Plesna predstava “Decadance“, premijerno postavljena u četvrtak u HNK-u Zagreb u koreografiji Izraelca Ohada Naharina, veličanstveni je prikaz izvrsnosti baletnog ansambla toga kazališta u za taj teatar posve neortodoksnom izvođačkom istraživanju tijela u pokretu.

Oduševljeni aplauz i ovacije pokazali su da je publika središnjeg nacionalnog teatra itekako spremna iskoračiti iz kutije klasičnih očekivanja, te prepoznati vrhunsku umjetnost i kada se ona opire tradicionalnim idejama i ustaljenim navikama.

“Decadance” je suvremeno plesno istraživanje nastalo kao kolaž isječaka iz ranijih koreografija Ohada Naharina, jednog od najistaknutijih svjetskih koreografa specifičnoga scenskoga jezika koji je godinama vodio najpoznatije izraelsko baletno kazalište Batsheva Dance Company u Tel Avivu, te svojim djelovanjem i idejama redefinirao njegov izričaj i utvrdio status na svjetskoj baletnoj sceni. Ponajprije, otac je plesnog fenomena pod nazivom ‘gaga’, inovativnog ‘jezika pokreta’ temeljenog na osnaživanju percepcije i mašte, osvještavanju forme i prelaženju poznatih granica plesnog izražavanja kroz proces proučavanja vlastitoga tijela kao sredstva komunikacije.

TOMISLAV PETRANOVIĆ: ‘Ples je otkrivanje načina na koji pokret dočarava emociju’

Predstava “Decadance” izvorno je nastala 2000. kao presjek tadašnjeg repertoara plesne kompanije Batsheva, a zagrebačka je publika originalni komad imala priliku vidjeti već 2002. na 19. tjednu suvremenog plesa.

U međuvremenu je izvođena diljem svijeta te rekomponirana za različita plesna kazališta, uz obogaćivanja i prilagodbe plesačima koji ju igraju.

Prvo gostovanje Ohada Naharina u HNK-u Zagreb koreografski je oblikovano u suradnji sa zagrebačkim baletnim ansamblom, koji je pokazao izvanrednu sposobnost transformacije od energičnog do kontemplativnog, igrajući se pokretima i rušeći plesne stereotipe, u veličanstvenoj plesnoj reviji eksplozivne snage koja je publici pružila 70 minuta čistoga užitka.

Izvedbu otvara prizor plesača u skupini složenoj kao za grupnu fotografiju; neki sjede, drugi stoje, pokretne su im samo ruke, koje se savijaju i izvrću u savršeno preciznom ritmu, evocirajući slova hebrejskoga alfabeta. U ovom je istraživanju pokreta sve dopušteno – i šepanje, i skakanje, i stajanje u tišini, u rasponu od gracioznog kretanja kao u klasičnome baletu do nagle, gotovo robotske sinkronije.

Oblikovana suvremenim plesnim pokretom, “Decadance” je predstava emocije i atmosfere; fluidna i senzualna, istodobno romantičnih i gotovo grubo preciznih pokreta, gradi se kroz montažu – glazba i pokret prožimlju se u plesnim minijaturama koje se poput perlica najfinijih bisera nižu na sceni i bešavno spajaju u dojmljivu cjelinu.

Osobito je moćna scena plesača u crnim odijelima i šeširima tipičnim za ortodoksne Židove posjednutim u široki polukrug okrenut ka publici, koji se naglo izvijaju unatrag i rastvaraju poput karata u špilu uz ritmičko bubnjanje i silovito izvikivanje riječi “Echad Mi Yodea“, pjesme koja se pjeva za vrijeme Pashe.

Plesači čitavo vrijeme stvaraju zvukove, bilo glasom ili tijelom, čak se i obraćaju publici, uz posebno duhoviti intermezzo u kojem nacionalni prvak Baleta Tomislav Petranović izlazi s mikrofonom i poziva publiku da ustane i zaigra igru eliminacije, na što je premijerno gledalište spremno i uz obilje smijeha pristalo.

U jednoj drugoj sličici, svaki pojedini plesač i plesačica izvode plesni solo, upotpunjujući jezik svoga tijela – koji je za njih autentični osobni jezik komunikacije sa svijetom – s kratkim snimljenim osobnim ispovijestima o nečemu što ih je obilježilo ili što ih kao osobe najbolje opisuje, gradeći maštovite intimne sličice samih sebe.

Odjeveni su u običnu sportsku odjeću (kostimograf je Rekefet Levy), no nema ničega običnoga u vezi s onim što gledamo na pozornici, a svaki sljedeći prizor donosi nešto novo, bez obzira je li to unaprijed snimljena poruka prvaka baleta Takuye Sumitoma na smiješnom hrvatskom, isporučena preko tableta, ljubavni muški duet – koji je izazvao buran aplauz – ili koreografski narativ koji stvara triptih paralelnih plesnih skupina u sve bržoj sukcesiji različitih pokreta, od naglih padova do silovitog međusobnog sudaranja ili iznenadnog pokazivanja gole kože.

U Naharinovim djelima važnu ulogu igra glazba, u ovom slučaju eklektična mješavina pop i elektronskih zvukova, pa sve do ljubavnih balada i orijentalnih melodija. Dramatičan spoj svjetla i sjene potpisuje Avi Yona Bueno, jedan od najistaknutijih oblikovatelja svjetla u Izraelu.

Na pozornici je velik dio baletnog ansambla HNK-a Zagreb, Saya Ikegami, Nika Kristina Crnić, Natalia Kosovac, Helena Troha, Mutsumi Matsuhisa, Lada Rora, Rieka Suzuki, Atina Tanović, Iva Vitić Gameiro, Valentina Štrok, Taiguara Goulart, Mario Diligente, Bart Engelen, Drew Jackson, Tomislav Petranović, Balint Sumitomo, Yuho Yoshioka i Vid Vugrinec.

Predstavu koja će se sasvim sigurno svidjeti i onima koji inače ne drže previše do baletne umjetnosti, premijerna je publika ispratila euforično razgaljena, a plesačima se na pozornici poklonio i sam Naharin.