAL: Što je sve trebalo napraviti na povratu slika iz New Yorka?

Nakon loma kuka, njegov povratak u New York više nije bio moguć. U New Yorku je živio u gradskom stanu, u neposrednoj blizini Central Parka. Imao je povlašteni status umjetnika. Najam stana u kojem više nije živio bio je skup, pa ga je Frano nakon nekog vremena vratio gradu. Iznajmili smo jedno skladište u Queensu i tamo prenijeli sve umjetnine. Godinama sam pokušavala naći nekog iz Splita tko ide u New York i tko bi sve to spakirao u brodske kontejnere i prevezao u Split. Na koncu je to napravila jedna odvjetnica iz New Yorka. Slike i skulpture su uspjele doći do mene, ali Frano više nije bio živ. Mnoge od njih sada se, prvi put izložene, mogu vidjeti na izložbi u Gradskoj vijećnici.

NACIONAL: Zašto je Frano otišao u Pariz, što je tamo radio i kakvo je slikarsko naslijeđe pariškog razdoblja?

Nakon završenog studija strojarstva i kao student scenografije, Frano je 1958. aplicirao vizu za Francusku. Pariz je bio vječna inspiracija umjetnika, kulturna metropola svijeta, kako ga je zvao Frano. I zato ga je privlačio. Radio je kao inženjer, prvo na najnižoj razini projektanta, ali brzo je napredovao i dobro zarađivao. Surađivao je i na konstrukciji atomske centrale u Toulonu. No prevladala je želja za slikarskom kreacijom i slobodom. Veliki broj njegovih slika dao je privatnim galerijama na Montmartru i Montparnasseu na prodaju i izlagao je na grupnim izložbama. Jednom prigodom u istoj prostoriji je uz njegovu sliku bila i slika Pabla Picassa. Nikakav popis radova ni tada, a ni kasnije nije vodio. Muzej suvremene umjetnosti grada Pariza mu je 1960. otkupio sliku „Noć u luci“. I danas je u tom muzeju u 16. pariškom arondismanu. Uspjeli smo tu sliku profesionalno fotografirati, pa je se može vidjeti u monografiji. Obilazio je Pariz pješice i na biciklu i skicirao gradske vedute. Na splitskoj izložbi mogu se vidjeti neke od tih slika: „Ruines de Paris“, Vieux quartier Paris“ i posebno „Paris sous la pluie“ („Pariz na kiši“) iz 1959. Mnogi posjetitelji kad je vide, komentiraju: „Frano je obojio kišu’’. U Parizu se Frano sve više okreće prema apstrakciji i tako iskazuje puninu subjektivnog doživljaja pariškog ambijenta – „Printemps“, „Composition no. 12, „Noir sur jaune I“. Frano je u jednom od najljepših kvartova, u 4. arondismanu, kupio jednu mansardu. Otišao je u New York, ali je nije prodao. Uvijek se vraćao Parizu.

NACIONAL: Zašto je otišao u New York i što je napravio kako bi stekao formalno akademsko obrazovanje u slikarstvu?

Frano je u Parizu 1968. čuo poziv američkog konzulata svim zainteresiranim inženjerima da se prijave za boravišnu i radnu dozvolu za odlazak u SAD. Nemiran, avanturistički duh, odlučio je otići. Ali umjesto da prvo potraži posao i stan, on je kupio kartu „See America“ i dva je mjeseca putovao zemljom. Odabrao je New York kao odredište. Iako se izdržavao od inženjerskog posla, on je želio formalnu akademsku titulu u slikarstvu. S 42 godine upisao je diplomski studij na Odsjeku za likovne umjetnosti na New York Universityju. Nakon magisterija Frano je dvadesetak godina bio predavač deskriptivne geometrije, perspektive i pedagogije slikarstva. Na sveučilištu se odlučio i za scenografiju. Rezultat je, između ostalih, bila njegova scenografija za predstavu „Rose Tattoo“ Tennesseeja Williamsa, na off -Broadwayu, koju je režirao čuveni Lloyd Richards. Odlučio je upisati i doktorat na njujorškom Columbia Universityju. Govorio je da su mu tih osam godina pripreme doktorata bile najljepše u New Yorku, jer je radio iz gušta, ne radi karijere, noću u jednom iznajmljenom studiju. Frano je postao doslovno doktor za aktove. Godine 1993. obranio je disertaciju „Slikari aktova u umjetnosti Zapada“. Iste godine otišao je u mirovinu.

NACIONAL: Zašto je Frano posebnu pozornost davao ženskom aktu na slikama i kipovima malog formata?

Frano je volio žene. Cijeli život bio je zaljubljen. To ga je držalo. Na kraju sam na red došla i ja. Uglavnom, ženski aktovi na njegovim slikama su konkretne žene koje su zbilja postojale u njegovu životu. No uvijek je prikazivao korpulentne žene, ponešto geometrizirane u prikazu. Posebno su mu bile zanimljive sportašice, dizačice utega, jedriličarke, atletičarke, gimnastičarke. U sportske discipline koje traže veliku fizičku snagu uvodi ženu kao glavni subjekt. Ta serija je važan prilog hrvatskoj likovnoj sceni, a Dalibor Prančević kaže da je to inovativan način koji prkosi tradicionalnim maskuliziranim prikazima sportskih disciplina. Njegovi ženski aktovi iznimno su popularni među splitskom publikom. Sve takve slike s izložbe u Salonu Galić 1987. su rasprodane.

NACIONAL: S obzirom na izrazitu seksepilnost i prenaglašene dimenzije njegovih aktova, je li razumljivo zašto nikada nije vas portretirao?

Na otvaranju jedne izložbe rekli su mu „gospodine Missia, žene na vašim slikama su korpulentne, a vaša supruga nije baš takva…“, a on je odmah odgovorio: „A što je vama? Ko će kostima napunit platno!?“. Ipak, u posljednjem desetljeću života to ipak mijenja. Nastaju „Ljubavni elan“ 2010. i „Sanjarenje“ 2011. To je doba kad se počinje udvarati meni.

NACIONAL: Tko je inicijator i što je donijela retrospektivna izložba „Stvaralački nemiri“ otvorena prije dva tjedna u Staroj gradskoj vijećnici?

Inicijativu za izložbu prije nekoliko godina pokrenuo je Dalibor Prančević koji je i autor. Izložbu organizira Muzej grada Splita, uz veliku podršku ravnateljice Vesne Bulić Baketić koja je 2018. priredila njegovu izložbu „Pejzaži i skulpture“ u Galeriji Meštrović. Njome se na dostojanstven način obilježava 100. obljetnica rođenja. Trajat će do 3. studenoga. Otvorenje je pokazalo najljepši, živi kulturni duh Splita. Pjaca je bila prepuna ljudi koji su čekali ulazak u Gradsku vijećnicu. To je nezaboravna večer za pamćenje i važan događaj za naš grad jer je Split pokazao svoje urbano lice. Izloženo je 80 slika iz različitih razdoblja i 14 manjih figura ženskih aktova. Tu su njegove apstrakcije, tempere i kolaži s početka 60-ih, ali i kasnije apstrakcije, poput „Rhapsody in Blue“, New York, 1973., potaknuta istoimenim djelom Georgea Gershwina, kojoj se mnogi dive. Usto i eksperimenti rađeni u enformelu, metal, otpad, drvo na slikarskoj podlozi, grafike s otiskom raznih predmeta na papir, limenke piva, Coca-Cole, različiti tipovi ženskih aktova, različiti tipovi pejzaža Dalmacije, poput „Uvale Ovčice“, „Srca Dalmacije“ ili kultne Franine slike „Bačvice, Katica i ja“. Na njoj u plićaku je mnoštvo ljudskih figura na Bačvicama, a u prvom redu slike Frano u „bilim mudantinama“ i njegova tadašnja cura Katica. Čula sam komentar „Frano je kao Hitchcock“. Tu su različite vedute Splita, Pariza, New Yorka, Tunisa, Kariba, Ognjene zemlje. Čula sam i komentare posjetitelja: „Je li moguće da je sve ovo radio isti umjetnik?“

Slike ‘Dizačica utega’ i ‘Bačvice, Katica i ja’; u krupnom planu je slikar sa svojom tadašnjom djevojkom. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Što je na otvaranju izložbe obećao gradonačelnik Puljak?

Gradonačelnik Puljak je javno obećao, pred prepunom Pjacom, da će postaviti odljev skulpture/ženskog akta „Zabrinuta“ u uvalu Ježinac, kad tamo budu dovršeni radovi na uređenju kupališta. „Zabrinuta“ je žena koja iz stopala pokušava izvaditi bodlju morskog ježinca.

NACIONAL: U vašem stanu kao da je Missijina galerija. Ima li nade da se taj silni opus smjesti u jednoj galeriji i bude dostupan svima koji ga žele vidjeti?

Zaista, u mom stanu se nalazi veliki broj slika, mapa, crteža, grafika. Ali moj stan nije galerija. Što će biti s tom vrijednom ostavštinom kad mene sutra ne bude? To me pitanje muči i ne da mi spavati. Nadam se da će se, ako je moguće za moga života, naći odgovarajuće mjesto za dostojno izlaganje djela. Nikad nitko o djelima nije vodio evidenciju. Najmanje sam Frano. Zato smo moja prijateljica Svjetlana Stojanac i ja počele raditi na registru djela. Dosad smo registrirale više od 800, još 50-ak ih je u najavi. Jučer je jedna gospođa koja živi u Njemačkoj javila da ima dvije njegove slike. Frano je dugo živio, napustio nas je u 94. godini. Bio je vrlo produktivan, brzo i puno je radio.