Ne događa se često da jedan glazbeni projekt izazove tako velik interes publike i kritike. Vedran Živković prije nekoliko godina osnovao je grupu Nemeček koja je prvim albumom iz trilogije Prokletije, krajem 2021. godine, ostavila brojne glazbene kritičare bez riječi.

Nakon početnog šoka, slušajući distorziranu tamburu uklopljenu u mračne i teške rock ritmove i melodije inspirirane slavenskom glazbenom baštinom te tekstove povezane sa staroslavenskim običajima, album grupe Nemeček Prokletije našao se na vrhovima top ljestvica najboljih albuma objavljenih te godine.

Ubrzo potom pjesma grupe Nemeček Daj Bog uvrštena je na kompilaciju nove alternativne hrvatske scene „Zvučni zid“, dok je grupa nastojala što češće nastupati. Početkom veljače ove godine izašao je drugi album iz zamišljene trilogije Prokletije II, na kojem su uz Živkovića glazbu stvarali Leo Beslać na sintesajzeru, pratećim vokalima i električnoj gitari te Borna Maksan na bubnjevima, udaraljkama, pratećim vokalima i tamburi.

Promovirajući album istaknuli su sljedeće: “Prokletije II pozivaju na uvid u hladni distopijski svijet kraut rocka i balkanske psihodelične baštine. Rođeni i odrasli na ravničarskoj Panoniji, potpomognuti čarima novog doba i slavonske tambure, grupa podiže balkanski zid zvuka koji evocira davna vremena, ali i ona koja tek dolaze”.

Osim sjajnim novim pjesmama, ispunjenih motivima staroslavenske mitologije i glazbene baštine ovog podneblja, na naslovnici albuma se našla slika Ljube Babića Crna zastava ispred koje kleče dvije žene u crnini, što je pojačalo izražajnost i snagu ovog albuma te ponovo zaintrigiralo slušatelje. Grupa Nemeček 29. ožujka u klubu Močvara će predstaviti drugi album iz trilogije Prokletije.

NACIONAL: Nedavno ste se vratili s turneje tijekom koje ste nastupali u Češkoj, Slovačkoj i Mađarskoj. Kakvi su dojmovi, kako vas je prihvatila tamošnja publika koja vas je prvi put čula?

Dojmovi su da je naša emigracija jaka i u zemljama bivše Austro-Ugarske, a zalihe hrane su ključ za kvalitetnu turneju. Turneja je prošla odlično. Svaki koncert i grad su priča za sebe.

NACIONAL: Kako su ljudi reagirali na vašu glazbu?

Ljudi su reagirali kako treba i svi su potrudili da se osjećamo kao kod kuće. Posebno nam je drago da smo skoro svaku večer imali nekog odavde, od Neuma, Imotskog, Zagreba i Subotice do Beograda.

NACIONAL: Koliko je za to prihvaćanje važan moment staroslavenske mitologije i balkanske i slavenske glazbene baštine koja je prisutna u glazbi Nemečeka?

Moram priznati da nisam razmišljao o tome. Ljudi na intuitivnoj razini razumiju o čemu se tu radi. Jarilo, Jurjevo, DajBog, pa ako hoćeš i Drina su jaki simboli koji svjesno ili nesvjesno rade u backendu ljudi slavenskog govornog područja, a i šire. Imaju svoju težinu i ljudi to osjećaju. Dosta ljudi mi je nakon koncerta prilazilo jer ih je zanimao tekst. Mogli su naslutiti o čemu se radi iako nisu sve razumjeli. Najpopularniji je bio naravno Jarilo.

NACIONAL: Na koji ste se način pozabavili istraživanjem tih melodijskih linija, napjeva i pristupili slavenskoj glazbi?

Inspiraciju sam crpio iz proučavanja povijesti, regionalne književnost i etnoloških istraživanja. Radoslav Katičić, Vitomir Belaj i moja profesorica Suzana Marjanić najviše su utjecali na mene. Nisam istraživao tamburašku tradiciju ili ciljano preslušavao neke tonske zapise pa ih pokušavao reinterpretirati. Moj pristup tom instrumentu je bio dosta pankerski.

NACIONAL: Što to znači kada kažete pankerski?

Tamburu sam krenuo svirati bez kalkulacija da trebam od toga nešto napraviti i tek su se kasnije kristalizirale vizija i ideja koje su dovela do rezultata. Nekad to ispadne najbolje.

NACIONAL: I tekstualno se oslanjate na neke poganske običaje starih Slavena, ali i stavljate naglasak na neka centralna mjesta poput Jurjeva, koje je kod mnogi naroda jedan od najvažnijih dana u godini te rijeku Drinu koja u vašoj pjesmi Pored rijeke Drine odiše mračnom prošlošću koja se iščitava na razne načine. Koliko su ti momenti važni za ono što kroz pjesme Nemečeka želite naglasiti?

To je naslijeđe koje nosimo sa sobom. Sve ovo što si naveo su simboli koji žive u narodu. Jurjevo se i dan danas slavi u kršćanskim zemljama, premda je poganski običaj. O tom dvovjerju je Katičić pisao u svojim knjigama i to preporučujem svima da pročitaju. Hrvati imaju Jurjevo, Srbi Đurđevdan, Romi Erdelezi, čak i Muslimani imaju svoju verziju. Dok je Jurjevo simbol buđenja i početak novog godišnjeg ciklusa, Drina se kroz stoljeća nažalost nametnula kao simbol podjele.

NACIONAL: Zašto podjele?

Sve tri konfesije imaju tu rijeku ucrtanu u svome imaginariju kao razdjelnicu i mjesto na kojem su počinjene užasne stvari. Fascinantno je koliko smo patnje jedni drugima priuštili. Ta pjesma je najavila drugi album koji se tekstualno intenzivnije bavi tim temama. Jako ju je emotivno izvoditi na koncertima i uvijek ima katarzičan moment.

NACIONAL: Naziv trilogije Prokletije zvuči zlokobno i mračno. Zašto ste ga izabrali?

Kada sam napravio prve skice, ime se samo nametnulo. Najbolje opisuje to što trenutno radimo. Ima naravno veze s prethodnim odgovorom.

NACIONAL: Nazivom benda Nemeček aludirate na tragičan lik dječaka iz romana Ferenca Molnara Junaci Pavlove ulice koji umire od upale pluća koju je zadobio spašavajući svoje prijatelje. To je onaj moment kada djeci poteku suze čitajući za lektiru to djelo. Zašto baš Nemeček?

To je jedna od prvih knjiga koja me je obilježila kao klinca. Obično su sve knjige u toj dobi završavale “…i svi su živjeli sretno do kraja života”. Junaci Pavlove ulice i Djevojčica sa šibicama su vjerojatno prvi naslovi u kojima sam se kao dijete susreo sa smrti. Lik Nemečeka me privukao jer je bio vječiti underdog koji se žrtvovao za druge i ideju koje možda nije bio ni svjestan.

NACIONAL: Tamburu ste već ranije koristili svirajući je u nekim drugim rock bendovima, no u Nemečeku je tambura, odnosno brač, vodeći instrument vašeg glazbenog izraza. Zašto brač i kako ste došli na ideju da je svirate poput električne gitare u psihodeličnom noise metal bendu?

Pa bio bih najsretniji kad se tambura ne bi isticala kao nešto čudno i drugačije u bilo kakvom izričaju. To bi onda značilo da sam barem malo uspio u naumu. Meni je kao balavcu od 15 godina samoborski death metal band True prvi pokazao da se tambura može koristiti na drugačiji način. Točno se sjećam tog suludog koncerta u Slavonskom Brodu. To je bilo jedno od prvih otkrivenja, a zatim su mi glazbeno obrazovaniji ljudi pokazali alternativne štimove i gitarske pedale. Hvala im svima.

NACIONAL: Koliko vas je rodni Slavonski Brod usmjerio ka tamburi, ali i period odrastanja tijekom kojeg ste plesali u lokalnom KUD-u?

Mjesto rođenja te na neki način odredi, htio ti to ili ne. Mene je Slavonski Brod usmjerio u nekim stvarima, iako sam bježao od toga jako dugo. Zanimljivo je da su se stvari pokrenule onako kako sam ih zamislio tek kada sam mu se vratio. No moram priznati da me ipak Zagreb glazbeno odgojio, pogotovo u danima Žednog uha, NO Jazz festivala, Izloga suvremenog zvuka i sličnih festivala kojih nažalost više nema. Zagreb i Slavonski Brod su dva bitna grada u mome životu i oba neizmjerno volim.

NACIONAL: Na novom albumu Prokletije II na naslovnicu ste stavili dvije žene odjevene u crninu koje kleče ispred slike Ljube Babića Crna zastava, kao da ste htjeli i vizualno dočarati glazbu koju izvodite i koja je teška, bučna i zlokobna. Zašto?

Sliku sam prvi put vidio 2010. na retrospektivi Ljube Babića u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti. Opsesivno sam kopao o njoj nakon toga. Osim priče o njenom nastanku i značenju, još je zanimljiviji put koji je prevalila od 1916. do danas. Miljenko Jergović je to puno bolje dočarao u svom tekstu o Vaništi, a ja ću ga pokušati parafrazirati.

Od predratnog ljevičara Ljube Babića sliku je preuzeo Julije Benešić koji je prepoznao vrijednost slike i najvjerojatnije osmislio mit o njoj. Nakon njega sliku je preuzeo Natko Katičić, profesor prava, mason i jasenovački zatvorenik kojeg su komunističke vlasti odredile da bude jedan od branitelja Alojzija Stepinca po službenoj dužnosti.

Natko Katičić ju je predao Josipu Vaništi, jednom od naših najvažnijih umjetnika koji je ujedno bio Babićev student. Vaništa ju je pred kraj života prodao jer je morao financirati svoju starost. Cijela ova priča mi je bila zanimljiva jer se slika na neki način dotiče ljudi i događaja iz prošlog stoljeća i utjelovljuje kompleksnost tog perioda. Kao da je sva tragedija sažeta u njoj.

NACIONAL: Zašto žene u crnini kleče ispred te slike?

To ostavljam na tumačenje. Ideju za naslovnicu Prokletija II inicirala je fotografija Ivana Posavca, pognutog i ostarjelog Josipa Vanište koji se oprašta od slike. Zahvalio bih se Marku Kallayju i Kallay Collection na ustupanju prava na korištenje Crne zastave. Kallay nam je maksimalno izašao u susret, napomenuvši da mu je Vaništa prilikom predaje rekao da Crna zastava mora biti dostupna za ovakve stvari. Vaništa je bio velik čovjek.

NACIONAL: Osim omota novog albuma, niste se bavili vizualnim dijelom svoje glazbe i spotovima.

Nekako se nisu stvorili pravi uvjeti. Nikako da se nađemo s nekim i kažemo to je to. Naravno, postojali su megalomanski planovi koji su uključivali gradske institucije i masu statista, ali to se iz raznih razloga nije dogodilo. Bit će nešto u budućnosti, ali ništa ne forsiramo.

NACIONAL: Jedan vas je glazbeni kritičar nazvao pripadnikom novog hrvatskog folka, svrstavajući vas uz glazbu koju izvode Adam Semijalac na albumu „Ode dite“ i Ivan Grobenski na albumu Siromahi i lazari. Koliko vam je želja biti dijelom world music scene, a koliko želite ići svojim putem?

Ne smatramo se dijelom world music scene, iako poštujemo tu muziku i razumijem zašto nas ljudi svrstavaju u taj žanr. Mi se nemamo potrebu etiketirati na taj način. Mislim da su Adam i Ivan tu negdje po tom pitanju. Razumijem potrebu za tim odrednicama, ali meni je to potpuno strano. Kad se inzistira, mi kažemo da sviramo rock, a to je u suštini narodna muzika. U drugu ruku, drago mi je da se sve više eksperimentira s elementima narodne baštine i tradicije u raznim vidovima umjetnosti bez elitističkog podrugljivog stava koji prikazuje narodno kao nešto nazadno i primitivno.

NACIONAL: Održali ste popriličan broj koncerata u Hrvatskoj i izvan nje, ali uspijevate i raditi na novim materijalima. Pripremate li završetak trilogije Prokletije III?

Najviše volimo koncerte i interakciju s ljudima tako da ćemo ove godine samo uživati u nastupima. Svirat ćemo svugdje, ali trenutno se najviše radujemo promociji albuma u Zagrebu. Imamo ideje i neki okvirni smjer za treći dio, ali nismo još krenuli raditi.

NACIONAL: Album Prokletije II promovirat ćete u Močvari 29. ožujka. Hoćete li napraviti poveznicu s prvim dijelom trilogije i predstaviti pjesme iz završnog djela?

Svirat ćemo prvi i drugi album, odnosno sve što smo do sada objavili. Veselimo se Močvari. Koncerti u Zagrebu su uvijek posebni, a ovo je i promocija albuma. Usvirani smo od turneje, bit će odličan zvuk, naš suborac Filip Pacak će raditi svjetlo pa dođite jer ćemo dati sve od sebe.