Nova dokumentarna serija HRT-ova Programskog odjela Kultura HTV-a, „Rijeka moje mladosti”, čija prva epizoda je emitirana u nedjelju, 5. studenoga, kroz sedam polusatnih epizoda, primarno kroz povijest popularne glazbe, govori o glazbenoj i društvenoj povijesti grada Rijeke i okolice u 45 godina, od kraja Drugog svjetskog rata do konca 1980-ih. Kroz razgovor sa suvremenicima tih desetljeća i zbivanja, ali iznoseći i svoja viđenja dotičnih tema i vremena, kroz seriju vodi poznati istraživač riječke kulturne povijesti Velid Đekić koji je scenarij razradio zajedno s Aleksejem Pavlovskym i Davorom Borićem koji je ujedno i redatelj serije. Ovaj Riječanima dobro poznati kroničar grada Rijeke bio je jedan od pokretača časopisa Quorum, objavljivao je tekstove u Novom listu, Vjesniku, Poletu, Danasu, Vijencu, Nedjeljnoj Dalmaciji i Oku i autor je brojnih knjiga, među kojima i „91. decibel – vodič rock`n`roll Rijekom“ 2009. i ‘’Red! River! Rock! – riječka rock scena 60-ih’’ 2013. te niza publicističkih djela te brojnih izložbi posvećenih Rijeci i riječkoj povijesti. Dvostruki je dobitnik Nagrade Grada Rijeke i sudionik brojnih događaja vezanih za riječku glazbenu scenu od 1970-ih do danas.

NACIONAL: Jeste li uspjeli u svega tri i pol sata, odnosno u sedam polusatnih epizoda, ispričati bogatu povijest riječke rock scene ili bi vam dobro došlo još nekoliko epizoda?

Serijal „Rijeka moje mladosti“ govori o društvenom životu grada u nekim jučerašnjim vremenima, a čini to iz vizure tzv. običnog čovjeka i kroz priču o popularnoj glazbi koja se jučer slušala. Nije nas ovaj put zanimala turbulentna politička povijest grada koja ima svoju zanimljivost, i to međunarodnu, a ni velike gospodarske teme.

NACIONAL: Riječka rock scena je važna za tu priču.

Riječka rock scena u tom je pogledu važan dio priče, ali nipošto jedini. Imamo u serijalu razgovora i s protagonistima zabavne glazbe, ljudima koji su odlazili na nastupe glazbenika koji su izvodili narodne i narodnjačke pjesme, također one koji su pokretali i vodili gradske revijalne orkestre, pa i jazzerske bendove. Rocka je u serijalu, istina, najviše. A što se tiče pitanja koliko nam još epizoda treba, naravno da mnogo toga uvijek ostane po strani. Četrdesetak godina gradskog života teško da može stati u nekoliko sati serijala. Da smo imali mogućnost snimiti još toliko epizoda, opet bismo došli na isto. I dobro je što je tako. Kakav bi to bio život grada i građana koji mogu stati u tri i pol sata?

NACIONAL: Kako to da ste se odlučili za dokumentarnu televizijsku seriju, a ne za dokumentarni film?

Odluka je bila u rukama HRT-a, tragom programskih mogućnosti ustanove. Polazna zamisao bila je snimiti materijal za četiri epizode, posvećene četirima dekadama, od pedesetih do osamdesetih godina. Ali tim koji je radio na serijalu bio je marljiv, a i materijal koji smo snimali vukao je svojom zanimljivošću dalje i više, pa se sve u konačnici pretvorilo u serijal od sedam epizoda. Zbrojimo li vrijeme tih epizoda, to je mnogo više od jednoga filma, pa mislim da minutažom možemo biti prilično zadovoljni.

NACIONAL: Serija počinje periodom nakon Drugog svjetskog rata kada je glazba kroz sve pore ulazila u Rijeku, a ponajviše zahvaljujući talijanskom utjecaju. Koliko je tada talijanska glazbena scena utjecala na razvoj riječke scene?

Komunikacija s talijanskom glazbenom scenom postojala je od prije rata, tragom činjenice da je Rijeka prije rata bila grad u sastavu Kraljevine Italije. Komunikacija je nastavljena i u novim okolnostima, naravno na drukčijim postulatima. Tim više što je u gradu i dalje živio dio talijanskog stanovništva. Nova vlast priznavala je kulturne posebnosti toga stanovništva, što pored ostalog znači da su Rijeci često nastupali glazbeni izvođači iz Italije.

NACIONAL: Zna li se koji su to bili izvođači?

U Rijeku su znali dolaziti puni autobusi, tzv. karavane pjevača popularne glazbe iz Italije, i to ne bilo kojih. Dolazile su nam tadašnje zvijezde talijanske kancone, recimo Bruna Urbini, Mara Belli, Enrico Carboni, Jula de Palma itd. Dolazili su pobjednici festivala San Remo, poput Giorgia Consolinija, Nille Pizzi i Johnnyja Dorellija. Nešto kasnije stižu Little Tony and his Brothers i Peppino di Capri & Rockets. Usporedno, u Rijeku stižu brojni vrlo kvalitetni glazbenici iz unutrašnjosti Jugoslavije, npr. iz Beograda i Zagreba, recimo Aco Petrović, Charlie Pavlić i drugi. Istina, neki od njih s idejom da će iz Rijeke lakše pobjeći preko granice na Zapad. To će im najčešće ostati bez realizacije, pa su postajali standardan dio gradskoga glazbenog života.

NACIONAL: Koliko je festival u San Remu imao utjecaj na tadašnju zabavu u Rijeci i općenito na početak nastupa prvih riječkih pjevača i glazbenika?

Ne bih rekao da je riječki glazbeni život bio pupčanom vrpcom vezan sa San Remom, niti da je ovisio o talijanskim utjecajima. To je stereotip kroz koji se doživljava ovdašnji život u glavama ljudi u unutrašnjosti države, svodeći glazbenu Rijeku i njenu kulturu u cjelini na samo jednu, površnu dimenziju.

NACIONAL: Kako je funkcionirao glazbeni život Rijeke u to vrijeme?

Zabavno-glazbeni život Rijeke funkcionirao je samostalno, s vlastitim izvođačima i skladateljima. Iz Radio Rijeke tada se npr. lansiraju domaći autori i pjevači Mario Kinel, Rajka Vali, Zvonimir Krkljuš, Bruno Petrali, Ivo Robić, Ljubo Kuntarić. U Radio Rijeci snimale su se ploče koje je objavljivao Jugoton. Naravno, točno je da se festival poput San Rema pratio u gradu s posebnim zanimanjem. To je očekivano, i to ne samo zbog talijanske sastavnice gradske kulture i života. San Remo je u to doba važniji europski glazbeni događaj od npr. Eurovizije. Njegove pjesme su, u najmanju ruku, živjele.

Autor Velid Đekić u razgovoru s Damirom Martinovićem Mrletom iz grupe Let 3. FOTO: Dušan Vugrinec

NACIONAL: Kako je izgledao večernji provod u Rijeci tijekom 50-ih i 60-ih godina?

Što se više ostavljalo ratno doba iza sebe i zacjeljivale ratne rane, želja za normalnijim, opuštenijim životom puhala je u jedra glazbenoj sceni. Svima je bila želja izaći nakon radnog tjedna i zabaviti se, a tada to znači uz živu glazbu. U gradu se pjevalo i plesalo na sve strane, pa sam u nekom trenutku izbrojao nevjerojatnih četrdesetak lokacija s redovnim živim glazbenim programom tijekom vikenda, pa i sredinom tjedna. To je ujedno značilo i da u gradu imate svu silu glazbenika koji redovito nastupaju. Vrlo popularni bili su i odlasci u gradske kinematografe, u kojima se velikim dijelom moglo gledati ruske i američke filmove. Obje filmske strane bile su rado gledane. Naravno, uza sve zastupljenije domaće naslove. Bilo je i onih koji su radije ostajali doma, uz televizore. Pritom valja znati da su Riječani gledali TV program prije ostalih gradova u državi. Prvi televizor u Jugoslaviji pojavio se u izlogu jedne od riječkih prodavaonica siječnja 1955. godine, a okupljeni radoznali građani mogli su na njemu gledati talijanske programe. Domaćega TV programa još nije bilo. U sljedećoj fazi televizore se kupuje vani i donosi preko granice, opet gledajući program RAI-ja, što će potrajati sve do osnivanja TV Zagreb. Jasno, i usporedno s njime.

NACIONAL: Je li točno da je rock’n’roll ponajprije u Rijeku ušao zahvaljujući činjenici što je Rijeka lučki grad pa su američki mornari donijeli rock’n’roll i zarazili tadašnju omladinu?

Točno je. Ne smijemo zaboraviti da govorimo o vremenu prije masovnije prisutnosti televizije, internet i mobiteli još nisu postojali. Informacije tada putuju živim kanalima, a lučki gradovi su u takvim okolnostima uvijek u prednosti. Pomorci su ključna veza sa svijetom, on su pronositelji informacija. Američki mornari stižu pedesetih godina u Rijeku u velikom broju, što nas vodi prema političkom okviru cijele priče. Nakon razlaza Tita i Staljina 1948. godine, Jugoslavija se velikim dijelom otvara Zapadu, a iz SAD-a stižu brodovi puni žita i oružja kojima se podržava država odmetnuta iz socijalističkog lagera. JNA je tada dobivala vojnu opremu koju nije imao ni dio NATO-vih država. Američki mornari u gradu donose i pop kulturne utjecaje, što znači i novi glazbeni žanr nazvan rock’n’roll. Gradske glazbene družine smjesta ga prihvaćaju, pa imamo situacije kada riječki sastavi, koji za plesne potrebe sviraju sve i svašta, već 1954. u repertoar uključuju i prve rock’n’roll naslove. Ti sastavi zbog toga neće automatski postati rock bendovi, na prave ovdašnje rock bendove još će se pričekati, ali sjeme američke pop-kulture time je već bilo dodatno zasijano. Sjetite se samo koliko smo na istom valu bili preplavljeni vestern filmovima, Coca-Cola reklamama i sličnim. Danas nam je, doduše jasno i to kako taj proces ima i svoje naličje, mislim na početak amerikanizacije našeg društva. Kazano aktualnim rječnikom, na djelu je bio početak širenja tzv. meke moći SAD-a u nas. Ironično je što je Jugoslavija svojih 45 godina živjela bojeći se da će je kao državu i društvo pojesti Rusi, zbog čega im se snažno suprotstavljala, a na koncu su je pojeli Amerikanci.

NACIONAL: Kako je došlo do otvaranja jednog od prvih europskih disco klubova, riječkog kluba Husar koji je svoja vrata otvorio već 1957. godine?

Uvodna sekvenca priče o Husaru dovodi pred nas grupu gradskih mladića i djevojaka koja se, u skladu sa svojim godinama, željela zabaviti druženjem uz vedre tonove, što je značilo i ples. Svaki ples u to doba podrazumijeva živu glazbu, ali glazbenike se mora platiti, čak i u socijalizmu. Mladi ljudi to nisu mogli. U sljedećoj sekvenci vidimo kucanje na vrata tzv. omladinske organizacije, odnosno Narodne omladine, koja će im ponuditi na korištenje svoju dvoranu u Dežmanovoj ulici. Dečki i cure uredit će je, oslikati zidove, donijeti od kuće gramofon kao jedino im dostupno, a jeftino rješenje izvora plesne glazbe, potruditi se oko rasvjete, odrediti redare, definirati ulaznice.

‘U Jugoslaviji se moglo pjevati o bilo čemu, osim o svetinjama sustava, dakle Titu, Partiji i Armiji’. FOTO: Dušan Vugrinec

NACIONAL: Je li tako nastao prvi disco klub?

Program koji će se potom odvijati u Husaru nazvat će „plesom s ploča“. Zašto tako? Ono što su pokrenuli zapravo je disco klub, ali taj izraz još ne postoji, pa njegov program nazivaju „plesom s ploča“. A što je „ples s ploča“ u prijevodu nego disco? S obzirom na to da se u klubu željelo slušati glazbu s naglašenim plesnim ritmom, logičan je izbor puštati rock’n’roll ploče. Husar je tako postao rock klub i disko klub u jednom. Nigdje u socijalističkom dijelu svijeta prostor s takvim programom još nije postojao, pa ni u dobrom dijelu europskih zemalja. Njegovi disk džokeji Vito Franović, Anton Habčić, Anton Host itd. prvi su disk džokeji na tom prostoru. Klub Husar je posljedično važna točka i u razvoju europske rock i disco kulture te vjerujem da će u njenoj povijesti kad tad dobiti svoje priznato i zasluženo mjesto. A s domaćeg stajališta, pojavu Husara držim kronološki početnom točkom riječke rock scene, tim više što će u jednom trenutku u njega ući i prvi gradski pravi rock bendovi.

NACIONAL: Kako je rock prošao kod tadašnjih gradskih vlasti i Komunističke partije s obzirom na to da je u socijalističkoj Jugoslaviji to bio direktan utjecaj Zapada i zapadnjačke kulturne politike na koju se nije baš gledalo blagonaklono?

Činjenica da se tadašnja država otvorila Zapadu, što automatski znači i njegovoj pop kulturi, demantira vas. Proces je dobio zeleno svjetlo upravo od tadašnje vlasti. Pogledajte primjer Husara, to je bio prostor kojim je upravljala organizacija „socijalističke omladine“, a prepustila ga je na korištenje i vođenje tinejdžerima koji su nosili traperice, imali frizure kokotice po uzorima iz američkih filmova i plesali uz Elvisa Presleya. Ili pogledajte fotografije s nastupa riječkog benda Uragani na Korzu 1968. godine. Pozornica je nigdje drugdje nego doslovce pred vratima gradske uprave, a pred tom su se pozornicom natisnule na tisuće mladih u publici. Zar je to bilo moguće bez dopuštenja vlasti?

NACIONAL: Hoćete li reći da cenzure nije ni bilo?

Mogli ste tada pjevati o bilo čemu, samo nemojte dovoditi u pitanje svetinje sustava, dakle Tita, Partiju i Armiju. Sustavu je bilo stalo do mladih, na njih se računalo za potrebe obrane države, pri čemu se ponajprije mislilo na obranu od ruskih tenkova. Ali upitno je koliko su mladi ljudi razmišljali o takvim temama dok su plesali u Husaru i sličnim mjestima. Propitivanja svetinja sustava prihvatit će tek pripadnici punk pokreta na prijelazu u osamdesete.

NACIONAL: Vratimo se seriji. Koliko je bilo teško pronaći videomaterijale i fotografije iz tog perioda?

Uglavnom teško. Sretna okolnost je što sam već imao pristojnu arhivu fotografija u vlastitoj arhivi, prikupljajući je godinama prije početka snimanja serije, i to za potrebe svojih dviju knjiga o riječkoj rock sceni. A za filmske materijale potrudila se ekipa iz HRT-a.

NACIONAL: S koliko ste sve sugovornika razgovarali i koliko sati materijala snimili radeći na ovoj seriji?

Riječ je o četrdesetak sugovornika, a sa svakim smo razgovarali otprilike sat vremena. Dakle, još mnogo vrijednih snimljenih svjedočanstava o prošlim vremenima ostalo je izvan okvira serijala. Nadam se da ćemo kad tad naći načina da taj materijal pametno upotrijebimo. Ne samo zbog nas, nego i zbog onih koji će doći poslije nas.

NACIONAL: Rijeka je doista iznjedrila niz poznatih rock bendova, ali je slabo poznata činjenica da je u Rijeci još kao mladi glazbenik tijekom 60-ih nastupao Lemmy Kilmister sa svojom tadašnjom grupom Rockin’ Vickers, ili da je Riječanka Margareta Juvan surađivala s grupom Inner Space, pretečom utjecajne krautrock grupe Can ili pak da su braća Cavalera, iz grupe Sepultura i Soulfly porijeklom iz Rijeke. Jeste li se pozabavili tim zanimljivim činjenicama u serijalu „Rijeka moje mladosti“?

Prostor nas je ograničio da idemo u takvu širinu. A kad je o tim temama riječ, ne bih nipošto propustio spomenuti družinu Colin Hicks and Cabin Boys koji su u Rijeci nastupili 1960., što je čak pet godina prije Rockin’ Vickersa. Hicks i društvo nastupili su u kinu Partizan, današnjem Teatru Fenice, a to je premijerna svirka nekog britanskog rock benda u socijalističkom dijelu svijeta uopće. Da podsjetim, Colin Hicks je brat prve britanske rock zvijezde Tommyja Steelea. Događaji o kojima govorite obradio sam u knjizi ‘’Red! River! Rock!’, objavljenoj 2013. godine. Ta je knjiga važnim dijelom i poslužila za stvaranje scenarija serijala „Rijeka moje mladosti“, s jednom mojom knjigom o riječkoj sceni, knjigom „91. decibel“.

NACIONAL: Sredinom rujna je u riječkoj Galeriji Kortil otvorena izložba „Nevjerni psi i druge priče“ koju ste priredili s Mladenom Stipanovićem, koja je također posvećena rađanju rock scene u Rijeci. Koliko je izložba ekstenzija seriji koja se počela emitirati?

Može se i tako doživjeti, naravno. Ionako već neko vrijeme imam osjećaj da se teme kojima se bavim prelijevaju jedna u drugu i na neki se način nadopunjavaju.

NACIONAL: Mogu li posjetitelji izložbe saznati i druge priče koje možda nisu pronašle mjesto u seriji?

Apsolutno. Serijal je stao zaključno s osamdesetim godinama, a izložba je obuhvatila priču o riječkom rocku sve do današnjih dana, što je mnogo duže razdoblje. U njemu se npr. dogodila premijerna pojava hrvatskog i jugoslavenskog hip hopa, što je podatak koji u ovdašnjoj pop kulturi ima svoju vrijednost. Mislim na riječku grupu Žele koja je djelovala od 1983. do 1985. godine. Njezin „lajavac“ za mikrofonom bio je Denis Razumović. Bend se razišao kada je Razumović odlučio promijeniti svoje glazbene fokuse, opredjeljujući se za jazzerske vode.