Zagrebačko kino Tuškanac priredilo je za kraj rujna retrospektivu Orsona Wellesa, koja će od 23. do 28. rujna prikazat deset filmova tog karizmatičnog američkog redatelja i glumca, ali i scenarista i producenta za film, kazalište, radio i televiziju.

“Orson Welles (Kenosha, 1915. – Los Angeles 1985.) redateljski je genij čija djela krasi vizualno raskošan, gotovo ‘barokni’ stil i stilizacijska uporaba filmskih postupaka, napose mizanscene s velikom dubinskom oštrinom”, ističe se u najavi retrospektive nazvane “Portreti: Filmski genij Orsona Wellesa”.

Retrospektiva donosi rana, pred-modernistička remek-djela (Građanin Kane, Veličanstveni Ambersonovi), ekranizacije Shakespeareovih drama (Otelo, Macbeth, Ponoćna zvona), filmove bliske žanru kriminalističkoga filma (Stranac, Dama iz Šangaja, Gospodin Arkadin), proslavljeni “Dodir zla”, kao i ekranizaciju Kafkina romana “Proces”.

Otvara je u ponedjeljak, 23. rujna,  remek-djelo “Građanin Kane” (1941.), u povijesti filma najuspjelije debitantsko osvarenje nekog filmaša, tada 25-godišnjeg Wellesa.

“Zbog inventivne, sigurne i promišljene režije, iznimno vještog vođenja priče, složene narativne strukture, inovativne uporabe zvuka, uporabe dubinske mizanscene i ekspresionističke fotografije, te brojnih drugih razloga taj se film u mnogim izborima već desetljećima proglašava najvećim i najboljim filmom svih vremena”, podsjeća se u najavi.

Uoči projekcije, uvodnu riječ o autorovu stvaralaštvu održat će filmolog Bruno Kragić.

“Građanin Kane” je narativno i dramaturški koncipiran poput svojevrsne detektivske soap-opere, tijekom koje se slažu detalji biografskog mozaika jednog čovjeka. Priča filma dijelom je nadahnuta likom novinskog magnata Williama Randolpha Hearsta, oca tzv. ´žutog novinarstva´ koji je zbog toga što je prikazan izrazito negativno kao mizantrop i manipulator, Wellesa progonio tijekom čitave njegove karijere.

Prikazat će se i kostimirana ratna drama “Macbeth” (1948.), izuzetno uspjela slobodna adaptacija Shakespearea, koju je sam redatelj duhovito opisivao kao ´savršen spoj Orkanskih visova i Frankensteinove nevjeste´.

Film “Stranac” (1946.) noirovska je krimi-drama, na kojoj je kao scenarist kao i Welles nepotpisan surađivao John Huston. To je i jedino ostvarenje u redateljevoj karijeri s istinski komercijalnim uspjehom, zahvaljujući tada aktualnoj temi tek završenog rata i lova na ratne zločince.

Sam redatelj, čija je kreativna sloboda tijekom rada na filmu bila znatno ograničena strogim ugovorom s producentima, konačnim rezultatom bio je nezadovoljan i smatrao ga je svojim najgorim ostvarenjem u koje nije unio nimalo osobnosti.

Još jedna Shakespearova adaptacija, “Otelo” (1951.), dobitnik Grand Prixa u  Cannesu, traje samo 91 minutu i jedna je od najkraćih ekranizacija nekog Shakespeareovog djela. Odlučivši se na znatno kraćenje radnje u odnosu na Shakespeareov predložak, Welles je projekt realizirao pune tri godine, teško pribavljajući financijska sredstva, o čemu je 1978. napravio pseudodokumentarac “Snimajući Otela”.

Program donosi i film “Gospodin Arkadin”(1955.), još jednu Wellesovu noirovsku krimi-dramu, temeljenu na radijskoj seriji The Lives of Harry Lime, u kojoj je sam Welles tumačio naslovni lik, koji ga je prethodno proslavio u antologijskom filmu “Treći čovjek” Carola Reeda.

“Dama iz Šangaja” (1947.) adaptacija je romana “If I Die Before I Wake” popularnog američkog pisca krimića Sherwooda Kinga, koju je kritika prihvatila, ali publika ne, dijelom i zato što je redatelj dugu crvenu kosu svoje tadašnje supruge Rite Hayworth odlučio skratiti i obojati u plavo.

Film je realiziran po narudžbi Harryja Cohna, šefa studija Columbia Pictures, koji je bio nezadovoljan konačnim rezultatom, pa je odlučio nadosnimiti film, pri čemu je dio Wellesova snimljenog materijala uništen, a dio zagubljen.

Tu su i “Veličanstveni Ambersonovi” (1942.), priča o obitelji Anderson, uglednoj i bogatoj porodici iz tada malog grada Indianapolisa, koja je  bila nominirana za Oscara u više kategorija.

Unatoč nizu izmjena s kojima se Welles nije slagao taj se film smatra remek-djelom koje plijeni redateljskim stilom, dojmljivom vizualnošću i sjajnim radom s glumcima.

Film “Dodir zla” (1958.) napravio je vrativši se u Hollywood nakon jednog desetljeća, a riječ je o njegovom petom holivudskom i posljednjem američkom filmu, ujedno i posljednjem velikom film noiru iz zlatnog razdoblja noira.

U njemu se intrigantno i odvažno bavi motivima izdaje među prijateljima, nasilja, ubojstva, grupnog silovanja, rasizma, seksualne ambivalentnosti, trgovine drogom i policijske korupcije, a odlikuje ga i fascinantna fotografija oskarovca Russella Mettyja, ističe se u najavi.

“Ponoćna zvona” (1965.) nastala na motivima iz službeno triju drama Williama Shakespearea te dijelova knjige “Chronicles of England, Scotlande and Irelande” Raphaela Holinsheda, nudi redateljevu osobnu interpretaciju engleske povijesti, spajajući tragediju sa slapstickom.

Retrospektivu 28. rujna zatvara film “Proces” (1962.), egzistencijalna drama s elementima fantastike i trilera s Anthonyjem Perkinsom u glavnoj ulozi, slobodna adaptacija slavnog istoimenog romana Franza Kafke.

Osim na pariškoj željezničkoj postaji Gare d´Orsay velikim dijelom film je sniman i u Zagrebu, na Velesajmu, pred katedralom i na Savskom nasipu, a manjim i u Dubrovniku.

“Welles sjajno koristi prirodnu i zadanu scenografiju, pa prepoznatljive zagrebačke vedute i kubusi velesajamskih zgrada dodatno naglašavaju ozračje tjeskobe, paranoje, izgubljenosti i nemoći pojedinca suočenog sa svemoćnim totalitarnim sustavom”, napominju iz Tuškanca.

Kritičko priznanje za Wellesa povećalo se nakon njegove smrti. Smatra se jednim od najvažnijih dramskih umjetnika 20. stoljeća. Godine 2002.  u anketi magazina Sight & Sound koji izdaje Britanski filmski institut, proglašen je najvećim filmskim redateljem svih vremena u izboru kritičara i u izboru redatelja.