U Panorama Museumu u njemačkom gradu Bad Frankenhausenu otvorena je 10. ožujka velika izložba hrvatskog slikara Vasilija Josipa Jordana (Zagreb, 1934.), doajena nadrealizma i ‘novog realizma’ druge polovice 20. st. u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, ali i prostorâ egzistencijalističko-metafizičkog slikarstva. 

Koncipirana kao kritička retrospektiva, pod naslovom „Der Weg auf beiden Seiten“ („Put na obje strane“), izložba u Panorama Museumu, respektabilnom tirinškom muzeju, predstavlja odabir od devedesetak umjetnikovih djela nastalih u razdoblju od 1957. do 2009. godine. Izbor radova i koncepciju izložbe potpisuju ravnateljica Moderne galerije Biserka Rauter Plančić i povjesničar umjetnosti Gerd Lindner, ravnatelj Panorama Museuma. Uz izložbu je tiskan i bogato ilustriran katalog na njemačkom jeziku, u izdanju Panorama Museuma, s opširnim tekstovima spomenutih ravnatelja dviju muzejskih ustanova te citatima iz eseja Giorgia Segata, Carla Munarija, Igora Zidića i Josipa Depola. Uljane slike i crteži Vasilija Jordana, izabrani iz fundusa Moderne galerije, slikarova ateljea te iz hrvatskih privatnih zbirki, u Bad Frankenhausenu moći će se razgledati do 10. lipnja 2018. Kritički odabir djela uključuje brojne prijelomno važne slike i crteže koji nam pojašnjavaju razvoj stila i morfologije, kao i cjelovitog Jordanova umjetničkog senzibiliteta i svjetonazora. Od nadrealističkih mrtvih priroda iz polovice pedesetih godina 20. stoljeća, umjetnikovih ranih autoportreta, studija ljudskog tijela, motiva lutaka, pozornica i kulisa, napuštenih interijera i praznih mjesta koja kao motive Jordan uvodi tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća – razvidno je da se radi o umjetniku iznimne poetske snage, na tragu ne samo nadrealističko-fantastičnog slikarstva, već egzistencijalističkih sumnji i impulsa. Naime, premalo se danas u domaćoj povijesti hrvatskog slikarstva inzistira na kvaliteti i autentičnosti Jordanova ranog opusa, koji ga pozicionira među slikare egzistencijalizma i halucinantnih vizija suvremenog apokaliptičnog i anomičnog svijeta, u kojemu se kroz slojeve melankolije i oniričkog – ali i različite alegorije dobra i zla – pokušava spasiti i sačuvati zadnja razina humaniteta. Upravo ova njemačka retrospektiva ukazuje na činjenicu da slikarstvo Vasilija Josipa Jordana nije povijesna činjenica i da uz sjajnu kritičku prezentaciju može biti prikazano u potpuno novom kontekstu. Velike teme Jordanova slikarstva ovdje su obuhvaćene kao opća mjesta suvremenog čovjeka: tragizam paradigme humaniteta kroz cijelo 20. i tekuće 21. stoljeće, u svijetu laži, obmana i maski; tema smrti i odlaska bližnjih u onostrano i nepoznato, apsurd pokušaja shvaćanja biti postojanja, pitanja odnosa prema Bogu, vremenu (Kronosu), ali i duboke čežnje za arhetipskim načelima po kojima funkcionira priroda. Već je u najranijim djelima Jordan otvarao navedene teme, problematizirajući ljudsko postojanje, u skladu s osobnim emotivno-filozofskim doživljajem svijeta, uz iznimno kultivirano i zaokruženo metijersko umijeće.

Kritika je često navodila kako „duboka čežnja za arhetipskim počelima kod Jordana ispunjava prostor slike specifičnom atmosferom obojanom osjećajima samoće i praznine, slutnjama, dvojbama, melankolijom i tragičnom spoznajom o apsurdnosti stremljenja iskonskim vrijednostima, prožimajući biće metafizičkom strepnjom za nepovratno izgubljenom puninom postojanja“ (Giorgio Segato). I zaista, brojne Jordanove slike s motivima starinskih vrtova, stepeništa, šetača… nose u sebi sjećanje na proustovsko djetinjstvo i njegovo traganje za izgubljenim vremenom, na pretke koje još uvijek kao duhove osjećamo oko nas i koje možemo oživjeti u sjećanjima i specifičnim prostorima koje su nastanjivali i kretali se njima.

Jordanovo je slikarstvo prepoznatljivo po suptilnoj tonskoj modelaciji i modulacijama palete, u vrlo nijansiranim varijacijama žute, smeđe, okera, cinobera, sive i crne; kromatskoj slojevitosti i tamnim, teškim sjenama sive i crne, zagasitom, difuznom osvjetljenju, gdje rijetko ima jasnog sunčanog dana i dnevnog ili jutarnjeg svjetla – što pojačava dojam melankolije i nostalgije ili egzistencijalnih sutona. Njemačka retrospektiva još jednom dokazuje da se Jordanovo slikarstvo ne može definirati samo elementima nadrealne linije europske moderne umjetnosti, već je mnogo kompleksnije. Od utjecaja našeg minhenskog slikarskog kruga, Emanuela Vidovića do Miljenka Stančića i Josipa Vanište, ali i ranijeg nasljeđa talijanskog modernog slikarstva dvadesetih godina 20. stoljeća, gdje se isprepliću fantazmagorični prostori puni metafizičkog naboja, Jordan je uspostavio slikarski kod koji nam je danas ponovno iznimno blizak i aktualan. Upravo je stoga 2018. godine tako dobro primljen i prepoznat u Njemačkoj.